Evo malo o meditaciji iz Pažnje Puta Svjesnosti, M.V.Gunaratana:
MEDITACIJA: ZAŠTO SE MUČITI ? Meditacija nije laka. To zahtijeva vrijeme i energiju. To isto tako zahtijeva upornost, odlučnost i disciplinu. To zahtijeva mnoge osobne kvalitete koje normalno smatramo kao neugodnim i koje želimo izbjeći kad god je to moguće. Sve ovo možemo zaključiti sa američkom riječi “gumption” “pronicavost” (bistrina uma). Meditacija zahtijeva “pronicavost”. Sigurno da je daleko lakše zavaliti se u naslonjač i gledati televiziju. Zašto se mučiti? Zašto rasipati sve to vrijeme i energiju kada možeš uživati? Zašto mučenje? Jednostavno. Jer
si ti čovjek. I zbog činjenice da si ljudsko biće, ti si nasljednik nezadovoljstva u životu koje jednostavno neće nestati. Ti to možeš za neko vrijeme potisnuti iz svoje svjesti. Možeš se satima od toga skrivati ali na kraju se to uvijek vraća nazad – obično kada to najmanje očekuješ. Sve to iznenada, naizgled iz ničega, sjedneš, sakupiš to i shvatiš svoju stvarnu situaciju u životu. Tu si ti, i odjednom shvatiš da provodiš svoj cijeli život jednostavno prolazeći pored njega. Održavaš dobro vanjski izgled. Nekako uspjevaš da održavaš svoje ciljeve i izvani izgledaš kao da je sve u redu. Ali one periode očaja, ona vremena kada osjećaš u sebi žudnju, to vrijeme držiš za sebe. Ti si nered. I ti znaš to. Ali to lijepo prikrivaš. U međuvremenu, tamo dolje ispod svega što znaš mora da postoji neki drugi način življenja, neki bolji način da se gleda na svijet, neki način da se život dotakne potpunije. Ti se u to uključiš ponekad slučajno. Dobiješ dobar posao. Zaljubiš se. Dobiješ igru, i za neko vrijeme su stvari različite. Život se oslanja na bogatstvo i jasnoću koje sva loša vremena i dosadu izbljeđuju. Cijela struktura tvoga iskustva se mijenja i ti sebi kažeš: “Dobro, ja sam to uspio napraviti; sada ću biti sretan”. Ali i to isto tako nestane, kao dim na vjetru. Ostao si samo sa sjećanjem. Time i nejasnom svjesnošću da je nešto krivo. Ali stvarno postoji cijela druga stvarnost dubine i osjetljivosti na raspolaganju u životu, ti to jednostavno nekako ne primjećuješ. Ti to potičeš osjećajući se odvojenim. Osjećaš se izoliranim ugodnošću iskustva nekom vrstom osjetilnog slaganja. U stvari, ti ne dotičeš život. Ti to ponovo ne činiš. I zatim, i ta nejasna svjesnost izblijedi, i ponovno si u istoj staroj stvarnosti. Svijet izgleda kao obično pokvareno mjesto, koje je dosadno. To je emocionalni krug koji se okreće, i ti si proveo tako mnogo vremena na dnu, težeći za visinama. Što je pogrešno sa tobom? Jesi li otkačen? Ne. Ti si jednostavno čovjek. Patiš od iste bolesti kojom je zahvaćeno svako ljudsko biće. To je monstrum u svakome od nas, i ima mnogo ruku: Kronična napetost, nedostatak istinske samilosti za druge, uključujući za ljudi koji su ti bliski, osjećaji su blokirani, i emocionalno mrtvilo. Mnogo, mnogo ruku. Nitko od nas nije u potpunosti oslobođen od toga. Mi to možemo poricati. Pokušavamo to potisnuti. Gradimo cijelu kulturu oko toga skrivajući se od toga, glumimo da to ne postoji, a sebe skrećemo od toga sa ciljevima, projektima i statusom. Ali to nikada ne nestaje. To je neprekidni podvodni tok u svakoj misli i svakoj percepciji; mali glas bez riječi u pozadini glave govori: “Još nije dovoljno dobro. Treba steći više. Treba učiniti bolje. Treba biti bolje”. To je monstrum, monstrum koji se ispoljava svugdje u finim oblicima. Idi na zabavu. Slušaj smijeh, taj britki glas koji na površini pokazuje zabavu, a ispod toga strah. Osjeti napetost, osjeti pritisak. Nitko ustvari nije opušten. Oni to glume. Otiđi na nogometnu utakmicu.
