|
Četvrti put
Gurdjieff:
"Da bi se shvatila suština ovog učenja potrebno je jasno razumjeti da su ovi putevi [fakira, monaha, jogija] jedine moguće metode razvoja čovjekovih skrivenih mogućnosti. S druge strane, to nam kazuje koliko je jedan takav razvoj težak i rijedak.
Razvoj tih mogućnosti ne podrazumijeva nikakav zakon. Zakon koji važi za čovjeka je egzistencija u krugu mehaničkih uticaja, to je jedno stanje ‘čovjeka-mašine’.
Put razvoja skrivenih potencijala je put protiv prirode, protiv Boga. To objašnjava poteškoće i ekskluzivnost tih puteva. Ovi putevi su pravi i uski. Ali istovremeno samo uz njihovu pomoć se nešto može postići.
U generalnoj masi svakodnevnog života, posebno modernog života, ovi putevi su jedan mali skoro neprimjetan fenomen koji sa životne tačke gledišta ne mora uopšte ni da postoji. Ali taj mali fenomen sadrži u sebi sve što čovjek posjeduje za razvoj svojih skrivenih mogućnosti.
Ti putevi su suprostavljeni svakodnevnom životu, zasnovani su na drugim principima i oni potpadaju pod druge zakone. U tome se sastoji njihova moć i značaj.
U svakodnevnom životu, čak i u jednom životu ispunjenom naučnim, filozofskim, religijskim ili društvenim interesima, ne postoji ništa, i ne može da postoji išta, što može da pruži mogućnosti koje su sadržane u ovim putevima.
Ti putevi čovjeka vode, ili bi trebali da ga vode, do besmrtnosti.
Svakodnevni život, u najboljem slučaju, vodi čovjeka do smrti i ne može ga voditi ničemu drugom. Pojam ovih puteva ne može se razumjeti ukoliko čovjek smatra da postoji mogućnost njegove evolucije bez pomoći ovih puteva.
"Po pravilu, čovjeku je teško da se pomiri s tom mišlju; ona se njemu čini pretjeranom, nepravednom i apsurdnom.
On veoma slabo razumije značenje riječi ‘mogućnost’. On se zavarava idejom da ukoliko on ima bilo kakve mogućnosti u sebi samom, onda one već moraju biti razvijene i da u njegovoj okolini moraju postojati uslovi za njihovo razvijanje.
Od totalnog odbijanja da prizna postojanje tih mogućnosti u sebi, čovjek se generalno prebacuje na zahtijevanje jednog imperativnog i neizbježnog razvoja tih mogućnosti.
Njemu je teško da prihvati pomisao da te mogućnosti mogu ostati nerazvijene i kao takve nestati, i da njihov razvoj, u drugu ruku, zahtijeva jedan veliki trud i izdržljivost.
U stvari, ukoliko uzmemo u obzir sve ljude koji nisu fakiri, monasi ili jogiji i za koje možemo sa sigurnošću reći da oni nikada neće ni postati fakiri, monasi ili jogiji, onda sa nesumnjivom sigurnošću možemo reći da se njihove mogućnosti ne mogu razviti i neće razviti.
Ovo se mora jasno razumjeti kako bi se razumjelo ono što slijedi.
"U običnim uslovima kulturnog života, pozicija čak i jednog inteligentnog čovjeka, koji traži znanje je beznadežna, zato što u uslovima koji ga okružuju ne postoji ništa što podsjeća na škole joge ili fakirske škole, dok su religije Zapada degenerisane do jednog takvog stepena da u njima nema ničeg živog već dugo vremena.
Razna okultna i mistična društva sa svojim naivnim spiritističkim eksperimentisanjima, takođe ne mogu dati nikakve rezultate.
"Tako da bi cjelokupna situacija stvarno bila beznadežna ukoliko ne bi postojao Četvrti Put.
"Četvrti put ne zahtijeva povlačenje u pustinju, ne traži od čovjeka da se on odrekne svega s čim je do sada živjeo.
Četvrti put počinje daleko iza puta jogija.
To podrazumijeva da čovjek mora biti pripremljen za Četvrti Put i ta priprema se morala odvijati tokom običnog života i na ozbiljan način, uključujući u sebe mnoge različite strane.
Nadalje, čovjek mora živjeti u uslovima koji su pogodni za rad na Četvrtom Putu, ili u svakom slučaju, u uslovima koji ga neće onemogućavati u tome.
Mora se razumjeti to da u unutrašnjem i vanjskom životu čovjeka mogu postojati nepremostive barijere za dosezanje Četvrtog Puta.
Nadalje, Četvrti Put nema definitivne oblike kao što je to slučaj sa fakirom, monahom i jogijem.
