Svakako licnost o kojoj bi se dosta moglo pricati. Cak mislim da je i sada ziv(nemam pojma zbog cega i kako). Covjek koji je imao energiju munje... Pisite sve o njemu sto znate i iz nekih alternativnih izvora ako imate.

Pogledacu. Ja mislim da je Raspucin i dalje ziv... A da su njegovu "smrt" zavjerenici" morali prikazati. A on se na vrijeme povukao... Energetski potencijal koji je imao bi mu omogucavao da zivi i do dan danas... to je moja neka mini teorija

Tko je ubio Rasputina (Nexus br. 14)

RASPUTIN: MODERNA ENIGMA

Početkom 2004. godine ruski patolog dr. Vladimir Zharov i njegov britanski kolega Derrick Pounder, u suradnji s britanskim i ruskim policijsko-obavještajnim strukturama, došli su do zapanjujućih, novih činjenica u slučaju Rasputin, odnosno o načinu i pravom razlogu ubojstva „sibirskog proroka"
Piše: Zoran Vujošević

Često puta čujemo izreku "povijest pišu pobjednici" u kontekstu namjernog iskrivljavanja stvarnih činjenica da bi se postigao određeni kratkoročni ili dugoročni cilj. Kao što život i povijesna znanost pokazuju, to je istina. Postoje mnoge "činjenice" za koje se kasnije ispostavilo da su služile zamagljivanju i prikrivanju istine o nekom povijesnom događaju ili osobi.

Recimo, odličan primjer povijesnog falsifikata možemo pronaći u američkim western filmovima. Tu su negativci obično crveni Indijanci koji se prikazuju kao krvoločni divljaci koji bez razloga napadaju mirne farmere koji su u divljinu došli potražiti novi dom. U stvarnosti dakako, činjenice su bile drugačije. U periodu od kraja XVII stoljeća do 1880-e godine, "mirni doseljenici" su okrutno poubijali milijune starosjedilaca i naselili se na otetoj zemlji.

Postoje mnogi zanimljivi slučajevi falsificiranja istine u sferi duhovnosti. Templari, katarska hereza, masakri nad perzijskim dervišima samo su neki od poznatijih primjera netočnog prikazivanja stvarnih činjenica. Razlozi za neistinito prikazivanje određenih pojedinaca ili grupacija su mnogostruki. Najčešće, radi se o "kampanji ocrnjivanja" koja je rečeno modernim jezikom "black PR" ili "crna propaganda" a treba poslužiti za to da se u očima javnosti neka osoba prikaže u negativnom svjetlu i tako učini nepopularnom. Ili, diskreditiranjem osobe, postiže se i diskreditiranje ideje itd. Vrlo često, "crna propaganda" koristi mehanizam "projekcije" i protivniku pripisuje upravo ona (negativna) svojstva i mane koje ima autor crne propagande.

Sudeći prema najnovijim otkrićima ruskih i britanskih povjesničara jedna od žrtava ovakvog ciljanog ocrnjivanja bio je i kontroverzni ruski iscjelitelj i mistik, G.I. Rasputin.

Čovjek čiji je lik poznat čak i onima koji nemaju nikakav interes za okultno, postao je u XX stoljeću simbolom zla, luđačke ambicije i nemorala. Snimljeni su filmovi, napisane knjige i eseji o njegovom životu, postao je lik iz stripa a od nedavno, njegovo ime nosi i nadaleko poznata votka "Rasputin".
Iako su ga u doba socijalizma u Rusiji uglavnom smatrali primjerom svega što je bilo dekadentno i nevaljalo u carskom sustavu vladanja, danas je za većinu Rusa on figura na granici mita, simbol "daleke prošlosti" ali svojevrstan suvenir koji će ponudit turistima. U Sankt Petersburgu možete iznajmiti vodiča koji će vas za cijenu od 40 eura povesti na Rasputin turu i pokazati vam sva relevantna mjesta u gradu, vezana za ovog kontroverznog čovjeka.


Prve vizije

Ali tko je zaista bio Griša, kako su ga prijatelji oslovljavali? Je li u pitanju samo vješt manipulator koji se u doba velikih napetosti uspio nametnuti carskoj obitelji i svoj utjecaj na njih koristio za neke, samo njemu poznate ciljeve? Ili je Rasputin jednostavno bio mentalno nestabilan? Možda je točna i tvrdnja da je imao vizije Bogorodice koja ga je uputila da pokuša ruski narod sačuvati od katastrofe?