Promatraj navijače na tribinama. Promatraj iracionalan izljev ljutnje. Promatraj nekontrolirane frustracije kako se ispoljavaju iz ljudi koji to prikrivaju pod maskom entuzijazma, ili timskog duha. Bodrenje, zviždanje, neobuzdani egoizam u ime lojalnosti timu. Ovo nisu ljudi koji su u miru sa sobom. Pogledaj novosti na televiziji. Slušaj osjećajnost u popularnim pjesmama. Pronalaziš uvijek istu temu uvijek iznova ponavljanu na drukčiji način. Ljubomora, patnja, nezadovoljstvo i stres. Izgleda da je život neprekidna borba, neki silan napor protiv nerješivih poteškoća. Što je rješenje za sve ovo nezadovoljstvo? Mi se zaplićemo u sindrom “Samo da sam”. Samo da sam imao više novca, onda bi bio sretniji. Samo da mogu pronaći nekoga tko me stvarno voli, samo da mogu izgubiti desetak kilograma, samo da imam televiziju u boji, jakuzi i kovrđavu kosu, i tako dalje i dalje zauvijek. Odakle ove besmislice dolaze i još važnije, što možemo učiniti u vezi toga? To proizlazi iz stanja naših vlastitih umova. To je duboki, fini skup mentalnih navika koji se širi, gordijski čvor koji smo sami vezali malo po malo i možemo ga na isti način odvezati, jedan po jedan dio. Mi možemo podesiti našu svjesnost, očistiti svaki odvojeni dio i iznijeti na svjetlo. Možemo nesvjesno učiniti svjesnim, polako jedan po jedan dio. Suština našeg iskustva je promjena. Promjena je neprekidna. Od trenutka do trenutka život prolazi i nikada nije isti. Neprekidna promjena je suština opažajnog univerzuma. Misao se pojavi u glavi i pola sekunde kasnije nestane. Potom se pojavljuje sljedeća, i ona isto tako nestaje. Zvuk pogađa tvoje uši i potom tišina. Otvori oči i svijet prodire u njih, zažmiri i on je nestao. Ljudi se pojavljuju u tvom životu i potom iz njega nestaju. Prijatelji odlaze, rodbina umire. Tvoja sreća ide gore pa dolje. Ponekad ti dobivaš, ali često gubiš. To je neprekidno: promjena, promjena, promjena. Nikada dva trenutka nisu ista. U ovome nema ništa pogrešnog. To je priroda univerzuma. Ali je ljudska kultura poučavala neke krive odgovore na ovaj beskonačan tok proticanja. Mi kategoriziramo iskustva. Pokušavamo da svaku percepciju, svaku mentalnu promjenu u ovom beskrajnom toku vežemo za jedan od tri mentalna stanja. To je dobro, ili to je loše, ili to je neutralno. Onda, u skladu sa kojim dijelom to vezujemo, mi to onda opažamo sa skupom određenih mentalnih reakcija. Ako je neko zapažanje bilo označeno “dobrim”, onda pokušavamo da vrijeme u tome zaustavimo. Grabimo određenu misao, mazimo je, držimo je, pokušavamo je zadržati da nam ne pobjegne. Kada to ne ide, onda koristimo svaki napor da ponovimo iskustvo koje je izazvalo tu misao. Nazovimo ovu mentalnu naviku “pohlepa”. Na drugoj strani uma se nalazi dio označen sa “lošim”. Kada zapažamo nešto “loše”, onda to pokušavamo odbaciti. Pokušavamo ga negirati, rješiti se toga na bilo koji mogući način. Borimo se protiv vlastitog iskustva. Mi se zabavljamo sa dijelovima samih sebe. Nazovimo ovu mentalnu naviku “odbacivanje”. Između ove dvije reakcije se nalazi neutralno. Ovdje stavljamo iskustva koja nisu ni dobra, ni loša. Ona su mlaka, neutralna, nezanimljiva i dosadna. Ta iskustva spremamo u neutralni dio tako da ih možemo ignorirati i vratiti pažnju gdje se nešto zbiva, a to je naše beskrajno kruženje želje i odvratnosti. Ova vrsta iskustva postaje lišena pravednog dijela naše pažnje. Nazovimo ovu mentalnu naviku “ignoriranje”. Direktna posljedica sve ove ludosti je neprekidna monotona utrka koja nigdje ne vodi, neprekidno traženje zadovoljstva, neprekidno bježanje od bola, beskrajno ignoriranje 90 posto našeg iskustva. Potom se čudimo zašto je život tako neukusan. U krajnjoj analizi to je sistem koji ne djeluje. Nema veze koliko si naporno težio užitku i uspjehu, postoji vrijeme kada ne uspjevaš. Nema veze koliko brzo bježiš, postoji vrijeme kada te bol sustiže. Između ta dva perioda vremena, život je tako dosadan da bi vrištao. Naši umovi su puni stavova i kriticizma. Izgradili smo oko sebe zidove i zarobljeni smo u zatvoru naših vlastitih laži i odbojnosti. Patimo. Patnja je velika riječ u budističkoj misli. To je ključni izraz i treba biti u potpunosti shvaćen. Pali riječ “dukkha”, ne znači samo agoniju tijela. To znači duboki, fini osjećaj nezadovoljstva koji je dio svakog mentalnog kruženja bez svrhe. Buda je rekao, suština života je patnja. Na prvi pogled ovo izgleda tako morbidno i pesimistično. To čak izgleda neistinito. Napokon, postoji mnogo trenutaka kada smo sretni. Zar nije tako? Ne, nije tako. TO samo izgleda tako. Uzmi bilo koji trenutak kada se zaista osjećaš ispunjenim i pomno ga prouči. Ispod užitka ćeš pronaći fini, sveprožimljući tok napetosti, da nema veze kako je trenutak velik, on će nestati. Nema veze koliko si dobio, ti ćeš izgubiti dio toga ili provesti ostatak dana čuvajući ono što si dobio i razmišljati kako ćeš još dobiti. Na kraju ćeš umrijeti. Na kraju gubiš sve. Sve je prolazno. Izgleda prilično hladno, zar ne? Na sreću, to uopće nije tako. To samo izgleda hladno kada to promatraš sa nivoa obične mentalne perspektive, sami nivo na kojemu mehanizam kruženja djeluje. Ispod toga nivoa se nalazi netko drugi čija je perspektiva potpuno različito gledanje na univerzum. To je nivo funkcioniranja gdje um ne pokušava da zaustavi vrijeme, gdje se ne zadržavamo na našem iskustvu dok se ono zbiva, gdje ne pokušavamo zaustaviti stvari i ignorirati ih. To je nivo iskustva iznad dobrog i lošeg, iznad bola i užitka. To je prekrasan način opažanja svijeta, i ta vještina se može naučiti. To nije lako, ali se može naučiti. Sreća i mir. To su uistinu glavne stvari u ljudskoj egzistenciji. To je ono što svatko od nas traži. Ovo je često teško vidjeti jer prikrivamo osnovne ciljeve sa naslagama površinskih ciljeva. Mi želimo hranu, želimo novac, želimo seks, imovinu i poštovanje. Čak sami sebi kažemo da je ideja “sreće” previše apstraktna. “Pogledaj,ja sam praktičan. Samo mi daj dovoljno novca i ja ću kupiti svu sreću koja mi je potrebna”. Na nesreću, ovo je stav koji ne djeluje. Prouči svaki od ovih ciljeva i pronaći ćeš da su površni. Ti želiš hranu. Zašto? Jer sam gladan, pa što? Dakle ako budem jeo, neću biti gladan i osjećat ću se dobro. Aha! Osjećat ćeš se dobro! Sada dolazi stvarnost. Ono što mi stvarno tražimo nisu površni ciljevi. To su samo sredstva prema kraju. Ono što stvarno želimo jeste osjećaj olakšanja koji nastaje kada zadovoljimo neku potrebu. Olakšanje, opuštanje i kraj napetostima. Mir i sreća, nema više žudnje. Dakle, što je sreća? Za većinu od nas, savršena sreća bi trebala značiti dobiti sve ono što smo željeli, kontrolirati sve, glumeći Cezara, učiniti da cijeli svijet pleše, poskakuje u skladu sa svakim našim hirom. Još jednom, to tako ne ide. Pogledaj na ljude kroz povijest koji su uistinu imali ovu vrstu moći. Oni nisu bili sretni ljudi. Sigurno nisu bili ljudi u miru sa samim sobom. Zbog čega? Jer su bili pokretani da svijet kontrolišu totalno i apsolutno, a to nisu mogli. Htjeli su kontrolirati sve, a bilo je ljudi koji su odbijali da budu kontrolirani. Oni nisu mogli kontrolirati zvijezde. Oni su isto bili bolesni. Oni su morali umrijeti. Ti ne možeš dobiti sve što želiš. To je nemoguće. Na sreću postoji druga opcija. Ti možeš naučiti da kontroliraš svoj um, da iskočiš iz ovog beskrajnog ciklusa želje i odbojnosti. Možeš naučiti da ne želiš ono što želiš, da prepoznaš želje ali da ne budeš njima kontroliran. Ovo ne znači da legneš na cestu i da pozivaš svakoga da gazi preko tebe. To znači da nastavljaš živjeti naizgled normalnim životom, ali živiš ga sa potpuno novim pogledom. Radiš one stvari koje osoba mora raditi, ali si oslobođen od opsesivnih, prisilnih poriva svojih vlastitih želja. Ti nešto želiš, ali ne trebaš to ganjati. Nečega se bojiš, ali ne treba da stojiš tamo i da se treseš u svojim čizmama. Ova vrsta mentalne kulture je veoma teška. Za to su potrebne godine. Ali pokušavati kontrolirati sve je nemoguće, a poteškoće su poželjnije od nemogućeg. Ipak, pričekaj trenutak. Mir i sreća! Zar to nije ono što je civilizacija? Gradimo nebodere i autoputeve. Imamo plaćeni odmor, televizije. Imamo besplatne bolnice i bolovanje, zdravstveno osiguranje i razne pomoći. Svemu tome je cilj da osigura, do neke mjere, mir i sreću. Ipak broj mentalnih bolesti je u neprekidnom porastu, a broj kriminalnih djela se još brže povećava. Ulice su pune delikvenata i neuravnoteženih pojedinaca. Ispruži svoju ruku van sigurnosti svojih vlastitih vrata i sigurno će ti netko ukrasti ručni sat! Nešto ne radi kako treba. Sretan čovjek nema osjećaj za ubijanjem. Mi volimo da mislimo da naše društvo iskorištava svako polje ljudskog znanja da bi doseglo mir i sreću. Počinjemo da shvaćamo da smo prekomjerno razvili materijalnu stranu egzistencije na štetu dublje emocionalne i duhovne strane, i plaćamo cijenu za tu grešku. Jedna je stvar govoriti o moralnoj i duhovnoj degeneraciji Amerike, a druga stvar nešto činiti u vezi toga. Mjesto na kojem ćemo početi je unutar nas samih. Pogledaj pažljivo unutra, istinito i objektivno, i svatko će od nas vidjeti trenutke “Ja sam beznačajan” i “Ja sam lud”. Naučiti ćemo vidjeti te trenutke, jasno ih vidjeti, čisto i bez osuđivanja, i bit ćemo na putu prema gore i nećemo takvi biti. Ne možeš učiniti radikalne promjene u ustrojstvu svoga života dok ne počneš sebe vidjeti onakvim kakav uistinu sada jesi. Što god prije to učiniš, promjene se prirodno zbivaju. Ne moraš se prisiljavati, ili boriti, ili pokoravati pravilima diktiranim od neke vlasti, autoriteta. Ti se jednostavno mijenjaš. To je automatski. Ali desegnuti početni uvid je priličan zadatak. Treba da uvidiš tko si i kakav si, bez iluzija, osuđivanja ili otpora bilo koje vrste. Treba da vidiš svoje vlastito mjesto u društvu i funkciju kao društveno biće. Treba da vidiš svoje dužnosti i obaveze prema drugim ljudskim bićima, i iznad svega, svoju odgovornost kao pojedinac koji živi sa drugim pojedincima. Treba da sve to jasno vidiš i kao jednu cjelinu, jedan integrirani međuodnos. To zvuči složeno, ali se to zbiva u jednom trenu. Mentalna kultura kroz meditaciju je bez premca u pomaganju dosezanja ove vrste razumjevanja i smirene sreće. Dhammapada je drevni budistički tekst koji je prethodio Frojdu tisuće godina. On kaže: “Ono što si ti sada jeste posljedica onoga što si bio. Ono što ćeš biti sutra će biti posljedica onoga što si ti sada. Posljedice zlog uma će te slijediti kao što kola slijede bika koji ih vuče. Posljedice pročišćenog uma će te slijediti kao vlastita sjena. Nitko ne može učiniti više za tebe nego tvoj vlastiti pročišćeni um – ni roditelji, ni prijatelji, nitko. Dobro disciplinirani um donosi sreću”. Meditacija ima za svrhu da pročisti um. To pročišćava proces mišljenja od onoga što se može nazvati psihičkim nadraživačima, stvarima kao što su to pohlepa, mržnja i ljubomora, stvari koje te drže zapletenim u emocionalnim okovima. To dovodi um do smirenosti i svjesnosti, stanja koncentracije i uvida. U našem društvu mnogo vjerujemo u obrazovanje. Vjerujemo da znanje kulturnu osobu čini civiliziranom. Međutim, civilizacija polira osobu samo površinski. Izložimo našu plemenitu i profinjenu gospodu stresu rata ili ekonomskog kolapsa, i pogledajmo što će se dogoditi. Jedna je stvar da se pokoravamo zakonu jer znamo za kaznu i bojimo se posljedica. Da se pokoravamo zakonu je nešto