Sada je: pet mar 29, 2024 12:11 am.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 28 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: sub nov 15, 2014 9:13 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: uto jul 30, 2013 9:39 pm
Postovi: 135
Kada jednom videše Diogena kako u sred podneva ide trgom noseći upaljeni fenjer i upitaše ga zašto to čini, on odgovori: "Tražim čoveka".


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: ned nov 22, 2015 3:17 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: uto jul 30, 2013 9:39 pm
Postovi: 135
Poučna priča: Koliko je teška tvoja vreća?

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koja su nosila, svako od njih, po dve vreće. Ali teret nisu osećali jednako. Vreće su im, jedna spreda a druga pozadi, visile obešene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali su prvog čoveka šta ima u vreći. Odgovorio je:
Svi moji uspesi, sva dobra dela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su pozadi. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći spreda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mozgam šta ću. Stalno sam sa njima, i u mislima i u osećanjima. Stalno radim na njima.
Taj se čovek često zaustavljao, gledao unazad, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čoveka upitali isto. Rekao je:
U vreći spreda nosim moja dobra dela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom gde god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.
Treći je čovek odgovorio:
Na prednjoj vreći napisao sam reč “dobrota”. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih dela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju napred. Vreća na leđima ima natpis “loša sećanja” i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: sub jul 02, 2016 10:05 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 1190
Indijanska Legenda

Jednom davno sve boje sveta su započele svađu, svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče:
«Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće, bez mene uginule bi sve životinje. Bacite pogled na prirodu i videćete da mene ima najviše.»

Plava je prekine:
«Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojsto). Bez mog mira vi biste bili mahnita tela.

Žuta se zakikota:
«Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smeh, radost i toplinu u svet. Sunce je žuto, mesec je žut, zvezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, celi svet počinje da se smeši... Bez mene nebi bilo zabave.»

Narandžasta je bila sledeća koja je zasvirala svoju pesmu:
«Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam retka, ali sam dragocena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Setite se samo šargarepe, narandži, dinja, ploda manga... Ja se ne povlačim celo vreme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja lepota toliko blješti da niko ni na jednu od vas ne pomisli.»

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je:
«Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka.»

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je sa velikom pompom:
«Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladike - uvek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se.»

Indigo je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlucno:
«Zamislite mene. Ja sam boja tišine. Jedva da me primete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zracim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotežu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir.»

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uverena da je ona najbolja. Njihova svadja postajala je sve glasnija i glasnija. Odjednom bljesne sjajna bela svetlost, začuo se grom i prasak. Počela je jaka kiša. Sve su se boje skupike od straha i stisnule jedna uz drugu.

Kiša progovori: «Vi glupe boje, borite se medju sobom, svaka pokušava vladati nad ostalima. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i podjite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsetnik da vas sve voli i da možete živeti zajedno i u miru.»

I obećava da je On sa vama, znak nade za sutra. I tako svaki put kada Bog koristi jaku kišu da opere svet, on stavlja na nebo dugu.
Kada je vidimo, setimo se da trebamo ceniti jedni druge


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: sub jul 02, 2016 7:14 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sri aug 18, 2010 2:07 pm
Postovi: 810
Jako lepa prica!


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: pon feb 12, 2018 10:33 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 1190
Želim s vama podijeliti jednu pričicu napisanu davne 2003. Koliko je poučna, prepuštam vama...


KOPAČ ZLATA (prvi dio)

Negdje u Svemiru, oko jednog Sunca, vrti se jedna Planeta.
Živio jednom na njoj jedan kopač. Ne bih se iznenadila da živi i dan danas.
Možemo mu dati bilo koje ime, ali on je jednostavno Kopač.

Otkad se rodio, Kopač je znao da je kopač. I znao je da negdje na planeti postoji jedna velika planina u kojoj je skriveno njegovo zlato. Smatrao je da je njegovo jer je iz nekog nepoznatog razloga vjerovao da ga samo on može iskopati, da zlato čeka baš njega. I samo njega.
Vjerovao je da svako zlato ima svog kopača. Zato je to bilo NJEGOVO zlato.

Proveo je puno godina svoje mladosti proučavajući zemljopis i geološka obilježja planete. Planeta ima svoj život, mijenja se, kontinenti se pomiču, nastaju rijeke, nestaju jezera i mora, nastaju planine i nestaju planine i nastaju neke druge planine. Ali, on je znao da ta planina koju traži i koju mora pronaći, nije jedna od onih koje su već nestale, niti od onih koje još nisu nastale. Znao je da je tu i sada.