U ovom tekstu pokušat ćemo rastumačiti tajnu Rasputina. Putovat ćemo od malog sibirskog sela, sve do otmjenih salona Sankt Petersburga početkom XX stoljeća. Po tvrdnjama većine biografa, Grigorij Jefimovič Rasputin rodio se 22. siječnja 1869. (10. siječanj po starom ruskom kalendaru) u malenom sibirskom selu Pokrovskoje. Roditelji su mu bili siromašni seljaci. Većina biografa opisuje Rasputinovo djetinjstvo i mladost kao sasvim "obične". Poznato je da je počeo kao kočijaš. Bio je naglog karaktera, volio je votku i žene.

Rasputin se sa osamnaest godina odlučio isprobati samostanski život. To se dogodilo slučajno. Vozio je mladog kaluđera u samostan, no kada su stigli na odredište, u mladom se Griši, "nešto prelomilo". Zamolio je da mu dozvole da proboravi neko vrijeme u samostanu, posvećen molitvi. Izgleda da je tijekom četiri mjeseca koje je proboravio u samostanu, Rasputin počeo prijateljstvo sa starim svećenikom, ocem Makarijem. On će mu u kasnijim godinama, često biti savjetnik i svojevrstan mentor. Nakon boravka u samostanu, Rasputin se vraća starom načinu života, no ne za dugo. Sudbina će uplesti svoje prste i poslati ga na put koji će potpuno odrediti daljnji tijek njegovog života.

1889 godine, Rasputin stupa u brak sa Praskovijom Fjodorovnom, djevojkom iz njegovog sela. Ubrzo je zatrudnjela ali je dijete umrlo. Ova tragedija je nagnala mladog Grigorija da se ponovno okrene molitvi i razmisli o svrsi ljudskog života. Ubrzo je počeo doživljavati vizije i nakon jedne u kojoj mu se javila Bogorodica, Rasputin donosi odluku da se otputi na hodočašće. Ono će potrajati pune dvije godine i mladog Grišu odvesti do Jeruzalema i samostanske zajednice na gori Atos u Grčkoj. Tijekom dvogodišnjeg hodočašća, Rasputin je doživio različite vizije i duhovna iskustva.


Praksa „molitve srca"

Nakon povratka u rodno selo, u obližnjoj je šumi podigao kolibu koja mu je (prema običajima tadašnjih ruskih mistika) trebala služiti kao mjesto molitve i meditacije, kao neka vrsta osobnog duhovnog utočišta. Glas o mladom hodočasniku se brzo počeo širiti velikim sibirskim prostranstvom. Mnogi bolesni i siromašni pohrlili su u Pokrovskoje ne bi li dobili neku vrstu pomoći od mladog i darovitog mistika. Upravo tih godina, početkom novog, XX-og stoljeća, počela se stvarati fama o Rasputinovim nadnaravnim sposobnostima. Realno je pretpostaviti da je dvogodišnje hodočašće bilo presudan faktor za aktiviranje iscjeliteljskog potencijala u Rasputinu. Na Svetoj Gori, došao je u dodir s ljudima koji su misticizam doživljavali vrlo ozbiljno. Njihova praksa "molitve srca" povezana s učenjem imjaslave je u Rasputinu proizvela dvije bitne kvalitete: sposobnost iscjeljivanja i mistično iskustvo Kristove prisutnosti.

Mnogi Rasputinovi biografi spominju da je upravo u razdoblju između 1890. i 1902. došao u dodir sa kontroverznom kršćanskom sektom čiji su se članovi nazivali "khlysti". Njihov osnivač Danil Filipovič je u XVII stoljeću počeo okupljati sljedbenike. Riječ khlyst na ruskom jeziku znači bič. Najvjerojatnije je da su ime dobili zbog prakse samobičevanja koju su mnogi članovi predano provodili. U doba Rasputinove mladosti, bilo ih je po cijeloj Rusiji i često su dolazili u sukobe s predstavnicima pravoslavne crkve. Khlysti su propovijedali asketizam i molitvu, odbijali su štovati Bibliju i smatrali da je autoritet svećenstva "neutemeljen". Zalagali su se za to da vjernik ostvari izravan kontakt sa svetim Duhom, a da bi to postigli, koristili su se različitim tehnikama.

Javnost, željna sočnih detalja kao i danas, najviše je bila potresena vijestima o navodnim seksualnim orgijama pripadnika sekte. Da li je Rasputin bio aktivni pripadnik ili samo zainteresirani promatrač? Iako mnogi autoriteti za Rasputina tvrde da je upravo dodir sa khlystima oblikovao njegov karakter i kasniju sklonost da svojim učenicama udjeljuje "seksualne sakramente", moguće je da ovo nije točno. Marija Rasputin, njegova kćerka i osoba koju mnogi smatraju mjerodavnom za mnoga sporna pitanja očeve biografije, uvijek je govorila da su njenog oca odbijale pretjerane i čudne duhovne prakse kojima su se koristili khlysti.


