Čitam razna mišljenja i iskustva vezana uz hipnozu – te nadalje i mišljenja vezana uz ono što nazivamo regresijom. Kako je sve to već dulje vrijeme predmet mog rada i istraživanja žejlela bih podijeliti neka svoja iskustva.

Prvenstveno ljudi danas imaju određene, mogli bismo čak reći, predrasude o hipnozi i regresiji.
Vjerojatno zato što je sama hipnoza kao tehnika posljednjih 40 godina svedena na nešto što je češće vezano za šarlatanstvo i scensku zabavu, a manje uzimana u obzir kao mogućnost «pogleda u sebe».

Zato valjada nazivi kao «nehipnotička regresija» daju ljudima sigurnost jer je to ipak nešto drugačije – nije hipnoza. Međutim to samo otkriva kako se dio ljudi boji hipnoze.

Zašto je hipnoza sustavno, gotovo «planski», ako se promatra iz mog sadašnjeg ugla precepcije – dovedena do ovakvog načina poimanja?

Vjerojatno zato što su mnogi tih davnih godina (1970.) imali vrlo uspješne primjene iste. Tako se diljem Amerike i Rusije hipnozom porađalo žene carskim rezom, «uspavljivo» pacijente tijekom kirurških zahvata, «liječile» opekline stradalih u požaru – pa je bilo sasvim normalno da na hitnim prijemima u bolnicama kao radno mjesto (kao i u opreacijskim dvoranama) postoji i mjesto hipnotizer.

On je bio prvi koji je pristupao stradalima u požarima – te svojim radom opekotine svodio na minimum. Osim oprecijskih dvorana, hipnoza se počela primjenjivati i u radu s mnogim bolestima za koje danas kažemo da su autoimune. Takva primjena hipnoze i njezina istraživanja zasigurno bi duboko omela ono što danas živimo. Kemijsku anesteziju, autoimune bolesti koje liječimo kortikosteroidima itd....

Ako uzmemo u obzir mogućnost, da se dakle hipnoza pokazala kao «opasnost» za kontrolni sistem – čiji je sastavni dio i farmaceutska industrija, dobivamo potpuno drugačiji ugao iz kojeg možemo promatrati rad s hipnozom. A ako uzmemo u obzir da smo pod kontrolom i onih koje ne vidimo – ona bi zasigurno bila stijena spoticanja za njih.

Ako pak sad krenemo i korak dalje – ustanovit ćemo da se cijeli ovaj svijet bazira na određenoj «kontroli uma» i da upravo «sugestije» koje unutar sebe sadrže strah ili sklonost konzumerizmu – imaju bazu upravo u načinu rada hipnoze. Sve je hipnoza, vijesti, filmovi, bolesti, sve što vidimo oko sebe – jedan je oblik iste. I svi ti oblici imaju samo jedan temelj – strah.
Međutim – ako sad idemo još jedan korak dalje – mogli bismo reći da je takav način postojanja ovoga svijeta u kojem živimo – način rada programa.

I gdje bi onda trebalo izvršiti reprogramiranje? Najvjerojatnije u sebi samome. Da bi to bilo moguće, ponekad nije dovoljan samo rad na sebi – jer htjeli mi to uzeti kao mogućnost ili ne – pitanje je koliko se poznajemo. Jedan od načina odgovora na vlastita pitanja – svakako bi bio odlazak u sebe. A hipnoza je za sada jedan od nama znanih načina za izlet u podsvijesno. Ovdje ne isključujem sposobnosti nekih ljudi da to rade i sami!
Što je uopće podsvijest – kako se ona manifestira i nije li i ona sama dio programa. Odgovor je : da ona je dio tog programa i baš zato nju trebamo «rasčistiti» – točnije iz ovog našeg «svijesnog» stanja ući u nju – koja je svijesnija jer je u stalnom Sada.

Podsvijest u čije područje ulazimo je golemo prostranstvo koje je bitno različito od ovog našeg bivanja – svakodnevnog linearnog promatranja. U podsvijesti je stalno Sada i upravo iz tog razloga ona je riznica podataka. Da bi prepoznavali programe – unutar hipnoze koristimo nešto što nazivamo regresijom.

Međutim - sama regresija – je nešto što u većini slučajeva ljude kad razmišljaju o njoj navodi samo i isključivo na povratak u nešto što zovemo prošli život. No – ona nije samo to – dapače – puno je važnija u «istraživanju» ovog života u kojem smo sada.

To činimo kad tražimo odgovore na pitanja otkud nam fobije, noćne more i depresije, svakom potragom u smislu dobivanja šire slike kroz hipnozu, koristimo regresiju «na simptom» koji nas vodi do začetka određenih ispoljavanja koje nazivamo ovim imenima. I u većini slučajeva – vratit ćemo se na neki traumatičan događaj iz djetinjstva – a rjeđe na onaj koji ćemo klasificirati kao «prošli život». Prednosti rada na ovaj način su te da nam to daje uvid u dio «problema» otkrivajući radi li se još uvijek o simptomu ili je riječ o uzroku. No, tu je dalje potreban rad s uključenim mogućnostima koje unutar sebe sadrže sve informacije koje su sakupili ljudi poput K. Turner, B. Bartolich, Baldwina (po čijoj «metodi» i sama istražujem).