I prije svega, njega se mora pronaći. To je prvi ispit.
On nije tako dobro poznat kao ona tri tradicionalna puta. Postoji mnogo ljudi koji nikada nisu čuli za Četvrti Put, a postoje i drugi koji negiraju negovo postojanje ili mogućnost.
"Istovremeno, započinjanje četvrtog puta je mnogo lakše nego započinjanje puteva fakira, monaha ili jogija.
Na četvrtom putu je moguće raditi i pratiti ga, dok čovjek istovremeno ostaje u uobičajenim životnim uslovima, radeći svoj uobičajeni posao, održavajući svoje prethodno uspostavljene veze s drugim ljudima i bez odricanja od bilo čega.
Nasuprot tome, uslovi u koje je čovjek stavljen na početku tog rada, u kojima da tako kažemo, taj posao nalazi njega, su istovremeno najbolji za njega, u svakom smislu, na početku tog posla.
Ti uslovi su za njega prirodni zato što život tog čovjeka i uslovi u kojima se on nalazi odgovaraju onome što on jeste. Svi uslovi različiti od onih koji su stvoreni samim životom, bili bi vještački za čovjeka i u takvim vještačkim uslovima on ne bi bio sposoban da dotiće sve strane svog bića odjednom.
"Zahvaljujući tome, četvrti put simultano utiće na svaki aspekt čovjekovog bića. To je posao koji se obavlja u više nego tri sobe odjednom.
Fakir radi u prvoj sobi, monah u drugoj a jogi u trećoj. Kad dosegnu četvrtu sobu, fakir, monah i jogi će ostaviti za sobom mnoge stvari nezavršenim, i oni neće moći koristiti ono što su naučili zato što nisu ovladali svim njihovim funkcijama.
Fakir je vladar svog tijela, ali ne i svog uma i emocija; monah je vladar svojih emocija ali ne tijela i uma; jogi je vladar svog uma ali nije vladar svog tijela i emocija.
"Zatim, četvrti put se razlikuje od drugih puteva u tome što je glavni zahtijev koji se traži od čovjeka zahtijev za razumijevanjem. Čovjek ne smije raditi ništa što ne razumije, osim u slučaju nekog eksperimenta koji se obavlja pod nadzorom njegovog učitelja.
Što više čovjek razumije ono sta radi, utoliko će biti bolji rezultati njegovog uloženog truda. To je fundamentalni princip Četvrtog Puta. [Sušta razlika od ‘hiperdimenzionalnih tehnika’ S. Swerdlowa, prim.prev.]
Na četvrtom putu vjera nije potrebna; nasuprot tome sve vrste vjera su u suprotnosti sa četvrtim putom.
Na četvrtom putu čovjek mora zadovoljiti samog sebe istinom koja mu je rečena. Sve dok on nije zadovoljan njome, on ne smije ništa raditi.
"Ova metoda četvrtog puta sastoji se u radu na nečemu u jednoj sobi i istovremenom radu na nečemu drugom, što je u vezi s tim, u druge dvije sobe – to znači, dok radimo na fizičkom tijelu moramo istovremeno raditi na našem umu i emocijama; kad radimo na našem umu, moramo raditi na fizičkom tijelu i emocijama; kad radimo na emocijama, moramo raditi na umu i fizičkom tijelu.[...]
Uz sve to, na četvrtom putu je moguće da se individualizira rad svake osobe posebno, što znači, svaka osoba može raditi samo ono što je za nju potrebno a ne raditi ono od čega nema koristi.
"Kad čovjek na četvrtom putu stekne volju, on je onda može početi i koristiti, zato što je on stekao kontrolu nad svojim tjelesnim, emocionalnim i intelektualnim funkcijama. Pored toga, on je uštedio prilično mnogo vremena radeći na tri strane svog bića, paralelno i simultano.[...]
"Pojmovi, dobro i zlo, ponekad se vežu s pojmovima istinitog I pogrešnog. Međutim, isto kao što dobro i zlo ne postoje za običnog čovjeka, za njega takodje ne postoji istinito i pogrešno.
"Permanentna istinitost i permanetna lažnost može postojati jedino za permanentnog čovjeka. Ukoliko se čovjek stalno mijenja, onda će se za njega ono što je istinito i lažno takođe stalno mijenjati. A ukoliko se ljudi u svakom datom trenutku nalaze u različitom stanju, njihovi koncepti istine mogu biti isto toliko raznovrsni kao i njihovi koncepti dobra.
Čovjek nikad ne primjećuje kako on počinje da smatra pravilnim ono što je juče smatrao pogrešnim i obratno. On ne primjećuje te tranzicije isto kao što ne primjećuje ni tranzicije onih svojih ‘Ja’, jednih u druge.