Nije baš bio čovjek koji voli puno sjediti, pa se vrlo brzo odlučio otisnuti na put po planeti, u potragu za svojom planinom, nastavljajući usput proučavati zemljopisne knjige, kako mu je koja dopadala pod ruku i ne gubivši nikad iz vida da mu proučavanje tih knjiga nije cilj, već sredstvo koje mu može pomoći u potrazi za planinom. Najgore bi bilo, proći jednostavno pored nje i ne uočiti ju. Nikad nije ni pomislio da bi mu se to moglo dogoditi. Zapravo, ponekad bi mu palo na pamet, ali on bi jednostavno odbacio tu misao kao lažnu, kao proizvod njegovog vlastitog uma i vremena samoće i noćnih mora. U trenucima odmora, čitao je on i brojne druge stvari – čitao je knjige, lica ljudi, zvijeri, biljaka, brda, rijeka, dolina, mora, pustinja, zraka i dubina. Želio je naučiti jezik i prirodu svijeta u kojem živi njegovo zlato, zakopano u planini. On je hodao, a život ga je vodio.

Često je znao susretati druge kolege kopače. Neki su davno prestali kopati, neki su proveli živote kopajući i na kraju umirali u iskopanim rupama. Neki su kopali svagdje pomalo, čas tu čas tamo, ne znajući zapravo gdje se točno nalazi njihovo zlato, ali oni bi uglavnom kopali u grupi, nikad svak sam za sebe. I na kraju često završili u rupama koje su sami iskopali. I sam se često znao spotaknuti o tuđu rupu. Ali, tada bi samo postajao pažljiviji i budniji u svom traženju i promatranju okoline. I sigurniji da čovjek ne može iskopati svoje zlato, a kamoli pronaći njegov dom, ako ne čuje njegov glas i zov koji ga usmjerava. A u tolikim grupama, ljudi uopće ne čuju ni same sebe, a kamoli nešto drugo. Ponekad bi načuo kako je neki kopač nakon puno takvih kopuckanja ipak uspio pronaći neko zlato, nakon čega bi netragom nestao i izgubio se iz zemlje. Kasnije bi otkrili nečiji leš i ispostavilo se da je onaj prvi bio običan ubojica, lopov i kradljivac tuđeg zlata. Ali, sve su to bile tek glasine i pretpostavke... Tek ponekad, vrlo rijetko, susreo bi na putu usamljenog kopača koji bi mu rekao da je pronašao SVOJ Izvor i da sada kopa, da je kopao jučer, da kopa već jako dugo. Vidio bi odlučnost i sigurnost u tom kopaču, koja je gotovo nadljudska. A poneki od njih bi mu napomenuo da tu istu odlučnost i sigurnost vidi u njemu samom. Nije znao šta bi rekao na to. Treba prvo otkriti svoju planinu.

(nastavak u slijedećem postu)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: pon feb 12, 2018 10:34 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 1190
KOPAČ ZLATA (drugi dio)

Tek jednom je susreo jednog starog kopača za kojeg su govorili da je iskopao svoje istinsko zlato. Taj kopač mu je govorio kako je dugo nastojao pomoći ostalim kolegama kopačima, uputiti ih u potrebu i način prepoznavanja Izvora zlata, potrebnoj snazi, kako unutarnjoj, tako i tjelesnoj, o odvažnosti i srcu. Pričao mu je o sumnjama, o strahovima, o noćnim morama, o svemu onome što čovjeka zaokupira kad sam dugo kopa u dubinu, o trenucima bezizlaza i krajnjeg očaja dok sjedi u tom dubokom bunaru koji je sam iskopao, a ne zna koliki je put pred njim. Čovjek nikad ne zna koliko će duboko morati kopati, često je to taman trunčicu više nego što čovjek misli da može podnijeti, a ponekad i puno više – tako je govorio stari kopač za kojega se vjerovalo da je uspio iskopati svoje zlato. Čak je rekao da je umro tamo kopajući, a oči bi mu sjale iskrama sunca, kao površina mora, jezera i bistre rijeke. Naš kopač bi se tada uplašio, prolazile bi mu mračne misli, čak ga opsjedale slike raznih zvjeri iz samog pakla koje možda žive duboko u njegovoj planini. Ali, stresao bi to sa sebe i nastavio dalje; jer, na kraju, taj čovjek je iskopao svoje zlato. Uspio je. Zašto ne bi i on. Kopač se pripremao na to da neće biti lako, čak da će biti vrlo teško, možda nepodnošljivo... No, čemu se opterećivati sada time, pa još nije pronašao ni Planinu. O tome će kad dođe vrijeme za to. Ali, nisu mu iz glave izlazile oči tog starog kopača – tako nezemaljske, tako pune nečega što nije znao što je, osim da svijetle sjajnije od zlata, čak i njegovog zlata o kojemu sanja.

