Cago je napisao/la:
galaksija je napisao/la:
Micro je napisao/la:
Baš kad pomislim da sam ga napravio bum šamar,sve pada u vodu,i opet sve ispočetka.Jedini pomak je vjerojatno u brzini reakcije odnosno bržeg prihvačanja toga da nema pomaka ali se mora nastavit dalje,bez samosažaljenja i laganja.
I meni se jednom desilo da sam pomislio da sam izašao iz domena Generalnog zakona i ušao u domen Zakona izuzetka a onda su me neka dešavanja navela na zaključak da se tu radilo samo o jednom perfidnijem laganju samog sebe.
..
Čovjek može pomisliti da je izašao izvan Generalnog zakona. Možda isto tako može pomisliti da je (opet) pod uticajem Generalnog zakona.(...)
Poslednji put kad sam kao imao neki utisak (ili se zavaravao!?) da sam počeo prelaziti u modalitet unutrašnjeg čovjeka, te tako i izlaziti iz domena Generalnog zakona, bilo je negdje u prvoj polovini 2014. godine. Tada mi se nekako i ono integrisanje komponenti svijesti (duše, duha i uma) o kojem je pisao Dr Malanga, relativno dobro uklopilo sa istočnognostičkim povezivanjem donjih centara s gornjim a takođe mi je i njegov koncept stvaranja unutrašnjeg holograma i uredovanja u njemu (u smislu onog SIMBAD studija), čime se mogao modifikovati vanjski hologram (pretakanjem onog unutrašnjeg u njega)... itd. prilično dobro držao vodu. Ukratko, čovjek može okupiti sve one koji ga manipulišu u zamišljenoj unutrašnjoj sobi, pa ih tu likvidirati što se pretače u vanjsku realnost prestankom interakcije tih entiteta s njim (jer ih sada više nema!?). Nakon jednog perioda kontemplacije nekako mi se činilo da je sve sjelo nekako na svoje mjesto, stvari su se nekako smirile, kao ono... situacija je pod kontrolom i ima neke vedrine. Sve to je bilo praćeno i nekim unutrašnjim i vanjskim mirom.
Negdje sredinom juna te godine, krenuo sam sa suprugom i djetetom za Evropu. Negdje tokom leta od Kuala Lumpura za Pariz, malezijskom avio-kompanijom, primjetio sam na monitoru gdje se uz pomoć GPS-a prikazuju svi detalji o letu, da letimo upravo iznad one problematične zone u Ukrajini. Lijepo su se vidjeli ona poznata mjesta iz vijesti kao Donjeck, Lugansk itd. Tada, nekako, kao da dobih neku „viziju“ da će oboritu neki avion čisto iz političkih ili propagandnih razloga, kako bi se optužila ona druga strana i da se vjerovatno nikad neće saznati ko ga je stvarno oborio. Kasnije se ispostavilo da je tako i bilo, i to upravo na dan našeg povratka.
Povratak je bio 17/07 od Beograda za Paris, pa onda kompanijom Malaysia, od Pariza do Kuala Lumpura, Let 21, koji je trebao da uzleti u 12:00 i da leti preko Ukrajine istom rutom kao avion Malaysia Let 17, koji je uzletio iz Amsterdama u 12:15 i koji je bio srušen nakon nekih 3 sata leta.
S obzirom da je Amsterdam nešto istočnije, da smo poletjeli na vrijeme, našli bi se otprilike na istom mjestu i u isto vrijeme, gdje je ovaj drugi avion oboren. Međutim, naš avion je došao od aerodromske zgrade do glavne piste na vrijeme, u 12:00 i tada je nastupilo neko čekanje?! Onda pilot reče kako se odlaže poletanje iz tehničkih razloga. Nekoliko puta do tada mi se dešavalo da nas ukrcaju u avion pa onda primjete da nešto nije u redu i iskrcaju nas ali mi se još nije desilo da dođemo do glavne piste za poljetanje, što je procedura od nekih 15-20 minuta, pa da se tek tu primjeti neki kvar. Tako, pilot okrene avion natrag i vrati nas negdje na pola puta između glavne piste i aerodromske zgrade i tu nastavimo čekati još nešto više od pola sata. Kasnije montiraju stepenice i izbace nas iz aviona, te prevezu natrag autobusima u glavnu aerodromsku zgradu gdje smo čekali više od 3 sata na ponovno ukrcavanje i poletanje. Ja popizdio jer vidim da ćemo izgubiti let koji nas povezuje s Australijom. Kad smo stigli u Kuala Lumpur, čujemo da je onaj drugi avion iste kompanije oboren iznad Ukrajine!?
[Ovdje ću napraviti jednu digresiju u vezi s „ravnozemljašima-borcima-za-istinu“, koji su u poslednje vrijeme u ofanzivi i mahnitaju do besvijesti. Da je zemlja ravna ploča i danas bi vjerovatno bili živi oni koji su izginuli u onom avionu jer on jednostavno ne bi letio iznad Ukrajine, nego dosta „južnije“. Sasvim je lako uzeti globus u ruke i vidjeti da je ruta između Kuala Lumpura i Pariza, iznad problematičnog područa u Ukrajini, stvarno najkraća i da ona ne bi bila takva da zemlja nije okrugla. Njih ovdje pominjem i iz razloga što se takvo jedno mediokritetstvo među tzv. „tragaocima za istinom“ skupo plaća.]