"U životu običnog čovjeka istina i laž nemaju moralnih vrijednosti ikakve vrste, zato što se čovjek nikada ne može pridržavati jedne jedine istine. Njegova istina se mijenja.
Ukoliko se ona neko određeno vrijeme ne mijenja, onda je to zato što joj to ne dozvoljavaju ’odbojnici’.
A čovjek nikada ne može reći istinu. Ponekad ‘ono kaže’ istinu, ponekad ‘ono kaže’ laž. Iz toga proizilazi da njegova istinitost i lažnost nemaju vrijednosti; nijedno od toga na zavisi od njega, oboje zavise od čistog slučaja.
A to je isto tako tačno ukoliko se primjeni na čovjekove riječi, njegove misli, njegova osjećanja, i njegove koncepte pravilnog i nepravilnog.
"Da bi razumjeo međusobnu povezanost istine i laži u životu, čovjek mora razumjeti laži u samom sebi, one konstantne i stalne laži koje neprestano govori samom sebi.
"Te laži su stvorene od strane ‘odbojnika.'
Da bi se uništile laži u nekome, kao i one laži koje se nesvjesno govore drugima, ti ‘odbojnici’ se moraju uništiti.
Međutim, čovjek ne može živjeti bez ‘odbojnika’.
'Odbojnici' automatski kontrolišu čovjekovo djelovanje, riječi, misli i osjećanja. Ukoliko bi se ‘odbojnici’ uništili onda bi sva kontrola nestala. Čovjek nije u stanju da egzistira bez kontrole, čak iako je ta kontrola samo automatska.
Samo čovjek koji posjeduje volju, tj. svjesnu kontrolu, može da živi bez ‘odbojnika’. Iz toga proistiće da kad čovjek počne da uništava ‘odbojnike’ unutar sebe on mora istovremeno da razvija jednu volju.
A pošto se volja ne može stvoriti po poruđbini u kratkom vremenskom roku, može se dogoditi da on ostane sa uništenim ‘odbojnicima’ i sa voljom koja još uvijek nije dovoljno snažna.
Jedina šansa koju on ima tokom tog perioda je da bude kontrolisan od strane druge volje, koja je već prethodno dovoljno ojačana.
"To je razlog zašto prilikom rada u školi, koji uključuje unistenje ‘odbojnika’, čovjek mora da bude spreman da se povinuje volji drugog čovjeka sve dok se njegova vlastita volja dovoljno ne razvije.
Obično se ta potčinjenost volji drugog čovjeka proučava prije svega drugog.
Ja koristim riječ ‘proučava’ jer čovjek mora razumjeti zašto je ta poslušnost potrebna i on mora učiti kako da sluša.
Ovo posljednje nije lako.
Čovjek koji počinje s radom na samo-proučavanju s ciljem da stekne kontrolu nad samim sobom navikao je da vjeruje u svoje vlastite odluke.
Čak i činjenica da je on uvidjeo potrebu da se promijeni kazuje mu da su njegove odluke ispravne i ojačava njegovo povjerenje u njih.
Međutim, kad on počne da radi na sebi, čovjek se mora odreći svojih vlastitih odluka, on mora da ‘žrtvuje svoje vlastite odluke,’ zato što u drugom slučaju volja drugog čovjeka koji upravlja njegovim radom ne bi bila u staju da kontroliše njegove postupke.
"U religijskim školama, ‘poslušnost’ se zahtijeva prije svega drugog, tj. poptpuno i bespogovorno potčinjavanje, ali bez ikakvog razumijevanja.
Škole četvrtog puta zahtijevaju razumijevanje prije svega drugog.
Rezultati uloženog truda uvijek su proporcionalni sa razumijevanjem.
"Odricanje od svojih vlastitih odluka, potčinjavanje volji drugog, može da predstavlja nepremostivu barijeru za čovjeka koji nije uspjeo prethodno da shvati da on u suštini niti žrtvuje nešto, niti mijenja bilo šta u svom životu, da je cijeli njegov život podvrgnut jednoj vanjskoj volji i da on nikada sam nije ni donjeo neku svoju vlastitu odluku.
Međutim, čovjek nije toga svjestan.
On smatra da on ima pravo na slobodan izbor. Za njega je veoma teško odreći se iluzije da on sam upravlja svojim životom i organizuje ga.
Međutim, rad na samom sebi nije moguć sve dok se čovjek ne oslobodi te iluzije.
"On mora shvatiti da on ne postoji; on mora shvatiti da on ne može izgubiti ništa, zato što on nema ništa što bi mogao izgubiti; on mora spoznati svoje ‘nistavilo’ u punom smislu te riječi.
