|
(…)
Gurđijev, nastavak:
"Na primjer, pretpostavićemo da čovjek koji se zove Ivanov čuje za ovaj opis metode samo-posmatranja. On je čuo da se mora podijeliti, ‘on’ ili ‘Ja’, na jednu stranu a Uspenski, Petrov ili Zaharov, na drugu stranu. I on onda podijeli sebe bukvalno onako kako je to čuo. Ovo je moje ‘Ja, kaže on, a ovo je Uspenski, Petrov ili Zaharov. On nikada neće reći ‘Ivanov’. On to nalazi neprijatnim, tako obavezno pokušava da koristi neko tuđe ime ili prezime. Nadalje, on naziva sa ‘Ja’ ono što mu se sviđa u samom sebi ili što u bilo kom smislu smatra jakim u sebi, dok sve ono što mu se ne sviđa ili što smatra slabim, on će nazivati Uspenskim, Petrovim ili Zaharovim. Na osnovu toga on onda počinje da rezonuje na razne načine o sebi, i naravno, prilično pogrešno od samog početka, jer je već prevario samog sebe u vezi najvažnije tačke. On nije uzeo u obzir sebe, tj. nije prihvatio Ivanova, nego imaginarnog Uspenskog, Petrova ili Zaharova.
"Čak je teško i zamisliti to koliko čovjek ne voli da koristi svoje vlastito ime kad govori o sebi u trećem licu. On to pokušava da izbjegne na svaki mogući način. On će nazivati sebe nekim drugim imenom, kao u slučaju kojeg sam upravo pomenuo; on izmišlja neko vještačko ime za sebe, ime kojim ga niko nije zvao, niti će ga kad zvati, ili će jednostavno nazivati sebe ‘on’, itd. U vezi s tim, ljudi koji su navikli na to da sebe u svojim mentalnim konverzacijama nazivaju svojim pravim imenom, takođe nisu izuzetak. Kad se radi o samo-opservaciji, onda oni nastoje da nazivaju sebe ‘Uspenski’ ili
‘Uspenski-u-meni,’ kao da neki Uspenski može biti u njima. Uostalom, ‘Uspenskog’ ima prilično dovoljno u samom Uspenskom.
***
"Ali kad čovjek shvati svoju bespomoćnost kod susreta s ‘Uspenskim’, njegov stav prema njemu i prema ‘Uspenskom’ prestaje biti indiferentan i to počinje da ga se tiče.
"Samo-opservacija postaje opservacija ‘Uspenskog’. Čovjek zna to da on nije ‘Uspenski’, da je ‘Uspenski ništa drugo do samo jedna maska koju on nosi,
onaj dio koji nesvjesno igra igru i kojeg on na žalost ne može zaustaviti da igra, onaj dio koji njime upravlja i tjera ga da radi i govori hiljade glupih stvari, hiljade stvari koje on nikada ne bi sam uradio ili rekao.
"Ukoliko je on pošten prema samom sebi, onda će osjetiti da se nalazi pod vlašću ‘Uspenskog’ a istovremeno će osjećati da on nije ‘Uspenski’.
"On počinje da se plaši ‘Uspenskog’, počinje osjećati da je on njegov ‘neprijatelj’. Bez obzira na to šta bi on želio da uradi, ‘Uspenski’ sve to presretne i promijeni. 'Uspenski’ je njegov neprijatelj. Želje ‘Uspenskog’, njegovi ukusi, simpatije, antipatije, misli, stavovi, sve je to ili suprotno od njegovih vlastitih pogleda i osjećanja ili oni nemaju ničega zajedničkog s njima. A u isto vrijeme, ‘Uspenski’ je njegov gospodar. On je rob. On nema svoju vlastitu volju. On nema načina da izrazi svoje želje jer šta god bi htjeo da uradi ili kaže, sve bi to za njega uradio ‘Uspenski’.
"Na tom nivou samo-posmatranja čovjek mora razumjeti da je sav njegov cilj u tome da oslobodi sebe od ‘Uspenskog’. A pošto on sebe ne može nikako osloboditi od ‘Uspenskog’, jer je to on sam, on odatle mora savladati ‘Uspenskog’ i navesti ga da radi ne ono što ‘Uspenski’ u datom momentu želi da radi. Sada, umjesto da bude gospodar, ‘Uspenski’ mora postati sluga.
