Čitala sam u Putevima duše od Semira Osmanagiča kako mi u okviru lekcija koje trebamo proživjeti u ovom životu sami izabiremo svoje partnere,srodne duše u ovom životu i pamtimo znakove za prepoznavanje istog.
Znakovi bi bili okidaći za biokemijsku reakciju.
Nesebično voljeti nekog možda bi bilo kad tvoja duša prepoznaje tu drugu dušu.

Ljubav, kaze wikipedija jest :


Dakle, ljubav = egobooster
Bez uvjetna ljubav = bolest

Postivanje osobe, ne omalavozavnje osobe i pojam tipa kad ti osoba koju volis kaze ja to ne mogu, ti ne kazes ma ja cu to umjesto tebe vec se izderes na tu osobu i objasnis joj zasto ona/on to moze. Volit nekog drugog je parodija kad je taj drugi tocno ono sto si i ti tj. svi smo mi JEDNO. Nemos volit drugoga kad taj drugi NE POSTOJI. S toga ne mozes VOLIT vec samo postovat.

Ljubav je postivanje, pozitiva, znanje razum, mudrost bla bla bla. Ako mrzis ili ne volis recimo stonogu TI NE VOLIS jer svi smo jedno.

Planktonska ljubav izmedju cega? Sebe i sebe u drugom izdanju? Sta cu lizat sam sebe k vragu lol. Eo cek da si pocuclam prst pa cu si rec da se volim lol.

Joj joj joj xD



Ispravak Kad tvoja dusa prepoznaje samoga sebe

( p.s. Sprdam se sarkasticno lol )

Ljubav je recimo,.....nekad...........ne komentirati,..........,šutjeti,.................................i razmisliti dal ću sad imati što pametno za napisati.

Eh no kolos, znas ti shta Postoje 2 tipa usta na covijeku 1 je naravno usta a drugi je shupak hahaha. Katkad, al samo katkad ljudi pricaju na shupak a ja eto , nekako u zadnje vrijeme sve cesce sto je zalosno hah.

Grunula mi we ce solja pa neam gdje kakit Moras to razumjet jelda hahahaha!

Kolos

Klejbe + kolos , to suuu ...
... ... sve do pola dva...

Ferdinanda za kuma

A ovako ce da izgleda na svadbi: Kume - izgore ti kesaaaa...








Naravno - kumstvo se ne odbija

Jebala vas svadba kad niko ne povraca.

E, ovde se konačno malo pojavio život....Mislim na radost i veselje......URA.....ja sam uvek ZA!!!! Doći ću čak i nepozvana, ako može za šank...... tamo je uvek najbolji provod.......manite se platon...iranja..... ubeđena sam da bi ovo dotičnom tekstopiscu falš-platonskog traktata bilo milije.....Ura za život!!!!!!!

Sačekala sam malo da vidim komentare i uopšte nisam iznenađena burnim reakcijama. Kada sam ja prvi put taj tekst pročitala, verujte da sam tog lika vrlo oštro napala i iskritikovala. Vaše kritike nisu ni upola tako oštre kao ono što sam ja tada napisala. Taj tekst je ostavio ogroman uticaj na mene i o tome sam razmišljala danima, nedeljama, a onda sam počela da shvatam o čemu taj lik piše.

On je potpuno u pravu.

Razlog zašto je neshvaćen je upravo to što u praktičnom svetu mi ne još uvek ne znamo kako bi prava ljubav trebala da izgleda. Kako bi u tom slučaju izgledalo društveno uređenje, da li bi i dalje postojao brak, porodica, itd. No do toga ima još dosta vremena, tako da vi koji se ne slažete sa ovim tekstom, ne morate preterano da se zabrinjavate

pozdrav!

Kada govorimo o ljubavi izmedju dve osobe, najčešće se sledi sledeći kalup kojima smo naučeni od malih nogu. U pubertetu se zaljubimo, pa to doživljavamo kao ljubav u kojoj naravno ima puno strasti i seksualne privlačnosti. Svet u kome živimo je fizički, pa je sasvim logično da nam je potrebno da osećanja ljubavi koje su nematerijalne, prebacimo i u fizički svet. To većina nas "ostvaruje" kroz fizički kontakt sa osobom koja nas privlači.

Na koji način nas neko privlači?
Prva ovakva osećanja se jave dok smo još u školi, kada nas neka osoba fizički privuče. Dakle, mi ne moramo tu osobu uopšte da poznajemo duhovno i intelektualno, a da u nju budemo zaljubljeni do besvesti samo na osnovu fizičkog izgleda. Na tom nivou mi to doživljavamo kao ljubav, ali to je zapravo vrlo primitivna slika privlačenja dve osobe koja se bazira isključivo na fizičko seksualnom privlačenju.

Naravno imamo i fazu kada smo svesni da nas neko privlači isključivo seksualno, pa takvu vezu doživljavamo kao prolaznu, kada želimo samo da zadovoljimo seksualne potrebe bez da ta veza preraste u nešto više.

Kako postajemo stariji, postajemo samosvesniji i počinjemo da shvatamo da nam više nije dovoljno da nam se partner samo fizički dopada, već i da nam ta osoba bude prijatelj, da sa tom osobom možemo da razgovaramo i da učimo jedno od drugoga. Ovo je sledeća faza ispitivanja pojma ljubav u našim životima. Sada shvatamo da je ono što smo ranije znali bilo "zaljubljivanje", a ne ljubav. U ovoj zrelijoj fazi, emocije su dublje, jer se privlačenje zasniva ne samo na fizičkoj strani, već i na intelektualnoj i duhovnoj. U ovoj fazi većina nas mašta o savršenoj ljubavi, idealnoj drugoj polovini, srodnoj duši sa kojom ćemo provesti ostatak života. U ovoj fazi puno nas i doživi takvu ljubav. Ali ovaj svet je puno komplikovaniji. U mladosti, mi smo neopterećeni "životnim problemima". Ne brinemo o egzistenciji, o plaćanju računa, o kućnim poslovima, o poslu, nabavljanju hrane itd, jer to za nas rade naši roditelji. Nesvesni ovih obaveza koje nas čekaju kasnije, naša definicija idealnog partnera se zasniva na međusobno odličnom slaganju, a to uglavnom podrazumeva zajednička interesovanja, razmišljanja i dobar seksualni odnos. Čak nam je to osećanje duhovno intelektualnog podudaranja toliko ispunjavajuće, da nam možda i nije važno ako je seks sa partnernom relativno loš. Uglavnom, pošto smo nesvesni obaveza koje sistem nameće, ovde ljubav doživaljvamo idealistički, romantično, cvetići i leptirići svaki dan i osećanje koje imamo je toliko uzvišeno i predivno da prosto ne želimo da se to ikada prestane.

Ali ništa nije večno,pa ni to osećanje. Možda je prvo bila zaljubljenost, pa je to prešlo u ljubav, ali onda vremenom oduševljenje prestaje i počinje dosadna svakodnevnica. Sada imamo sve više obaveza koje treba sami da rešavamo, a sve manje smo pod zaštitom roditelja. Ovo je momenat kada polako počinjemo da shvatamo da osoba u koju smo bili tako ludo zaljubljeni i koju smo kasnije tako ludo voleli nije baš tako idealna kako smo je zamišljali. Jer sada dolazi do toga da treba uskladiti životne navike sa tom osobom, a ne samo seks i duhovnost. Teme o kojima samo ranije razgovarali su već sve ispričane, i više nema šta novo da se priča. Jedino što sad sledi je ulazak u zajednički život, ili prekid veze. Često se dešava da upravo u ovom momentu, kada postajemo potpuno samostalni, da ove velike ljubavi nestaju i pucaju. Mislili smo da se tako idealno slažemo sa partnerom, ali nam se sada odjednom čini da tu osobu uopšte i ne poznajemo. Vi želite stan, partner kuću. Vi želite da putujete, da izlazite, da se družite, a partner želi miran porodičan život i decu. I tako dalje. Neslaganje u čisto fizičkim planovima (kojima naravno prethode lična uverenja, vaspitanje od roditelja, uticaj sredine itd), dovodi ponovo do toga da se naša percepcija ljubavi promeni. Verovali smo u idel ljubavi, ali nam se surova realnost srušila na glavu.