"Ta svjesnost o svom ništavilu sama je dovoljna da se pobijedi strah od potčinjavanja volji drugog.
Koliko god čudno se to moglo činiti, taj strah je jedna od najozbiljnijih prepreka na čovjekovom putu.
Čovjek se boji da će ga natjerati da čini stvari koje su protivne njegovim principima, pogledima ili stavovima.
Nadalje, taj strah momentalno stvara u njemu iluziju da on ima principe, stavove i uvjerenja koje u stvarnosti on nikada nije ni imao, niti bi ih ikad mogao imati.
Čovjek koji nikad u svom životu nije razmišljao o moralu, sada naglo počinje da se boji da će ga neko natjerati da učini nešto nemoralno.
Čovjek koji nikada nije razmišljao o svom zdravlju i koji je uradio sve sto je moguće kako bi ga narušio, odjednom počinje da se boji da se ga neko natjerati da on ugrožava svoje zdravlje.
Čovjek koji je cijeli svoj život ‘u oči’ lagao svakoga i svugdje, počinje odjednom da se boji da će ga neko natjerati da laže, i tako dalje u nedogled.
Ja sam poznavao jednog pijanca koji se bojao više od svega, da će ga neko tjerati da pije.
"Taj strah od potčinjenosti volji drugog čovjeka veoma često se ispostavlja jačim od bilo čega drugog. Čovjek ne može razumjeti da se ta potčinjenost na koju on svjesno pristaje podrazumjeva jedini način da se stekne vlastita volja.."[...]
"Momenat u kojem čovjek koji se nalazi u potrazi za putom sretne čovjeka koji poznaje put, naziva se prvi prag ili prvi korak. Od tog praga počinje stepenište.
Izmedu ‘života’ i ‘puta’ nalazi se jedno ‘stepenište’.
Samo kad se čovjek uspije popeti uz to ‘stepenište’, on će moći kročiti na ‘put’.
Čovjek se penje tim stepeništem uz pomoć čovjeka koji je njegov vodič; on se ne može uspinjati prema gore sam.
Put počinje upravo tamo gdje stepenište završava, tj. nakon posljednje stepenice ili praga na stepeništu, na jednom nivou koji je mnogo viši od običnog životnog nivoa.
"Odatle proizilazi da je nemoguće odgovoriti na pitanje iz čega počinje taj put?
Taj put počinje iz nečega sto se uopšte ne nalazi u životu, tako da je nemoguće reći iz čega.
Ponekad se kaže: kad se uspinje stepeništem, čovjek nije siguran ni u šta, on može da sumnja u sve, njegovu vlastitu moć, u to da li je ono što on radi ispravno, u svog vodiča, svoje znanje i svoju snagu.
Istovremeno, ono što on stiće je veoma nestabilno; čak iako se uspjeo uspeti prilično visoko na stepeništu, on može pasti u svakom momentu a onda morati da počne ispočetka.
Međutim, kada pređe posljednji prag i kroči na put, sve to se mijenja.
Prije svega, sva sumnja koju je on mogao da ima u svog učitelja nestaje, a u isto vrijeme taj učitelj postaje njemu manje potreban nego prije.
U mnogim slučajevima on može čak postati nezavisan i znati gdje će da ide.
Drugo, on ne može više tako lako izgubiti rezultate koje je stekao svojim radom i on se ne može više zateći u običnom životu.
Čak iako bi tada napustio put, on ne bi bio u stanju da se vrati tamo odakle je počeo.
"To je skoro sve što bi se uopšteno moglo reći o ‘stepeništu’ i o ‘putu’, zato što postoje različiti putevi. ...
I, na primjer, na četvrtom putu postoje specijalni uslovi koji se ne mogu naći na drugim putevima.
Tako, uslov za napredovanje na stepeništu četvrtog puta je da se čovjek ne može popeti na višu stepenicu ukoliko on ne postavi drugog čovjeka na svoju vlastitu stepenicu.
Taj drugi čovjek, takodje mora postaviti trećeg čovjeka na svoje mjesto, da bi on mogao da se popne na višu stepenicu.
Tako, što se čovjek više penje prema gore, on više i zavisi od onih koji ga prate.
Ukoliko oni zastanu, on takođe zastaje.
Do takvih situacija takođe može da dođe.
Jedan čovjek može npr. steći neke posebne moći ili sposobnosti i onda on može kasnije da žrtvuje te svoje moći da bi podigao druge ljude na njegov nivo.
Ukoliko se ljudi s kojim on radi popnu na taj njegov nivo, on će onda dobiti nazad sve ono što je žrtvovao. Međutim, ukoliko se oni ne popnu, onda on može sve to da izgubi.
nastaviće se...
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
...eto covjek svaki dan nesto novo nauci 
)