Poziv kraljevske obitelji

Rusi su početak novog stoljeća dočekali sa mješavinom zebnje i nade da dolaze "bolja vremena". Zemlja je bila u teškom stanju, ponajviše zbog ogromnog jaza koji je postojao između bogate aristokracije i siromašnog, u glavnom nepismenog naroda koji je u psihološkom smislu još uvijek živio u feudalnom društvu.

Dinastija Romanov nije bila uspješna u svom nastojanju da modernizira golemo carstvo. Politički život je bio obilježen borbama, tajnim savezima i općim kaosom. Među ljudima je vladao strah od budućnosti pomiješan sa tipičnim slavenskim "apokaliptičnim misticizmom".

Na privatnoj razini, carska obitelj također ima problema. Carica, zbog svog stranog podrijetla izaziva nepovjerenje među narodom ali i aristokracijom. Što je još gore, nasljednik prijestolja, mladi carević Aleksej ima opasnu bolest koja mu može ugroziti život, hemofiliju.

1904 godine carica Aleksandra je od jedne dobre prijateljice čula za neobične priče o "svetom čovjeku" iz Sibira. Car i carica su imali sklonost prema ezoteričnom - u tome se slažu svi povjesničari. Rasputin na kraju krajeva nije bio jedini mistik kojegje carski par imao u svojoj blizini. Francuski okultist Dr. Gerard Encausse poznatiji pod imenom Papus, bio je čest gost na dvoru. Papusu je uspjelo da Cara toliko zainteresira za svoj rad da je Nikolaj II iniciran u Red Martinista - najvjerojatnije 1906. ili 1907. godine. Ne samo to, Rusiju je nekoliko puta posjetio i Papusov učitelj, tajanstveni Majstor Philipphe.

Vratimo se Rasputinu. On je tijekom svojih lutanja golemim sibirskim prostranstvom čuo glasine o tome da bi ga Carica željela vidjeti. To mu je laskalo tako da je početkom 1905. po prvi put došao u Sankt Petersburg.


Dvorski duhovni iscjelitelj

U ljeto iste godine, već je bio dio dvora. Tog ljeta zdravlje mladog carevića je bilo slabo i Rasputin je više puta koristio svoje iscjeliteljske sposobnosti da pomogne dječaku.

Te 'nadnaravne' sposobnosti su često puta bile predmet neslaganja među povjesničarima. Je li doista imao moć kojom se hvalio ili je bio samo vješt šarlatan?

Ako želimo nepristranu analizu, moramo uzeti u obzir slijedeće činjenice: i prije poznanstva sa carskim parom, Rasputin je bio na glasu kao vješt iscjelitelj. Postoje svjedočanstva o tisućama ljudi kojima je pomogao da ozdrave od najtežih bolesti.

Osim toga, tradicija pravoslavnog misticizma obiluje mnogobrojnim opisima čuda koja su izvodili sveti ljudi. Rasputin je već 1902. godine imao reputaciju osobe koja može pomoći. Zbog toga su ga početkom XX stoljeća mnogi počeli zvati starets što je izraz poštovanja. U onovremenoj Rusiji, termin "starets" (hrv."starac") je označavao duhovnu osobu koja je izravno doživjela spoznaju božanskog i koja zbog toga zaslužuje svačije divljenje.

Mladog carevića Rasputin nije liječio "polaganjem ruku" kao što rade moderni bioenergetičari. Jednostavno, kleknuo bi kraj kreveta i počeo se intenzivno i koncentrirano moliti. Obično, careviću je bilo bolje već nakon dvadesetak minuta. Tako, što god mislili o Rasputinu, moramo mu priznati da je u onome čime se bavio, imao vrhunske rezultate. U današnje vrijeme, zvali bismo ga izuzetno efikasnim duhovnim iscjeliteljem.

Tako je 1905 započela veza između Rasputina i carskog para. Taj odnos će donijeti mnogo lošeg svim njegovim akterima ali i samoj Rusiji. Romanovi su smatrali da im je Rasputina poslao sam Bog. Postoje mnoga sačuvana pisma u kojima Aleksandra i Nikolaj uz Rasputina vežu atribute "sveti", "božji", "naš prijatelj" itd. I, upravo u trenucima kada je izgledalo da će Rasputinov utjecaj osnažiti dinastiju i pomoći joj da prebrodi teškoće, počinju prvi napadi na njega i ulogu koja mu je stjecajem okolnosti pripala.

Prvi su s napadima na Rasputina počeli pripadnici ruske crkve. Njima se nikako nije dopalo da na carsku obitelj toliko utječe osoba koju nisu mogli kontrolirati. Moramo priznati i da je Rasputin svojim načinom života olakšao posao protivnicima. Glavni razlozi za zgražanje njegovih suvremenika mogu se naći u Grišinoj sklonosti piću, bjesomučnim provodima i velikom seksualnom apetitu koji je zadovoljavao kad god mu se prohtjelo. Rasputinove su ljubavnice bile žene iz svih slojeva: od dvorskih dama do seljanki i prostitutki.

