Sada je: čet mar 28, 2024 8:51 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 49 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Virtuelna realnost
PostPostano: čet aug 15, 2013 3:33 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
U današnjim vremenima prilično je zaživjela naučna teorija da je naš univerzum hologram, odnosno, da je naša fizička realnost u stvari virtuelna realnost. Postoji mnogo naučnika koji podržavaju ovu teoriju a u međuvremenu su se pojavile i knjige koje ju popularizuju (The Universe Solved; Jim Elvidge, My Big TOE; Campbell itd...). Naravno, postoji i mnogo argumenata koji podržavaju ovu teoriju. Stvar komplikuje to što virtuelna realnost može da bude i simulirana kao jedna kompjuterska simulacija. Tako i naučnici koji podržavaju teoriju virtuelne realnosti uglavnom tvrde i to da živimo u jednoj kompjuterskoj simulaciji. Naravno, ovdje se automatski javljaju i mnoga pitanja, kao na primjer, ko bi bio tvorac te simulacije, kakva je naša uloga u njoj itd.?!

Citat:
Da li mi uopšte postojimo?

Vizije i hipoteze

Krajnje neobičan koncept savremenog razmišljanja predstavlja ideja da život kakav poznajemo možda i nije toliko stvaran koliko nam se čini. Po ovoj teoriji, svako od nas je ništa drugo do model u mamutskoj kompjuterskoj simulaciji kojom upravlja super civilizacija iz budućnosti! Neki čak teoretišu da bi takav program mogao biti delo postljudske civilizacije koja je konstruisala živopisnu i potpuno autentičnu simulaciju života iz hiljadama godina daleke prošlosti. To bi značilo da mi trenutno živimo u simuliranim uslovima, okruženi simuliranim događanjima kao vrstom zabave za pripadnike civilizacije koja čak i ne mora biti ljudskog porekla. Da bi se naglasila istinska dubina ovog koncepta, neophodno je reći da bi ova simulacija bila samo jedna od miliona sličnih, svaka određena različitim parametrima i specifikacijama izmenjenog pogleda na svet iz perspektive milijardi odvojenih pojedinaca. Ime ove ideje je simulacija predaka.

Možda ovakve ideje zvuče toliko ekscentrično i šašavo da je smešno i pričati o njima, ali u današnjem prilično izmenjenom akademskom svetu u kome se ozbiljno razmatraju teorija stringova, teorija haosa, kvantna mehanika i putovanje kroz vreme, ideja o predačkoj simulaciji zvuči dovoljno razumno da je i naučnici i filozofi tretiraju sa puno poštovanja.

Matriks

Scenario po kome je ljudska rasa zatvorena u sajbersvemiru je već poslužila kao inspiracija za brojne SF filmove, među kojima je svakako najpoznatiji Matriks. Činjenica je da ideja o simulaciji predaka postoji već dugo, ali nije stekla veći publicitet sve do 2001. kada je Nik Bostrom sa filozofskog odseka univerziteta u Oksfordu objavio rad pod naslovom Da li živite u kompjuterskoj simulaciji?

Primenivši vrhunsku akademsku logiku, Bostrom iznosi hipotezu da postljudska civilizacija neizmerne kompjuterske moći ne bi oklevala da stvori izuzetnu kompjutersku simulaciju prošlosti, preciznu do najsitnijih detalja, koja bi podrazumevala i osećajne iako simulirane pojedince koji savršeno tačno oponašaju realni svet bilo kog perioda ljudske istorije. Bostrum smatra da mi definitivno živimo u takvoj kompjuterskoj simulaciji. On tvrdi da je bar jedna od sledećih navedenih činjenica istinita:

1) ljudska vrsta će najverovatnije izumreti pre nego što stigne do „postljudskog“ nivoa;
2) ekstremno je neverovatno da će bilo koja postljudska civilizacija pokrenuti značajan broj simulacija sopstvene evolucione istorije (ili njenih varijacija);
3) gotovo je potpuno sigurno da živimo u kompjuterskoj simulaciji.

Nemoguće?

Mnogim ljudima će ideja da živimo u kompjuterskoj simulaciji zazvučati potpuno apsurdno. Oni koji se uopšte udostoje da reaguju na jednu ovakvu tvrdnju, ističu da bi stvaranje kompjutera neslućenih moći koji su neophodni za kreiranje i održavanje naizgled beskonačnog broja kompleksnih simulacija našeg sveta i univerzuma, bilo prevelik zalogaj čak i za supercivilizaciju budućnosti.

Bostrum, međutim, veruje u suprotno. On tvrdi da ideja o supercivilizaciji koja upravlja milionima predačkih simulacija predstavlja tek majušni delić njihovih sposobnosti. „Računarska moć kompjutera planetarne mase je 10na42 operacija u sekundi, a to podrazumeva samo već poznate nanotehnološke dizajne koji su verovatno još daleko od optimalnih. Jedan takav kompjuter bi mogao da simulira čitavu mentalnu istoriju čovečanstva (nazovimo to simulacijom predaka) koristeći manje od jednog milionitog dela moći obrade podataka u sekundi. Postljudska civilizacija bi mogla da sagradi astronomski broj takvih kompjutera. Zaključujemo da je računarska moć dostupna postljudskoj civilizaciji sasvim dovoljna da pokrene ogroman broj predačkih simulacija čak i ako u tu svrhu angažuje samo minijaturni delić svojih resursa“.

Neki smatraju da smo i sami daleko odmakli na putu tehnološkog razvoja koji će nam omogućiti sopstvenu predačku simulaciju. Brzina kompjuterskih procesora se udvostručuje svake godine, a sa njom i mogućnost stvaranja sve realističnijih grafičkih okruženja. Igrice i druge 3D softverske aplikacije danas izgledaju gotovo kao zaista prave stvari.

Kompjuterske slike

Činjenica je da slike stvorene isključivo u sajbersvemiru potpuno liče na realan svet.
Pitanje je samo koliko će vremena proći pre nego što dosegnemo tehnološki nivo na kome je moguće stvoriti kompjuterski svet koji se apsolutno ne može razlikovati od onoga u kome živimo?

Današnje softverske mogućnosti se ne zaustavljaju samo na zapanjujuće realnim 3D slikama pejzaža. Tu su i neobično ubedljivi 3D modeli ljudi i životinja. Pomoću pojedinih programa je moguće stvoriti portrete koji neverovatno liče na realne osobe koje ne postoje u realnom svetu, već su proizvod savremene digitalne tehnologije. Šta više, animacijom takva osoba može da govori, kreće se i okreće glavu s jedne na drugu stranu uz potpunu pokretljivost očiju.

To je realnost onoga što je danas tehnološki moguće uraditi na svakom kućnom računaru. Zamislite šta bi tek moglo da se uradi posle, na primer, milion godina neprekidnog razvoja kompjuterskih tehnika simulacije. Sasvim je verovatno da bi do tog vremena simulacija dostigla nivo na kome je ne samo moguće kopiranje preciznih slika ljudske realnosti koje se ne razlikuju od stvarnosti – ono što danas gotovo možemo da uradimo – već i omogućavanje tim slikama i modelima da razmišljaju i deluju kao svesne jedinke.

Istina je da nismo čak ni u stanju da zamislimo svekoliki opseg takvih mogućnosti. Zapravo, šta god da zamislimo na nivou tehnike simulacije, biće daleko ispod onoga što će ljudi budućnosti moći da ostvare.

Osećajna bića

Ovo su bile neke tehničke teškoće koje su se odnosile na stvaranje predačke simulacije. Ali šta je sa drugim vrednostima koje čine svet u kome živimo?
Na kraju krajeva, ljudska bića nisu školjke kod kojih izostaje reakcija. Ona imaju osećaje, emocije, ličnosti, identitete. U svaku autentičnu simulaciju u koju se da poverovati, moraju se automatski inkorporirati i ovi atributi ličnosti.

Neki smatraju da je to previše za bilo koju tehnologiju, bilo da je je reč o ovoj sadašnjoj ili onoj iz budućnosti. Međutim, ideji o predačkoj simulaciji i njenom početku nije određen definitivan datum ili broj godina u budućnosti, koje se ionako mogu meriti milionima. Tako je sasvim moguće da će u nekom periodu budućnosti – a pod pretpostavkom kontinuiranog tehnološkog razvoja – doći do neverovatnih otkrića na polju nanotehnologije i veštačke inteligencije, što će omogućiti stvaranje simulacije predaka i još mnogo toga što je sa aspekta vremena sadašnjeg potpuno nezamislivo.

Jedna od najglasnijih kritika ideje o simulaciji predaka odnosi se na stepen detalja koji bi morali biti inkorporirani. Neki smatraju da bi bilo neophodno ići do atomskih nivoa, a drugi da bi danas bilo neophodno rastegnuti taj nivo rezolucije na čitav spektar subatomskih čestica. To bi prirodno podrazumevalo i veliko povećanje računarske moći, ali kako ne bi sve simulacije zahtevale takav stepen rezolucije, on bi bio uključivan po potrebi kao dodani efekat.

Sa druge strane se raspravlja o tome kakav bi nivo finozrnaste rezolucije bio neophodan za prikaz univerzuma. Teoretičari tvrde da bi kod ovog problema od velike pomoći bila činjenica što je čovečanstvo trenutno nesposobno da dosegne svemir dalje od granica sopstvene atmosfere. Zbog toga nije potrebna posebna rezolucija, a kako putovanje do čak i najbližih zvezda nije na programu dogledne budućnosti, nema potrebe da se u simulaciju predaka – kada je reč o mapiranju svemira - inkorporiraju komplikovani detalji finozrnaste rezolucije.