sasvim drukčije, jer smo sebe očistili od pohlepe koja bi nas natjerala da krademo i mržnje koja bi nas navela da ubijemo. Baci kamen u potok. Tekuća voda će izgladiti površinu, ali unutrašnji dio ostaje nepromjenjen. Uzmi isti kamen i stavi ga u jaku vatru talionice, i cijeli se kamen mijenja iznutra i izvani. On se cijeli rastopi. Civilizacija mijenja čovjeka izvani. Meditacija ga omekšava iznutra, skroz na skroz. Meditacija se naziva Veliki Učitelj. To je pročišćavajuća presudna vatra koja djeluje postepeno kroz razumjevanje. Što god je veće tvoje razumjevanje, možeš biti elastičniji i tolerantniji. Što god je veće tvoje razumjevanje, možeš biti samilosniji. Ti postaješ kao savršeni roditelj ili idealni učitelj. Spreman si da oprostiš i zaboraviš. Osjećaš ljubav prema drugima jer ih razumiješ. I ti razumiješ druge jer si razumio sebe. Gledao si duboko u sebe i vidio iluziju sebe i svoje vlastite ljudske neuspjehe. Vidio si svoju vlastitu ljudskost i naučio da oprostiš i voliš. Kada si se naučio samilosti prema sebi, samilost za druge je automatska. Savršeni meditant je dosegao duboko razumjevanje života, i on se neizbježno odnosi prema svijetu sa dubokom i nekritičnom ljubavi. Meditacija je kao da kultiviramo novo tlo. Da bi napravili polje od šume, prvo treba da posječeš stabla i izvadiš panjeve. Potom obrađuješ zemlju i gnojiš je. Potom siješ sjeme i ubireš žetvu. Da bi kultivirao svoj um prvo treba odstraniti razne razdraživače koji se nalaze na putu, iščupati ih sa korjenom tako da više ne rastu. Potom gnojiš. Pumpaš energiju i disciplinu u mentalno tlo. Potom siješ sjeme i ubireš žetvu vjere, moralnosti, pažnje i mudrosti. Usput da kažemo, vjera i moralnost imaju specijalno značenje u ovom kontekstu. Budizam ne zagovara vjeru u smislu da u nešto vjeruje jer je to napisano u knjizi, ili se pripisuje proroku ili tebe poučava neka autoritativna figura. Ovdje je značenje bliže samopouzdanju. To je znanje da je nešto istinito jer si vidio da to tako djeluje, jer si ti samu stvar promatrao unutar sebe. Na isti način, moralnost nije ritualna pokornost nekom vanjskom, nametnutom kodeksu ponašanja. Svrha meditacije je osobna transformacija. Onaj koji ulazi u meditativno iskustvo nije isti onaj koji izlazi na drugu stranu. To mijenja tvoj karakter procesom opažanja, čineći te duboko svjesnim svojih vlastitih misli, riječi i djela. Tvoja oholost je ishlapila i tvoj antagonizam presušuje. Tvoj um postaje smiren i stišan. I tvoj život se uravnotežava. Tako ispravno obavljena meditacija te priprema da se suočiš sa svojim usponima i padovima u egzistenciji. To smanjuje tvoju napetost, strah i brigu. Rastrešenost se povlači, a strasti postaju umjerene. Stvari počinju dolaziti na svoje mjesto, a tvoj život postaje gladak umjesto borba. Sve se ovo zbiva kroz razumjevanje. Meditacija izoštrava tvoju koncentraciju i moć razmišljanja. Zatim, malo po malo, tvoji vlastiti podsvjesni motivi i mehanizami ti postaju jasni. Tvoja intuicija se izoštrava. Preciznost misli se povećava i postepeno dolaziš do direktne spoznaje stvari onakvima kakve one doista jesu, bez predrasuda i bez iluzija. Dakle, da li je ovaj razlog dovoljan da te potakne? Jedva. Ovo su samo obećanja na papiru. Postoji samo jedan način da se sazna da li je meditacija vrijedna napora. Nauči da to ispravno prakticiraš, i to prakticiraj. Provjeri to sam za sebe.
Poglavlje 2 - Što meditacija nije
Meditacija je riječ. Ti si ovu riječ već prije čuo, inače nikada ne bi uzeo ovu knjigu. Proces razmišljanja djeluje udruživanjem, i sve vrste ideja su združene sa riječi “meditacija”. Neke su od njih možda točne, a druge su besmislice. Neke od njih se više pripisuju drugim sistemima meditacije i nemaju ništa sa Vipasana praksom. Prije nego li nastavimo, to od nas traži da izbacimo neke zaostatke iz naših neuronskih veza tako da nove informacije mogu prolaziti bez zapreka. Započnimo sa najočitijim stvarima. Mi vas nećemo učiti kako da kontemplirate na svoj pupak ili šantate tajne riječi. Vi ne savlađujete demone ili sakupljate nevidljive energije. Nema obojanih pojaseva koji se daju za vašu izvedbu i ne trebate brijati glavu ili nositi turban. Čak ne trebate da se odreknete sve svoje imovine i odete u manastir. Ustvari, ako vaš život nije nemoralan i kaotičan, možda možete otpočeti sada i napraviti neku vrstu progresa. Zar ne bi rekli, zvuči stvarno ohrabrujuće? Postoji mnogo knjiga o meditaciji. Mnoge od njih su napisane sa točke stava koji se pretežno odnosi na neku religioznu ili filozofsku tradiciju, i mnogi autori se nisu brinuli da na to ukažu. Oni prave izjave o meditaciji koje zvuče kao generalni zakoni, ali su ustvari veoma specifične procedure eksluzivne za određeni sistem prakse. Rezultat je nešto zamućeno. Još gore je potpuni kompleks teorija i interpretacija na raspolaganju, koja je svaka u sukobu jedna sa drugom. Posljedica je stvarna zbrka i ogroman nered sukobljavajućih mišljenja popraćenih sa masom nerelevantnih podataka. Ova knjiga je specifična. Mi se bavimo ekskluzivno sa Vipasana sistemom meditacije. Poučavat ćemo vas da promatrate funkcioniranje svoga uma na miran i neprianjajući način, tako da možete doseći uvid u vlastito ponašanje. Cilj je svjesnost, tako jaka svjesnost, koncentrirana i fino usklađena, da ćete biti sposobni prodrijeti u unutrašnje djelovanje same stvarnosti. Postoje mnogobrojna kriva shvaćanja u vezi meditacije. Mi vidimo da ona nastaju ponovo i ponovo kod novih praktičara, ista pitanja ispočetka. Najbolje je da se ovim stvarima pozabavi odjednom, jer su one neka vrsta predrasuda koje mogu blokirati tvoj napredak od samog početka. Mi ćemo uzeti ove predrasude i jednu po jednu razjasniti.
Predrasuda #1
Meditacija je samo relaksacijska tehnika Ovdje je bauk riječ “samo”. Relaksacija je ključna komponenta meditacije, ali Vipasana-način meditacije teži daleko uzvišenijem cilju. Ipak, izjava je u suštini istinita za mnoge druge sisteme meditacije. Sve meditativne procedure naglašavaju koncentraciju uma, dovodeći um da se usmjeri na jednu stvar ili polje misli. Čini to snažno i dovoljno potpuno, i dostižeš duboko blaženo stanje koje se naziva Jhana. To je stanje takve vrhunske spokojnosti da se postiže zanos. To je oblik zadovoljstva koji je iznad svega što može biti doživljeno u normalnom stanju svjesnosti. Većina sistema se tu zaustavlja. To je cilj, i kada to doživiš, ti jednostavno ponavljaš to iskustvo cijeli život. Tako nije kod Vipasana meditacije. Vipasana teži drugom cilju-svjesnosti. Koncentracija i relaksacija se smatraju potrebnim popratnim pojavama za svjesnost. To su potrebne preteče, prikladna sredstva i korisne nuspojave. Ali to nisu ciljevi. Cilj je uvid. Vipasana meditacija je duboka religiozna praksa koja teži ništa manje od pročišćavanja i transformacije tvoga svakodnevnog života. Potpunije ćemo predstaviti razlike između koncentracije i uvida u četrnaestom poglavlju.
Predrasuda #2
Meditacija znači padanje u trans Ovdje se ponovo može ovakva izjava točno primjeniti na neke sisteme meditacije, ali ne na Vipasanu. Meditacija uvida nije oblik hipnoze. Ti ne pokušavaš da zamračiš um da bi postao nesvjestan. Ti ne pokušavaš sebe preokrenuti u bezosjećajno povrće. Ako je bilo što, onda je istina suprotna. Postajat ćeš sve više i više usklađen sa svojim emocionalnim promjenama. Naučit ćeš da sebe spoznaš sa uvijek većom jasnoćom i preciznošću. U učenju ove tehnike, neka se stanja zbivaju koja promatraču mogu izgledati slična transu. Ali su uistinu suprotna. U hipnotičkom transu, subjekt je podložan kontroli od strane drugoga, dok u dubokoj koncentraciji meditant ostaje potpuno pod svojom kontrolom. Sličnost je na površini, u svakom slučaju događanje ovih fenomena nije svrha Vipasane. Kao što smo rekli, duboka koncentracija Jhane je sredstvo za postizanje cilja na putu povišene svjesnosti. Vipasana je po definiciji kultiviranje pažnje (zadubljenosti) ili budnosti. Ako pronađeš da si postao nesvjestan u meditaciji, onda ti ne meditiraš po definiciji riječi kako se koristi u Vipasana sistemu. To je jednostavno.
Predrasuda #3
Meditacija je misteriozna praksa koja ne može biti shvaćena Ovdje ponovo, ovo je skoro istinito, ali ne u potpunosti. Meditacija se bavi nivoima svjesnosti koji se nalaze dublje od simbolične misli. Dakle, neki podaci o meditaciji se jednostavno ne uklapaju u riječi. Međutim, to ne znači da to ne može biti shvaćeno. Postoje dublji načini od riječi da se shvate stvari. Ti razumiješ kako hodati. Možda ne možeš opisati točan redosljed po kojem se nervna vlakna i tvoji mišići skupljaju za vrijeme tog procesa. Ali ti to možeš učiniti. Meditacija treba biti shvaćena na takav isti način čineći to. To nije nešto što možeš naučiti pomoću apstraktnih pojmova. To treba biti doživljeno. Meditacija nije neka bezumna formula koja daje automatske i predvidljive rezultate. Ustvari, ti nikada ne možeš predvidjeti što će se dogoditi u bilo kojem određenom sjedenju. To je istraživanje, i eksperiment, i avantura svaki put. Ustvari, to je tako istinito da kada dosegneš osjećaj predvidivosti i istovrsnosti u svojoj praksi, to koristiš samo kao pokazatelj. To znači da si skrenuo sa puta i krećeš se prema stagnaciji. Učeći da na svaki sekund gledaš kao da je prvi i jedini sekund u univerzumu je najbitnije u Vipasana meditaciji.
Predrasuda #4
Svrha meditacije je da se postane psihički supermen Nije, svrha meditacije je da se razvije svjesnost. Učiti čitati umove nije cilj. Levitacija nije cilj. Cilj je oslobođenje. Postoji veza između psihičkih fenomena i meditacije, ali je taj odnos donekle složen. Za vrijeme ranih stadija karijere meditanta se takvi fenomeni mogu ili ne moraju pojaviti. Neki ljudi mogu doživjeti neka intuitivna shvaćanja ili memorije iz prošlih života; drugi ne moraju. U bilo kojem slučaju, to se ne smatra dobro razvijenim i pouzdanim psihičkim sposobnostima, niti se njima treba pridavati pažnja. Takvi fenomeni su prilično opasni za meditanta početnika jer su tako zavodnički. Oni mogu biti zamka za ego koji te može skrenuti sa puta. Najbolji savjet je da se pažnja ne pridaje tim fenomenima. Ako se pojave, to je dobro. Ako se ne pojave, i to je dobro. Nevjerovatno je da hoće. Postoji točka u meditantovoj karijeri gdje on može prakticirati specijalne vježbe da razvije psihičke sposobnosti. Ali ovo se događa kada je daleko napredovao. Nakon što je dosegao veoma duboke stadije Jhane, meditant će biti daleko uznapredovao u radu sa takvim moćima bez opasnosti da izmaknu kontroli ili da zavladaju njegovim životom. On će ih onda razviti striktno u svrhu za služenje drugih. Ovo stanje se zbiva samo nakon desetaka godina vježbanja. Ne brini se za to. Jednostavno se koncentriraj na razvijanje sve više i više svjesnosti. Ako iskrsnu glasovi i vizije jednostavno ih primjeti i neka nestanu. Nemoj se u to uključivati.
Predrasuda #5
Meditacija je opasna i razborita osoba je treba izbjegavati Sve je opasno. Prelazi ulicu i autobus te može srušiti. Otiđi se istuširati i možeš slomiti vrat. Meditiraj i možda ćeš zagrabiti u razne odvratne materije iz svoje prošlosti. Potisnuti materijal koji je bio zakopan neko vrijeme može biti zastrašujući. To je isto tako vrlo korisno. Nema aktivnosti koja je u potpunosti bez rizika, ali to ne znači da mi sebe moramo zamotati u neku zaštitnu čahuru. To nije življenje. To je prerana smrt. Način da se nosi sa opasnostima je da otprilike znamo kolika je ona, gdje bi se mogla nalaziti, i kako se suočiti sa njom kada se pojavi. To je svrha ove knjige uputstava. Vipasana je razvitak svjesnosti. To samo po sebi nije opasno, upravo suprotno. Povećana svjesnost je zaštita od opasnosti. Ispravno vršena, meditacija je veoma blag i postepen proces. Kreni sa time polako i lagano, i razvitak tvoje prakse će se zbiti veoma prirodno. Ništa se ne smije forsirati. Kasnije, kada si ti pod bliskom paskom i zaštitnom mudrošću kompetentnog učitelja, možeš ubrzati svoju brzinu razvitka odlaženjem na periode intenzivne meditacije. U početku, ipak, to radi polako. Radi nježno i sve će biti u redu.
Predrasuda #6
Meditacija je za svece i svete ljude, ne za obične ljude Ovaj stav nalazimo prevladavajućim u Aziji, gdje se redovnicima i svetim ljudima pridaje ogromna količina ritualnog obožavanja. Ovo je nešto slično američkom stavu idealiziranja filmskih zvijezda i bejzbol heroja. Takvi ljudi su učinjeni stereotipima, višim nego što to jesu u životu, i opterećeni su sa svim vrstama karakteristika po kojima malo ljudi može živjeti. Čak se i na Zapadu, podržavaju neki od ovih stavova o meditaciji. Očekujemo od meditanta da bude neka nadnaravna uzvišena figura u čijim se ustima maslac nikada neće usuditi topiti. Osobni kontakt sa takvim ljudima će brzo rastjerati tu iluziju. Oni se obično pokazuju kao ljudi ogromne energije i užitka, ljudi koji žive svoj život sa začuđujućom živošću. Istina je, većina svetih ljudi meditira, ali oni ne meditiraju jer su sveti ljudi. To je suprotno. Oni su sveti ljudi zato jer meditiraju. Meditacija je ono kako su oni postali to što jesu. Počeli su meditirati prije nego su postali sveti. Ovo je važna točka. Priličan broj studenata izgleda osjećaju da osoba treba biti potpuno moralna prije nego otpočne sa meditacijom. To je neizvodiva strategija. Moralnost zahtjeva određeni stupanj mentalne kontrole. To je prva potreba. Ti ne možeš slijediti bilo koja moralna pravila bez barem malo samokontrole, ako se tvoj um neprekidno okreće kao voćni cilindar u mašini za igranje (op.prev. mašina u kockarnicama u koju se ubacuju kovanice i na cilindrima su slike raznog voća, kada se poklope u istom redu tri iste slike voća onda se dobiva, cilindri se brzo okreću), u tom slučaju samokontrola je nemoguća. Tako prvo dolazi mentalno oplemenjivanje. Postoje tri sastavna dijela u budističkoj meditaciji – moralnost, koncentracija i mudrost. Ova tri faktora se razvijaju zajedno kako se tvoja praksa produbljuje. Svaki utječe na drugoga, tako kultiviraš sva tri zajedno, ne jedan po jedan. Kada imaš mudrost da uistinu shvatiš situaciju, samilost prema svim uključenim dijelovima biva automatska, a samilost znači da sebe automatski suzdržavaš od bilo koje misli, riječi ili djela koji mogu povrijediti tebe ili druge. Tako je tvoje ponašanje automatski moralno. To je samo kada ne razumiješ duboko stvari da stvaraš probleme. Ako ne uspiješ da vidiš posljedice svojih vlastitih akcija, onda ćeš glupo griješiti. Onaj tko čeka da postane u potpunosti moralan prije nego počne meditirati čeka za “ali” koje nikada neće doći. Drevni mudraci kažu za takvoga da je kao čovjek koji čeka da se ocean smiri da bi se mogao ići kupati. Da ovo potpunije razumijemo, pretpostavimo da postoje nivoi moralnosti. Najniži nivo je prianjanje za određena pravila i ograničenja koja je netko drugi uspostavio. To može biti tvoj najdraži prorok. Može biti država, glavni u tvome plemenu ili tvoj otac. Bez obzira tko stvara pravila, sve što trebaš znati na ovom nivou jesu pravila i sljediti ih. To može raditi i robot. Čak i čimpanza to može raditi ako su pravila jednostavna i svaki put ga se udari štapom ako ih prekrši. Ovaj nivo ne zahtjeva meditaciju uopće. Sve što trebaš su pravila nekoga tko će zamahivati štapom. Sljedeći nivo moralnosti se sastoji od pridržavanja pravila čak i u odsutnosti nekoga tko će nas udariti. Pokoravaš se jer si ta pravila učinio unutrašnjima i prisvojio ih. Ti sebe udariš svaki put kada ih prekršiš. Ovaj nivo zahtjeva malo umne kontrole. Ako su tvoji misaoni oblici kaotični, onda će i tvoje ponašanje biti kaotično. Mentalna kultura smanjuje kaos. Treći nivo ili moralnost, ali se bolje može izraziti kao etika. Ovaj nivo je cijeli nivo viši na ljestvici, stvarni obrazac promjena u orjentaciji. Na nivou etike, netko ne slijedi kruta parvila diktirana od autoriteta, već bira svoje vlastito ponašanje u skladu sa potrebom situacije. Ovaj nivo zahtijeva stvarnu inteligenciju i sposobnost da se barata sa svim faktorima u svakoj situaciji i dođe do jedinstvenog, kreativnog i odgovarajućeg odgovora svaki put. Nadalje, pojedinac koji donosi te odluke treba da je sebe iskopao iz svojih vlastitih ograničenih osobnih stavova. On treba da sagleda cijelu situaciju iz objektivne točke gledišta dajući podjednaku pažnju svojim vlastitim potrebama i potrebama drugih. Drugim riječima, on treba da bude oslobođen od vlastite pohlepe, mržnje, zavisti i svakog drugog sebičnog smeća koje nas obično onemogućava da vidimo stvar drugoga. Samo onda se mogu odabrati precizne akcije koje će uistinu biti odgovarajuće za tu situaciju. Ovaj nivo moralnosti apsolutno zahtijeva meditaciju, osim ako se ti nisi već rodio kao svetac. Ne postoji drugi način da se stekne takva vještina. Nadalje, potreban proces odabiranja na ovom nivou je iscrpljujući. Ako si pokušao baratati svim ovim faktorima u svakoj situaciji sa svojim svjesnim umom, ti bi se istrošio. Um jednostavno ne može sve te lopte držati u zraku. To je preopterećeno. Na sreću, dublji nivo svjesnosti može izvršiti ovu vrstu obrade sa lakoćom. Meditacija može za tebe obaviti proces obrade. To je čudan osjećaj. Jedan dan ti imaš problem – recimo da razriješiš rastavu ujaka Hermana. To izgleda potpuno nerješivo, ogromna zbrka onih “možda” koji bi i samome Solomonu zadalo velikih briga. Sljedeći dan pereš suđe, misleći u potpunosti o nečem drugom, i odjednom rješenje je tu. Ono se jednostavno pojavi iz dubine uma i ti kažeš: “Aha” i cijela je stvar riješena. Ova vrsta intuicije se može dogoditi samo kada odvojiš logično povezivanje problema i dubljem umu pružiš šansu da donese rješenje. Svjesni um samo smeta. Meditacija te poučava kako da se odvojiš od misaonog procesa. To je mentalna umjetnost sklanjanja sa svoga vlastitog puta, a to je vrlo korisna vještina u svakodnevnom životu. Meditacija sigurno nije neka bezvezna praksa striktno za askete i pustinjake. To je praktična vještina koja se usmjerava na svakodnevne događaje i ima trenutnu primjenu u svačijem životu. Meditacija nije od drugog svijeta. Na nesreću, ova činjenica za neke studente sadrži neke loše strane. Oni se poduhvataju prakticiranja očekujući trenutno kosmičko otkriće, potpuno sa zborom anđela. Ono što oni obično dobiju je efikasniji način da izbace smeće i bolje načine da se bave sa ujakom Hermanom. Oni su bezpotrebno razočarani. Rješavanje smeća dolazi prvo. Glasovi arhanđela trebaju nešto duže vrijeme.
Predrasuda #7
Meditacija je bježanje od stvarnosti Netočno. Meditacija je odlaženje u stvarnost. Ona te ne štiti od bolova života. Ona ti dopušta da tako duboko zadireš u život i njegove aspekte tako da probijaš barijeru bola i ideš iznad patnje. Vipasana je praksa činjena sa specijalnom namjerom suočavanja sa stvarnošću, da potpuno doživiš život onakvim kakav on jeste, i da se nosiš sa onim što pronađeš. Dopušta ti da odbaciš iluzije i sebe oslobodiš od svih onih ljubaznih laži koje sebi govoriš cijelo vrijeme. Ono što je tu to je tu. Ti si ono što jesi, i lagati samom sebi o svojim vlastitim slabostima i motivima samo te sve čvršće vezuje za točak iluzija. Vipasana meditacija nije pokušaj da zaboraviš sebe ili prikrivaš svoje slabosti. To je učenje da gledaš na sebe upravo onako kakav i jesi. Vidi što je tu i to u potpunosti prihvati. Samo onda možeš to promjeniti.
Predrasuda#8
Meditacija je dobar način da se dostigne uzdignuće Pa, jeste i nije. Meditacija ponekad stvara prekrasna blažena stanja. Ali ona nisu svrha, i ona se uvijek ne pojavljuju. Nadalje, ako radiš meditaciju sa tom svrhom u umu, onda se to obično neće pojaviti, osim ako bi meditirao za stvarnu svrhu meditacije, što je povećana svjesnost. Blaženstvo nastaje iz opuštenosti, a opuštenost nastaje od opuštanja napetosti. Tražeći blaženstvo u meditaciji dovodi do napetosti u procesu, što pokreće cijeli lanac događaja. To je bezizlazna situacija. Možeš imati blaženstvo samo ako ga ne tražiš. Pored toga, euforija i dobri osjećaji jeste ono čemu težiš, postoje lakši načini da ih dobiješ. Možeš ih dobiti u tavernama i na uličnim uglovima od onih sumnjivih karaktera širom zemlje. Euforija nije svrha meditacije. To će se često pojaviti, ali se smatra sporednim proizvodom. Ipak, to je veoma ugodan sporedni efekt, i to postaje sve češće što više meditiraš. Ti nećeš čuti neslaganje u vezi toga od naprednih praktičara.
Predrasuda #9
Meditacija je sebičnost Sigurno da to tako izgleda. Meditant sjedi na svom malom jastuku. Da li je on dobrovoljni davalac krvi? Nije. Da li je prezaposlen radeći sa žrtvama katastrofa? Nije. Ali proučimo njegovu motivaciju. Zbog čega on ovo čini? Njegova je namjera da se oslobodi vlastite ljutnje, predrasuda i krivog zapažanja. Aktivno je uključen u taj proces oslobađanja od pohlepe, napetosti i neosjetljivosti. Ovo su stvari koje sprečavaju njegovu samilost prema drugima. Sve dok ne nestanu, bilo koje dobro djelo je samo produžetak njegovog ega i nije od stvarne pomoći u dugom hodu. Veliki inkvizitor španjolske Inkvizicije poriče najuzvišenije motive. Suđenja vješticama u gradu Salemu su provođena za javnu dobrobit. Prouči osobne živote naprednih meditanata i često ćeš pronaći da su uključeni u humanitarno služenje. Rijetko ćeš ih pronaći kao križarske misionare koji su spremni žrtvovati neke pojedince za svrhu neke pobožne ideje. Činjenica je da smo mi sebičniji nego li smo toga svjesni. Ego ima način da najuzvišenije aktivnosti preokrene u smeće ako mu se dopusti da slobodno djeluje. Kroz meditaciju postajemo svjesni sebe upravo onakvi kakvi jesmo, postajući svjesni bezbrojnih finih načina na koje ispoljavamo svoju vlastitu sebičnost. Nakon toga uistinu postajemo nesebični. Pročišćavajući sebe od sebičnosti nije sebična aktivnost.
Predrasuda #10
Kada meditiraš, ti sjediš i razmišljaš o uzvišenim mislima Ponovo pogrešno. Postoje određeni sistemi kontemplacije kod kojih se ova vrsta stvari obavlja. Ali to nije Vipasana. Vipasana je praksa budnosti. Budnosti o bilo čemu što je tu, bilo da je to vrhunska istina ili bijedno smeće. Ono što je tu, to je tu. Naravno, da se uzvišene profinjene misli mogu pojaviti za vrijeme prakse. One se sigurno ne bi smjele odstranjivati. Niti bi se trebale tražiti. One su samo ugodni sporedni efekti. Vipasana je jednostavna praksa. Sastoji se od doživljavanja vlastitih životnih događaja direktno, bez prioriteta i bez mentalnih predodžaba njima pridodanim. Vipasana je viđenje svog života razvijenog od trenutka do trenutka bez predrasuda. Ono što dođe, to dolazi. To je vrlo jednostavno. Predrasuda #11
Nekoliko tjedana meditacije će riješiti sve moje probleme Žao mi je, meditacija nije brzo izlječenje za sve. Ti ćeš početi vidjeti promjene odmah, ali stvarni duboki efekti dolaze nakon niza godina. To je način na koji je univerzum konstruiran. Ništa vrijedno se ne postiže preko noći. Meditacija je teška u nekim stvarima. To zahtjeva dugotrajnu disciplinu i ponekad bolan proces prakse. Prilikom svakog sjedanja ti dosežeš neki rezultat, ali su ti rezultati često veoma fini. Oni se zbivaju duboko u umu, da bi se mnogo kasnije manifestirali. I ako sjediš, neprestano tražeći neke velike trenutne promjene, onda ćeš u potpunosti propustiti fine promjene. Obeshrabrit ćeš se, prekinuti sa svime i tvrdit ćeš da se takve promjene neće nikada dogoditi. Strpljenje je ključ. Strpljenje. Ako ništa ne naučiš iz meditacije, naučit ćeš se strpljenju. I to je najvrijednija i najkorisnija lekcija.
Poglavlje 3 - Što meditacija jeste
Meditacija je riječ, a riječi su korištene na različite načine od raznih govornika. Ovo može izgledati beznačajno, ali nije. Vrlo je važno da se točno razlikuje što određeni govornik misli riječima koje koristi. Na primjer, svaka je kultura na zemlji stvorila neku vrstu mentalne prakse koja se može nazvati meditacija. To sve ovisi o tome koliko slobodnu definiciju daješ toj riječi. Svatko to radi, od Afrikanaca do Eskima. Tehnike se vrlo mnogobrojne, i ovdje nećemo pokušavati da ih istražujemo. Za to postoje druge knjige. Za svrhu ovog djela ćemo ograničiti raspravu na one prakse koje su dobro poznate Zapadnoj publici i najviše povezane sa izrazom meditacije. U judeo-kršćanskoj tradiciji pronalazimo dvije prakse koje se prožimaju i nazivaju se molitva i kontemplacija. Molitva je direktno obraćanje nekom duhovnom entitetu. Kontemplacija je produženi period svjesne misli o nekoj određenoj temi, često je to religiozni ideal ili dio iz religioznih zapisa. Sa točke mentalne kulture, obe ove aktivnosti su vježbe koncentracije. Normalni tok svijesti je ograničen i um je doveden do jednog polja svjesnog djelovanja. Rezultati toga su ono što nalazimo u bilo kojoj praksi koncentracije: duboki mir, fiziološko usporavanje metabolizma i osjećaj mira i dobrobiti. Iz Hindu tradicije je došla yogijska meditacija, koja je isto tako čisto koncentrativna. Tradicionalne osnovne vježbe se sastoje od usredotočavanja uma na jedan objekt kao kamen, plamen svijeće, neka riječ ili nešto drugo, ne dopuštajući umu da luta. Nakon što je dosegao osnovnu vještinu, Yogi nastavlja sa širenjem svoje prakse uzimajući složenije objekte za meditaciju: šantanje, šarolike religiozne slike, energetske kanale u tijelu i tako dalje. Ipak, bez obzira kako je složen objekt meditacije, sama meditacija i dalje ostaje čista vježba u koncentraciji. U budističkoj tradiciji se veoma mnogo cijeni koncentracija. Ali tome je dodan novi element i više se naglašava. Taj element je svjesnost. Svaka budistička meditacija cilja na razvitak svjesnosti, pri tome koristeći koncentraciju kao alat. Budistička tradicija je veoma mnogostrana. Ipak, postoji nekoliko različitih pravaca do ovog cilja. Zen meditacija koristi dva odvojena pravca. Prvi je direktan skok u svjesnost pukom snagom volje. Ti sjedneš i jednostavno sjediš, što znači da iz svoga uma izbaciš sve osim čiste svjesnosti o sjedenju. Ovo izgleda veoma jednostavno. Ali to nije tako jednostavno. Probaj to na kratko pa ćeš uvidjeti koliko je to u stvari teško.
...
Prijava
FAQ
Pretraživač
Znam, ima tu podsvijest vecu ulogu, ali nebi sad o tome 