Otmjeni Sankt Petersburg je u početku gledao sa simpatijama na karizmatičnog i ekscentričnog muzika. Rasputin je bio rado viđen gost u otmjenim gradskim salonima.


Prve intrige

Neki pisci skloni senzacionalizmu tvrde da je u to doba Rasputin bio svećenik "tajne crkve" čiji su rituali uključivali i neke "sakramente tijela", odnosno obredni seks. U svakom slučaju, Grišine navike su bile opće poznate a mnoge dvorske dame su jedva čekale da postanu "žrtvama animalne strasti" karizmatičnog iscjelitelja.

Njegova sklonost piću i nepristojnom ponašanju bila je "legendarna". Time je sebi stvorio mnoge otvorene i tajne neprijatelje a protiv sebe je uspio okrenuti i neke prijatelje poput svećenika Illiodora koji mu je postao protivnik i za kojeg se pouzdano zna da je organizirao prvi atentat na Rasputina u ljeto 1914.

Sve ovo nije umanjilo Rasputinovu reputaciju među narodom, kao ni njegovu popularnost kod dvorskih dama. U periodu od 1905-1912 Rasputin živi na relaciji Pokrovskoje - Sankt Petersburg. U trenucima njegove odsutnosti, carska obitelj je u stanju stalne napetosti jer ih zabrinjava mogućnost da careviću pozli dok je Rasputin na nekom od svojih putovanja. No, pokazalo se da je Rasputinova energija sposobna djelovati i na daljinu. Više se puta dogodilo da Rasputinu šalju telegrame s lošim vijestima o carevićevom zdravlju. On bi tada, gdje god se nalazio, kleknuo i odmah počeo moliti za dječaka. Napadi su obično brzo prolazili kao da je Rasputin tjelesno prisutan uz njega.

Od 1907. počinju prve ozbiljne intrige koje imaju za cilj Rasputinovu eliminaciju. U početku, to su bili usamljeni pokušaji onih kojima je temperamentni Griša na ovaj ili onaj način "stao na žulj". S vremenom, njegovi su neprijatelji počeli stvarati svojevrsnu koaliciju protiv Rasputina. Većini je smetao njegov sve veći utjecaj na carsku obitelj. Neki su imali primjedbe na njegov "nemoral". Drugi su tvrdili da on uzurpira mjesto koje pripada pravoslavnoj crkvi. Po njihovom mišljenju, uz cara bi trebali biti crkveni oci a ne sibirski seljak "divljeg pogleda".

I danas se prepričavaju "legende" o tome da je mogao pogledati čovjeka "do dna njegove duše". Mnogi autori su tvrdili da je Rasputin svoje uspjehe mogao zahvaliti sposobnosti da hipnotizira ljude protiv njihove volje! Ovakve tvrdnje možda zvuče zabavno ili pretenciozno, no kasnije ćemo vidjeti da su mnoge glasine koje su o Rasputinu kružile, bile plod dobro smišljene kampanje koja se protiv njega vodila javno i tajno.


Odlazak u progonstvo i prvi atentat

1912. godine, pod utjecajem sve glasnijih Rasputinovih protivnika, car šalje "svog prijatelja" u progonstvo. Određeno je da bude prognan u rodni Sibir. Prema sačuvanim dokumentima, Rasputinovi neprijatelji su uspjeli uvjeriti cara da je za Rusiju vrlo štetno da ovaj "sumnjivi čovjek" bude stalno prisutan na dvoru.
No, ubrzo je carević doživio još jedan opasan napad krvarenja zbog relativno banalne povrede koju je izazvao pad s konja. Carica je svim silama inzistirala da se Rasputinu odmah odobri povratak u Sankt Petersburg i njen suprugje popustio.
1914. godina je u Rusiji počela idilično. Velike crkvene svečanosti i proslave kao da su te godine bile nekako intenzivnije nego inače. No, uskoro je bilo jasno da se idili približio kraj. Europa je ubrzano napredovala prema najkrvavijem sukobu u svojoj dotadašnjoj povijesti, kasnije nazvanom Prvi svjetski rat.
Mnogi povjesničari tvrde da je ulazak Rusije u rat na strani Srbije, bio katastrofalna pogreška. Isto tako britanski pisac Colin Wilson u svojoj knjiži o Rasputinu kategorički tvrdi da bi Rasputin, da je bio u prilici, svakako savjetovao cara da ne ulazi u rat. Ali u trenucima kada je car sa savjetnicima razmatrao opcije rata i mira, Rasputin je ležao u komi.

