Evo par interesantnih navoda iz knjige U potrazi sa čudesnim, P.D. Uspenskog, gdje on citira Gurđijeva:
"Čovjek je mašina. Sva njegova djela, radnje, riječi, misli, osjećanja, ubjeđenja, mišljenja i navike, rezultat su vanjskih uticaja, vanjskih impresija. Iz samog sebe čovjek ne može proizvesti nijednu misao, nijednu radnju. Sve što on kaže, radi, misli, osjeća – sve se to desi. Čovjek ništa ne može otkriti, ništa istražiti. Sve se to dešava.
"Da bi se utvrdila ta činjenica o sebi, da bi se to razumjelo, da bi se uvjerilo u njenu istinu, to podrazumijeva oslobađanje od hiljadu “istina” o čovjeku, o njemu kao nekome kreativnom biću ili nekome ko je u stanju svjesno da organizuje svoj vlastiti život. Tu nema ništa takvo. Sve se dešava – narodni pokreti, ratovi, revolucije, promjene u vladi, sve to se to dešava. A dešava se na potpuno isti način kao što se sve dešava u životu individualnog čovjeka. Čovjek se rodi, živi, gradi kuće, piše knjige, ne zato što on to hoće, nego zato što se to tako desi. Sve se dešava. Čovjek ne voli, ne mrzi, ne želi – sve to se dešava.
"Ali niko vam nikada neće povjerovati ako mu kažete da on ne može ništa da uradi. To je najuvredljivija i najneprijatnija stvar koju možete reći ljudima. Ona je posebno neprijatna i uvredljiva zato što je to istina, a niko ne želi da zna istinu. (…)
"Čovjek mora da nauči da govori istinu. To vam se takodje čini čudno. Vi ne shvatate to da čovjek mora da uči da govori istinu. Vama se čini da je sasvim dovoljno da se to poželi ili da se to odluči. I mogu vam reći da ljudi uglavnom rijetko namjerno govore laži. U većini slučajeva oni misle da govore istinu. Međutim, oni ipak cijelo vrijeme lažu, i onda kad žele da lažu, a i kad žele da govore istinu. Oni lažu cijelo vrijeme, i sebi i drugima.
Odatle, niko nikada ne razumije ni sebe, niti bilo koga drugog.
Razmislite—da li bi bilo toliko nesklada, toliko duboko pogrešnog razumijevanja, i takve mržnje prema stavovima i mišljenjima drugih, kad bi ljudi bili u stanju da razumiju jedan drugog?
Ali oni ne mogu razumjeti, zato što ne mogu prestati da lažu. Govoriti istinu je najteža stvar na svijetu; a čovjek mora mnogo učiti tokom jednog dužeg vremenskog perioda da bi bio u stanju da govori istinu. Sama želja nije dovoljna. Da bi govorio istinu, čovjek bi morao znati šta je istina a šta je laž, i to prvenstveno u njemu samom, a to niko ne želi da zna."
***
"Postoje dvije linije po kojima se odvija čovjekov razvoj, linija znanja i linija bića. Kod pravilne evolucije, linija znanja i linija bića razvijaju se simultano, paralelno u odnosu jedna na drugu, i pomažući jedna drugoj. Međutim, ako linija znanja odmakne previše daleko od linije bića, ili linija bića odmakne daleko ispred linije znanja, onda dolazi do pogrešnog razvoja čovjeka i prije ili kasnije, mora doći do zastoja.[...]
"Ako znanje previše odmakne ispred bića, ono postaje teoretsko i apstraktno i neprimjenljivo na život, ili u stvari štetno, jer umjesto da služi životu i pomaže ljudima da se lakše bore s teškoćama s kojima se susreću, ono počinje da komplikuje čovjekov život, unoseći u njega nove poteškoće, nove nevolje i stradanja kojih nije prije bilo.
"Razlog za to je taj što to znanje koje nije u skladu s bićem ne može biti dovoljno veliko ili dovoljno prikladno čovjekovim stvarnim potrebama . Ono će uvijek biti znanje o jednoj stvari zajedno sa ignorantnošću u vezi druge stvari; znanje o jednom detalju bez znanja o cjelini; znanje o formi bez znanja o suštini.
