Ispred zakona
Ispred zakona stoji vratar. Tom vrataru dolazi covjek sa sela i moli ga, da ga pusti u zakon, no vratar mu odgovara, da mu sada ne može dopustiti da ude. Covjek razmisli malo i potom upita: "A kasnije? Hocu li onda kasnije moci uci?" "Možda", odvrati mu vratar, "ali sada ne".
Buduci da su vrata koja vode do zakona još uvijek otvorena, a vratar se maknuo ustranu, covjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Spazivši to, vratar se nasmije i rece: "Ako te to tako mami, pokušaj proci usprkos mojoj zabrani. Ali upamti: ja sam mocan. A ja sam samo posljednji po cinu. Tamo ispred svake dvorane stoji još po deset vratara, sve jedan mocniji od drugog. Vec sam pogled na treceg cak ni ja ne mogu izdržati."
Takve poteškoce covjek sa sela nije ocekivao; ta, govorili su da je zakon svagda i svakome pristupacan, no kad malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluci ipak radije pricekati, dok mu ovaj ne dopusti uci. Vratar mu dade klupicu, te naredi, da sjedne s jedne strane vrata. Sjedeci ondje, proveo je covjek mnogo dana i godina. Mnogo je puta pokušao uci, mnogo je puta vrataru dosadivao svojim molbama. Vratar je cesto razgovarao s njime, ispitivao ga o njegovoj domovini i o mnogo cemu drugom, no sve to bijahu sama ravnodušna pitanja, kakva postavljaju velika gospoda, a naposljetku bi uvijek iznova rekao da ga još ne može pripustiti.
Covjek, koji se bješe pripremio za put, upotrijebio je štošta, ne bi li nekako podmitio vratara. Ovaj je, istina, primio sve te darove, ali njegov odgovor na kraju sveudilj bijaše: "Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio napraviti." Za silnih tih godina, covjek je gotovo netremice promatrao vratara. Posve je zaboravio na druge vratare, a ovaj ovdje, cinilo mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon.
Proklinjao je svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kad ostarje, glas mu postade tiši i samo još sebi gundaše u bradu. Postade djetinjast i, kako je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, poce i njih moliti da mu pomognu skloniti vratara. Najzad mu oslabi vid, i nije više znao postaje li uistinu sve oko njega mracnije ili ga samo oci varaju. No usprkos tomu, sada je u mraku razabirao neki sjaj, što neugasivo izbijaše kroz vrata zakona. Polako je tako prolazio dan za danom i najzad mu dani bijahu izbrojani.
Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje dosada još ne bješe postavio vrataru. Rukom mu dade znak, da se približi, jer više nije mogao uspraviti tijelo, koje postajaše sve ukocenije. Vratar se morao sagnuti duboko k njemu jer covjek se bijaše jako smanjio. "A što bi sada još htio znati?" upita ga, "ta, ti si nezasitan." "Svi streme k zakonu", odvrati covjek, "pa kako onda da za svih tih silnih godina nitko osim mene nije tražio da ude?" Vratar shvati, da je covjek vec na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha, koji se vec gubio, izdere se na nj: "Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše odreden samo za tebe. A sada ga idem zatvoriti.
(Franz Kafka)
_________________ k8št8
|