On je u početkom ljeta 1914. otišao u posjet obitelji. U nedjelju nakon mise, napala ga je na ulici Khiona Guseva. Ova bivša prostitutka koja se pokajala i postala "revna kršćanka" bila je pijun u rukama Rasputinovog bivšeg prijatelja a sada najoštrijeg protivnika, svećenika Illiodora. Premda je bila uvjerena da je obavila zadatak, a povjesničar su zabilježili i da je u nekoj vrsti transa lutala selom govoreći "Ubila sam Sotonu", Guseva nije uspjela ubiti snažnog otpornog Grišu.

Dva mjeseca nakon neuspjelog atentata, on je već krenuo prema Sankt Petersburgu. Zdravlje mu više nikada nije bilo isto nakon atentata, žalio se prijateljima.


Špijun i izdajnik

Mnogi su bili razočarani neuspjehom bivše prostitutke, a Rasputin je izgleda tek tada počeo shvaćati koliko ga ozbiljno ugrožavaju njegovi neprijatelji. Zanimljivo je navesti jošjedan detalj koji spominje Colin Wilson: atentat u Sarajevu se dogodio istoga dana kada i neuspjeli pokušaj Guseve da ubije Rasputina. Wilson ide i dalje, izračunao je da (ako uzmemo u obzir vremensku razliku) je Guseva napala Rasputina gotovo u istom trenutku kada je Gavrilo Princip ispaljivao sudbonosni hitac koji će ubiti Ferdinanda i strmoglaviti Europu u rat.

Kada je tog ljeta Rusija ušla u rat, mnogima je bilo jasno daje na pomolu katastrofa. Ogromni mehanizam carske mobilizacije počeo je raditi. U cijeloj zemlji, mladići su ostavljali plugove i kretali u borbu pod carskim stijegom. Ogromne željezničke kompozicije, kretale su prema sjeveru, vozeći ih prema vatri i smrti.

Rasputin koji se oporavljao od rane, s tugom je gledao kako se stvari razvijaju. Bilo mu je žao što nije mogao nagovoriti Cara da odustane od rata. Kada su počele stizati prve vijesti s fronta, bilo je jasno da je imao pravo. Ruska vojska, zastarjela i u tehničkom i taktičkom smislu, doživljavala je ogromne gubitke u srazu s njemačkim snagama. Bila je to besmislena klaonica.

Rasputinu su dani prolazili u radu s bolesnima, piću i ljubavnim aferama. Živio je u lijepo uređenom apartmanu u centru Sankt Petersburga. Iako su ga mnogi opisivali kao zadrtog i primitivnog, stan mu je bio uređen sa stilom a zna se i da je među prvima u Sankt Petersburgu bio ponosni vlasnik novog tehničkog čuda, telefona.

Te zime, pod pritiskom katastrofalnih vijesti s bojišta, car donosi još jednu pogrešnu odluku: odlazi na front i postaje vrhovni zapovjednik ruskih snaga. Ova odluka, koja je donesena da bi polučila psihološki efekt i podigla moral vojske na frontu i naroda kod kuće, rezultirala je mnogim pogrešnim potezima i nespretnom ratnom taktikom, što je u konačnici prouzročilo još više nepotrebnih žrtava.

Na dvoru, situacija je bila napeta zbog rata ali i zbog intriga koje su imale za cilj slabljenje carskog autoriteta. Neprijatelji carice i Rasputina su sada već otvoreno tvrdili da "ludi seljak" i "strankinja" vode zemlju u propast.

Novinski članci i karikature iz onog vremena dobar su pokazatelj atmosfere koja je vladala. Uvodničari su se natjecali u ocrnjivanju Rasputina i carice.

Mnogi Rasputinovi biografi su zdravo za gotovo prihvatili tvrdnje da je pretjerano miješanje u politiku bio faktor koji je doveo do njegovog ubojstva. Citirale su se optužbe zastupnika u parlamentu, (Dumi) koje su spominjale da Rasputin koristi svoju blizinu carskoj obitelji da bi na važne pozicije unutardržavnogaparata, doveo "svoje ljude".

1915. je prošla u radu s pacijentima i nastojanju da nekako ipak privoli Cara na prekid neprijateljstava s Njemačkom. To nije promaklo Rasputinovim neprijateljima i vrlo brzo, počele su kružiti glasine da su on i carica Aleksandra njemački špijuni!

Iako je mnogim istraživačima njegovog života bilo pomalo nejasno odakle potječe Rasputinova reputacija izdajnika vlastitog naroda, nisu se izgleda previše zamarali pokušajem da to pojasne. Colin Wilson i Adrian Bott su iskreno priznali da im neki detalji "nisu jasni". Nedavno objavljeni podaci iz arhiva carske obavještajne službe, zloglasne "OHRANA-e" govore da su tijekom rata, agenti svakodnevno nadzirali Rasputina i pomno bilježili sve njegove aktivnosti kao i imena osoba s kojima je kontaktirao. Donosimo nekoliko izvadaka koji možda osvjetljavaju Grišinu svakodnevnicu ali ga nipošto ne uspijevaju prikazati kao "izdajnika" -jednostavno zato što "antidržavnih aktivnosti", kad je Rasputin u pitanju, nije ni bilo!

26. siječanj 1915.
Simonovič, trgovac, je donio Rasputinu nekoliko boca vina na poklon. Rasputin je organizirao proslavu u čast pomilovanja nekolicine zatvorenika. Prisustvovali: bračni par Volinsky, gđa. Šapovalenko, Maha Golovina, te četiri neidentificirane muške i šest neidentificiranih ženskih osoba. Jedan muškarac je nosio gitaru. Proslava je bila bučna i potrajala do duboko u noć.
19. veljače
U 22,15 sati Rasputin izlazi iz kuće ministra Soiovjeva. U njegovoj su pratnji dvije dame. Otputili su se (sve troje) u nepoznatom pravcu. Rasputin se vratio kući sam, oko 3 ujutro.
25. ožujak
Rasputin je otputovao u Moskvu.
1. srpanj
Poslao telegram supruzi u Prokovskoje, slijedećeg sadržaja: "Srce mi je puno tuge i žudnje za domom. Nesreća je zadesila Anušku, morat će je operirati a ja se ne mogu ni maknuti dok se to ne riješi. Kako si ti? Ljubi te Griša".


Atentat u palači Jusupov

U svakom slučaju, Rasputinovi neprijatelji su osjetili da je došlo vrijeme da ga ozbiljno napadnu. U krugovima visokog plemstva na dvoru, stvorena je grupa zavjerenika koja je odlučila na sebe preuzeti provođenje "jedinog mogućeg rješenja" - Rasputinove likvidacije. U povijesnim knjigama i na internetu mogu se naći podaci koji jasno govore da je glavni zavjerenik bio grof Feliks Jusupov, pripadnik jedne od najbogatijih ruskih plemićkih obitelji, predstavnik stare aristokracije, bogati industrijalac, oxfordski đak, i čovjek sa brojnim međunarodnim vezama.

Jusupov je bio dovoljno lukav da ne pokazuje otvoreno neprijateljstvo prema Rasputinu. Znao je da mora čekati pravi trenutak i svoju žrtvu, prema kojoj je kako je poslije pisao, osjećao strah i gađenje u podjednakoj mjeri, uhvati nespremnu.

Jusupov je svoju priliku dobio krajem 1916-e godine. Svi su se zavjerenici slagali da je došlo vrijeme za djelovanje. Postoje mnogi zapisi i rekonstrukcije atentata koji se dogodio u palači obitelji Jusupov u kasnim noćnim satima, pretposljednjeg da na godine 1916.

Prema verziji koju su manje-više prihvatili svi kroničari Rasputinovog života, on je oko 22 sata stigao u posjetu F. Jusupovu a povod je bila izmišljena proslava. Prema "službenoj verziji" Rasputinu su prvo dali kolače u kojima je bio cijankalij. Iako su očekivali da će umrijeti za manje od četiri minute, otrov iz nekog razloga nije djelovao. Jusupova hvata panika. Odlazi u sobu na katu gdje se skrivaju ostali zavjerenici i uzima pištolj. Spušta se na donji kat i puca u Rasputina. Nakon nekoliko minuta, zavjerenici se spuštaju u salon da bi uklonili leš. Ali, Rasputin ustaje, tetura sobom i razbija staklena vrata salona, bježeći prema vrtu palače. Zavjerenici ga slijede. Ispaljena su još dva metka, po beživotnom tijelu udaraju "različitim oštrim predmetima" a zatim ga bacaju u rijeku. U kronikama onog vremena, ostalo je zabilježeno i ovo: dok su stajali okupljeni oko leša, zavjerenicima je prišao policijski pozornik kojeg je alarmirao netko od susjeda kad je čuo metež i pucnjavu. Zavjerenici ni malo ne skrivaju svoj čin i priznaju policajcu da su upravo ubili Rasputina. On se smješka i odlazi uz komentar: "Bilo je već krajnje vrijeme da to netko učini".


Kraj dinastije Romanov

Nakon tri dana, beživotno tijelo je izvađeno iz rijeke. Prvo je pokopano u Carskom selu. Slijedeće godine, u danima neposredno po izbijanju boljševičke revolucije, radnici, pripadnici "revolucionarnog komiteta" vade Rasputinovo tijelo iz groba i odnose ga u obližnji šumarak gdje ga spaljuju.

Zanimljivo je da je otkriveno i pismo kojeje Rasputin poslao carskoj obitelji dva mjeseca pred atentat. Oslovljava ih "majka" i "otac" i jasno kaže da je siguran kako neće živ dočekati slijedeću godinu. Pred kraj pisma redaju se neobične rečenice: Recite svojoj obitelji da sam svojom krvlju platio njihove živote. Rasputin još kaže da "ako mu život oduzme seljačka ruka" obitelj Romanov može biti sigurna, no, ako ga "pogube pripadnici aristokracije" to će značiti kraj dinastije Romanov i ruskog carstva. Ovo se pismo pokazalo proročanskim.

Dalji razvoj situacije je poznat iz povijesnih knjiga. Zna se kako su se stvari odvijale za obitelj Romanov. Feliks Jusupov je uspio pobjeći iz Rusije. Kasnije je čak napisao i knjigu u kojoj je opisao kako je i zašto ubio "ludog proroka".

Godine su prolazile i nakon 1945, kao što je Grigorij Rasputin prorekao, u Rusiji više nije bilo živih pripadnika aristokracije. Većina aktera uzbudljivih zbivanja povezanih s Rasputinom je pomrla, neki nasilnom a neki prirodnom smrću. Svijet je bio okrenut nekim drugim brigama, došle su godine hladnog rata. Na Zapadu, Rasputin je postao svojevrstan simbol svega sirovog i divljeg što skriva "slavenska duša". U Rusiji je gotovo zaboravljen. Čovjek koga su smatrali opasnim pijunom demonskih sila, čudovištem "kakvo se rađa jednom u sto godina" preselio se u stripove, knjige i jeftine horror filmove. Krajem šezdesetih godina, britanski filmski studio "Hammer films" snima film o Rasputinu a glumio ga je najpoznatiji filmski "Dracula" onog vremena, Christoper Lee.

I tako, dolazi vrijeme da se priča o Rasputinu stavi "ad acta". Ali, čudni i mistični, nikada do kraja shvaćeni Grigorij, priredioje povjesničarima jedno neugodno iznenađenje.


Istina o ubojstvu izlazi na vidjelo

Kada se krajem osamdesetih godina na ruskoj političkoj sceni pojavio Mihail Gorbačov, otvoreni su neki do tada nedostupni arhivi. Tek tada je na površinu počela izbijati istinska tajna povezana s Rasputinom i njegovom smrću. 1993 ruski patolog dr. Vladimir Zharov je pronašao jedan primjerak (nikada objavljenog) nalaza obdukcije Rasputinovog tijela koju je obavio profesor Kossorotov daleke 1916. Zharov je shvatio da je iz nekog razloga bilo potrebno da se istina o okolnostima atentata "preoblikuje", vjerojatno zbog političkih potreba onog vremena. Shvatio je da je priča otrovanju Rasputina izmišljena budući da u tijelu nisu pronađeni tragovi cijankalija. Bio je to početak, ostalo se odvijalo poput napetog trilera.

Početkom 2004. Zharova je kontaktirao britanski kolega Derrick Pounder. Ova su dvojica liječnika u suradnji s britanskim i ruskim policijsko-obavještajnim strukturama, došla do zapanjujućih, novih činjenica u slučaju Rasputin.

U prilog naporima dvojice istraživača je išla i činjenica da su tek nakon 2000. godine otvoreni arhivi britanske tajne službe, povezani s djelovanjem njihovih operativaca u razdoblju I. svjetskog rata. Tada je nepobitno utvrđen slijed zbivanja koji baca drugačije svjetlo na enigmu Rasputinova ubojstva.

Evo što su doznali Zharov i britanski istraživački tim: Britanija je početkom rata bila izuzetno zainteresirana za to da Rusija uđe u rat na strani njenih saveznika. Ovo je jednostavna logika: ruska vojska je svojim angažmanom mogla vezati veliki broj njemačkih divizija na Istoku i tako pomoći Britancima da na europskom frontu ostvare stratešku prednost. Ovo je cinična i jasna logika vojnih planera ali Rasputin je bio faktor s kojim nisu računali. Njemu naravno nije bilo bitno što će se dogoditi sa dalekim europskim carstvima, jednostavno se solidarizirao s onima koji su ginuli za tuđe ciljeve jer su dolazili u glavnom iz staleža kojem je i sam pripadao. Kada su britanski špijuni shvatili koliko je Rasputin blizu da im pokvari planove, donijeli su odluku.

Zadatak likvidacije omraženog neprijatelja su preuzeli trojica oficira britanskog SIS-a u Sankt Petersburgu: Oswald Rayner, kapetan John Scale i njihov nadređeni, Stephen Alley. Planirali su pažljivo i uporno "obrađivali" Jusupova i njegove pomagače. U danima pred atentat, Rayner i Scale su bili stalni gosti palače Jusupov. Rayner, kao terenski egzekutor, bio je prisutan i u noći Rasputinovog ubojstva. Što više, sada su dostupni izvori koji potvrđuju da je upravo Rayner ispalio posljednji, fatalni hitac u Rasputinovu glavu. Dan nakon ubojstva, iz Sankt Petersburga je u London odaslan šifrirani telegram. U njemu Alley obavještava svoje nadređene "da je opasnost od mračne sile (to je bila šifra koju su koristili da imenuju Rasputina) sada uklonjena i da Rayner rješava tekuće probleme". Tako je u stvari izgubio život "sibirski prorok". Rusija je ostala u ratu sve do izbijanja oktobarske revolucije a ostalo je povijest.

Ovo "strano miješanje u ruske poslove" desetljećima je bila strogo čuvana tajna. Nije ni čudo, jer Britancima nikako nije bilo u interesu da se "prerano" sazna koliko su predano uvlačili Rusiju u rat, te tako bili na posredan način odgovorni za smrt milijuna ruskih mladića. Oni su morali biti ubijeni ili osakaćeni zato da bi 350.000 njemačkih vojnika bilo spriječeno da ugrozi ravnotežu na europskom frontu. Politika ne zna za osjećaje. Iako su britanska i ruska dinastija bile povezane obiteljskim vezama, to nije omelo ekipu iz SIS-a u nastojanjima da pod svaku cijenu zadrži ruske vojnike u rovovima. Kako kažu "cilj opravdava sredstvo".

To nam pojašnjava i razloge zbog kojih je svjetska javnost desetljećima bila izložena bombardiranju lažnim podacima o "ludom proroku". Planerima ove kampanje, bez obzira jesu li još živi, moramo priznati da su bili efikasni. Danas cijeli svijet zna za Rasputina, ali uglavnom u verziji koju su lansirali "oni".

2005. godine britanska tv produkcija "Timewatch" je snimila dokumentarni film pod nazivom 'TKO JE UBIO RASPUTINA' koji je od nedavno zahvaljujući hrvatskom distributeru, dostupan i u našoj zemlji.

I tako se naša priča bliži kraju. Oni koji pod svaku cijenu teže istini sada imaju razloga za zadovoljstvo. Devedeset godina nakon što je ubijen, Rasputin doživljava postupnu rehabilitaciju. Nadajmo se da će u godinama koje dolaze, neki nadareni autor, možda baš Rus ili Britanac, konačno napisati detaljnu i istinitu Rasputinovu biografiju. Smatramo da čovjek "prodornog pogleda" koji je iskoračio iz sibirske magle na pozornicu svjetske povijesti i to platio životom, zaslužuje bar toliko - Istinu.


Izvori:
I. autoru je značajna pomoć u istraživanju Rasputinove enigme bio istraživački rad koji je proveo britanski pisac Colin Wilson. Njegova knjiga THE OCCULT (Panther Books,1979) pruža obilje vrijednog materijala o Rasputinu, njegovim u glavnom netočnim biografijama itd.
II. Na britanskom web-siteu, (http://www.telegraph.co.uk) može se pročitati odličan tekst novinarke Karyn Miller, pod naslovom 'British spy 'fired the shot that finished off Rasputin'
III. Čitatelje upućujemo da pogledaju dvd TKO JE UBIO RASPUTINA'u distribuciji'Continental film'
IV. Internet pruža obilje informacija o Rasputinu, neke su točne a neke su potpune izmišljotine. Web site koji daje realnu i nepristranu sliku Rasputinovog života je 'Wikipedia'.
V. Zanimljivo je da E.M.Butler, čije knjige o povijesti misticizma spadaju u klasike, daje potpuno netočne informacije o Rasputinu, vidjeti 'The Myth of the Magus', Macmillan, London 1968

("Tko je ubio Rasputina" - Nexus br. 14)

Svaka cast za informaciju, zanimljivo veoma. I ja mislim da on nije bio "los", stavise... Ako jos neko ima ovakvih ili slicnih informacija neka postavi, jer i ja istrazujem Rasputinov zivot, a nisam se odmakao od zvanicne verzije... Mislim da tu ima jos nesto zanimljivo, pa cak ponekad pomislim i da je ziv, bio je previse lukav, intuitivan i jak u svakom smisli, pa s tim u vezi ne bi me iznenadilo da se na vrijeme povukao...

Zar nije ta ista obdukcija otkrila vodu u plucima zar ne?
Odatle proizilazi tvrdnja da je verovatno bio ziv kada je pao u vodu
Zilav

Da, da Sad bi negdje u kraju smatran za ludog, mrsavog, zilavog lika(nemojte se kacit sa njim) Ma ziv je on, nesto mi govori, sve ih je zajebo napravili laznu konstrukciju ubistva(mozda je i on napravio), zapalio negdje i to je to, a mozda je i zvanicna verzija tacna, ali cudan lik totalno