I onda dolazimo do onoga što se zove zajednički život koji se u ovom svetu zove brak. Brak naravno može da nastupi iz "idealističke ljubavi", kakvu smo doživljavali, ali se i u tom slučaju promeni percepcija, tj. Bračni partneri vremenom shvataju da više nema one ljubavne lepršavosti i bezbrižnosti kao na početku.

Ako pak nismo ušli u brak na ovakav način, onda smo u prilici da tragamo za bračnim partnerom, a odabir bračnog partnera je drugačiji. Sada više nije dovoljno da se slažemo u seksu i da se razumemo intelektualno duhovno, već i da se slažemo u zajedničkom životu. To podrazumeva da će neki ljudi gledati status, novac i uopšte stvari koje omogućavaju sigurnost. Takođe će se gledati i to ko će kakvu imati ulogu u braku. Da li će žena biti kući i odgajati decu,a muž će da radi, ili će oboje da rade i podjednako da dele obaveze itd. Mnogi u ovom traganju naprave kompromise jer shvataju da ono idealno za čime su tragali jednostavno ne postoji. Prihvate partnera koji je prihvatljiv i sa njime formiraju porodicu.

Brak. Dakle, muškarac i žena u zajednici, od kojih se očekuje da imaju decu i da ih zajedno odgajaju do njihovog punoletstva. Punoletna deca napuštaju dom, a otac i majka nastavljaju da žive zajedno do kraja života. To je ono što je sistem koji se propagira već hiljadama godina.

E sad dolazimo do onog o čemu sam htela da pišem.
Očigledno je da taj sistem braka nije najuspešniji. Danas ima više razvoda nego uspešnih brakova. Razlozi za to su raznoliki, ali ja ću ovde da pišem o vernosti.

Kao što već znamo, kada se brak osnuje, očekuje se da muž i žena budu verni jedno drugome, i duhom i telom.

Složiću se da seks ne znači i ljubav. Možemo da volimo jednu osobu, a da upražnjavano seks sa drugom. To je naravno u braku neprihvatljivo, onako kako su nas učili. Ali da li je zaista prevara ako se ovo u braku dogodi? Mislim da nije. Moglo bi se reći da je ovo prevara samo u tom smislu da jedan partner radi nešto iza leđa drugome i to je to. Prevara je ako se poverenje i prijateljstvo između bračnih drugova na bilo koji način naruši, a to može biti i najobičnija laž. Ako je to tako, hajde da odemo korak dalje. Dakle, ako seks nije ljubav, a prevara je laž, onda bi verovatno ispravno bilo da se bračni drugovi dogovore o nekoj vrsti otvorenog odnosa gde bi povremeno oba partnera imala pravo da zadovolje svoje potrebe za seksom i strašću sa drugim ljudima, bez osećanja ljubomore ili pronevere.

Ako je očigledno da je stanrardan kalup braka nefunkcionalan, ili barem u većini slučajeva nefunkcionalan, šta bi trebalo uraditi da on bude funkcionalan?

Ako u braku postoji ovakav dogovor o slobodnom seksu sa drugim ljudima, kako to onda utiče na vaspitanje dece?!!! Hoću da kažem da bi bilo potrebno u potpunosti izmeniti sistem kako bi bilo moguće napraviti funkcionalan brak. Zamislite brak u kome odgajate decu tako što ih učite da seks nije isto što i ljubav i da ako mama ima ljubavnika koji nije tata, da to nije pogrešno.


Kontraverzno zar ne?

I tebe cemo da zovemo pa povracaj do mile volje... ... kad volis...

Bubastra, jeste kontroverzno i to tesko da bi tako islo... Hteli mi to ili ne hteli, sve je u ovom zivotnom realitetu napravljeno da sluzi svrsi prezivljavanja i opstanka... Zato partneri traže "vernost" partnera, kao on ne bi odnosio plodove svoga lova na drugo ognjiste ili u drugu pecinu... E, kako bi taj nagon odnosno posesivnost bio adekvatnog intenziteta napravljene su ljubomore, sujete i agresivnost potstaknuta istima... I sve mu se to svede na to da u konacnici deca ne budu gladna gola i bosa... Samo mi to percipiramo kao neke strasno slozene relacije ljubavi i morala... Ne kazem da je ovo najsrecniji način za nase duse, ali smatram da su sve bracne relacije u krajnjem slucaju prouzrokovane ovom borbom za opstanak koja podrazumeva maximalnu ekonomicnost u svim vidovima ponasanja... Mislim da bi nam bilo potrebno 1000 godina potpunog izobilja i materijalne sigurnosti da stvari krenu u pravcu koji si malopre opisala... A pravac mi je simpatican, jaaakkkkkoooo

Prvo, o platonskoj ljubavi. To je čista duhovna kategorija, ljubav van čulnih pobuda, Ljubav kao opšti odnos prema svetu, kao deo stvaralačkog odnosa prema životu I lepoti. To je uopšeteno, prenešena težnja sa nivoa subjektivnog ponašanja u svet ideja. Iako je vančulna, uobičajeno se odnosi na erotske težnje, koje se prevode na apstraktne odnose najčešće prisutne u umetničkom stvaralačkom činu. Eros igra mnogo veću ulogu u samoj ličnosti, više povezanu sa vitalnom energijom motivacije, nego sa čistom seksualnošću. Kod Platona, to je ljubav prema idejama, saznaju, i uopšte težnja ka stvaralaštvu, pre svega umetnički obojena, i kao izraz, platonizam mi danas koristimo baš u tom kontekstu. Platonova ideja ljubavi kao spajanja dva pola, priča o Androginim bićima, prisutna je i u psihološkim teorijama ličnosti, koja u sebi nosi takođe dva pola: Animus i Anima. I uvek je to čežnja za spajanjem da bi se dosegla moć, sveprisustvo svetlosti u sopstvenom poimanju života i sveta uopšte.