Često se znao uhvatiti kako razgovara sam sa sobom, sa svojim mislima, sa svojim željama, sa strahovima, sa drvećem i životinjama, ponekad i sa trunčicama prašine u zraku. To mu nije odvraćalo pažnju od traženja jer je naučio gledati tako da sve vidi, a ne samo ono u što mu je uperen pogled. Isto je tako naučio slušati, mirisati... Ponekad bi čak osjetio miris svoje planine...

Jedne noći ga je uhvatilo nevrijeme, stravičan se pljusak spustio na zemlju, vjetrovi su kovitlali i bacili ga u jednu pećinu, udubinu tek među stjenama neke planine, i on je zaspao.
Te je noći valjda sanjao nešto, nije znao što, ali probudio se drugačiji, nešto se promijenilo u njemu ili tamo vani, ali nije mogao uprijeti prstom u to niti definirati o čemu se radi. Bio je sav mokar; pa spavao je dopol u kišnici i mulju koji su se nakupili u udubini tijekom oluje. U nekom čudnom je stanju krenuo prema gradiću podno planine razmišljajući što mu se to dogodilo. Zapravo, nisu to bile misli, one mu već dugo nisu smetale, nije se promijenio niti zrak, nebo je ostalo isto, gradić kao i svaki drugi prema kojemu se kretao. Ptice su i dalje pjevale, lišće šumorilo pod dodirom vjetra... Ali, nešto je bilo definitivno drugačije!
Tada mu je sinulo. Kao gromom ga je udarila tišina iz dubine njegovog bića. Čuo ju je po prvi put. Nikad taj zvuk nije začuo. Udario ga je kao grmljavina. Kao u snu, okrenuo se prema udubini u stijenama iz koje je izišao i pred njegovim pogledom je bljesnula planina. Njegova planina.

Tišina u njemu bila je veća od planine, bila je veća od planete, veća od svemira.
Toliko dugo je tražio svoju planinu i, eto, sada je nad njim, on je pod njom i ne zna što da radi.
Sjeo je na travu i gledao u planinu, gledala je planina u njega, nije mogao odvratiti pogled od planine. Nije mogao disati od tišine. Dan je prolazio, došlo je veče, a da nije ni primijetio zalazak sunca koji mu je tako često bio jedini večernji drug. Noć je pala tako naglo i iznenadno da se trgao, izgubljen u mraku. Planina je nestala, sjedio je i pitao se da li je sanjao i kud je otišla njegova planina? Izvrnio se na leđa, zvjezde su mu bockale oči, a noćna svjetla i buka gradića, koja se uspjela probiti kroz tišinu, privukla mu pažnju. Zbunjen, umoran i besciljan krenuo je u grad.

Zapravo je otada puno vremena proveo u tom gradiću. Podno planine. Toliko je dugo tražio svoju planinu, a sada nema snage i nema hrabrosti prići joj, a kamoli početi kopati. Ona tišina je skoro ubila sve u njemu. Doslovce se razbolio. Njegova Planina je bila tako strašna i tako prekrasna. Nije dotad znao da ljepota može biti ubojita. Ponekad bi sjeo na neku terasu i potajice krajičkom oka pogledao prema planini. Srce bi mu zakucalo onom tišinom glasnijom od zvuka. Bilo ga je strah, kao nikad u životu, bilo ga je strah. Mučio se: ako bi i skupio hrabrosti i možda nažmirećki krenuo prema planini s krampom i lopatom spremnima za kopanje, ne bi znao kud ide, možda bi promašio i kopao na krivom mjestu. Najluđe maštarije nukale su ga na pomisao da bi mogao raskopati cijelu planinu na taj način, a ne zna bi li uspio otkriti zlato u njoj. Tada bi ju ubio, a to nije mogao podnijeti. Smrt njegove planine bila bi gora od vlastite smrti. A sve zbog one izbezumljujuće tišine. Ona je još ubojitija, još prekrasnija, još strašnija. Ako tamo, podno planine, može čuti samo tišinu, kako će čuti glas planine, kako će mu taj glas reći gdje je točno njegovo zlato. Kako, kad je ta tišina glasnija od bilo kojeg zvuka koji je ikad začuo. Mogao je samo gledati u planinu, povremeno, izdaleka, iz sigurnosti gradića.

I tako su dani prolazili. Kad bi uspio odvratiti misli od planine i njene gromoglasne tišine, pročitao bi ponovo koju knjigu o zemljoznanstvu, izlazile su nove, stalno se nešto novo otkrivalo i saznavalo. Polako se vraćao i čitanju drugih stvari – ljudskih lica, životinja, biljaka, zgrada, slika i koječega. Tražio je objašnjenje one tišine. Morao je otkriti što je ona.

Stanovnici grada su mu jednom prilikom rekli da ta planina nad gradom zapravo i nije planina, već da je to vulkan. Iako kažu zemljoznanci da je ugasli, s vulkanima se nikad ne zna. Ma, nije mu bilo bitno kako se zove: planina, vulkan ili obično brdo, uzvisina. Šta ga briga! To je njegova Planina, isto kao što je on Kopač, mada ga zovu i prijatelj i brat i majstor i mušterija i stanovnik i svakako još. Tako je to - njegova Planina. I svako veče bi joj poželio miran san i svako jutro ugodan dan, ali nije se usudio prići joj. A kamoli kopati. Kako će kopati po nečem tako prekrasnom. Pa nije on orač, već kopač zlata. A planina mu je uzvraćala kotrljanjem svojih stijena i onom gromovitom unutarnjom tišinom. Nekoliko puta se odronio komad i stijenje i kamenje bi uletilo u grad i prošlo pored ostalih kuća i oštetilo njegovu. Tada bi bio zauzet ponovnim izgrađivanjem svoje kuće, misleći da je Planina nešto gnjevna na njega, baš na njega. Mada mu nije bilo sasvim jasno zašto bi odbacivala te komade sebe i pri tome štetila i samoj sebi. Nije znao da su planine jednostavno takve, to im je bilo u prirodi i to je njihov način. Ponekad bi krenuo polako prema planini, ali kad bi začuo onu tišinu zastao bi kao ukopan na mjestu. Čudno ga je privlačila i odbijala. Nije znao što da radi s njom. Ali sviđala mu se, tako strašna, velika i prekrasna. Malo bi ju slušao, a onda otišao natrag u grad. Nije mogao podnijeti previše te tišine.

I tako su dani prolazili u razmišljanjima, učenjima, odmorima i radu. Jer i on je morao raditi za život, sad kad se već “smirio” na jednom mjestu i prestao lutati planetom. Nakon nekog vremena nije više morao ići prema planini, niti ju gledati da bi čuo onu tišinu. Tišina je često bila s njim. Čas odlazeći, čas dolazeći. Osjećao je kako se gubi. I to ga je plašilo. Ali ne više od tišine, ne više od planine.

(završetak u slijedećem postu)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: pon feb 12, 2018 10:37 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 1190
KOPAČ ZLATA (završetak)

Uskoro se krajem pronio glas da u planini ima zlata. Nahrlili su kopači sa svih strana s motikama i krampovima. To je iznenadilo našeg Kopača, bio je već potpuno zaboravio na zlato, opsjednut planinom, začaran tišinom. Vrijeme je učinilo svoje, a život ide dalje i Kopač zlata je sada mogao samo sjediti i bespomoćno i s očajem gledati kako uništavaju – ne Planinu, već – njegov put do Zlata, izvorište njegove tišine. Koliko mu je puta došlo da uzme staru klepetušu i sve ih rastjera, to samo on zna. Nije imao druge već sjediti i gledati, očajan, bolan i nemoćan. Izgubljen, a sam je za to kriv. Znao je to. Mogao je prije, trebao je prije... Ali ona grozna tišina... Vezala ga je, sputala i začarala. Ubila. Promijenila. A uostalom, kud bi krenuo, kad ne zna gdje je točno zlato. Nije više mogao podnijeti čak ni pogled na svoju Planinu i na ono što je učinio, ili nije učinio. Osjećao je da bi ga sam pogled na mjestu zgazio kao crva. Počeo se boriti s tišinom koju je osjećao. Ona mu je uzvraćala još glasnije. On je padao, izranjavanih ušiju, onesviješten, iscrpljen. Tišina nije prestajala. Vrijeme je prolazilo, a njegova volja za borbom se topila i gubila. Nestajala. Negdje u dubini svog bića, znao je da je tišina pobijedila. Jača je od njega. Uvijek je bila. Nije znao da je to u prirodi tišine; da bude jača od njega. Da bude jača od bilo čega. Od svega.