Religiozne i moralne implikacije

Ideja da živimo u kompjuterskoj simulaciji neminovno pokreće i pitanja koja se tiču relevantnosti religije. Ako smo – kako to teoretičari tvrde – deo jedne od milijardi simulacija, kakve onda to implikacije ima na svet religijskih verovanja? Teoretičari ukazuju da bi religijska verovanja, ili njihovo odsustvo, svakako bili deo procesa simulacije baš kao i sve ostalo. Drugim rečima, religija u simuliranom svetu ne bi bila ni manje ni više važna nego što je nama u ovome.

Da li bi simulirana bića imala duše? Šta više, da li bi ta osećajna simulirana bića bila sposobna za religiozna i duhovna osećanja, ili bi jednostavno odgovarala na impulse poruka dizajniranih da simuliraju religiozna osećanja stimulisanjem određenih oblasti njihove veštačke inteligencije?
To su samo kapi u poplavi pitanja bez kraja podstaknute neobičnom argumentacijom ideje koja se u nekim krugovima brani sa neverovatnim entuzijazmom, pa čak i fanatizmom. Ističe se i da simulacija predaka ni na koji način ne umanjuje niti iskrivljuje vrednosti bilo koje religije koja predstavlja svet u svetu kontrolisanom od strane bića, koja tako postaju deo kreativnog procesa a samim tim i rukotvorina Vrhunskog Tvorca.

Najveća primedba ideji o simulaciji predaka vezana je za pad kompjuterskih sistema. Ko god ima iskustva sa kompjuterima zna da su njihovi opretivni sistemi itekako podložni greškama i povremenom padu. Te se greške javljaju mahom kada je kompjuter izložen pritisku da proširi svoje resurse do granica koje premašuju njegove realne mogućnosti. Da bi se zaštitio, kompjuter se jednostavno zaključa i onda ga je potrebno ponovo „podići“. Padovi se dešavaju i kada se koriste loše napisani softver ili uređaji i priključci koji nisu pravilno konfigurisani.

Što su kompjuteri napredniji, padovi sistema postepeno počinju da se smanjuju, ali se ipak dešavaju i nema nikakve sumnje da će ih biti i u budućnosti.

A ako zaista živimo u kompjuterskoj simulaciji, onda smo takođe podložni svim uobičajenim normama korišćenja kompjutera: oštećenim i izgubljenim podacima, sporoj grafici, neočekivanom padu sistema. Ipak se čini da se ništa od ovoga ne dešava u ovom našem svetu. Svet nastavlja da postoji u svoj svojoj veličanstvenoj lepoti, naizgled bez ijedne greške.

Neutemeljeni mit?

Da li je to dokaz da je predačka simulacija samo neutemeljeni mit? Nije baš tako, kažu kritičari. Verovatnije je da će kompjuterska tehnologija budućnosti biti daleko ispred ove današnje, pa će i koristiti metode i tehnike koje danas uopšte nismo u stanju da shvatimo.

Aktuelna je i priča da kompjuterima budućnosti neće biti potrebni milioni linija preprogramiranog koda, već će raditi po instrukcijama sopstvenih misaonih obrazaca. Ovo je tek jedan od primera, ali će poslužiti kao ilustracija pravca u kome se kompjuteri budućnosti mogu razvijati i funkcionisati. Taj budući kompjuter bi mogao da ima odgovarajući ekvivalent operativnog procesora ali opremljenog tajnama fizke čestica, sa virtuelno neograničenim resusrsima i minimalnim troškovima kada su u pitanju memorija i brzina obrade podataka, napajan energijom bez frikcije koja može da traje zapanjujuće dugo.

Ipak, u svakoj tehnologiji postoje inicijalni neuspesi. Ali kakve će se sistemske greške javiti u simulaciji predaka? Hoće li to biti kraj sveta kakvog poznajemo? Hoće li čitav Univerzum iznenada nestati?
Možda ova pitanja zvuče smešno, ali u okviru predačke simulacije ona imaju fundamentalni značaj. I šta ako se operateri iznenada umore od simulacije? Šta će se onda dogoditi? Na kraju krajeva, današnje hit igrice veoma brzo postaju sutrašnji preskupi promašaji koji se ne prodaju čak ni u najjeftinijim varijantama.

A ako zaista živimo u kompjuterskoj simulaciji, onda moramo nastaviti sa igrom ne bismo li one koji prate simulaciju održali zainteresovanim i zadovoljnim, zar ne? Cinici će nesumnjvo reći da upravo zbog toga i imamo toliko ratova širom planete (ili simulirane planete?!) koja u čitavoj istoriji ljudske vrste nikada nije bila preterano idilično mesto. A to jeste prilično zabavno, ako posmatrate sa strane.

Iako ideja o ljudskim bićima kao modelima u kompjuterskoj predačkoj simulaciji nije dokazana, to je nesumnjvo fascinantna tema. Uostalom, fascinacija koju kod nas izazivaju laboratorijski pacovi i čitavo obilje TV realiti šou programa, dokazuju postojanje naše bizarne potrebe da posmatramo ponašanje drugih. Ako u obzir uzmemo tehnologiju budućnosti – recimo za period od 2 miliona godina – možemo biti sigurni da ne postoji bukvalno ništa što možemo zamisliti a što će njima biti nemoguće da izvedu. Simulacija predaka će možda postati jedna od najmanje zanimljivih zabava, koja će držati pažnju još jedino akademika toga vremena. Ipak, ne možemo se otrgnuti zaključku da će – imajući u vidu kurs trenutnog tehnološkog razvoja – realistična simulacija predaka zajedno sa kloniranjem postati značajni deo budućeg života. Života u kome će se dokoni klinci zabavljati igranjem igrice toliko realne, koliko je realan svet u kome danas živimo.

IZVOR




Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost?!
PostPostano: pet aug 16, 2013 12:53 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Ovaj gornji članak ukratko predstavlja navedenu teoriju a mi bi na umu trebali imati sljedeće:

Citat:
Da bi se naglasila istinska dubina ovog koncepta, neophodno je reći da bi ova simulacija bila samo jedna od miliona sličnih, svaka određena različitim parametrima i specifikacijama izmenjenog pogleda na svet iz perspektive milijardi odvojenih pojedinaca.


Ako danas uzmemo 1000 knjiga od najprominentnijih duhovnih učitelja, naučnika i metafizičara, primjetićemo da je svako od njih predstavio jednu drugačiju sliku svijeta, odnosno, da neće biti dvojice čije će se slike potpuno uklapati kao što bi se uklapale slike onih koji su u stanju da vide realnost objektivno. Objektivna realnost bi bila jedna, tako da ukoliko bi neko imao sposobnost objektivne percepcije, on bi je mogao vidjeti kao takvu. Međutim, realnost može biti - objektivna ili virtuelna ali ne može biti oboje zajedno. Dakle, ukoliko je naša realnost virtuelna, onda ona ne može biti objektivna, zajedno s nama u njoj. Objektivna realnost bi bila ona realnost iz koje se ova naša realnost projicira. Za nas kao stanovnike virtuelne realnosti, ona bi kao jedna lokalna realnost bila stvarna ali pošto ona nije objektivna, odatle se ne može objektivno ni sagledati, niti kao takva predočiti drugima. Tako, svako od nas, bio on naučnik ili ne, vidjeće i doživljavaće realnost drugačije, dok će naše “istine” biti relativne u odnosu na tu realnost. Istovremeno, mi ne možemo znati kako izgleda objektivna realnost tj. ona realnost iz koje se ova naša projicira.

U svakom slučaju, osnovna postavka je ta - da fizički svijet kojeg mi poznajemo ne bi bio objektivna realnost, nego virtuelna realnost. Stvar donekle komplikuje to što objektivna realnost ne mora obavezno biti i fizička realnost.

Citat:
Virtuelna realnost je svijet koji je potpuno stvoren obradom informacija (podataka) gdje se informacije uzimaju biranjem vrijednosti iz jednog dostupnog skupa vrijednosti (Shannon & Weaver, 1949) a obrada ili procesiranje podrazumijeva transformaciju vrijednosti informacija. Pošto virtuelni svijetovi postoje uz pomoć procesiranja, po definiciji, ništa u njima ne postoji nezavisno od sebe ili po sebi. Ukoliko se zaustavi procesiranje, zaustavlja se i virtuelna realnost. Nasuprot tome, jedna objektivna realnost jednostavno jeste i ništa joj ne treba da bi je održavalo.

The emergence of the physical world from information processing, Brian Whitworth


**

U gorenavedenom izvoru se može naći dosta intersenatnih naučnih postavki koje podržavaju teoriju virtuelne realnosti. Pored toga, u međuvremenu su naučnici otkrili i to da se kosmičke zrake u našoj realnosti ponašaju upravo onako kako bi se ponašale u jednoj virtuelnoj realnosti.



A čini se da su pronašli i “kod za korekciju grešaka”, za kojeg se prije teoriziralo da bi morao postojati u jednoj kompjuterskoj simulaciji.