"Ta prva faza rada na samom sebi sastoji se u mentalnom odvajanju od ‘Uspenskog’, u tome da se od njega stvarno odvoji, da se on drži na rastojanju. Međutim, moramo imati na umu činjenicu da se sva pažnja mora usmjeravati ka ‘Uspenskom’ jer čovjek nije sposoban da objasni šta on sam stvarno jeste. Ali on može objasniti ‘Uspenskog’ samom sebi, i s tim on mora da počne, imajući na umu stalno to da on nije ‘Uspenski.'
"Najopasnija stvar u svemu tome je da se čovjek oslanja na svoje vlastito prosuđivanje. Ako je čovjek sretan, on onda može imati pored sebe nekoga ko će mu moći reći gdje je on a gdje je ‘Uspenski’.
Međutim, on nadasve mora vjerovati toj osobi, jer će nesumnjivo misliti da on sam sve to razumije i da zna gdje je on a gdje je ‘Uspenski’. I ne samo u vezi sa samim sobom, nego i u vezi s drugim ljudima, on će misliti da zna i vidi njihove ‘Uspenske’. Sve je to naravno samoobmana. U toj fazi čovjek ne može vidjeti ništa, ni u vezi sebe, niti u vezi drugih. Što je on više uvjeren u to da može, utoliko više griješi. Međutim, ukoliko bi on mogao bar u nekom manjem stepenu biti iskren sa samim sobom i stvarno želi da zna istinu, on onda može naći jednu ispravnu i stabilnu osnovu za prosuđivanje prvo samog sebe, a onda drugih ljudi.
Međutim, sav problem leži u tome da se bude iskren prema samom sebi. A to ni na koji način nije lako. Ljudi ne razumiju da se iskrenost mora učiti. Oni zamišljaju da biti iskren ili ne, isključivo zavisi od čovjekove želje ili odluke. Međutim, kako čovjek može biti iskren prema samom sebi kad je činjenica da on u sebi ne vidi ono što je trebao da vidi? Neko treba da mu to pokaže. Njegov odnos prema toj osobi koja mu to pokazuje treba da bude ispravan, tj. takav kao da će mu ona pomoći da vidi ono što mu je predstavljeno. (…)
"To je veoma ozbiljan momenat u radu na sebi. Čovjek koji u tom momentu izgubi pravac, neće ga vise nikada kasnije naći. Mora se zapamtiti to da čovjek onakav kakav on stvarno jeste, ne posjeduje način za razlikovanje ‘Ja’ i ‘Uspenskog’. Čak iako on to pokuša, on će lagati samog sebe i izmišljati stvari, a nikada neće vidjeti sebe onakvog kakav je on stvarno. Mora se razumjeti to da bez pomoći sa strane čovjek nikada neće vidjeti sebe.
"Da bi znali zašto je to tako, morate se sjetiti većeg dijela onoga što je prije bilo rečeno.
{…}
Kako je već ranije rečeno, samo-posmatranje navodi čovjeka do spoznaje činjenice da on ne pamti sebe. Čovjekova nesposobnost da pamti sebe je jedna od glavnih i najkarakterističnijih osobina njegovog bića i uzrok svega ostalog u njemu. Ta nesposobnost pamćenja samog sebe izrazava se na mnogo načina. Čovjek se ne sjeća svojih odluka, ne sjeća se obećanja koje je dao samom sebi, ne sjeća se šta je rekao ili osjećao prije mjesec dana, sedmicu, juče ili čak prije sat vremena. On počne nešto da radi i poslije određenog vremenskog perioda ne sjeća se ni zašto je to započeo. Ovo se posebno često događa u vezi s radom na samom sebi. Čovjek se može sjetiti obećanja koje je dao drugima samo uz pomoć vještačkih asocijacija, asocijacija koje su mu usađene uz pomoć obrazovanja a one su povezane s konceptima koji su takođe vještački stvoreni, kao npr. 'čast,' 'poštenje,' 'dužnost,' itd. Međutim, generalno govoreći, iskreno se može reći da ukoliko se čovjek sjeti jedne stvari, on će zaboraviti deset drugi stvari koje su mnogo važnije za njega da ih zapamti. A čovjek posebno lako zaboravlja ono što se odnosi na njega, one ‘mentalne fotografije’ samog sebe koje je možda prije napravio.
"To onemogućava da njegovi stavovi i mišljenje imaju bilo kakvu stabilnost i preciznost. Čovjek se ne sjeća onoga što je razmišljao ili šta je govorio; a ne sjeća se ni kako je razmišljao i kako je govorio.