Prema tome, tekst dotičnog gospodina nema nikakve veze sa platonskom ljubavi. Drugo: kroz njegov tekst preovlađuju tolike nedoslednosti, pogotovu što ceo tekst ima prizvuk žestoke kritike neke „klasičarske“ varijante ljubavi, koja i ne postoji, jer nema uopštavanja i podela. Govoriti o ljubavi znači govoriti o egzistencijalizmu, i čovekovoj potrebi da nađe smisao sopstvenog života i tako prevlada nepodnošljivo osećanje usamljenosti. Nečujni vapaj za smislom (Viktor Frankl). Za razliku od drugih strasti za kojima čovek traga u sopstvenom ispunjavanju, ljubav je jedini zdravi i zadovoljavajući odgovor na problem ljudskog postojanja, znači egzistencije uopšte (egzistencija mnogo šireg konteksta nego današnja materijalistički obojena i izlizana floskula). Zrela ljubav zadovoljava osnovnu ljudsku potrebu za povezanošću sa drgima uz očuvanje integriteta i indetiteta ličnosti onoga ko voli i onoga ko je voljen. Ljubav koja pojedinca ispunjava radošću, kao doživljaj pojačane vitalne energije, ima suštinu u psihološkoj potrebi čoveka da reši problem svoje egzistencije, zapravo smisla sopstvenog života. Zbog toga su bitne komponente ljubavi DAVANJE (ukoliko nesebično dajemo voljenoj osobi , utoliko smo i sami bogatiji i ispunjeniji), BRIGA za voljenu osobu i njen rast, razvoj u svakom smislu, ODGOVORNOST za dobrobit voljenog bića, POŠTOVANJE i uvažavanje individualnosti i nezavisnosti druge osobe I POZNAVANJE (znanje) suštine, i autentičnosti, potencijala i mogućnosti druge osobe, koja se nalazi pored nas i zajedno sa nama raste i razvija se kroz život. (Erih From). Ali zbog složenosti ljudske prirode i kompleksnosti ljudske ličnosti, ne postoji ni jedna pojava, kao ljubav, koja započinje sa tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se tako redovno izjalove. Za ovaj neuspeh treba tražiti razloge u čovekovom neodgovornom odnosu prema svojoj primarnoj sposobnosti da voli i nerazumevanju sopstvenih unutrašnjih potreba koje su obično u konfliktu sa nametnutim stavovima sopstvene ličnosti, izgrađene pod uticajem vaspitanja roditelja, društva, vremena, kulture, ustaljenih obrazaca ponašanja koje nasleđujemo ili dobijamo usput. . Ljubav kao i svaka složena veština, (Erih From govori o UMEĆU ljubavi) iziskuje negu i neprestano usavršavanje. Naravno da ljubav prolazi kroz faze sazrevanja zajedno sa nama dok ne dostigne onaj puni, zreo i jedini smisaoni oblik, egzistencijalni oblik naše sopstvenosti. Umesto zrele ljubavi često se na putu našeg sazrevanja javljaju iskrivljene predstave o ljubavi: infantilna ljubav, idolatrijska, sentimentalna , romatična, ljubav kao uzajamno seksualno zadovoljenje, ljubav - strast, Ljubav – ravnopravnost, ljubav - potpuna iskrenost, ljubav – zaljubljenost, ljubav – posesivnost.... To su njeni brojni surogati, stereotipi, idealističke i nerealne predstave ljubavi. Kada se malo bolje i sami pogledamo u ogledalu, videćemo da i sami imamo jednu svoju percepciju ljubavi, koja se menja kako mi menjamo svoj sopstveni odnos prema sebi i svetu oko nas. Zbog toga je to subjektivna kategorija, ako izuzmemo uzvišene kategorije ljubavi, one duhovne, koje nas vezuju za jedinstvo sa svim. A upravo u tom jedinstvu, ima toliko raznolikih oblika postojanja, individualnosti, različitosti. Naslov jedne zanimljive knjige upravo govori o našim težnjama koje su deo naše kreativne vizije sopstvenosti i samim tim i ljubavi: Kako ne upropastiti svoj život tražeći pravu ljubav (Zoran Milivojević). Najveći broj ljubavnih problema i najveće ljubavne patnje, proizilaze iz toga što upravo pojedinac ne razlikuje ljubav kojoj teži od PREDSTAVE O LJUBAVI, i što ne shvata kako njegova predstava o ljubavi oblikuje i utiče na njegovo razmišljanje o ljubavi, na njegova osećanja i ponašanje u ljubavnom životu. To su naše nesvesne projekcije ideala za kojim čeznemo da bi popunili osećanje usamljenosti, koje je svojstveno čoveku, i njegovoj potrebi za udruživanjem na različitim nivoima.

Dotični tekstopisac se malo zaigrao sa sopstvenim nedoumicama lične prirode, iz koga provejava prilična isfrustriranost, potrebe ličnog ega da nadvlada svoje unutrašnje konflikte, krajnje nesvesnih mehanizama ponašanja. Kada bih citirala rečenicu po rečenicu tog prilično intrigantnog teksta, za koga su se zakačilu učesnici ovog foruma, mogla bih pronaći puno primera i razloga za njegov, prilično uznemirujući ton kojim opisuje svoj stav o ljubavi, pa bilo ona platonska (izraz platoničarska ne postoji, a kamoli klasičarska) ili subjektivno ljudska potreba za spajanjem. Prosto, on još uvek istražuje sopstvene potencijale i mogućnosti, ne bili pronašao sebe. Zbog toga mu ne zameram, ali slobodno iznosim komentar povodom tog teksta. Sve ono što kritikuje u tekstu pod njegovom slobodnom interpretacijom izraza „klasičarska“ ljubav, on nesvesno kritikuje one mehanizme u sebi skrivene, ne sluteći da je to samo njegov izraz nečujnog vapaja za sopstvenim smislom svoje egzistencije. E, vidite, ljubav je baš to razumevanje ličnosti, osobe, bića, koja se bori sa unutrašnjim silama sopstvenog bića, ne bili izašla iz konfuzije koja mladost prati sa svim njenim manifestacijama u ponašanju, a da ne upadnemo u sopstvenu zamku kritike njegovih nesposobnosti da napravi pravi uvid u svoj svet. On to čini, ali još uvek nevešto, pronalazeći neke obrise ljubavi kao izraza poštovanja, brige, respekta, poznavanja osobe , gde pri tom ne treba ugrožavati individualnost i lični identitet, da ne kažem slobodu, i sebe i drugog. To čini nevešto, ali još uvek u žestokom sukobu sa samim sobom, striktno odvajajući seks, emocije, požudu, logos, znanje, i na kraju primarne potrebe čoveka kao egzistencijalng bića. Rascepkanost njegovog izlaganja je njegova lična rascepkanost koju će, nadam se, jednog dana spojiti u jednu celinu sopstvenosti. Dajmo mu vremena. Prosto, svako treba da prođe svoj put, da bi nešto naučio i o sebi i o drugima, pa samim tim i o ljubavi.

Suzy, skroz razumem o čemu pišeš. Moj tekst je bio vrlo sličan tvom kada sam prvobitno odgovorila na platoncev tekst. Konceptualno, skoro identičan. Taman sam mislila da ga postiram ovde,a onda sam ga pročitala i shvatila da je za mene izgubio značaj.

Jednostavno se radi o tome da ovaj platoncev tekst nema nikakve veze sa praktičnošću ovoga sveta i zato je za većinu neshvatljiv.

Šta da radimo, draga Bubastra. Čovek se najčešće zakači na najmanju udicu iako smatra da je velika riba. Ali i to je ljudski. Prosto, proces prevazilaženja i prevladavanja problematike života. Drago mi je da si shvatila, i da će i ostali shvatiti da ovo postiranje, kako sama kažeš, nema toliki značaj u odnosu na značaj sopstvene realnosti koju moramo živeti trudeći se da je ispunimo radošću i naravno ljubavlju. Pozdrav. Suzy

Heh, draga moja Suzy, reći ću ti kako je to kod mene. Na mene je ovaj tekst imao ogroman uticaj i puno sam promenila neka svoja razmišljanja. Jednostavno, osećam da razmišljam zrelije i drugačije. Uprkos tome, nisam odbacila praktičnost u ovome svetu, i kada je zajednički život u pitanju, tu se može razgovarati na duge staze, samo što je to sasvim druga tema. Postoje izuzetno važne stvari koje učimo kada delimo vreme sa drugom osobom, to je ono što je za mene važno. Uzajamno poštovanje i razumevanje su po meni osnovni vrlo važan preduslov za funkcionalnost nekog odnosa.

