ja ponekad osjetim veliku tugu naspram svijeta i njegove patnje. a istovremeno neku neopisivu ljepotu.
kao da su patnja i ljepota ovoga svijeta nerazdvojni i čine harmoniju postojanja.
pogledam oko sebe i vidim bića koja pate, pa me prožme osjećaj sažaljenja i suosjećanja, te bliskosti s njima jer mi se čini da ni ja neću biti (i nisam) iznimka u toj kolektivnoj patnji....a opet se u tome svemu krije Ljepota...

Postoje teorije da je taj strah nesto iskonstruirano i ubaceno u nas specijalno da nas se odvrati od daljeg zanimanja za takve materijale

... pitam se da li je netko od was imao slicna iskustwa?...

Izgleda da to "moraju" proći svi koji se upuste u "avanturu" sa Kasiopejcima.

Bio sam potpuno uvjeren da sam se određenim tehnikama zauvijek riješio takvih strahova i napada panike do trenutka kad sam na Jackovoj stranici "nabasao" na transkripte.
Tol'ko sam se prenerazio da nekoliko dana nisam išao spavati bez svijeća i tamjana koji su gorili cijelu noć, ali nisam odustajao od čitanja jer sam u isto vrijeme u svojoj suštini bio potpuno "siguran" da to sve (ili barem dobru većinu toga) "znam" oduvijek samo se nisam mogao sjetiti.

Odjednom su se samo poslagale kockice davno skupljenih informacija sa različitih strana i krajeva tako da mi je sav taj iznenadni nalet straha bio na neki način "pokazatelj istinitosti" materijala i samo još veći poticaj da nastavim sa istraživanjem i uspoređivanjem.

Čak sam na fizičkom nivou, za vrijeme prvog čitanja, osjetio vrlo snažno pulsiranje negdje između srca i grla kao refleksiju osjećaja straha i panike-bar sam to tada tako mislio-koja mi je bila skroz čudna s obzirom na to da se inače taj osjećaj pojavljivao u predjelu trbuha. Kasnije sam za to pulsiranje našao objašnjenje u Donosiocima svitanja (i ne samo za to nego i za poveliku količinu situacija i događaja iz mog života i to od samog rođenja-ono, kao da mi se knjiga skroz osobno obraća-čudesan osjećaj utjehe i mira) koji su po kasiopejcima ustvari ista "ekipa".
Upravo taj "balans" između strahova i napadaja panike te nekog dubljeg intuitivnog osjećaja spokoja i pripadnosti me nagoni da još uvijek i nanovo čitam i pratim (između hrpe svega ostalog slične tematike) transkripte i Laurinu seriju Val.( i ne samo balans, nego i mazohistička potreba za izazivanjem tog osjećaja straha i panike na fizičkom nivou, kako bih se mogao "pomaknuti" u svijesti i iz nekim dubljih nivoa svog bića umiriti i promatrati fizičke reakcije)

A što se topic-a tiče, smatram da riječi "Kasiopejci i predrasude" čak ne bi trebali niti stajati zajedno u istoj rečenici, jer ono na što me čitanje tih materijala navodi je upravo to da je jedna od potki izlaganja u transkriptima odbacivanje svih predrasuda i otvaranje uma za SVE mogućnosti i informacije, a sve u svrhu razvijanja sposobnosti za jednu objektivniju procjenu kako sebe tako i svijeta u kojem živimo.

ewo nesto sto sam sinoc doziwio.

citajuci, sada po drugi put, bringers of down onaj dio o nasem bicu kao multidimenzionalnom te njegowoj swrhi, koja po njima postoji da pra-stwaratelj doziwi swa iskustwa putem nas, tamo na kraju prwe trecine teksta obuzeo me neki iskonski strah. neznam kako da ga nazowem ili opisem jer je nemoguce rijecima, ali nista ne mogu u owom trenutku usporediti sa tim. u tih 5-6 sekundi mi je kroz glawu samo prosla owa iluzija, owa swrha postojanja - strah od nestajanja swega owog.

swe sto znam, osjecam, widim, wolim, nestaje radi iskustwa samog pra-stwaratelja. swe sto postoji, citaw owaj kompleks mjesta, drzawe, kontinenta, zemlje, galaksije, swemira ustwari - ne postoji!
nakon toga sam sa nekim tuznim osmjehom na licu osjetio besmislicu ljudskih nastojanja da (pod)cine owaj swijet sebi radi uziwanja u owozemaljskom. kao da sam nakon toga shwatio njihow (i moj) strah i osjetio Ljubaw prema swima, bar na tren. osjetio onaj apsurd prema gomilanju prolaznog i strahu od istog.
jako cudno sam se osjecao. jako, da sam se zapitao sto je taj osjecaj i da li sam ja sam sebe ubijedio neke (cudne) stwari. pitam se da li je netko od was imao slicna iskustwa?
ewo jutros nisam mogao a da ne kupim noni i prijatelju neki mali dar. neznam, kao da sam se oprastao. cudno, zar ne?


p.s. inace racun za jabuke, kao poklon prijatelju, je bio 6,66kn! "cudna" slucajnost...

Bilo bi taj trud cijenjen još više da ga nisi zamazao svojim egom.

Pravi,

ovde se ne bavimo slobodama i demokratijama, ovaj forum nije za druzenje.

Ovo je metafizicki forum, kao sto pise u naslovu. Uklopi se (bavi se onime cime i vecina clanova) ili nadji sebi drugo mesto na internetu, jednostavno je.

bas me interesira postoji li na owom forumu netko tko je nerazmazan njime?

Ali lijepo je kada ga kontrolirano i sa mjerom razmazujemo.