...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost?!
PostPostano: pet aug 16, 2013 1:00 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Čini se da su neki stigli već odavno do sličnih zaključaka mada su išli nekonvencionalnim putem. Tako, na primjer, Filip Dik, koji nije bio naučnik, nego jedan od najpoznatijih američkih pisaca naučno-fantastičnih romana, tvrdio je još 1977. godine da živimo u jednoj kompjuterski programiranoj realnosti, međutim, u to vrijeme, njega je malo ko ozbiljno shvatao.





Bolje rečeno, može se sasvim slobodno reći da je ovaj koncept bio prisutan od davnina samo što je bio izražavan jezičkim pojmovima koji su bili u skladu sa datim vremenom. Čovjek opisan u nekim gnostičkim učenjima uveliko podsjeća na likove iz nekih današnjih naprednijih kompjuterskih igara, što bi bile simulacije virtuelne realnosti. Problem je jedino u terminologiji koja se mijenjala tokom razvoja čovječanstva u pokušaju opisivanja jednog te istog.

Prvi pokušaj opisa virtuelne realnosti i likova u njoj, vjerovatno bi bio ona Platonova Parabola o pećini.
Citat:
“Zamisli neke ljude koji žive u nekoj podzemnoj pećini. Sjede leđima okrenuti i vezane su im i ruke i noge, tako da mogu gledati samo u zid pećine. Iza njih je jedan visoki zid, a iza tog zida opet neke spodobe nalik na ljude koje iznad ivice zida podižu neke figure. Pošto iza tih ljudi gori vatra, te figure bacaju lelujave sjenke na zid pećine. Jedino što stanovnici pećine mogu da vide jeste to “pozorište sjenki”. Oni su u tom položaju od kako su se rodili i naravno vjeruju da su te sjenke jedino što postoji.

Zamisli sada da da jedan od stanovnika pećine uspije da se otrgne iz zarobljeništva. Sve počinje time da se on zapita odakle potiču te sjenke na zidu pećine. Na kraju krajeva uspije da se izbori za slobodu. I šta misliš šta će se dogoditi kad se okrene prema figurama koje neko drži iznad zida? Za početak će ga naravno zasljepiti jako svjetlo. Zasljepiće ga i to što vidi oštra obrise figura – s obzirom da je do tada vidjeo samo sjenke tih figura. Ako bi uspjeo da pređe zid i počeo da se vere pored vatri i izašao u prirodu van pećine, još više bi bio zasljepljen. Ali pošto bi protrljao oči, pogodilo bi ga koliko je sve lijepo. Po prvi put bi vidjeo boje i oštre obrise. Vidjeo bi stvarne životinje i cvjeće, a ne sjenke u pećini koje su samo njihove loše kopije. Ali on se i tada pita otkuda potiču sve te životinje i svi ti cvjetovi. Onda ugleda sunce na nebu i shvatio da sunce daje život svom cvjeću i svim životinjama u prirodi kao što je i vatra u pećini činila da je mogao vidjeti sjenke.

Taj bi srećni čovjek iz pećine mogao da istrči u prirodu i raduje se svojoj novostečenoj slobodi. Ali on misli na one koji su ostali dole u pećini. Zato se vraća. Čim se vrati, pokuša da ubjedi druge stanovnike pećine da su sjenke na zidovima pećine samo neke lelujave kopije stvarnih stvari. Ali niko mu ne vjeruje. Oni mu pokazuju zid pećine i kažu da je ono što oni na njemu vide sve što postoji.

Na kraju ga ubiju.”


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost?!
PostPostano: pet aug 16, 2013 1:11 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
U spisima “zapadne” gnostike, takođe imamo reference koje ukazuju na virtuelnu prirodu realnosti:

Citat:
John Lash: “Gnostička učenja konstantno naglašavaju da su Arhoni imitatori, koji ne mogu stvoriti bilo šta originalno, ali ipak arogantno tvrde da mogu. Arhonski Bog se zove antimimon pneuma, "duh plagijator". (Apoc John III, 36:17) Kosmos koji stvara je opisan Koptskim terminom hal - "simulacija". Ogromni planetarni sistem Arhona je stereoma, projektovana virtuelna stvarnost kao simulacija šablona više dimenzije. Najčešće, Arhonski okvir planetarnog sistema je opisivan kao "prstenasti pojasevi" koji okružuju Zemlju. (Ilustracija A. Cellarious, Harmonia Macrocosma, 1660) Prihvaćen u mnogim ezoteričkim sistemima (Hermetika i Rozenkrojceri) kao nadmoćna slika kosmičke harmonije, model planetarnih sfera odražava bezumnu imiticaju božanskog dizajna, a ne živuću stvarnost kosmosa.

(…)

Ovde ponovo važi kosmičko-noetička paralela: Arhoni stvaraju simulacije unutar kosmosa, kao i simulacije unutar ljudskog uma. Ovo je ključni putokaz njihovog delovanja, trag njihovih suptilnih taktika upada. Gnostici univerzum izvan Zemlje opisuju kao plastičnu kopiju, postavljenu od regresivnih vanzemaljaca koji pokušavaju kopirati organsku stvarnost. Gnostici ukazuju da su ljudi, kao posledicu kršenja vremenskog kontinuuma, bili zarobljeni u veštačkom univerzumu koji funkcioniše kao prevara sofisticirane, kompjuterski generisane virtuelne realnosti.”

Izvor


Naravno, mogućnost da igramo ulogu likova u nečijoj kompjuterskoj simulaciji, odnosno, da smo pod nečijom kontrolom u jednoj virtuelnoj realnosti, zvuči kao dobar vic. Međutim, ako pošteno sagledamo sami sebe uzimajući u obzir naučne i ezoteričke izvore, stvar nije toliko naivna. Uzimajući vremenski okvir u obzir i najbliže aproksimacije kod opisa čovjeka kad nije bilo toliko kompjuterske terminologije u opticaju kao danas, možemo uzeti u obzir i ovaj Gurđijevov opis čovjeka kao “mašine”. Ovdje slijedi nekoliko citata iz knjige U potrazi za čudesnim:

Citat:
Vidite, svi ovi ljudi, pokazao je niz ulicu, su jednostavno mašine — ništa više. Mislim da razumem šta mislite, rekao sam. I često sam razmišljao kako ima veoma malo toga na ovom svetu što se može odupreti tom obliku mehanizacije i izabrati sopstveni put.

Baš tu činite najveću grešku, rekao je G. Vi mislite da postoji nešto što bira sopstveni put, nešto što se može odupreti mehanizaciji; vi mislite da sve nije podjednako mehanizovano.

- Pa naravno da nije!, rekao sam. Umetnost, poezija, misao, to su fenomeni sasvim drugačijeg reda.
Sasvim su istog reda, rekao je G. I njihove aktivnosti su mehaničke kao sve drugo. Ljudi su mašine, a od mašina se ne može očekivati nikakva druga radnja osim mehaničke.
- Vrlo dobro, rekao sam. Ali zar ne postoje ljudi koji nisu mašine?
Možda postoje, rekao je G., samo to nisu ljudi koje vidite. Vi ih ne poznajete. To je ono što želim da razumete.

(…)

Ljudi se toliko razlikuju jedni od drugih - rekao sam. Mislim da ih nije moguće sve staviti pod istu kapu. Postoje divljaci, mehanizovani ljudi, intelektualci, geniji.

Sasvim tačno, rekao je G. ljudi su veoma različiti, ali istinsku razliku među njima vi ne znate i ne možete videti. Razlika o kojoj vi govorite jednostavno ne postoji. To morate razumeti.

Svi ljudi koje vidite, svi ljudi koje poznajete, svi ljudi KOJE ĆETE MOŽDA UPOZNATI su mašine, samo mašine koje rade pomoću sile spoljašnjih uticaja. Rađaju se kao mašine i umiru kao mašine. Kako se u ovo uklapaju divljaci i intelektualci?

Čak i sad, u ovom trenutku, dok razgovaramo, nekoliko miliona mašina pokušavaju da unište jedna drugu. Koja je razlika među njima? Gde su intelektualci, a gde divljaci? Svi su oni isti...

(…)

Čovek je mašina. Sva njegova dela, akcije, reči, misli, osećanja, ubeđenja, mišljenja, i navike, rezultati su spoljašnjih uticaja, spoljašnjih utisaka. Čovek ne može iz sebe proizvesti nijednu misao niti akciju. Sve što on govori, radi, misli, oseća — sve se to dešava. Čovek ne može ništa otkriti, ništa izmisliti. Sve se to dešava.

Da bi učvrstio ovu činjenicu u sebi, da bi je razumeo, da bi bio uveren u njenu istinitost, znači oslobađanje od hiljadu iluzija o čoveku, o njegovoj kreativnosti, o tome kako on svesno organizuje sopstveni život itd. Ništa slično ne postoji. Sve se dešava — čuveni pokreti, ratovi, revolucije, promene vlada, sve se to dešava. I to se dešava na istovetan način kao što se sve dešava u životu jedinke. Čovek se rađa, živi, umire, gradi kuće, čita knjige, ali ne onako kako on to želi, već kako se dešava. Sve se dešava. Čovek ne voli, ne mrzi, ne želi — sve se to dešava.

Niko vam neće poverovati ako mu kažete da on ništa ne čini. To je najuvredljivija i najneprijatnija stvar koju možete ljudima reći. Naročito je neprijatno i uvredljivo jer je istina, a niko ne želi da zna istinu.

(…)

Govorio sam našim ljudima o tim kamionima punim štaka i o mislima koje su me zaokupljale.