Čovek, kao i ceo univerzum, počiva na zakonu jedinstva suprotnosti: jing-jang, anumus-anima, muško-žensko, crno-belo, svetlo-senka, plus-minus.... Kada malo bolje shvatmo suštinu tog polariteta, da bez toga nema kretanja i razmene enegrije, prestaje da se koprca u sopstvenoj koži i deli svoju stvarnost na nekakve kategorije realnosti i irealnosti (Uprkos tome, nisam odbacila praktičnost u ovome svetu, i kada je zajednički život u pitanju,- bubastra) već prihvata sopstveno biće sa svim tim kategorijama u sebi, kao veoma složeno i kompleksno, tada počinje proces prevazilaženja. Svi ti aspekti ljudske prirode moraju naći neko svoje mesto u toj složenoj strukturi čovekovog bića. Zanimljivo je što većina, kada govori o nekakvoj definiciji prave ljubavi, odvaja seksualnost od ljubavi. To, istina, nije isto, ali da bi nekog voleli moramo i sebe i to drugo biće upoznati, narvno kroz njegovu suštinu. A suština svakog čoveka je njegova seksualnost, primarna priroda, njegov vid ispoljavanja, izražavanja, njegov oblik egzistencije. Ući duboko u sebe znači upoznati sopstvenu seksualnost, a to možemo jedino u odnosu sa drugim. Biti iskren prema sebi znači dati šansu drugom da takođe izrazi svoju prirodu, bez ograničenja i kočnica, naravno, pod uslovom da se ne ugrožava međusobni integritet ličnosti. A to poštovanje, o kojima svi pričamo da je uslov za razvoj ljubavi, znači i poštovanje te primarne seksualnosti koja je neodvojivi deo celine našeg bića. Seksualnost često biva sublimirana nekim vidovima kreativnog izražavanja. Umetnici često izražavaju seksualnost kroz svoj vid umetničkog izraza. Način hoda, govora, dovora tela, pogleda, naše misli, nesvesni deo bića, snovi, sve je jako obojeno sopstvenom seksualnoću. Sam čin seksa je samo jedan vid izražavanja seksualnosti, međusobna interakcija, razmena energija, način upoznavanja čak i sebe kroz drugog. Ponekad, sam pogled u nepoznato lice toliko snažno odašilje seksualnu energiju, čak i veću nego u krevetu. Otići u krevet prvog dana poznanstva sa nekim, nije nimalo loše ako to prija i jednom i drugom. I baš to prijanje, zadovoljstvo, ispunjenje, obostrano, vodi u dalje upoznavanje jedno drugoga, da se u nama javljaju želje da negujemo tu osobu, da nam je stalo do nje, jer to prija našoj duši. Tako počinje da se razvija i neguje ljubav. Zato je ljubav iznad svih tih manifestnih oblika našeg ponašanja, naših osećanja, potreba, nagona, praktičnih oblika ispoljavanja svakidašnjice. Ona sve to objedinjuje u osećanje ispunjenosti i daje veliku motivaciju da se slobodno upustimo u život sa radošću, pa makar bili u situaciji, naizgled nerešivih problema. Ako je ljubav prisutna, nema nerešivih problema. I, valjda je to suština života. Oni, koji trče sa cveta na cvet, samo još uvek traže sebe, misleći da je istina negde na dugom mestu, A zapravo ona je u nama. Oni koji stalno beže od negativnih sopstvenih poriva, niskih strasti, neobrušenih nagona, neće nikad umaći ispred sopstvene senke, jer ona je uvek iza nas, prati nas iz stope u stopu, i jedino sa njom mi možemo uhvatiti sopstveni oblik postojanja. Iako ceo život istražujemo, i sebe i druge, moramo shvatiti da je to naša sudbina istraživača, na putu spoznaje ljubavi, koja je osnov celokupnog postojanja, unuverzuma......

Evo jednog simpaticnog i pitkog teksta o ljubavi i zaljubljenosti koga sam pročitala u jednom časopisu. Istina nema veze sa platonskom ljubavi koja je ovde tema, ali ne treba lutati po visinama ako nismo osvojili brežuljak.....Možda nekom zatreba.

Od zaljubljenosti do ljubavi

Ljubav je velika tajna, njome smo fascinirani, za njom svi čeznemo. Zašto onda donosi toliko boli, zašto sve više brakova završava razvodom?
U početku sve se čini tako puno obećanja. Dvoje se sretne, zvijezde ih obaspu svojim prahom i oboma se čini da su našli ono za čim su oduvijek tragali. On/ona konačno je tu i svi će problemi biti riješeni.
No ubrzo se pokaže da nije baš tako; stvari obično nisu onakve kakvima nam se učine na prvi pogled.
Poput svega u životu i emotivni odnosi prolaze kroz razne faze, pri čemu se osobne želje, očekivanja i predodžbe o ljubavi sukobljavaju s onim što ona doista jest. U tom sukobu ljudi često izgube jedno drugo a ponekad i sebe.

Očaranost

U engleskom i francuskom jeziku glagol zaljubiti se odgovara frazama fall in love/tomber amoureux, što znači pasti u ljubav. Ne možemo se zaljubiti svojom voljom; to se jednostavno dogodi i usto nerijetko u osobu koju svjesno ne bismo izabrali. Dok naš razum traži nekoga s kim će nam biti ugodno, srce, glas duše prepoznat će „svog čovjeka“, tj. onoga koji će na površinu donijeti potisnute odbačene, zapostavljene, zamrznute dijelove našega bića kako bi nas prisililo da ih vidimo, iscijelimo i integriramo. Neki se zaljube samo jednom, nekima se to dogodi više puta, ponekad pak nova zaljubljenost predstavlja bijeg od suočavanja s realnošću vlastita života; u svakom slučaju, osjećaj zaljubljenosti je čaroban.
U fazi zaljubljenosti mozak izlučuje hormon sreće endorfin, zahvaljujući kojemu se zaljubljeni osjećaju čudesno, sretno, živo i cjelovito i žele što više vremena provoditi zajedno. Zaigrani su i radosni, potpuno očarani jedno drugim, doživljavaju se „jednom dušom u dva tijela“, jedno kod drugoga vole sve, čak i ono što ih kod drugih inače nervira. U toj oceanskoj fazi odnosa drugačiji smo i osjećamo se drugačije, manje ranjivo, puno je smijeha, zaigranosti, seksualne energije. Negativne crte voljene osobe minimaliziraju se, ignoriraju, racionaliziraju, koncentrirani smo samo na međusobne sličnosti, štoviše, i forsiramo ih te smo npr. spremni večeri i večeri provesti gledajući na televiziji nešto što nas nimalo ne zanima samo zato što to zanima njega ili nju. Ispunjeni smo nadom i osjećamo se potpuno povezani s ljubljenim bićem oko kojeg se okreće cijeli naš svijet. Njega ili nju doživljavamo apsolutno savršenim, čini nam se da je i stvoren/a upravo za nas i zbog nas. Sve to na površinu dovodi naše davne dječje strahove i čežnje. Zajedno s njima i očekivanja da upravo on/ona ima magičnu moć da nas utješi i zadovolji sve naše potrebe - od emotivnih, seksualnih i intelektualnih do onih društvenih, uglavnom određenih arhetipskom podjelom uloga između muškarca i žene. U početku imamo osjećaj da su ta očekivanja ispunjena ili pak da nam i nisu toliko važna. Očaranost drugom osobom u fazi zaljubljenosti čini da na sve u vezi s njom gledamo kroz ružičaste naočale.
Ta faza međutim ne može trajati vječno.

S oblaka na zemlju

Nakon nekoliko mjeseci ili najkasnije godinu-dvije ružičaste naočale izgube moć, čarolija izblijedi i kao da smo odjednom tresnuli s oblaka na zemlju. Ono što je do jučer bilo čarobno i slatko odjednom postaje kamenom spoticanja. Naime, osim sebe sa svom paletom uvjerenja, predrasuda i povreda, osobito onih iz djetinjstva i bivših partnerskih odnosa, svatko u odnos s drugim ljudskim bićem nesvjesno donosi i svjetove svojih roditelja i drugih predaka, zajedno s njihovim nadama, strahovima i ograničenjima o kojima ne znamo ništa budući da nisu dio naše osobne povijesti. Istovremeno, dijete u nama stalno se nada da će jednom doći savršeni netko i njegov svijet učiniti savršenim i potpuno sigurnim.
Međutim, to nije moguće. Još manje je moguće da se dogodi onako kako smo zamislili.
Većini ljudi ne pada ni na um da partnerski odnos nije tek ugodna luka u kojoj ćemo naći počinak, mir i podršku, već i izuzetno sredstvo duhovnog razvoja. Kroz tako blisku komunikaciju s drugim ljudskim bićem svakodnevno se sudaraju nesvjesne slike i obrasci jednog i drugog. Svjetlo ljubavi bespoštedno i nepogrešivo donosi na površinu sve ono što je dotada bilo duboko zakriveno mrakom neljubavi i straha, kako bi nas pročistilo, iscijelilo. A iscjeljenje je moguće jedino kroz iskreno suočavanje sa sobom i tamom u sebi. Nažalost, kako ljudi uglavnom toga nisu svjesni, kada čišćenje započne, bježe iz odnosa pa i kad naizgled u njemu ostanu cijeli život.

[b]Čini se da tvoje Ti i moje Ja imaju nešto protiv našega Mi. [/b]
(Werner Mitsch)

Pad s oblaka na zemlju čini vidljivima negativne crte karaktera jednog i drugog, aktiviraju se dječje povrede i obrane jednog i drugog i to je vrlo stresno. Svaki od partnera nesvjesno se počinje ponašati prema vlastitim obrascima, naslijeđenim i onima koje je izgradio u djetinjstvu, istovremeno provocirajući time i ponašanje onog drugog prema njegovim naslijeđenim i ranim obrascima. Stoga sukobi među partnerima prilično nalikuju sukobima koje je svaki od njih imao sa svojim roditeljima i praćeni su sličnim osjećajima i reakcijama kao kada su bili mali. Usto, barem na površini, povrede i obrambeni mehanizmi jednog partnera u pravilu su posve različiti od povreda i obrambenih mehanizama drugoga i to je vrlo zbunjujuće. Kako nitko ne voli sebe do te mjere da bi u potpunosti mogao prihvatiti sve svoje misli, osjećaje, ideje i vjerovanja i nositi se s njima, sve ono što mu je neprihvatljivo u vlastitoj osobnosti ili se toga boji nesvjesno počinje projicirati na drugoga, a taj drugi se nesvjesno počinje ponašati u skladu s tim. Istovremeno, i jedan i drugi pokušavaju sačuvati svoju sliku svijeta i zaštititi se od nove povrede.

Strah od bliskosti

Bliskost evocira vrlo rane strahove od napuštanja i na površinu donosi tajno skovane obrambene strategije koje su možda funkcionirale dok smo bili mali, ali sada im nema mjesta. Kako se nesvjesno zaljubljujemo u ljude koji nas podsjećaju na naše roditelje (bilo da su im nalik ili pak naizgled potpuno suprotni njima), i interakcija s njima u nama provocira isti set misli, uvjerenja, osjećaja i ponašanja kao onda. U konfliktu između urođene čežnje za bliskošću i istovremenog straha od nje, vrtimo se u začaranom krugu. Postoji nekoliko osnovnih obrazaca komunikacije među ljudima koji su jedno drugom postali „osoba A“, tj. važniji od svih drugih. To vrijedi i za homoseksualne i za heteroseksualne parove, oženjene i neoženjene; poput unaprijed dogovorenih koraka u nekom plesu, ti obrasci se koriste kako bi se održala sigurna zona, ravnoteža između intimnosti i odvojenosti, koju ne znamo postići na zdraviji način.
Bliskost je vrlo osjetljiva tema i ne podrazumijeva samo povezanost među partnerima već i sposobnost međusobnog uvažavanja i tolerancije. U idealnom slučaju, u bliskom odnosu svaki od partnera slobodan je živjeti sebe i istovremeno biti emotivno povezan sa svim aspektima drugoga bez potrebe da ga mijenja i kontrolira. To je moguće jedino kada su osobe zrele ne samo fizički i socijalno već i emotivno i duhovno. Doista zrele osobe ne osuđuju ni sebe ni druge već iz grešaka uče, mijenjaju se i rastu. U tom smislu i destruktivne obrasce i konflikte, koji iz njih proizlaze, oni doživljavaju kao priliku za iscjeljivanje vlastitih unutarnjih konflikata te bolje razumijevanje partnera i njegova unutarnjeg svijeta. Nezrele osobe na svijet gledaju crno ili bijelo a svoje unutarnje konflikte prenose na vanjski svijet, pri čemu je u pravilu kriv i odgovoran onaj drugi dok će za sebe uvijek naći opravdanje, i ne pomišljajući da se upitaju čime su oni pridonijeli konfliktnoj situaciji i koje su ih nerazriješeni unutarnji konflikti doveli do toga. Tipično razračunavanje među takvim ljudima obično je praćen tvrdnjama poput „ja uvijek/nikad... ti uvijek/nikad“. Upravo riječi uvijek, nikad, sve, ništa i sl. govore da u tom trenutku iz njih progovara malo ranjeno dijete. Kada destruktivna igra eskalira i ugrozi osjećaj bliskosti, aktiviraju se najdublji strahovi od napuštanja i odvajanja. U tom trenutku će jedan partner pokušati ponovno pokrenuti proces približavanja i to će ići sve dok opet ne dospiju do granice straha i ne pokrenu se obrasci obrane od bliskosti. I tako redom.

Između nas i vanjskoga svijeta naša je vlastita koža.
(Diane Ackerman)

Osnovni obrasci igara među parterima su: konflikt, distanca, žudnja za bliskošću – izbjegavanje bliskosti, ja sve znam i mogu – ja ne znam i ne mogu, dobar/loš je netko treći. Kako se ljudi i njihova ponašanja ne mogu svrstati u ladice, obično se u svakom odnosu susreću i smjenjuju razne kombinacije igara; poanta je u tome da se njima na nezdrav način pokušava održati ravnoteža između potrebe za bliskošću i bijega od nje. Igre među partnerima su poput plesa a koraci plesača međusobno su savršeno usklađeni.
U plesu konflikta strah od međusobne bliskosti i distance regulira se prijekorima i napadanjem. Obično je riječ o ljudima čije je samopoštovanje u djetinjstvu bilo grubo povređivano. Kad im se učini da ih netko ne razumije ili čak kritizira, reagiraju vrlo burno. Kritika ili nedostatak empatije u njima budi potisnutu negativnu sliku o sebi, osjećaj manje vrijednosti, osjećaj da ih se ne vidi, ne prihvaća, ne voli; zbog svega toga se srame i osjećaju vrlo nesigurno te reagiraju bijesom povezanim s neprijateljstvom i željom za osvetom, kako bi ponovno uspostavili osjećaj ravnoteže i kontrole nad situacijom. Ako te loše crte karaktera nisu sposobni vidjeti kod sebe, projiciraju ih na partnera kojega tada doživljavaju odbacujućim, grubim, kritizerskim, groznim i apsolutno lošim a sebe njegovom nevinom žrtvom.
Pri plesu distance strah od bliskosti pokušava se ublažiti izbjegavanjem i isključivanjem druge osobe. Ljudi koji ga plešu nemaju jasan osjećaj granica između sebe i drugih. Nesposobni prepustiti se partneru iz straha da bi ih on mogao zagušiti, stalno se drže na nekom odstojanju; za njih je to jedini način da razluče sebe od drugih. Takve osobe izbjegavaju ne samo bliskost već i konflikt jer im konflikt ugrožava i osobnu sigurnost i sigurnost u odnosu. Njihov obrambeni mehanizam je povlačenje. Kad se osjete ugroženo, oni partnera vide kao totalnog negativca koji ih zanemaruje, smeta i/ili iskorištava ili ga pak štite od svoga gnjeva bojeći se da time ne povrijede/unište i njega i sebe.
U sljedećoj priči susrest će se ljudi čiji se unutarnji konflikt kreće između povezanosti i odvojenosti/neovisnosti. U partnerskoj igri taj konflikt se „rješava“ tako da jedan preuzima ulogu emotivca koji žudi za bliskošću, a drugi od bliskosti bježi racionaliziranjem, intelektualiziranjem i raznim drugim „opravdanjima“. Dok se „gonič“ boji samoće i prenaglašava potrebu za povezanošću, negirajući svoju potrebu za neovisnošću, njegov partner se boji povezanosti i nastoji se čvrsto držati svoje „slobode“.
U nekim vezama jedan od partnera pretjerano je odgovoran i uvijek „na visini zadatka“ dok drugi jedva funkcionira. Dok prvi negira svoju slabost, strah i potrebu za nježnošću i toplinom, drugi odbija preuzeti odgovornost jer se ne osjeća dovoljno sposobnim odgovoriti životnim zadacima. Ni jedan ni drugi nisu svjesni toga da svatko od nas u sebi posjeduje i slabost i snagu, da je svatko od nas sposoban brinuti se o sebi, ali mu je potrebna i briga i podrška drugih.
I, konačno, ima parova koji svoju unutarnju rascijepljenost projiciraju na neku treću osobu pridajući joj ulogu saveznika, junaka, negativca, osvetnika i sl. Nesvjesni podijeljenosti u sebi, svojih osjećaja, očekivanja, zamjerki i sl. u odnosu na partnera, oni će se npr. zajedno boriti protiv susjeda čija se voćka nagnula preko njihove ograde, tražiti saveznike, krivce ili junake u svojoj djeci itd.