"Takvo prevladavanje znanja u odnosu na biće može se primjetiti u današnjoj kulturi. Pojam vrijednosti i značaja razvojnog nivoa bića, potpuno je zaboravljen. A zaboravljeno je i to da se nivo znanja određuje nivoom bića. U stvari, na jednom određenom nivou bića, mogućnosti znanja su ograničene i konačne. U okviru granica datog bića kvalitet znanja se ne može promijeniti a akumulacija informacija jedne te iste prirode, unutar već zadanih granica, nije moguća. Promjena prirode znanja je moguća samo uz promjenu prirode bića.
"Čovjekove mogućnosti su veličanstvene. Vi ne možete zamisliti čak ni sjenku od onoga što je čovjek u stanju da postigne. Međutim, u jednom snu ništa se ne može postići. U svijesti čovjeka koji spava, njegove iluzije, njegovi ‘snovi’, miješaju se sa stvarnošću. On živi u jednom subjektivnom svijetu i on odatle nikad ne može da pobjegne. A to je i razlog zašto on nikada ne može koristiti sve one sile koje posjeduje i zašto živi samo u jednom malom dijelu sebe.
***
"Već prije je pomenuto da samo-proučavanje i samo-posmatranje, ako se ono pravilno sprovodi, može čovjeka dovesti do spoznaje činjenice da je nešto pogrešno s njegovom mašinom i njegovim funkcijama u svom normalnom stanju. Čovjek shvati da je to upravo zbog toga što spava, što živi i radi u jednom malom dijelu sebe. To je upravo razlog zašto velika većina njegovih mogućnosti ostaje nerealizovana, velika većina njegovih moći ostaje neiskorištena. Čovjek osjeća da ne dobija od života sve što mu on može dati, i da mu to ne polazi za rukom zbog određenih grešaka u funkcionalnosti njegove mašine, u njegovom prijemnom aparatu.
Pojam samo-proučavanja dobija u njegovom očima jedno novo značenje. On osjeća da možda ne bi bilo svrhe u proučavanju samog sebe u stanju u kakvom on trenutno jeste. On vidi svaku funkciju onakvom kakva je ona sada i onakvom kakvom bi ona trebala da bude. Samo-posmatranje vodi čovjeka do shvatanja potrebe za mijenjanjem samog sebe. A posmatrajući sebe čovjek primjećuje da to njegovo samo-posmatranje, samo po sebi stvara određene promjene u njegovim unutarnjim procesima. On počinje da razumije da je samo-posmatranje jedan instrument za mijenjanje samog sebe, sredstvo za buđenje. Posmatrajući sebe on baca zraku svjetlosti na svoje unutarnje procese koji su se do tada zbivali u potpunom mraku. A pod uticajem te svjetlosti, i sami ti procesi počinju da se mijenjaju. Postoje mnogi hemijski procesi koji se mogu odigravati u odsustvu svjetlosti. Upravo na isti način, mnogi psihički procesi mogu se odigravati samo u mraku. Čak i najmanji plamičak svijesti je dovoljan da potpuno promijeni karakter nekog procesa, dok mnoge od njih može onemogućiti. Naši unutrašnji psihički procesi (naša unutrašnja alhemija) ima mnogo toga zajedničkog s onim hemijskim procesima u kojima svjetlost mijenja karakteristike procesa i oni su podložni analognim zakonima.
[…]
"Kad čovjek shvati potrebu ne samo za samo-proučavanje i samo posmatranje, nego i za rad na samom sebi s ciljem da se promijeni, karakter njegovog samo-posmatranja će se morati promijeniti. On je do tada proučavao detalje rada njegovih centara (niži motorni, niži emocionalni i niži intelektualni, prim. prev.), pokušavajući samo da registruje ovaj ili onaj fenomen, da bude jedan nepristrasan svjedok. On je proučavao rad mašine. Sada on mora početi da gleda samog sebe, tj. da vidi, ne samo one odvojene detalje, ne samo rad malih kotača i poluga, nego da vidi sve to kao jednu cjelinu – njegovu cjelokupnost, onakvog kakvog ga drugi vide.