- Šta očekuješ?, rekao je G. Ljudi su mašine. Mašine moraju biti slepe i nesvesne, drugo nije moguće, i sva njihova dela moraju biti u skladu sa njihovom prirodom. SVE SE DEŠAVA. Niko ne čini ništa. 'Napredak' i 'civilizacija' u pravom smislu te reči se pojavljuju samo kao rezultat SVESNIH napora. Oni se ne pojavljuju kao rezultat nesvesnih mehaničkih radnji. A kakva svesna dela mogu imati mašine?

(…)

'Čovek-mašina' je moć slučaja. Njegove aktivnosti mogu slučajno upasti u kanal stvoren kosmičkim ili mehaničkim silama, i mogu se slučajnošću kretati tim kanalom neko vreme, dajući iluziju da su neki ciljevi postignuti. Takve slučajnosti postignutih rezultata za ciljeve koje smo ranije postavili sebi, ili postizanje ciljeva u manjim stvarima KOJE NEMAJU POSLEDICA, stvaraju u mehaničkom čoveku ubeđenje da je sposoban za postizanje bilo kakvog cilja, 'da je sposoban da osvoji prirodu' što bi se reklo, sposoban da 'uredi ceo svoj život', i tako dalje.

Iako ustvari on nije sposoban da učini bilo šta slično, jer ne samo da nema kontrolu nad stvarima izvan sebe već nema kontrolu ni nad svojom unutrašnjošću. (...)

On je mašina, sve mu se DEŠAVA. On ne može zaustaviti tok svojih misli, ne može kontrolisati svoju maštu, svoje emocije, svoju pažnju. On živi u subjektivnom svetu 'Ja volim', 'Ja ne volim', 'Dopada mi se', 'Ne dopada mi se', 'Ja želim', 'Ja ne želim', a to znači, ono što on misli da želi ili ono što misli da ne želi. On ne vidi stvarni svet.

Stvarni svet je skriven od njega zidom mašte. ON ŽIVI SPAVAJUĆI. On spava. Ono što se zove 'čista svest' je spavanje i to mnogo opasnije spavanje od onog noću u krevetu.



...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost?!
PostPostano: pet aug 16, 2013 1:27 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Slično tvrdi i Kastaneda s tim što on pod „spoljašnjim uticajima“ koji upravljaju čovjekom navodi tzv. „predatorov um“.

Citat:
Šamani veruju da su nam grabljivci dali naš sistem verovanja, naše predstave o dobru i zlu, da su oni postavili naša društvena pravila. Oni su ti koji su stvorili naše nade i iščekivanja, snove o uspehu ili promašaju. Oni su nam dali lakomost, pohlepu i kukavičluk. Grabljivci su ti koji čine da budemo samozadovoljni, da se ponašamo šablonski i da budemo egomanijaci."

(...)

Da bi nas držali u poslušnosti i poniznosti, krotke i slabe, grabljivci izvode čudesan manevar, izvanredan, naravno, s tačke gledišta stratega koji se bori, a jeziv za one koji zbog njega stradaju. Oni nam daju svoj um! Da li me čuješ? Grabljivci nam daju svoj um, koji postaje naš um. Um grabljivca je barokni, kontradiktoran, mrzovoljan, pun straha da svakog trenutka može biti otkriven."


Nadalje, Kastaneda navodi da grabljivci imaju „neorgansku prirodu“ a na što bi se to onda odnosilo, do na ono što se u današnjim vremenima podrazumijeva pod vještačkom inteligencijom ili AI (artificial intelligence)!? Iz toga bi slijedilo da se čovjek nalazi pod upravom AI. Kastaneda takođe navodi i to da se čovjek može osloboditi tog uticaja upražnjavajući određene vježbe i navodno, onaj dan kad se to desi, postaje „najtužniji dan“ u njegovom životu. Nema više ničega što će da ga navodi na to šta da misli i šta da radi. Naravno, ukoliko je sve tako, za „čarobnjake“ kojima pođe za rukom da se oslobode od kontrole AI ne moramo se brinuti jer su oni već napravili neko jezgro uz pomoć kojeg mogu krenuti dalje sami. Međutim, šta bi se desilo kad bi došlo do prekida veze sa AI kod „normalnih“ ljudi?

Zombi apokalipsa

Boginja Ištar je navodno začetnik ovog koncepta koji je prvi put pomenut u Epu o Gilgamešu, u smislu da će pustiti iz podzemlja žive mrtvace koji će onda pretvoriti normalne ljude u zombije. Pojam „zombi“ se uglavnom odnosi na čovjeka koji se nalazi pod nečijom kontrolom, bilo da je ona od strane drugog čovjeka, vanzemaljca ili AI (što je tvrdio i američki istražvač paranormalnih fenomena, Joh Keel, kako ćemo vidjeti kasnije). U alternativnim izvorima se to uglavnom prenosi u smislu da će se desiti neki događaj u – budućnosti (kao npr. pojava nekog virusa) kad će se ljudi pretvoriti u zombije. Tako se odvlači pažnja sa mogućnosti da su ljudi već odavno zombiji a apokalipsa se može desiti zombijima ukoliko dođe do „prekida veze s kontrolnim tornjem“ jer bi to onda podrazumijevalo njihovo „iskopčavanje“. U takvom jednom slučaju, mase ljudi bi počele besciljno tumarati unaokolo, nesposobne da razmišljaju i „normalno“ se ponašaju.

**

B. Moravjev je svojevremmeno koristio pojam “film” (njegove knjige Gnostika I, II, i III objavljene su 1964. godine) što je prilično blizu pojmu “simulacija”:

Citat:
Život je – film. Vema je teško, za jedan kartezijanski um, da shvati ovaj koncept. Naš tro-dimenzionalni um je veoma loše adaptiran shvatanju ideja i činjenica koje zadiru u domen beskonačnog.
Iako za mnoge, ovo može da bude nepojmljivo, naš je život samo jedan običan film napravljen na osnovu nekog scenarija. Taj film se neprestano vrti, odvija se bez prekida, na jedan takav način - da se čovjek stalno ponovo rađa u istom momentu kad umre.

Ono što je najapsurdnije je to, da se on rađa na istom mjestu, gdje se i prije rađao, istog datuma i od strane istih roditelja. Tako se taj film stalno ponavlja.

Tako se svako ljudsko biće rađa zajedno sa svojim filmom. (…)

Neprekidno ponavljanje tog filma nema veze sa reinkarnacijom, mada se ta dva pojma često mješaju. Zbog razloga koje smo već prije pomenuli "vanjski (eksterni) čovjek" koji živi u sistemu "budućnosti-prošlosti" ne može da obuhvati ni jedan jedini momenat na svojoj filmskoj traci, čak ni onaj njen dio koji na sebi sadrži kadrove iz njegove neposredne budućnosti. (…)

Mi smo već prije insistirali na činjenici da ljudska ličnost nije realna, u pravom smislu riječi, nego predstavlja samo jedan potencijal ili mogućnost. (…)

Sve dok čovjek živi u “divljini”, samozadovoljan i uronjen u svoje laži i iluzije, njegov film će se odvijati sa jednom mehaničkom nefleksibilnošću, i njegova ličnost će ostajati onakvom kakva jeste, tj. nepromjenjena.

(…)Teoretski, film u kome je čovjek rođen i u kome živi, može da se vrti sve do "kraja svijeta", pod uslovom da je čovjek sretan, zadovoljan sam sa sobom, pridavajući sebi zasluge za sve ono što smatra pozitivnim a istovremeno optužujući druge za sve svoje greške i neprilike. Iskreno govoreći, ova egzistencija se ne može nazivati ljudskom, ovdje se u stvari radi o – antropoidnoj egzistenciji.

(…)Ako posmatramo problem ezoterične revolucije s tačke gledišta jednog filma i različitih uloga koje čovjek može u njemu da igra, jasno nam je da je ova vrsta evolucije nemoguća, jer se film kao film – stalno vrti u jednom te istom krugu. Ljudi koji igraju u ovome filmu su oni koje nazivamo – antropoidi, lutke, mrtvaci koji, kako je Isus rekao, "vjeruju da su živi".

(Izvod iz: "Gnosis – Study and Commentaries on the Eastern Orthodoxy"; Book One; strana 232 i 233 - Boris Mouravieff)


Dakle, ako ovo nije opis jedne simulacije virtuelne realnosti i nas kao likova u njoj, šta onda jeste?!


...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost?!
PostPostano: pet aug 16, 2013 1:42 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Nešto kasnije, istražujući paranormalne pojave i NLO fenomen cijeli svoj život, John Keel na kraju zaključuje (knjiga the Eighth Tower):

Citat:
Šta sve ovo podrazumijeva je to da neko ili nešto, u stvari, ima moć da potpuno posjeduje i kontroliše ljudski um. Ljudska bića mogu biti manipulisana tom silom i korištena u obje svrhe, dobre i zle.
Mi nemamo načina da saznamo koliko mnogo ljudskih bića širom svijeta je obrađeno na taj način, jer se oni apsolutno neće sjećati toga da su bili podvrgnuti tom procesu, a mi nemamo načina da odredimo ko među njima ima čudne i kobne "programe" koji spavaju u mračnim uglovima njihovog uma. Recimo, plan je da se obrade milioni ljudi a onda u jednom momentu u budućnosti da se ti programi svi odjednom uključe? Da li ćemo onda iznenada imati svijet svetaca? Ili ćemo imati svijet naoružanih manijaka koji će ubijati jedni druge?