Borba za moć – našao sam tebe, sada tražim sebe

Nitko ti ne može biti tako dalek kao čovjek kojeg si volio.
(E. M. Remarque)

Svaki od navedenih obrazaca odnosa ima pozadinu u povijesti sudionika i njihovim nesvjesnim ranim strategijama rješavanja frustracija. Iza svakog od njih težnja je za sigurnošću, ljubavlju i srećom te određeni sustav vrijednosti koje dotični povezuje s time. Nesvjesni pravih osjećaja, potreba, zaključaka i postupaka djeteta u sebi, partneri počinju kriviti jedno drugo što „nije kao prije“. Pokušavajući uspostaviti kontrolu nad situacijom, postupno se počinju boriti jedno protiv drugoga. Faza borbe za moć zastrašujuća je i stresna. Kako većina ljudi ima krivu predodžbu o tome što je prava svrha partnerskog odnosa (i/ili braka), razdoblje konflikata i borbe za moć doživljavaju kao dokaz da s tom osobom i tim odnosom nešto nije u redu ne shvaćajući da je to prirodna faza koja zahtijeva duboko preispitivanje i trud. Mnogi koji ljubav brkaju sa zaljubljenošću u toj fazi zaključe da su pogriješili i rastanu se. Većina ih ubrzo uđe u ovi odnos i često ponovno rastane.
Neki pak, usprkos nezadovoljstvu, odluče ostati u vezi svjesno ili nesvjesno racionalizirajući svoj izbor (zbog djece, materijalnih dobara, obiteljskih vrijednosti, okoline...). Svaki od partnera preuzme na sebe određene dužnosti, obično u sladu s arhetipskim ulogama muškarca i žene istovremeno stvarajući neku vrstu tzv. paralelnog braka, pri čemu svoje vrijeme, emocije i energiju ulažu u druge aktivnosti i interese (školovanje, posao, djecu, hobije, knjige itd.) pa im za odnos ne ostaje puno. Tako to može ići godinama; s vremena na vrijeme pokušaju se ponovno približiti, ali nakon kratke romanse na površinu opet počnu izranjati stare rane i obrambeni mehanizmi s kojima opet ne znaju što bi pa se začas vrate u „sigurnu luku“ u kojoj svatko ima svoj set uloga i svoj „paralelni brak“. Ponekad se u kasnijim godinama, kad djeca odrastu i odu od kuće, znaju ponovno približiti jedno drugom i izgraditi odnos kvalitetniji no što su imali kao mlađi. Neki pak ostanu živjeti u nekom stanju tihog očaja, jedno drugome stranci do kraja života. Ali rijeka života ne stoji na mjestu. Tekući, ona tjera na promjene bez obzira na to koliko im se mi opiremo. Na duže pruge odnos bez bliskosti, poticaja i rasta dovodi do frustracije, konflikta. To se zna manifestirati na razne načine – kroz krizu u odnosu, bolest i sl. Neki se ljudi u toj fazi rastanu, neki nekako prebrode krizu i idu dalje na isti ili sličan način. Razmjerno rijetki su oni koji fazu konflikta iskoriste kako bi naučili nešto i počeli mijenjati sebe i odnos prema partneru.

Svrha odnosa – zreli odnos

Razmišljajući o vezi s drugim ljudskim bićem većina ljudi mašta o princu/princezi iz bajke čija bi životna uloga manje-više trebala biti svedena na ispunjavanje njezinih/njegovih zamisli, želja i potreba. Grubo rečeno, o tom drugom ne razmišlja se kao o posebnoj osobi s njezinim svijetom, mogućnostima, ograničenjima i svrhom života (kao što smo i sami) već o nekoj vrsti savršenog automata koji možemo „uključiti“ i „isključiti“ kad i kako nama odgovara. Ta fantazija malog djeteta pokreće naše želje, osjećaje i reakcije. Grčevito se trudeći sačuvati savršeni svijet sličica u svojoj glavi, manipuliramo drugima naivno vjerujući da ćemo na taj način uspjeti kontrolirati život i zaštititi se od bola odrastanja.

Susret dviju osobnosti nalik je dodiru dviju kemijskih tvari: dođe li do reakcije, obje se preoblikuju.
(C. G. Jung)

U idealnom smislu, partnerski odnosi bi trebali biti ispunjavajući, iscjeljujući, transformirajući. K tome, kao što sam spomenula, oni su idealno sredstvo duhovnog razvoja. Dva puta naime vode prema Bogu: prvi je put molitve/meditacije/kontemplacije, drugi je put ljubavi. Teško je odvojiti te putove, jedan iziskuje drugi, jedan potiče drugi; tek isprepletanjem jednog i drugog možemo ispuniti svrhu svog života i dati svoj obol zajednici kojoj pripadamo. Ljubavni odnos prva je stanica velikoga tkiva kroz koje ostvarujemo svrhu vlastita života, istovremeno podržavajući i potičući ostvarenje svrhe života drugog ljudskog bića.
Kao što je rečeno, uzrok mnogih konflikata u odnosu su dječje povrede i nesvjesne dječje strategije nošenja sa stresom kako bi se ponovno zadobila moć i zadobila kontrola nad situacijom u kojoj se osjećamo nesigurno i ranjivo. Razvoj svjesnog odnosa dug je, polagan, brižan put. Kroz ponovno otvaranje starih rana, njihovo razumijevanje i postupno iscjeljivanje, kroz uspostavljanje odnosa sa samim sobom i Bogom, svaki od partnera počinje se osjećati sigurnije i čvršće u sebi samom a potom i u odnosu s tim drugim. Time se otvara prostor za iskrenu komunikaciju i rast pri čemu jedno u drugom ne gledaju potencijalni izvor ispunjenja već ljudsko biće u njegovoj posebnosti. Drugim riječima, odnos kojim smo u početku drugoga svodili na objekt u službi naših želja i potreba (dakle, nešto što u prvom redu postoji i djeluje u odnosu na nas) prerasta u odnos između dvaju ravnopravnih ljudskih bića a kroz istinski dijalog s tim drugim bićem i jedno i drugo dobivaju podršku i priliku za osobni i zajednički duhovni razvoj.

Dok nas smrt ne rastavi

Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Ona umire jer ne znamo kako obnoviti njezin izvor. Umire od sljepila i grešaka i izdaja. Umire od bolesti i rana. Umire od umora, poraza, gubljenja boje.
(Anaïs Nin)

Većina ljudi nastoji odnos s drugim ljudskim bićem smjestiti u neku od kategorija i zadržati ga u njezinim okvirima. Međutim, život ne možemo strpati u ladice, on teče i uvijek iznova postavlja pred nas nove izazove. Njegova svrha znatno je dublja od onoga što mi mislimo da jest. Božji plan za nas znatno je mudrije osmišljen no što možemo zamisliti. Kušnje i problemi prilika su za učenje i rast. Ne učimo li aktivno, prihvaćajući probleme kao izazov i priliku da postanemo bolji, svjesniji ljudi bliži sebi i Bogu, naša duša dovest će nas u situacije u kojima ćemo biti prisiljeni učiti pasivno. Obično su to neugodne situacije povezane s raznim vrstama gubitaka i bola.
Novo i nepoznato budi strah. Stoga ljudi često niječu potrebu za promjenom i grčevito nastoje sačuvati ono na što su navikli ma koliko time bili nezadovoljni. Međutim, potisnuto nezadovoljstvo i frustracija s vremenom dovedu do krize i zasićenja.
Mnogi se tada utječu misli da bi bilo bolje otići, prekinuti odnos koji ih frustrira, naći novog, drugačijeg partnera. Međutim, želja za bijegom i promjenom partnera mnogo je puta tek odraz želje za drugačijim sobom. U krajnjoj liniji, problemi koje imamo s drugim ljudima odraz su problema s kojima se mučimo unutar sebe samih. Možemo pobjeći od svega i svakoga ali prije ili poslije ponovno ćemo nabasati na sebe i trebati suočiti se s tim. Naravno, ne želim time reći da u lošem odnosu treba ostati pod svaku cijenu. Kao što ponekad operacija spašava život i daje bolesniku na vremenu, i prekid odnosa koji nas ugrožava pruža nam priliku da se mirnije suočimo sa samim sobom i pozadinom svojih problema. Želim samo reći da nitko izvana ne može riješiti naše probleme kao što ni mi ne možemo riješiti probleme drugih ljudi umjesto njih samih.
Partnerski odnos izuzetno je sredstvo transformacije i duhovnog rasta, a svaki rast prolazi kroz razne faze i trenutke ushićenja, ekstaze, krize, dubokog očaja i blaženstva... U strahu od promjena i rasta neki ljudi i sebe i odnos s partnerom svode na skup pravila i strogo podijeljenih uloga. Vođeni strahom, krivnjom i nepovjerenjem prema sebi, drugima, Bogu... oni ne žive već prolaze životom.