***
"To je nadalje povezano s jednom od fundamentalnih karakteristika čovjekovog odnosa prema sebi i svojoj okolini. Naime, njegova konstantna ‘identifikacija’ (ili poistovjećivanje, prim. prev.) s onim što mu je u datom momentu zaokupilo pažnju, njegove misli ili njegove želje, i njegova imaginacija.
"'Poistovjećivanje' je toliko uobičajena osobina da ju je za svrhu opservacije veoma teško izolovati od svega ostalog. Čovjek se uvijek nalazi u stanju poistovjećivanja, samo se objekat s kojim se on poistovjećuje mijenja.
"Čovjek se poistovjećuje s malim problemima s kojima se suočava i onda potpuno zaboravlja velike zamisli zbog kojih je otpočeo s radom. On se poistovjećuje s jednom mišlju i zaboravlja druge misli; on se poistovjećuje s jednim osjećanjem, s jednim raspoloženjem a zaboravlja svoje vlastite mnogo dublje misli, emocije i osjećanja. Kod rada na samim sebi ljudi se toliko poistovjećuju sa različitim ciljevima, tako da nisu u stanju da vide šumu od drveća. Dva ili tri drveta koja su im najbliža, za njih predstavljaju cijeli svijet.
"'Poistovjećivanje' je jedan od naših najužasnijih neprijatelja zato što ono sve prožima i vara čovjeka u momentu kad se čini da se on bori s njim. Posebno je teško osloboditi se od poistovjećivanja zato što se čovjek prirodno sve lakše poistovjećuje sa stvarima koje ga najviše interesuju, kojim posvećuje svoje vrijeme, svoj rad i svoju pažnju. Da bi se oslobodio od poistovjećivanja, čovjek mora stalno biti na oprezu tj. ne smije se plašiti da vidi sve one suptilne i skrivene forme koje poistovjećivanje uzima.
"Poistovjećivanje je potrebno u sebi primjetiti i proučiti do njegovih najtanjih korjenova. Teškoće u izlasku na kraj s poistovjećivanjem se još više povećavaju zbog činjenice da kad ljudi to primjete u sebi, oni to uzimaju kao jednu dobru osobinu, te oni to nazivaju i - ‘entuzijazam’, ‘pasija’, ‘cilj’, ‘spontanost’, ‘inspiracija’, i slično, i ljudi misle da samo u stanju poistovjećivanja čovjek može stvarno da uradi neko dobro djelo, bez obzira na kojem području. U realnosti, naravno, to je samo jedna iluzija. Čovjek ne može uraditi ništa što bi imalo nekog smisla sve dok se nalazi u stanju poistovjećivanja. Kad bi ljudi vidjeli šta stanje poistovjećivanja znači, oni bi onda promijenili svoje mišljenje. Čovjek postane stvar, komad mesa; on gubi i ono malo što ima i što ga čini nalik na ljudsko biće. Na istoku, gdje ljudi puše hašiš i druge droge, često se dešava da se čovjek toliko poistovijeti sa svojom lulom, da samog sebe počinje da smatra jednom lulom. Ovo nije vic, nego činjenica. To je poistovjećivanje. A za to, hašiš i opijum uopšte nisu ni potrebni. Pogledajte ljude u trgovinama, u pozorištu, u restoranima; pogledajte kako se oni poistovjećuju sa svojim riječima kad raspravljaju oko nečega ili kad pokušavaju nešto da dokažu, posebno ono što ni sami ne znaju. Oni postaju pohlepa, želje, ili riječi; od njih samih ništa ne ostaje.
"Poistovjećivanje je najveća prepreka pamćenju samog sebe. Čovjek koji se poistovjećuje s bilo čim, nesposoban je da pamti samog sebe. Da bi čovjek mogao pamtiti sebe, prvo što je potrebno, to je da se on ne poistovjećuje. Međutim, da bi naučio da se ne poistovjećuje, čovjek mora prije svega da se ne poistovjećuje sa samim sobom, ne smije sebe nazivati ‘Ja,’ stalno i u svakoj prilici. On mora zapamtiti to da u njemu postoje dvojica, da u njemu postoji on sam, tj. ‘Ja’, i onaj drugi s kojim se on mora boriti i kojeg mora pobijediti, ukoliko želi da ikada nešto ostvari. Sve dok se čovjek poistovjećuje ili može da se poistovjećuje, on je rob svega što mu se može desiti. Sloboda je prije svega sloboda od poistovjećivanja.
-
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