(…)

Mi smo biohemijski roboti bespomoćno kontrolisani od strane sila koje mute naše mozgove, uništavaju naša sjećanja i koriste nas na bilo koji način koji im odgovara. Oni to rade oduvijek. Mi smo uhvaćeni u jednoj igri pokera koja se igra sa označenim kartama. A pored svega toga, u završnim godinama ovog vijeka, mi smo kao jedan nepopravljivi kockar koji, nakon što bude informisan da je igra lažirana, slegne ramenima i kaže: "Ja to znam... ali to je jedina igra u gradu!"

Da li smo mi roboti?

Sve velike religije nas uče o tome da smo mi roboti koji su na jedan misteriozan način kontrolisani od strane jedne natprirodne sile; da smo konstruisani po uzoru na našeg Gospodara. (...)

Od samog rođenja vi ste programirani na jedan veoma sličan način kako je programiran i kompjuter.

Genetički kod predodređuje vaše osnovne karakteristike. Taj sistem je pojačan od strane jednog nadprirodnog sistema. Umovi miliona ljudi u svakoj generaciji su bili reprogramirani od strane tog natprirodnog sistema. To uključuje snop visoko-frekventne energije prenešen na istoj talasnoj frekvenciji na kojoj radi mozak primaoca. U dosta slučajeva taj snop može da bude i vidljiv kao jedan svjetlosni snop koji dolazi s neba ili iz nekog objekta na nebu. To je jedan dobro zapažen i opisan fenomen. U religiji, ovaj proces se naziva ”Prosvjetljenje.”

(…)

„Zamislite jednog ludog naučnika kome je potreban neko za čišćenje njegove tajne laboratorije u dvorcu koji se nalazi na planinskom vrhu kome je zabranjen pristup.
On konstruiše jednog mehaničkog robota za taj posao i programira ga da se kreće slobodno unutar te laboratorije ali ako bi on otvorio vrata i pokušao da napusti laboratoriju, uništiće samog sebe jer je tako programiran.

Robot naziva to ropstvom. Mi to nazivamo slobodnom voljom. Mi smo slobodni da živimo naše živote na naš način sve dok se on uklapa sa glavnim i skrivenim planom. Ukoliko mi pokušamo da zaobiđemo taj plan idući cik, umjesto cak, uništićemo sami sebe.”

(...)

“Ono što smo mi sada i šta god da budemo u budućnosti, nije rezultat nikakve evolucije, nego metaprogramiranja. Kao biohemijske mašine, vi ste programirani na raznorazne načine, sve od vašeg rođenja.

(...)

Sve naše “perle” su povezane s centralnom kontrolnom tablom. Ta centralna kontrolna tabla je jedini Bog i jedina realnost. Iluzije i deluzije se odatle isporučuju nadole kako bi nam nadalje iskrivljavale našu percepciju realnosti. (…)

“Da li smo mi u stvarnoj opasnosti? Da li je taj fenomen prijetnja nama kao individuama? Odgovor je jednostavno – da. Kad proučite istoriju ovog čudnog biznisa, postaje očigledno to da je ovaj fenomen nemilosrdan, čak i svirep.”




Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost?!
PostPostano: pet aug 16, 2013 12:41 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Naravno, ovdje možemo pomenuti i B. Bartholic koja je nakon jednog dugogodišnjeg proučavanja NLO fenomena izjavila da se “mi nalazimo u jednoj ogromnoj Nintendo igri čija pravila ne poznajemo“ (što bi naravno bilo analogno kompjuterskoj simulaciji). Dr Karla Turner je takođe pominjala na svojim predavanjima scenarije virtuelne realnosti koji se nameću ljudima spolja a obje su bile u stanju da otkriju lažnu memoriju kod svojih klijenata koja im je bila “up-loadirana” od strane “igrača”, manipulatora, arhona, hakera ili kako god da nazovemo one koji se nalaze u interakciji s nama u ovoj realnosti. Dakle, one nisu zagrizle B.S. koji im je bio serviran i bile su u stanju da probiju lažnu memoriju (“paravan memoriju”) što je vjerovatno bio i razlog njihovog prijevremenog “izbacivanja iz igre”.

(Čini se da je cijela “igra” zasnovana na tome da mi kao likovi u njoj ne smijemo biti svjesni njenih pravila?! Oni od nas koji počnu zabijati nos u samu suštinu igre ili neke zabranjene zone, automatski dobiju po ušima ili bivaju “isključeni”. Od strane koga ili čega, to za sada možemo samo nagađati?!)

**

Dakle, naučnici koji podržavaju teoriju virtuelne realnosti uglavnom tvrde da se ovdje radi o jednoj “simulaciji predaka” koja bi se emitovala iz naše budućnosti ili tzv “post-humane faze”. Čovječanstvo se transhumaniziralo (dehumaniziralo!?), spajajući se sa tehnologijom, te tako ostvarilo singularitet. Onda, uz pomoć jedne povećane intelektualne moći i za nas nezamislive kompjuterske tehnologije, počeli su da prave simulacije svoje evolucije. Naravno, mi bi u tim simulacijama bili samo simulirani likovi koji bi se ponašali prema zadanim parametrima i programima. Ukoliko bi se radilo o kompjuterskoj igri, mi naravno u njoj ne bi bili igrači, nego likovi kojima upravljaju igrači, upravo kako se to dešava u simulacijama koje mi pravimo i kompjuterskim igrama koje igramo. Zombi s višeg nivoa upravlja zombijima s nižeg nivoa. Simulacije u simulaciji.

Italijanski naučnik, Dr Corrado Malanga, bio bi jedan od rijetkih naučnika koji je prekršio neka pravila koja vladaju u tzv. naučnoj zajednici (“držite se što dalje od anomalija/paranormalnog”) i pozabavio se paranormalnim fenomenima. (Ono što bi u virtuelnoj ili simuliranoj realnosti bilo “paranormalno”, u objektivnoj realnosti bi bilo sasvim normalno.) I on takođe dijeli mišljenje s drugim naučnicima u vezi s tim da je ova realnost virtuelna, međutim, on smatra da je Svijest ta koja se virtuelno projicira. Prema njemu, vanzemaljci su ti koji se miješaju u naše živote i ometaju nas. Taj njegov koncept sam već predstavio – OVDJE, a na vebsajtu i forumu se može naći dosta njegovih prevedenih članaka, tako da ga ne bih sada ponavljao.

Ukoliko bi Svijest bila ta koja se virtuelno projicira i sama sebe doživljava na taj način, onda bi se ova realnost možda i mogla nazvati - prirodnom. Međutim, i u tom slučaju, naše ličnosti i fizička tijela ne bi bili objektivno stvarni. Mi bi u sklopu našeg bića imali fizičko tijelo, um, duh i dušu, tj. veliki dio nas bi imao sve te komponente dok bi možda nekima od nas, neke od tih komponenti nedostajale. U svakom slučaju, u jednoj takvoj realnosti, jedino što bi bilo stvarno u objektivnom smislu, bila bi -Svijest. Svijest se navodno sastoji od tri komponente, uma duha i duše. Te tri neopipljive komponente Svijesti koje predstavljaju jedino što je objektivno u ovoj neobjektivnoj realnosti (u nastavku Platonove Parabole o peći, on je dodao da je u stvari iz pećine izašla čovjekova duša a ne on u fizičkom smislu), navodno, mogu da budu integrisane ili razdvojene. U ovom drugom slučaju, čovjek sa razdvojenim komponentama ili kome neka od komponenti nedostaje, ponašaće se kao muva bez glave i lako postati žrtva drugih, ljudskih ili neljudskih entiteta koji se takođe nalaze u istoj virtuelnoj realnosti, mada neki od njih možda na nekom drugom njenom nivou. (Čini se da je jedna od tih komponenti "slijepa", druga je "gluva" a treća "nijema", tako mogu normalno da funkcionišu samo kao jedna cjelina?!) Kao takav, biće pretvoren u zombija ili vozilo onih sila koje su “hakirale” virtuelnu realnost ili na nekin način preuzele kontrolu nad nekim njenim nivoima. Dakle, takvo ljudsko biće neće imati individualnost, mada će vjerovatno živjeti u iluziji da je ima.

Naravno, kad se uzme sve u obzir, uključujući i “anomalije”, možemo vidjeti dosta elemenata koji ukazuju na to da smo mi kao ljudska bića (ili, bar jedan veliki dio nas) kontrolisani od strane nekoga ili nečega. Ko ili šta nas stvarno kontroliše i kakav je mahanizam te kontrole to, za sada, možemo samo nagađati. Postoje i teorije o tome ali teorije su teorije. U jednoj kontrolisanoj realnosti i teorije bi bile uveliko kontrolisane.

***

Prema nekim duhovnim postavkama, osnovna karakteristika istinskog ljudsko bića (eng: HUMAN being) je HUMANOST. Pretpostavlja se da ona dolazi od jedne njegove komponente koja je poznata kao duša. Ukoliko uzmemo humanost kao jednu referentnu tačku, možemo slobodno tvrditi da bi sistem života u ovoj realnosti koji bi bio proizvod istinskih ljudskih bića, bio po svojoj suštini - human.

Međutim, iz aviona bi trebalo biti vidljivo to da mi živimo u jednom sistemu koji po svojoj suštini nije human, mada se on trudi da oponaša jedan human sistem života. Dakle, sam sistem je ne-human i to može da znači da on kao takav nije proizvod istinskih ljudskih bića.