Vrijeme je prolazilo, a kopači se polako razilazili, iscrpljeni i bezvoljni. Nisu pronašli zlato. Počeli su odustajati. Planina je tvrda i čvrsta, ne da se, a Kopač se počeo prisjećati da svako zlato čeka svoga kopača. Kako je to mogao zaboraviti?! Ona tišina ga je ubila. Promijenila. Nije znao. Nije ga bilo briga. Ne više. Više ga nije bilo briga ni za ostale kopače, mada niti jedan nije ostao; svi su odreda otišli. Znao je da će tako i biti. Znao je to cijelo vrijeme. A nije toga niti bio svjestan.

Te noći je zapadala kišica. Neka mlaka sumporna kišica. Malo, tek toliko da ovlaži tlo. Noć je proveo budan, pakujući i pripremajući stvari za boravak pod planinom. Ujutro, s izlaskom sunca već je izlazio iz grada i kretao po vlažnom tlu prema planini. Bio je spreman za svoje zlato.

Gledao ju je dok je prilazio. Bila je prekrasna. Naprosto prekrasna. Njegova Planina. Nije imao drugih riječi. Zapravo nije govorio ništa, ali da je išta rekao, to bi bile te riječi. Kao u snu gledao je sebe kako malen i sićušan hoda podnožjem planine prema onoj udubini u stijeni u kojoj je zaspao one prve noći, sav mokar. Čudio se kako mu je tada smetala tišina. Kako se samo tada bio uplašio! Više se nije bojao. Više mu nije smetala. Nije čuo tišinu. BIO je tišina. Mir.

Sunčeve zrake su mu obasjale lice i iskrile mu iz očiju. Odbacio je svoju motiku i svoj kramp. I potrčao lagan prema udubini. Srušio se na koljena pred blatom i muljem od noćašnje kiše i lagano prstima počeo crtati po mulju. Njegovi su prsti ostavljali blješteće žute tragove u tom malom nanosu blata. Nacrtao je sunce. Blještavo zlatno sunce što sja iz blata i mulja.

Nije mogao odoljeti, a da ne prasne u smijeh. Gromoglasan smijeh koji nikada niste čuli, osim ako niste čuli tišinu kako se smije.


slika


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Poučne priče...
PostPostano: čet feb 22, 2018 8:51 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: uto jul 30, 2013 9:39 pm
Postovi: 135
Dobrota
Jednom davno jedan mali dečak je često šetao stazom kroz
šumu... I tako jednog dana posle letnje kiše prošetao je stazom
kroz šumu i naišao je na puža na sred staze, i tada je sa velikom
pažnjom uhvatio puža s namerom da ga skoloni sa staze, da ga
neko ne bi zgazio. Skolonio ga blizu staze i nastavio sa
šetanjem.
Dani su prolazili... dečak je često prolazio tom istom
stazom, i uvek je viđao puža na onom istom mestu gde ga je
sklonio... Dečak se začudio i zapitao se zar je puž zaista toliko
spor... razmišljajući rešio je da sledeći put pogleda puža iz
bliza...
Dođe i taj dan, stajao je na onom mestu gde je sklonio puža,
držeći u ruci samo puževu kućicu koja je bila puna mrava...
Zaprepašćen i u neverici je posmatrao kako mravi jedu ostatak
puža...zgrozio se kada je pomislio šta je uradio, misleći da
čini dobro, a ustvari...
Od tog dana je rekao sebi da više nikad neće činiti
dobro dok se pre toga ne uveri da zaista čini dobro, i da ne
treba činiti dobrotu u svakoj prilici jer ponekad dobrota može
da donese više zla nego samo zlo.
Aljoša Ostrov


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 28 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 7 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz