Om je napisao/la:
Ovo što je prezentirano, visoko razvijena svijest provede u dijeliću sekunde skoro prema svakom čulnom utisku automacki preko viših centara, i time ima izbor reagovanja.
To u prevodu znači da ona kontroliše svoju sudbinu, jer ne dozvoljava da ,,A,, i ,,B,, uticaji dopru do nje. U stvari ti uticaji dobijaju to značenje kroz reakciju primaoca. Ovdje se ne negira postojanje sudbine, već se ukazuje na kontrolu negativnih uticaja koji se uobičajeno nazivaju (teškom) sudbinom. Na tom nivou svijesti postoji ,,prag,, preko kojeg se može uticati jednim dijelom na promjenu svoje sudbine.
Reformulirat cu:
Kontrolom vlastitih reakcija na A i B utjecaje koji se najcesce dozivljavaju kao teska sudbina - odnosno odbijanjem da se pati radi tih utjecaja (jer navedeno je malo dalje da je automatska reakcija patnja, i to lazne licnosti, jer ona vise drzi do svog (navodno napadnutog) "integriteta" nego do sadrzaja o kome se raspravlja, odnosno potrage za Istinom) - licnost moze promijeniti vlastitu sudbinu. Da li je to ono sto je autor htio iznijeti kao informaciju?
(Da li ovo znaci i to da kada se postigne "visoko razvijena svijest" covjek vise apsolutno ne drzi do sebe, so to speak, jer je otkrio da ono sto "ne da na sebe" pod izgovorom da "sebe cijeni" moze biti samo "lazna licnost"? Tzv samopostovanje kod visoko razvijene svijesti vjerojatno i dalje postoji, ali vjerojatno u visoko razvijenom obliku;-))
(I jos: Nije li razum tj inteligencija osnovni alat za dosezanje vise svijesti, jer covjek napreduje samo tako sto umom shvaca odredjene stvari ? ako je tako, ne bi li razum kao takav trebalo poticati i cijeniti cak i ako se on jos uvijek nalazi u domeni "lazne licnosti" i ako se ona jedina njime sluzi? jer to je onaj isti koji jedini moze razotkriti to "lazno"... ako mu je to, naravno, cilj)
Ja volim vjerovati da postoje i sudbine koje nisu teske. Da postoje ljudi
koji su - kako se to kaze - miljenici Sudbine... Oni ne moraju nista kontrolirati, ne moraju biti stalno na oprezu, i mogu se prepustiti zbivanjima u djecjoj vjeri da ce sve na kraju ispasti dobro. Ta vjera na kraju biva opravdana tako sto prizove u zivot ocekivano iskustvo.. Znamo da je promjena Centra za vjerovanje u osnovi istinske promjene Svega. Hmm, barem ja tako mislim. Svakako, vjerujem da jest, na osnovu vlastitih iskustava, kao i tudjih izvjestaja i zakljucaka.
Po uzoru na francuske polemike koji zavrsavaju svaku diskusiju otvaranjem nove problematike (zato sto su brbljavi i nikad im dosta diskutiranja
) tako bih i ja primijetila (i ja sam brbljava i nikad mi dosta diskutiranja) da bi se ovdje moglo otvoriti novo zanimljivo pitanje a povezano sa pitanjem Sudbine:
Da li covjek MOZE IZABRATI u sto ce vjerovati?
Odnosno, da li njegova prijasnja iskustva (iz prijasnjih ili paralelnih zivota, ili iskustava njegovih predaka) odredjuju u sto on moze a u sto ne vjerovati - ili je zaista dovoljno, mimo zdravog razuma, hladnokrvno odluciti u sto se zeli vjerovati i to nastojati utisnuti u podsvijest autosugestijama, vizualizacijama, namjerama, i drugim tehnikama?
Mozda bi ovo posljednje moglo biti validno, jer poznato je da se i psiha moze promijeniti ako se djeluje (npr lijekovima) na organsko, dakle promjenu je teoretski moguce sprovesti pocevsi sa oba kraja...?
Prijava
FAQ
Pretraživač