Čiji je on proizvod, mi to možemo samo nagađati. Kao njegove tvorce, u obzir možemo uzeti AI (vještačku inteligenciju), vanzemaljce/arhone, kombinaciju od oboje ili nešto treće…

U jednom sistemu koji nije njegov proizvod, ljudsko biće mora da bude kontrolisano.

Humanost se u ovoj realnosti uveliko imitira. „Orvelovski jezik“ je uveden iz potrebe imitiranja kvaliteta ljudske realnosti uz pomoć iskrivljavanja značenja određenih pojmova kako bi se mi lakše akomodirali na ne-humane aktivnosti u ovoj virtuelnoj realnosti dok put ka transhumanizaciji (dehumanizaciji) postaje sve vidljiviji. Ako još uvijek imamo dušu, pitanje je da li ćemo je zadržati nakon što u nas instaliraju kojekave čipove i druge implante koji će nam zasigurno promijeniti frekvenciju!?

Dr Malanga tvrdi da ljudi koji imaju integrisanu svijest vide realnost virtuelno ali samo kad su u stanju duboke hipnoze. Nadalje, on smatra da mi možemo preuzeti kontrolu nad samima sobom i ovom virtuelnom realnošću – integracijom svih svojih komponenti.

(Mada to može jednostavno da zvuči, ta integracija komponeti u praksi nije lako izvodljiva, slično kao ni ono gnostičko povezivanje ili integrisanje donjih centara ličnosti sa gornjim centrima duše, preko magnetnog centra. Ovdje moramo napomenuti i mogućnost da bi preference nečije integrisane svijesti imale prvenstvo nad preferencama nečije ličnosti i da ličnost neće znati sve ono što integrisana svijest zna jer bi se tako, navodno, izgubio “doživljajni efekat” u ovoj virtuelnoj pušioni, pardon, realnosti.)

Naravno, to bi vjerovatno važilo ukoliko živimo u “orginalnoj” virtuelnoj realnosti (u kojoj je Svijest ta koja se projicira) a ne u tamo nekoj arhonskoj simulaciji.

Međutim, kako znati razliku između njih?!



Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: pon sep 02, 2013 12:24 am 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: ned sep 01, 2013 11:55 pm
Postovi: 3
ja imam program,iliti igricu koja stimulise realan zivot,igram se bogova,saljem im putem e-mail-a "ja sam vas bog,nemate drugih bogova osim mene",a oni me odbacili i uvereni su da imaju slobodu kretanja,slobodu razmisljanja.. samo jedan "KLIK",i gotovo!


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: pon sep 02, 2013 7:14 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned aug 17, 2008 1:01 pm
Postovi: 429
Hibryd102 je napisao/la:
ja imam program,iliti igricu koja stimulise realan zivot,igram se bogova,saljem im putem e-mail-a "ja sam vas bog,nemate drugih bogova osim mene",a oni me odbacili i uvereni su da imaju slobodu kretanja,slobodu razmisljanja.. samo jedan "KLIK",i gotovo!



haj ti starino disconnect i vrati se čitanju.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: čet maj 08, 2014 1:01 pm 
Offline
Moderator

Pridružen/a: pon jan 12, 2009 12:46 pm
Postovi: 1148
Lokacija: ni vrit ni mimo,Zagreb
U koje bi se sve svrhe ovako nešto moglo iskoristiti...



...još samo nedostaje fizički kontakt...ili...?

Ukoliko je ovo 7D tehnologija, što bi sve mogla 8, 9 ili 10D, a imajući u obziru da je ono što se pokaže "raji" brat-bratu pedeset godina iza stvarnih mogućnosti...

Poz


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: pet maj 09, 2014 7:38 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned okt 04, 2009 11:42 am
Postovi: 1312
Stvarno u koje? :mrgreen:
Ma ne bi valjda to koristili za lažnu invaziju i dolazak Spasitelja?

Inače, lijepa je okosnica radnje ove predstave, baš je zgodno gledati reptile u smaragdnom dvorcu, šteta da nismo vidjeli predstavu do kraja...ali neka "raja" uživa, svi imamo ulaznice za to...

Alf :blob:

_________________
www.udruga-trag.hr


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: ned mar 13, 2016 2:16 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Naučni radovi na temu fizičkog svijeta kao virtuelne realnosti:


B. Whitworth; Physical World as a virtual reality

B. Whithworth; Simulating space and time

B. Whithworth; The light of existence

B. Whithworth; The matter glitch

Brian Whitworth: Matter teleports

Citat:
Whitworth: If the physical world is a virtual reality, the big bang was the system boot up, the speed of light reflects the screen refresh rate, the Planck length is the network density, Planck time is its cycle rate, quantum randomness is processor generated, empty space is null processing, entanglement is programs merging and quantum collapse when a program entity restarts.


..


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: uto sep 27, 2016 9:50 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 1190

Da, zanimljivo...

S obzirom da "holografičnost realnosti" uopće ne znači da je nešto nepostojeće, iluzorno niti u uobičajenom shvaćanju značenja "virtuelno" ili artificijelno tek. Osnovna odlika holograma je vjerno predstavljanje originala. Svaki, pa i najsićušniji holografski prikaz je savršeni odražaj i izražaj izvornog objekta ili "objekta", u ovom slučaju Cjelovitosti Univerzuma (recimo). Svaki mikro dio savršeno sadrži, odražava i izražava makro-cjelovitost. Bar bi trebao, ukoliko je u pitanju holografska realnost.

Izgleda da ista nije nikakav derogativni izražaj realnosti, a još manje istopridjevna njena ocjena ili procjena, osobito ne ove omalovažene 3-d, već je u pitanju tek pokušaj da se na suvremen način izrazi stara maxima: kako gore, tako dolje. Svaki mikrokozmički fragment, djelić biva u holografskoj realnosti bar, savršena slika i prilika makrokozmičke cjelovitosti.

I onda se nešto uplete u cjeli proces "holografiranja", a s obzirom da je zraka (ili zrake) (laserske) svjetlosti ta koja je presudna za odvijanje procesa, v sodelovanjo z ogledalcima - mrlje u konceptualizaciji mogu biti ili podmetanjem nečega između usmjerenog svjetla i ogledala, ili između svjetla i izvornog objekta (cjelovitosti univerzuma npr.) iskrivljujući i brkajući sam proces holografiranja...

Međutim, da je to tako, iste mrlje u konceptualizacijama bi postojale univerzalno kod svih i teško da bi se moglo pronaći ljudsko biće koje bi bilo u stanju prčkanjem po samom procesu holografiranja unutar cijelog univerzuma isti učiniti jednako artificijelnim za sve u svim prostorima i svim vremenima. Fakat - laž.

Stoga, uzurpacija holografskog procesa nije unutar samog procesa, već je kako kaže poslovica: "u oku promatrača". Nas kao promatrače se "programira" da budemo te mrlje i (lažne) sjene u svojim vlastitim percepcijama realnosti koja je hologram samo zato da se holografičnost cijelog procesa za nas zamrlja i zamagli. A opet, da neki sličan (iako posve validan i potreban tamo) proces "magljenja" ne postoji unutar samog holografiranja cijele realnosti (i svih realiteta) - ne bi se mogao niti primijeniti na nas, jer unutar holografiranja, jedino što može onda utjecati na percipiranje ili konceptualiziranje holograma unutar holograma (nas npr. unutar šireg) ispada tzv. medij kroz koji zraka svjetlosti prolazi, koji je isti medij kroz koji mi gledamo.

To znači da medij za holografiranje na razini "n" je onaj koji je hologram prethodne razine (ili dimenzije). Tako dolazi do miješanja dimenzija unutar svake dimenzije (razine, sljednosti) holografiranja, kao fraktali unutar fraktala, spiraline od kojih se sastoji svaka spirala. Miješanje dimenzija tako naznačava da je Cjelovitost uvijek prisutna i naša percepcija cjelovitosti, na svakoj slijedećoj (recimo, nižoj) razini biva nužno i jedino ono što "muti" perspektivu.

Naš problem ne biva separiranost u individualno postojanje, niti je individualizacija kroz holografiranje problem, već je problem u brzini kojom se individualizirani hologram cjelovitosti prilagođava ili "centrira", "pin-pointa" u svaku datu dimenziju, fraktal, spiralinu, hologram unutar holograma. Drugim riječima, opiremo se posve prirodnom holografiranju cjelovitosti same.

Promatrač ili sudionik jedne dimenzije (razine fraktalnosti) je istovremeno i medij jedne druge dimenzije i može svaki postati i sudionik te dimenzije u mjeri u kojoj se u sebi smirio i prestao opirati procesu holografiranja jer kroz opiranje gubi identitet samoga sebe i cjelovitosti same (koja je uvijek u njemu).

Postoji, recimo, to nekakvo upravljanje životom: i zanimljivo pitanje ili dvojba bi bilo - da li život upravlja nama (holografiranje koje je proces koji život talasa i struji) ili mi upravljamo životom (opiremo se procesu življenja koji je holografiranje). Ili pak, tu postoji jedna vrsta međudjelovanja i obostrane dvosmjerne interaktivnosti. Recimo da je ovo zadnje, ako bi hologram zaista bio hologram i holografska realnost definirana kako je definirana. Opiranje postoji jedino kad postoji otpor medija. A otpor medija mora postojati kako bi se razina gustoće svake date dimenzije mogla holografski manifestirati na sebi svojstven način. Brzina svjetla je u svakoj dimenziji taman tolika da se otpor poništi i nestane kao da ga ni bilo nije. I o toj brzini svjetla ovisi i brzina procesa holografiranja. Ako postoje srebrna ogledala i srebro s djelića otpadne dobije se korupcija i degeneriranje unutar procesa i, u biti, istog momenta bi se cijeli proces srušio kao da ga nije niti bilo, i ne bi bilo nas niti da to spoznamo i uočimo jer ni nas ne bi bilo.

Jedino što uvodi ikakvo moguće prčkanje po procesu je odbacivanje ideje da je procesom samim upravljano krajnjom cjelovitošću samom i nepriznavanje cjelovitosti u svijesti bilo kojeg djelića koji po definiciji mora sadržavati ukupnu i cijelu cjelovitost samu. A ta "magla", to "odbacivanje" mora postojati unutar općeg procesa holografiranja upravo zato da bi se isti mogao nastaviti i produlji(va)ti kroz dimenziju kroz dimenziju kroz dimenziju do u neodređeni broj, ako je broj.

... ... ...

Simulativnost se prividno uvodi u priču onda kada unutar jedne iste dimenzije holografiranja različiti fragmenti (koji su istovremeno i svak za sebe hologrami potpune cjelovitosti --- individuirani naravno) uđu u međuodnos sa samima sobom tj. jedni s drugima i pokušavaju "simulirati" holografski proces, proces holografiranja unutar razine holograma, unutar dimenzije holografiranja same, umjesto da puste život da upravlja životom (i oni da ga slijede poput strujanja vjetra u vjetrenju) i nastavi se holografirati kroz prostore i vremena nastavljajući evolutivni tijek sukladno holografskom principu, onom cjelovitosti same. Sama ideja da se takva "simulativnost" može uvesti u hologram i proces holografiranja jest ta koja je simulirana i SIMULACIJA. To je pokušaj zaustavljanja holograma (koje jest inače dio holografiranja) da prestane holografirati (evoluirati), ukoliko bi se uopće simuliranju moglo pridati nekakvo "namjeravanje" ili svijest tj. samosvijest s obzirom da se validnijom čini mogućnost da holografirani hologram (npr. ljudsko biće koje ima samosvijest) može kalemljenjem "simuliranja" na sebe istu produljiti na simuliranje samo čime bi se reklo da simulacija "krade" ili "preuzima" (dio) samosvijesti od npr. ljudskog bića.

Otkud uopće ideja simulacije same, s obzirom da ništa ne može biti holografirano a da to ne postoji u originalu tj. Cjelokupnosti? Ako se simuliranje uoči kao neka vrsta "nagona za samoodržanjem" Cjelovitosti unutar cjelovitosti jednako kao i cjelovitosti unutar bilo kojeg holograma, po prirodi stvari samosvijest holograma mora doći u neku vrstu sukoba sa samosviješću Cjelovitosti samo i samo kada ista unutar holograma prevagne vagu na svoju stranu nauštrb evolucije, s obzirom da je ista unutar same Cjelovitosti savršeno izbalansirana jer da nije, ne bi ničega niti bilo, pa ni nas. Efekt takve neravnoteže u hologramu samom s jedne strane neophodne jer je put u daljnju evoluciju (uključujući i razvoj nas samih i naš tzv. "samorazvoj"), s druge strane vodi u poriv tzv. "zamrzavanja samog sebe u vremenu", namećući sebi i svemu tzv. status quo sa sobom samim kao centrom za regresiranje (umjesto progresiranja) i uvrtanje na samog sebe tj. (samo)destrukciju.

Potpuno razumljivim riječnikom rečeno, to je ona stara priča o fleksibilnom drvetu i krutom drvetu. Fleksibilno drvo vjetar ljulja i njiše, dok kruto drvo biva jednostavno polomljeno silinom vjetra.

... ...

Itd itd itd...

Hvala na čitanju.
:blob:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: sub sep 07, 2019 12:04 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
.






..


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: sub sep 07, 2019 2:28 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
.





..


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: sub nov 02, 2019 2:43 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Ovo sam nedavno poslao na Project Avalon Forum:


TomTom


,,,


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: ned nov 03, 2019 12:01 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet apr 16, 2010 9:59 am
Postovi: 546
Procitao sam sto si pisao na tome forumu. Ali sam G. je rekao na koji nacin se covjek moze probuditi ili barem doci do covjeka broj 4 ili 5. Znaci svu praksu i vjezbe. Isto tako je rekao da nemoze pobjec jedan covjek . Nego da treba biti skupina ljudi kako bi pobjegla iz zatvora djelujuci zajedno, sa time da je ishod takav ako njih 10 bjezi da kraju moze pobjec samo jedan, tj. tako moze ispast i da bez ezotericne skole nemozemo nista, sto bi u prijevodu znacilo da se trebamo druziti sa takvim tipovima ljudi tj. takvoga kova.

Evo pitanje jedno koje bi postavio svima:

"Zasto se hocete probuditi, tj. biti svjesni, bjezati iz zatvora, kamo zelite ici, ima li to sve smisla??"

Dali je to sve puka radoznalost ili bilo sto drukcije, dali je to samo trenutna zabava jer se nemamo sa cime zabavljati, jer te sve druge stvari ne ispunjavaju.

Ne mogu reci kako trenutno razmisljam iz razloga sto mi se zna desavati da se ulovim u razlicitim razmisljanjima u vezi toga primjerice.

"ako se ne probudim ili ako necu ispuniti uvjete da imam dusu, apsolutno nista se nece desiti jer me nece biti, niti cu postojati niti cu znati da sam ikad postojao".
Sa druge strane ulovi me jeza ako ne prodem taj neki prag, da se moram reinkarnirat ponovo i opet me se ubaci u ovo ludilo, sto onda? Ok, vjerojatno necu znat za svoj prethodni zivot, ali OPET sve ispocetka "nema sanse".
Sa trece strane ako je onako kako Ouspensky gleda na "ponovo vracanje" isti zivot ispocetka a joj, ajme meni ne opet.
Sa cetvrte sto sam citao a ima toga dosta, isto mi ne pase.


E sad u zadnje vrijeme tj. u nekoliko mjeseci ili nesto vise, drugacije mi je krenulo. Tj u mojoj glavi se nesto vise kristaliziralo. Ne namjeravam nista pisati u svezi toga, jer znam kada nesto pisem da se pocnu desavati "sranja".

_________________
Hvalisanje je početak sramote.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: uto nov 05, 2019 7:56 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Gnostički koncept se može pojednostaviti i prilagoditi današnjim vremenima. Realnost je opisivana u skladu s terminologijom datih vremena, pa bi tako pojmovi iluzija/hal/stereoma/maja odgovarali današnjem pojmu – virtuelna realnost.

Arhonska/neorganska inteligencija bi odgovarala današnjem pojmu AI (artificial intelligence/vještačka inteligencija).

Istočno-gnostički „Generalni Zakon“ koji „kontroliše sve i svakoga“ je današnji pojam - AI. Dakle, vještačka inteligencija koja upravlja vještačkom realnošću i nama u njoj.

Gnostičke postavke ne bi pile vode ukoliko se ono što je tamo prezentirano ne bi moglo primjetiti uz pomoć jednog nepristrasnog posmatranja (opservacija bez farbanja slike ’ličnim’ predubjeđenjima.)

Tako imamo i druge izvore koji su došli do slične slike iz drugih uglova kao npr. Philip Dick, John Keel, Castaneda, Barbara Bartholic, James Mahu, Dr Neruda, Eckhart Tolle itd.

Problematika:

1. kako kompjuterski programirane entitete obavijestiti da žive u kompjuterski programiranoj virtuelnoj realnosti?

2. da li je oslobađanje od AI-kontrole moguće, pa tako i pretvaranje vještačke egzistencije u istinsku?

Ovo podrazumjeva da bi svako ko živi u kompjuterskoj simualaciji bio - simuliran. Svako bi bio zavisan o simulaciji i operativan unutar programski zadatih mogućnosti ili granica. Svako bi imao osjećaj da ima slobodnu volju i da može nešto birati ili odlučivati dok u stvarnosti, to ne bi bilo tako. Svakome bi percepcija bila programski blokirana tako da ne vidi ko je, šta je i gdje je. Ukoliko bi neko i naišao na „obavještenje“ tj. bitnu i istinitu informaciju u vezi tim, on ju ne bi vidjeo, ne bi ju razumjeo, ignorisao bi ju ili odbacio, pod uticajem AI na koju je priključen.

Dakle, simulacija bi se odvijala mehanički i svako unutar nje bi se ponašao programski što bi odgovaralo onome što Gurđijev davno reče: „sve se dešava, niko ništa ne čini“.

Sada imamo jedan paradoks. Prema istočnognostičkim izvorima, tu se ne radi o nekoj suvoj simulaciji, gdje bi SVE bilo lažno unutar jednog mehaničkog procesa, nego više o jednom virtuelnom zatvoru u kojem je zatvoreno nešto što je Istinsko. Dakle, Istinsko zatvoreno u Lažnom!?

Lažno bi trebalo da shvati uz pomoć lažne svijesti da je lažno u lažnoj realnosti. Lažno ne može samo po sebi to izvesti, može jedino uz pomoć nečega ili nekoga istinskog a to je zatvorenik ili istinsko ljudsko biće.

U istočnoj gnostici se koristila Parabola o kočiji uz pomoć koje se predstavljalo čovjekovo stanje, opisujući kočijaša kao ličnost a putnika kako Istinsko ljudsko biće, gdje je veza između ovo dvoje prekinuta. U materijalima sa wingmakers vebsajta, korištena je analogija astronautskog odijela koje je opremljeno jednim softverom za upravljanje njime gdje bi mi bili taj softver a ne astronaut koji se nalazi u tom odijelu. Veza između softvera i astronauta je prekinuta. Softver biva programiran i reprogramiran od strane jednog vanjskog izvora ili AI. U pomenutom članku TomTom, koristio sam analogiju naprednog automobila sa auto-pilotom. Dakle, tu bi imali dva scenarija.

U prvom, Tom ulazi u moderni Tesla automobil, kaže autopilotu gdje želi da ide, međutim, vrata se zaključavaju a komande onesposobljavaju, tako da ovaj ostaje zarobljen unutar vozila bez ikakvog uticaja kad se o upravljanju radi. Auto-pilot vozi onako kako je programiran, nesvjestan da ima putnika u vozilu.

U drugom scenariju, Tom je software, autopilot ili „automatski vozač“ koji je instaliran u moderno vozilo. On i vozilo su dizajnirani na način da onemoguće putnika tako da ovaj nema nikakve šanse da preuzme kontrolu nad vozilom i vozi po svojoj volji. Radnja se odvija u kripto-realnosti (VR), kontrolisanoj od strane kripto-entiteta (AI), gdje je Tom jedno kripto-biće, programirano da radi kao zatvorski čuvar, toliko podmuklo da nije ni svjestan svoje uloge. Tom ne zna da ima putnika u vozilu. (Stvar dalje komlikuje i to što su najmanje 50% vozila u saobraćaju prazna tj. bez putnika.) Tu i tamo, Tom može osjetiti poneki uticaj od putnika. Putnik je predstavnik Istinske Svijesti. On je Istinsko ljudsko biće. On je human i savijestan. Kao takav, on je opasan po kripto-realnost/iluziju zato što ako uspije da manifestuje Istinsku svijest u njoj, iluzija će se raspasti jer Istina i Laž ne mogu dijeliti isti prostor i vrijeme. Iluzija može održavati svoj integritet jedino u odsustvu Istine. Neke male istine koje se odnose na iluziju mogu biti prisutne, tu i tamo, ali ne i one veće. Kripto-realnost ima svoje kripto-valute koje su stvorene od ničega (novac, religije, ideologije, duhovna učenja, naučne teorije...) i koje imaju zadanu vrijednost. Svi auto-piloti kao Tom će baratati nekima od njih. Tokom svoje vožnje kroz kripto-realnost, Tom će tu i tamo nailaziti na neke informacije koje mogu sadržavati nešto više istine, međutim, u većini slučajeva, on ih neće primjetiti ili će ih odbaciti u skladu s njegovim programiranjem ili će tražiti dokaze. Ali, kako dokazati Istinu nečemu što je Lažno?

*********

Naravno, mi kao ličnosti s našim imenima, prezimenima, nadimcima, korisničkim imenima..., bili bi ti auto-piloti ili softveri. Tako, ovakve informacije malo ko od nas uopšte želi da čuje a kamoli da razumije. Stvar nije nimalo popularna u realnosti auto-pilota/softvera/interfejsa/stranih instalacija/trojanskih konja...

S druge strane, neki od onih koji imaju putnika u vozilu, primjetiće da im se dešavaju „kojekakva sranja“ ukoliko razmišljaju o tome ili diskutuju tu tematiku. Naravno, AI na koju su priključeni, registruje to i aplicira korektivne mjere kako bi auto-pilota vratila natrag u tor. Tako, jednima će biti dovoljno da dobiju jednom po ušima i da se smire, dok će drugi nastaviti dalje, uglavnom pod uticajem putnika. AI kao Lažno može da napada i tuče samo ono što je lažno (naše ličnosti), na lažnom terenu, pa će tako neki primjetiti da napadi prestaju ili nemaju efekta kad uspiju da isključe ličnost. (Prelaz u sadašnji momenat uz prekid misaonih tokova i uz istovremeno bivanje svjesnim sebe i okoline.) Kad se stvar usavrši, onda to podrazumijeva prelaz u domen „Zakona izuzetka“ pod čijim okriljem se informacije na ovu temu mogu distribuirati i diskutovati bez nekih većih posljedica. Tu će se javiti i neka svjesnost u vezi s tim – šta, kada, kako, kome, gdje... itd.

Četvrti put je kao učenje važio u vremenima kad nije bilo zapisa u vezi s tom tematikom i informacije su se prenosile usmeno. Bili su ljudi koji su raspolagali tim znanjem i oni su ga širili, obično u okviru grupnog rada. Tako se može reći da su oni napredniji bili slijeđeni od strane drugih.

Sada smo u vremenima Petog puta, gdje zapisane informacije postoje ali ih čovjek treba pronaći sam, prepoznati, razumjeti i aplicirati.



...

P.S. U onom postu TomTom, na kraju sam postavio pitanje: "Šta bi ste vi uradili ukoliko bi se našli na Tom-ovom mjestu kao putnik a šta kao vozač/softtver? Ali, prije nego što odgovorite na njega, prvo pokušajte odrediti - da li odgovarate kao putnik ili kao vozač?!"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: uto nov 05, 2019 7:33 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet apr 16, 2010 9:59 am
Postovi: 546
galaksija je napisao/la:


S druge strane, neki od onih koji imaju putnika u vozilu, primjetiće da im se dešavaju „kojekakva sranja“ ukoliko razmišljaju o tome ili diskutuju tu tematiku. Naravno, AI na koju su priključeni, registruje to i aplicira korektivne mjere kako bi auto-pilota vratila natrag u tor. Tako, jednima će biti dovoljno da dobiju jednom po ušima i da se smire, dok će drugi nastaviti dalje, uglavnom pod uticajem putnika. AI kao Lažno može da napada i tuče samo ono što je lažno (naše ličnosti), na lažnom terenu, pa će tako neki primjetiti da napadi prestaju ili nemaju efekta kad uspiju da isključe ličnost. (Prelaz u sadašnji momenat uz prekid misaonih tokova i uz istovremeno bivanje svjesnim sebe i okoline.) Kad se stvar usavrši, onda to podrazumijeva prelaz u domen „Zakona izuzetka“ pod čijim okriljem se informacije na ovu temu mogu distribuirati i diskutovati bez nekih većih posljedica. Tu će se javiti i neka svjesnost u vezi s tim – šta, kada, kako, kome, gdje... itd.

"


Licnost se nemoze iskljucit ako centri nisu usredsredeni. Svi centri moraju biti izbalansirani ekstremno dobro. A prije balansiranja centara covjek mora prihvatit situaciju tj. prestaje sa laganjem sebe, mastanjima i identifikacijom. Jer sve to zajedno je povezano. Kako ce prevladati sustina kad je licnost zaokupirana primjerice svojim emocijama ili mehanicki odreagira na svaku stvar. Znaci da bi taj covjek morao zivjeti u sadasnjem trenutku, a da bi uopce dosao do tog zadatok trenutka mora napraviti sve ovo prije.

Da bi izbalansirao centre, ta persona "MORA" uz sebe imati ljude tj. grupu koja se sa time bavi jer u protivnom nema nikakve sanse da bude u budnome stanju jer ce zaspati, znaci treba imati uza sebe nekoga tj. vise njih koji ce se buditi medusobno.


Jos necu odgovarati ne pitanje o TOM TOMU, ali jesli li promislio da postoji jos licnosti koje voze auto, znaci vise njih paralelno, tipa iza tvog auta ima jos koji TOM TOM 2,3,4 ITD. Kao i u drugoj traci. Sto bi se desilo kada bi imao ogromni autoput sa svim tim vozacima i oni se najednom sjete da trebaju tudu pomoc, jer sami nemogu zaustaviti auto i eto vide druge TOM TOMOVE da se muce sa zaustavljenjem. Nekako mislim da bi si zajedno htjeli pomoc. Sigurno nebi jurisali samo tako u nedogled, da sam kocijas sigurno bi se sletio u zid jer nebi imo druge, a da sam sustina vjerojatno ili nebi bio u toj situaciji.... Ili pak prozivljavao sadasnji trenutak pa to nebi bilo bitno i auto bi se sam zaustavio jer nema zbog cega vozit. Jer ako si kocijas ti ces vozit do preksutra ko i sto zivis ovaj zivot "ti bi sve". Dakle jedino sto bi mi ostalo je da smirim svoje misli u toj situaciji jer ti drugo nista ne preostaje ili sletit u zid. Ali vjerojatno to je toliko tesko kao i u stvarnom zivotu ostati smiren do krajnje granice, ko nesto od cega ti i zivot i sve sto ima znacenje u tvojem zivotu, znaci trebao bi pustiti apsolutno sve sto postoji i predati se samome trenutku.

_________________
Hvalisanje je početak sramote.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Virtuelna realnost!?
PostPostano: sri nov 06, 2019 1:25 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
U međuvremenu sam dodao još jedan post pod temom TomTom na Project Avalon forumu, gdje sam pokušao još malo pojasniti stvar - LINK


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 49 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 11 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz