Uspenski pita Gurđijeva (iz knjige - U Potrazi za Čudesnim; P.D. Uspenski):
"Zašto, ako su prastara znanja sačuvana, uopšteno govoreći, i ako postoji jedno znanje različito od onoga koje je karakteristično za našu nauku i filozofiju, koje ono čak možda daleko i prevazilazi, zašto je ono tako pažljivo sakriveno tj. zašto se ono nije učinilo dostupnim svima nama u smislu zajedničke imovine? Zašto oni koji posjeduju ta znanja ne žele da ih puste u javni opticaj u ime jedne uspješnije borbe protiv prevare, zla i ignorancije?"
Gurđijev je odgovorio: "postoje dva odgovora na to. Na prvom mjestu, to znanje nije sakriveno; a na drugom mjestu, ono ne može po samoj svojoj prirodi postati zajednička imovina. Prvo ćemo uzeti u obzir ovu drugu tvrdnju.
Vi ovo ne razumijete, jer ne razumijete to da je znanje, kao i sve ostalo u ovom svijetu, materijalne prirode a materija je ograničena. Znači, ukoliko je znanje materijalno, to podrazumijeva da postoji jedna određena količina znanja koja nam je dostupna. Ako se ono preuzme u većim količinama na određenom mjestu, recimo od strane jednog čovjeka ili manje grupe ljudi, onda ono može da proizvede dobre rezultate; ukoliko se ono uzme u jednoj manjoj količini (tj. od strane svakog čovjeka u nekoj većoj grupi), onda od njega nema nikakve koristi; ili ono onda čak može da donese negativne rezultate, što je obrnuto od onoga što se očekivalo. Stoga, ako se jedna određena količina znanja raspodijeli između miliona ljudi, svaki od njih će dobiti veoma malo, i ta mala količina znanja koju je dobio neće promijeniti ništa ni u njegovom životu niti u njegovom poimanju stvari. "Međutim, ako su, na suprot tome, velike količine znanja koncentrisane u malom broju ljudi, onda će to znanje dati veoma velike rezultate. S te tačke gledišta mnogo više prednosti je u tome ukoliko se znanje čuva između malog broja ljudi a ne da se ono raspršava po masama.
Kad bi znanje bilo dato svima, onda niko ne bi dobio ništa od njega. Ukoliko se ono čuva među malim brojem ljudi, onda će svaki od njih dobiti dovoljno njega, ne samo da ga čuva, nego i da poveća ono što je dobio. "Na prvi pogled ova teorija se čini nepravednom, jer se situacija u kojoj se nalaze oni kojima se to znanje uskraćuje, da bi ga drugi više dobili, čini veoma tužnom i nezasluženo težom, nego što bi ona trebala biti. Međutim, u suštini, to uopšte nije tako; i u raspodjeli znanja nema ni najmanje nepravde. "Činjenica je da ogromna većina ljudi ne želi da ima bilo kakvo znanje; oni odbijaju svoj dio tog znanja, pa čak ne uzimaju ni onu porciju koja im je dodijeljena za životne potrebe.”
Da sad ne kopam po knjizi, i ovo ce biti od koristi:
***
"Postoje dvije linije po kojima se odvija čovjekov razvoj, linija znanja i linija bića. Kod pravilne evolucije, linija znanja i linija bića razvijaju se simultano, paralelno u odnosu jedna na drugu, i pomažući jedna drugoj. Međutim, ako linija znanja odmakne previše daleko od linije bića, ili linija bića odmakne daleko ispred linije znanja, onda dolazi do pogrešnog razvoja čovjeka i prije ili kasnije, mora doći do zastoja.[...]
"Ako znanje previše odmakne ispred bića, ono postaje teoretsko i apstraktno i neprimjenljivo na život, ili u stvari štetno, jer umjesto da služi životu i pomaže ljudima da se lakše bore s teškoćama s kojima se susreću, ono počinje da komplikuje čovjekov život, unoseći u njega nove poteškoće, nove nevolje i stradanja kojih nije prije bilo.
"Razlog za to je taj što to znanje koje nije u skladu s bićem ne može biti dovoljno veliko ili dovoljno prikladno čovjekovim stvarnim potrebama . Ono će uvijek biti znanje o jednoj stvari zajedno sa ignorantnošću u vezi druge stvari; znanje o jednom detalju bez znanja o cjelini; znanje o formi bez znanja o suštini.
"Takvo prevladavanje znanja u odnosu na biće može se primjetiti u današnjoj kulturi. Pojam vrijednosti i značaja razvojnog nivoa bića, potpuno je zaboravljen. A zaboravljeno je i to da se nivo znanja određuje nivoom bića. U stvari, na jednom određenom nivou bića, mogućnosti znanja su ograničene i konačne. U okviru granica datog bića kvalitet znanja se ne može promijeniti a akumulacija informacija jedne te iste prirode, unutar već zadanih granica, nije moguća. Promjena prirode znanja je moguća samo uz promjenu prirode bića.
***
"U običnim uslovima kulturnog života, pozicija čak i jednog inteligentnog čovjeka, koji traži znanje je beznadežna, zato što u uslovima koji ga okružuju ne postoji ništa što podsjeća na škole joge ili fakirske škole, dok su religije Zapada degenerisane do jednog takvog stepena da u njima nema ničeg živog već dugo vremena.
Razna okultna i mistična društva sa svojim naivnim spiritističkim eksperimentisanjima, takođe ne mogu dati nikakve rezultate. ''
|