Prava je mjera ljepota proživljenoga života, a ne dužina njegova trajanja.
(Plutarh)

Razočarani životom i/ili bivšim nesretnim vezama neki ljudi se zatvaraju u sebe i nastoje kontrolirati svaki osjećaj koji bi ih mogao izbaciti iz umjetno sagrađene sigurne luke njihove samoće. I ako uđu u vezu s nekim, čine to potaknuti racionalnim razlozima, kako bi izbjegli svaku novu povredu. Međutim, faza zaljubljenosti i očaranosti drugom osobom vrlo je važna; bez povjerenja, bliskosti i emotivne otvorenosti ne može se dogoditi emotivno a time ni duhovno sazrijevanje. Zaljubljenost je zanosna, u toj fazi smo na trenutak uzdignuti iz „obične realnosti“ i svojom dušom dotičemo dušu drugog ljudskog bića, njegovu istinsku bit bez obrana i maski. Taj susret je čudesan i poticajan, ali očaranost mora proći kako bi se ostvarila njegova svrha. Dakle, nakon nekog vremena zaljubljeni jedno u drugom počinju otkrivati konkretno ljudsko biće sa svim „paketima“ koje ono sa sobom nosi i tek tu počinje prava priča.

Mnogi ljudi traže pravu osobu umjesto da pokušaju biti prava osoba.
(Gloria Steinem)

Dijete u nama u prvom redu usmjereno je na zadovoljenje vlastitih potreba i želja. Kad ne dobije ono što vjeruje da mu treba, osjeća se povrijeđeno, prestrašeno, ljuto pa tako i reagira. Modele za svoje ponašanje prema ljudima, osobito prema partnerima, dobili smo vrlo rano u svojoj obitelji. U tom smislu nesvjesno biramo partnere koji su vrlo slični našem roditelju suprotnog spola ili pak potpuno različiti od njega i na njih reagiramo nesvjesno slijedeći model ponašanja roditelja istoga spola (ili pak potpuno suprotno tome). No usprkos tome što smo tijelom ograničeni na jedan spol, naša je duša iznad takve podjele. Drugim riječima, u duši svake žene postoji muški princip ili Animus, u duši svakog muškarca ženski je princip, Anima; međuigra njihovih negativnih aspekata uzrok je velikog dijela problema u vezama između muškaraca i žena. Slično je i kod homoseksualnih parova, unekoliko čak i kompleksnije budući da su s muškarcem/ženom u sebi oni dublje povezani od heteroseksualnih pripadnika istoga spola. U svakom slučaju, tek osvještavanjem i pročišćavanjem negativnih aspekata Animusa i Anime možemo uspostaviti unutarnju ravnotežu i osjećaj cjelovitosti i potom razvijati zdrave, poticajne i podržavajuće odnose i s drugim ljudima.
Da bismo u tome uspjeli, trebamo biti iskreni prema sebi što ponekad nije lako, tim više što dijete u nama na svijet gleda kroz crno-bijele naočale. Već je spomenuto na koje sve načine se ono brani od patnje. Razgovor s njime, molitva i meditacija pomažu mu da postupno iziđe iz začaranoga kruga.
Ljubavni odnos je u najvišoj mjeri dijaloški odnos dvaju jednakovrijednih ljudskih bića pri čemu svaki prihvaća, poštuje i uvažava onog drugog u njegovoj jedinstvenosti, pa i onda kada se ne slaže sa svakom njegovom riječju ili postupkom. Da bismo to mogli, trebamo odustati od lažne slike koju smo stvorili o sebi i drugima, svjesni da je ona ionako tek plod naših povreda, straha te nezrelih dječjih zaključaka i obrana. Drugim riječima, valja odustati od ideje da baš mi znamo što je prava stvar i kako je postići. Suočiti se sa sobom, prihvatiti ono što jesmo, dopustiti si zastati ponizni pred čudesnom tajnom života i postojanja vlastitog i tuđeg. Susresti se s vlastitom prazninom i pitanjem tko smo mi neovisno od naših uloga u vanjskom svijetu i odnosa s drugim ljudima, što je naša istina, smisao i svrha našeg života.
Preuzimajući odgovornost za vlastite riječi i djela, radeći male korake za koje smo u određenom trenutku spremni, postupno se možemo početi istinski otvarati drugom ljudskom biću i rasti kroz odnos s njim. Imajući na umu riječi sv. Augustina da „ljubav uništava ono što smo bili da bismo mogli postati ono što nismo bili“.
Jer tajna susreta upravo je u tome.

Ja sam zli autor teksta

Kao dokaz prilažem delić screenshota prvog posta ove teme postavljen na moj blog gde je i moj tekst o kome je reč.

http://platonskaljubav.blogspot.com/2009/12/blog-post_03.html

Opet ću naširoko pa ko zna kad...

Naravno da mi jasno da je tekst oštar i da nekome deluje napadački, i naravno da sam u nekim delovima preterivao. To je bio moj pokušaj srazmernog odgovora na tipične komentare koje dobijete kada na nekom mainstream forumu pokušate da drugačije definišete ljubav.

Jednostavno, razmišljajući o mojim osećanjima, kopao sam i po netu. Život je traganje... Milion ex-yu foruma ima topic-e "platonska ljubav", i sta tamo možete pročitati? Stvari tipa "To je neostvarena ljubav, iluzija... bla, bla... ljubav postoji samo ako je obostrana i ostvarena kroz vezu.... bla, bla... seks je veoma bitna stvar za vezu, bez njega nema veze... bla, bla...".

Čim među takve uletite sa drugačijim mišljenjem postanu osioni. Moj tekst tj. skup mojih postova, je samo reciprocitetno osion.

Preterao sam i u toliko što sam uopšte tako naslovio blog, tj. tekst, jer namera mi je bila da stanem u odbranu iskrenih, dubokih, uzvišenih emocija, a ne da promovišem platonsku ljubav po stereotipnoj enciklopedijskoj definiciji. To što sam bio isključiv je iz inata prema onima koji emocije stavljaju u drugi plan, a ovozemaljsko, materjalno, ostvarivo, korisno u prvi.

Da li sam bio isfrustriran dok sam pisao? Naravno.

Ulazeći na te forume, osećao sam se kao da ulazim u kladionicu i poručujem prisutnima "prebacite na RTL, ima emisija o tome kako je UEFA namestila utakmice". (Ne podnosim fudbal, ovo sam naveo kao metaforu)

Većina na forumima je odreagovala kao sto bi odreagovala i većina u kladionici - od****** bi me, jer ih sama pomisao da su sve vreme lagani, da im je servirana laž koju su progutali, toliko užasava, da će radije po svaku cenu to ignorisati, pokušati da ućutkaju "glasnika" i nastaviti da uplaćuju. Većina, ne svi. Pa užasavala je i mene, ali ja se nisam zadovoljavo formom, već tragao za suštinom.

Ja priznajem da tražim sebe, i ne verujem da je iko ko je na ovom vašem forumu zvučao kao da je spoznao svu istinu, zaista tako bezbrižno siguran u sebe. Ima li nekog da ne traži sebe, da savršeno mirno vegetira jer je spoznao sve, pa ga ništa više ne dotiče, da nema unutrašnje sukobe, nedoumice...?

Dakle, nemojte me doživljavati kao fanatičnog zagovornika toga da je ljubav platonski bulkvalistička stvar. To nije nešto što neko želi kao maksimum, pa ni ja. To je po meni samo polazna tačka do prave stvari. To sah hteo da istaknem - da polazna tačka mora biti emocija, a ne telesna privlačnost, jer ako je u pitanju ovo drugo, onda je osuđeno na propast zbog toga što svaka telesna privlačnost ima rok trajanja.