U svakom slučaju, ovaj događaj me je nekako izbacio iz kolosijeka. Jednostavno sam popizdio. Kontam, pa dokle više majku vam jebem!? I naravno, već prvi dan u Murdokovim medijima, Putin na prvoj strani novina s krvavim rukama. Slično kao kod slučaja 911 s bin Ladenom, odmah se "znalo" ko je krivac, prije sprovođenja istrage a što se istrage tiče, ona se dizajnira tako da se istinski dokazi zataškaju i pravi krivci sakriju.
Tad me je obuzeo jedan intezivan osjećaj frustracije i postao sam načisto s tim da mi kao čovječanstvo u ovakvom stanju u kakvom se trenutno nalazimo, jednostavno nemamo nikakvih šansi u odnosu na antropoide, psihopate, mediokritete, idiote itd. koji vladaju ovom planetom. Bukvalno nam mogu raditi šta hoće i sve će se to uredno racionalizovati. Imaju oružje, imaju vojsku, imaju tehnologiju, imaju medije, imaju sve i sve to koriste protiv ostalih ili „normalnih“ tj. manje-više programiranih ljudi.
Čini mi se da bi u prvom momentu bio u stanju potući sve one koji su stajali iza onog zlodjela, bez ikakvog pardona, međutim, kasnije se pojavilo pitanje - zašto i za koga?! Ništa se time ne bi riješilo. Gdje su druge tzv. „false flag“ operacije, gdje su svi drugi manipulatori koji stoje iza njih, iza pokretanja ratova, iza svih drugih oblika manipulacije čovječanstva?!
Tako me je taj događaj nekako bio izbacio iz ravnoteže, kao da me je šutnuo kilometre unatrag na onom gnostičkom Putu ili me izbacio s njega ako sam uopšte i bio na njemu. Ili mi je pokazao koliko uspješno sam lagao samog sebe jer jednom unutrašnjem čovjeku se tako nešto ne bi moglo desiti. Naravno, nije mi bilo teško primjetiti tu promjenu gdje me sada „nema niđe“, pa sam počeo tragati za lekcijom koja se tu krila. Napravio sam par grešaka, od kojih je jedna bila da sam sebe i svoju porodicu poistovijetio sa žrtvama ili potencijalnim žrtvama. Druga greška je bila ta što sam očekivao nešto od drugih. Očekivao sam da će biti postignut jedan kritični prag svjesnosti kod ljudi gdje će isti biti u stanju da kažu „Dosta je bilo“ i poduzeti nešto u vezi s tim.
U gnostici ne postoji niko do tragaoc ili onaj koji je na Putu. Ideš putem i šutiš. Ništa ne očekuješ od drugih. Sam si na putu. On je tvoj. Put ka tvojoj individualizaciji. Nema molitvi, nema očekivanja, jedino vjera u sebe samog. Drugima ionako ne možeš istinski pomoći dok se sam dovoljno ne osvijestiš. Ako ne možeš tako, onda nemoj nikako.
Generalni zakon, koji mu ovdje dođe kao neka AI ili software, prikačen vjerovatno na svakoga, motri da li neko „fercera“ (pokazuje znakove stvarnog buđenja) u „matriksu“ ili virtuelnoj realnosti, pa kad otkrije takvog, automatski mu propisuje kazneno-popravne mjere ili mu baca mamac za navlačenje u neki od starih ili novih
kontejnera (gdje ga čak može i nagraditi za „novo“ vjerovanje i ponašanje jer ono ima vrlo malo veze s objektivnom realnošću, te kao takvo ne predstavlja prijetnju za „status quo“ kojeg isti zakon treba uredno da održava). Princip je u suštini jednostavan, ostani gdje jesi, vjeruj u vjerovanja (koja mogu biti čak i duhovnog karaktera) a poželjno je da istovremeno imaš i jedan utisak nekog napredovanja.
U uslovima „četvrtog puta“ (u odnosu na puteve fakira, jogija i monaha), dakle jednog „normalnog“ života, gdje čovjek ima porodicu i manje više živi prema zadanim društvenim propisima ili mjerilima, vrlo je lako biti izbačen iz kolosijeka. Dovoljna je mala greška ili nesmotrenost. Generalni zakon prvenstveno tuče preko naših bližnjih (članovi porodice, rodbina, prijatelji, poznanici, kolege s posla itd.) i udara gdje smo najranjiviji. Tako i naša (lažna) ličnost, često popušta usljed nedovoljne stabilnosti ili nedovoljnog razvojnog stepena u odnosu na izazove s kojima se suočava. U suštini, ona uvijek ima potencijal da ih prevaziđe, međutim, često ga ne iskoristi jer automatski upada u tzv. „metež donjih centara“ (kako je to Moravjev nazivao) a iz takvog jednog stanja, malo šta razumno može proisteći.
Imajući sve ovo na umu, mislim da je nesuvislo uopšte određivati gdje se trenutno nalazimo u smislu stepenice ili faze na Putu ezoteričkog razvoja, odnosno, baviti se pitanjem, da li smo izašli ili ne, iz domena Generalnog zakona. Takve analize mogu biti poslastica za naše ličnosti, međutim, imajući na umu nevjerovatnu sposobnost istih tih ličnosti za
laganje samih sebe, male su šanse da naša procjena bude objektivna. Mislim da ukoliko ikada uspijemo da se nađemo izvan domena Generalnog zakona, to će se u nama pojaviti kao jedno Znanje, a ne kao zaključak izveden na osnovu neke mentalne analize.
..