"Za tu svrhu čovjek mora učiti da napravi, da tako kažemo, ‘mentalne fotografije’ samog sebe u različitim momentima njegovog života i različitim emocionalnim stanjima: ali ne fotografije samo nekih detalja, nego fotografije cjeline onakve kakvom ju je on vidjeo. Drugim riječima, takve fotografije moraju u sebi istovremeno sadržavati sve ono što čovjek može da vidi u sebi u datom momentu. Emocije, raspoloženja, misli, osjećaje, poze, pokrete, ton glasa, izraz lica, itd. Ukoliko čovjek uspije da uhvati interesantne momente na tim fotografijama, on će uskoro skupiti cijeli jedan album slika samog sebe, koje će mu, kad se uzmu kao cjelina, prilično jasno pokazati šta je on. Međutim, nije tako lako naučiti uslikati najinteresantnije i karakteristične momente, kako uhvatiti karakterstične poze, karakteristične izraze lica, karakteristične emocije i karakteristične misli. Ako se te fotografije uspješno naprave i ako ih bude u dovoljnom broju, čovjek će vidjeti da je njegovo uobičajeno shvatanje samog sebe, kojeg se on godinama držao, veoma daleko od realnosti.
"Umjesto onog čovjeka kojeg je očekivao da će vidjeti, on će vidjeti jednog sasvim drugog čovjeka. Taj 'drugi' čovjek je on sam a istovremeno i nije. To je on, onakav kakvog ga drugi ljudi znaju, kakvim on sebe zamišlja i kako izgleda u njegovim riječima, djelima itd.; ali sveukupno ne onakav kakav on stvarno jeste. Čovjek sam zna da postoji mnogo toga što je nestvarno, izmišljeno i vještačko u tom drugom čovjeku kojeg drugi ljudi poznaju i kojeg on sam poznaje. Vi morate naučiti da razdvajate stvarno od zamišljenog. A da bi se počelo sa samo-posmatranjem i samo-proučavanjem, potrebno je da se čovjek razdijeli. On mora da shvati da se stvarno sastoji od dva čovjeka.”
***
"Jedan je od njih čovjek kojeg on naziva ‘Ja’ a koga drugi zovu Uspenski, Zaharov ili Petrov. Drugi je istinski on, istinsko Ja, koje se pojavljuje samo na kratke momente u njegovom životu i koje može postati čvrsto i stalno, samo nakon jednog dužeg rada.
"Sve dok čovjek uzima sebe kao jednu ličnost one se nikada neće pomaći od tamo gdje jeste. Njegov rad na samom sebi počinje od onog momenta kad počne da osjeća u sebi dva čovjeka. Jedan je pasivan i on najviše što može da uradi to je da registruje ili posmatra šta se s njim zbiva. Drugi, koji naziva sebe ‘Ja’, je aktivan, priča o sebi u prvom licu, a on je u realnosti samo Uspenski, Zaharov ili Petrov.
"To je prva spoznaja koju čovjek može imati. Kad počne pravilno da razmišlja on ubrzo vidi da je potpuno pod vlašću njegovog Uspenskog, Petrova ili Zaharova. Bez obzira na to šta on planirao ili šta je namjeravao da kaže, nije on, nije njegovo ‘Ja’ to koje će to sprovesti, učiniti ili reći, nego Uspenski, Petrov ili Zakarov, a naravno, ne na način na koji bi to ‘Ja’ učinilo ili reklo, nego na njihov vlastiti način i sa njihovim vlastitom verzijom značenja, a ta njihova verzija potpuno mijenja ono što je ‘Ja’ htjelo da učini.
"S te tačke gledišta, postoji jedna velika opasnost koja se javlja od prvog momenta samo-posmatranja. Istinsko ‘Ja’ je ono koje počinje samo-opservaciju, ali ona odmah biva preuzeta i nastavljena od strane Uspenskog, Zaharova ili Petrova. Međutim, odmah od prvog koraka Uspenski, Zaharov ili Petrov uvode jednu blagu promjenu u to samo-posmatranje, jednu promjenu koja se čini beznačajnom ali koja u realnosti potpuno mijenja cijelu tu stvar.”
(…)
|