U tekstu o kome se raspravlja, hteo sam da jasno razdvojim pravu stvar od laži, iskreno od licemernog, ljubav i nagone, vođenje ljubavi između dvoje koji se vole, i seks između dvoje koji misle da se vole jer se pale jedno na drugo.

Ja želim da budem sa osobom koju volim, želeo bih da živimo zajedno, želeo bih da vodimo ljubav, ALI to ne znači da bih kao oni koje sam nazvao klasičarima, zbog toga ako ne budem to postigao, krenuti u potragu za tim na nekom drugom mestu. Ok? Ljubav se ne traži, nema zamenu, nema kraj. Sve što ima zamenu, sve što ima kraj nije ljubav.


U suštini, glavno razgraničenje je ono koje se tiče odnosa prema seksu. Umesto da o tome sada na brzinu pišem, kopiraću deo jednog mog teksta u kome sam nedavno mislim razrešio i tu dilemu (barem mene zadovoljava). Nemojte zameriti ako je i ovaj tekst konfuzan, jer pišem ga na brzinu i bez koncepcije.




PROBLEM


Otto Weininger (1880-1903)


"Ljubav i požuda su dva tako različita, suprotna stanja da je u muškarca, kada zaista voli, savršeno neshvatljiva pomisao na telesno spajanje sa voljenim stvorenjem. Pa, ko tvrdi da još voli ženu koju poželi, taj ili laže ili nikad nije znao šta je ljubav. Postoji zato samo "platonska" ljubav, ljubav prema Beatriči, sve ostalo spada "u carstvo krmaka". U snošaju se žena najdublje unizuje, u ljubavi najviše uzdiže. Kada žena traži snošaj, a ne ljubav, znači da želi da bude unižena, a ne uzdignuta. Identično tome - kada mušarac traži snošaj, on želi da unizi ženu, a ne da je uzdigne."

Možda se sa citiranim ne bih složio da sam imao priliku da bar pokušam da vodim ljubav sa osobom koju volim, ali iz pozicije nekoga ko je uvek želeo, i imao seks samo sa ženama prema kojima nije osećao nikakve emocije, ništa sem požude, ne mogu da se ne složim. Celo to telesno vs. duhovno zamešetljstvo je opterećujuće, bolno od nelogičnosti, a ovo gore citirano jedino poptuno logično i istinito (iz ove pozicije).

Možda u tome leži koren cele moje priče, tj. zašto sam sam ustuknuo osetivši da postoji nešto neopipljivo, a vrednije, važnije, dublje, bitnije... U celoj stereotipnoj priči o tome šta je ljubav blokadu da je ne prihvatim kao takvu stvarala škripa gomile nelogičnih detalja.

Inače, ovaj lik, Otto, bio je mizognista, tako da se sa najvećim delom njegove filozofije apsolutno ne slažem sem sa ovim citiranim, koje i nije bukvalni citat tj. prevod sa Nemačkog, već objašnjenje. Doktorirao je sa 22. godine, ubio se sa 23. godine. Neizmerna šteta, mislim da bi do 33. potpuno sazrevši odbacio te danas potpuno
neprihvatljive delove svoje filozofije, i prezentovao svetu najveću moguću istinu.

Suštinski, u problem je upao posmatrajući muško-ženski odnos isključivo kroz jedinu društveno prihvatljivu formu tog vremena - monogamnu vezu, koja mu je naravno posmatrana kroz prizmu njegove logike bila licemerana, i kao takva neprihvatljiva, jer u njoj nije mogao da vidi pomirene ljubav i požudu.

Ja pokušavam da naslutim da li je to moguće, ne sa pozicije nekog pametnijeg od Otto-a, već sa pozicije nekog ko ima mnogo više životnog iskustva, i nije opterećen stvarima koje su kočile njega, poput religije recimo (uprkos filozofiji koja se izdiže iznad svake religije, prešao je iz Judeizma u Hrišćanstvo, dakle ipak je delimično bio rob dogmi i tradiciji).


R E Š E NJ E


Moguće je pomiriti požudu i ljubav, ali se zato prvo moraju otkloniti mentalne blokade stvorene naučenim. Istina je u svemu jedini pravi put.

Kao prvo, ona koja se voli, mora znati ono iz citata. Mora znati da on od nje ne očekuje ono što od nje očekuju oni koje je ne vole, već prema noj osećaju samo požudu. Muškarac joj to mora jasno staviti do znanja, jer da bi on u svojoj glavi mogao srušiti taj zid, i ona mora njemu pristupiti drugačije od konvencionalnog, jer i on njoj pristupa drugačije. Dakle, promena međusobnih očekivanja, kroz poptuno oslobađane od do tada upražnjavanog ili stereotipnog.

Odnos ne može kao kod onog gde je u pitanju čista požuda biti baziran na nečemu što ima elemente sadomazohizima, gde je žena ta koja trpi radnju, a muškarac taj koji vrši radnju. On mora u glavi prestati razmišlajati na ubičajen način, tj. da pred ženom mora da ispadne mačo lik koji će je dominantno "uzeti", a ona mora da prestane da razmišlja o tome kako mora bar delimično biti podantna muškarcu jer time na duže staze ona prema sebi deluje autodestruktivno.

Plastično objašnjeno, neće ON nju ******, već će se ONI ******. Uopšte ne treba ni ta reč "******" u ni jednoj od varijacija koja sugeriše čin tokom kog muškarac ponižava ženu, svodeći je na nivo ništavila (selflessness, poze koje sugerišu njegovu dominaciju nad njom) i objekta koji služi njemu za zadovoljnje, jer i ta reč je nešto konzervativno sa jakim sadomazohističim prizvukom. Ako on nju, ****** ili je **** ili je **** ili je ******** ** *****... Gde je tu ona kao neko, kao osoba sa svojim ja, kao ličnost u celoj priči? Pa u klasičnom odnosu nigde, kao u ostalom i u većem delu sveta, muškog sveta u kojoj joj pripada uloga nekoga za iskoristiti seksualno, materijalno, fizički, radi produženja vrste, i sl.

Takva podređenost joj prija samo tokom seksa, jer tada se kao i muškarac ponaša isključivo animalno, a čim nastupi postorgazmički period (ako ga je uopšte bilo), vraćajući se u realnost, ona priželjkuje pažnju, million puta pomenuto "maženje posle", koje joj nedostaje upravo zato jer shvata da je tokom seksa bila u podređenoj ulozi, a koje on zbog toga što je ne voli, ili uopšte neće ili ga samo otaljava da bi i sledeći put došao do seksa.

Muškarac sa kojim je upravo imala klasičan seks je naravno ne voli, i zato nakon što se zadovoljio, ispao veliki *****, obeležio teritoriju, pokazao ko je gazda, okreće glavu na drugu stranu, ili se kupi i odlazi što pre, a sve u cilju toga da joj pokaže kako ju je potrošio.

Upravo je klasičan pristup, to robovanje predrasudama o tome kako muškarac odnosno žena treba da se pokažu uzrok problema I nezadovoljstva na duže staze, jer oboje strahuju od toga da se otvore, plašeći se da ne ispadnu atipični i kao takvi okarakterisani od suprotne strane kao loši u seksu.


- On je voli, i ne želi da vidi u njoj prostakušu koja mu se olako daje i pristaje na sve, a ona da bi se pokazala kao "prava žena", da bi ga zadovoljila, i uzbudila, upravo zbog naučenog, nametnutog to pravi od sebe.

- Ona bi više nežnosti, ali kako da on bude dovoljno nežan kada mu u glavi stalno podsvesno odzvanja to da treba da bude isključivo i samo pastuv? Ako se pokaže nežnim, ispašće nedovoljno dobar muškarac.

Ponašanje po tradicionalnom, populističkom gledanju na muško-ženski odnos u svakom pogledu pa i u seksualnom, rezultira obostranim nezadovoljstvo na ličnom nivou, a sve zbog pokušaja da jedno drugom udovolje telesno (na animalnom nivou), odnosno da kao jedinke vrste ispadnu što privlačnije, ne vodeći u tim trenucima uopšte računa o ličnosti jednog i drugog, tj. o onome što nastupa nakon seksa, i zato veze bazirane na seksu i pucaju.