Tokom rada s ljudima – najčešće je riječ o još uvijek simptomu – jer i sama podsvijest ima razine, pa kako dođete do određene razine - nastavak poniranja «dublje» ponekad daje nevjerojatne informacije. Koje i dalje, moguće daju samo obris programa.

Što se regresije u prošle živote tiče – taj je teren pomalo sklizav. Kao prvo – ako u cijelu ovu tematiku uvedemo mogućnosti «nakačenja» raznih entiteta ili implantata ( a ima ih i to svakakvih) – regresija u prošle živote postaje besmislena dok god ne izvršimo detekciju i uklanjanje istih. Tek tada postoji mogućnost da se vratimo u ono što nazivamo prošli život s većom mogućnosti da ne regresiramo neko svoje nakačenje.

Osobno – ne zaključujem ništa – sve ovo o čemu pišem samo su mogućnosti, pa na taj način i promatram događanje s njima – kao jednu mogućnost – ostavljajući i sve druge opcije otvorenima.

Međutim, ako bi sada pažnju usmjerili na ono što se događa s čovjekom koji na ovaj način odluči raditi na sebi – te upoznati skrovite dijelove sebe – nakon skidanja određenih nakačenja ili implantata ili iscjeljivanja traumatičnih stanja iz «prošlih života», rješavnju strahova ovog - po vlastitom iskustvu, a i kroz rad s ljudima – primjetila sam da dolazi do poboljšanja. Dolazi do nečega što ljudi opisuju kao lakoću nekog viđenja, ali i ponekad do trenutka koji je bolan – suočavanja sa sobom – što opet dovodi do potrebe daljnjeg rada na sebi. Da li bi ovo mogli nazvati reprogramiranjem barem u jednom dijelu? Po mome iskustvu – da.


U svemu ovome najvažnije je samo jedno: hipnoza nije pomagač – ona je alat. I dalje smo mi ti koji trebamo raditi – nema darovanja bez našeg shvaćanja. Niti je ona čarobni štapić, niti je terapeut čarobnjak.

Alf

Kada nam se i zašto pridružuju «nakačenja»

Kod većine ljudi s kojima sam radila, nakačenja se pojavljuju u prvim godinama ranog djetinjstva. Ponekad se radi o mjesecima starosti tek rođenog čovjeka.

Ova rana dob nakačenja može biti vrlo interesantna, ako se pitamo zašto se ona uopće događaju. I dok neka u kasnijoj dobi možemo pripisati nekim našim «pogrešnim» koracima unutar kojih se «otvaramo», ova rana ostaju tajnovitija.

Naime, možemo to svrstati u onu mogućnost da je duša «pristala» u nekom trenu, nekog postojanja, na ovakav scenarij – međutim – malo je teško to uklopiti i u priču u kojoj postoji nešto kao naša slobodna volja.

Jer ako je promatramo kao nešto što nismo do kraja shvatili (a i pitanje je hoćemo li iz pozicije u kojoj se nalazimo), ona nam se ipak stalno «nudi» kao nešto posebno što imamo. Međutim, ovakva, ona zaista postaje vrlo veliki kamen spoticanja za razloge nakačenja u ranoj dobi.

Doduše, danas smo doslovno preplavljeni kanaliziranim učenjima o tome što smo i kako smo – pa u nekima postoji i to objašnjenje da mi niti ne znamo što je to slobodna volja. Nekako je moguće da se slobodna volja ovdje i sada može definirati samo kao izbor. Ali kada i kako biramo? I jesmo li sve ovo izabrali. Jesmo li u tom paketu odabrali i sva nakačenja?

Upravo u tome leže svi naši poticaji za pitanjima, u našem neznanju, no s koje god strane krenuli, može na koncu ispasti i da smo gluho slijepe budale, koje su k tome bile čak i tamo negdje unutar svoje svijesnosti dovoljno neslobodne da same izaberu ovo što danas živimo.
Naravno s ovim se mnogi neće složiti – no ja niti ne tvrdim da je tome tako – samo postavljam pitanja – jer po onome kako stvari unutar hipnoze izgledaju – sve je veća i mogućnost da su nam ga dobro smjestili.

Ako iz tog ugla promatramo ova događanja ne bi nas trebalo čuditi – a niti bi to trebao biti atak na naša vjerska uvjerenja – čak i ako sebe ne držimo vjernicima nikakve religije jer smo shvatili kako je moguće riječ o programima, da se prilikom putovanja unutar nas samih pojavljuju i ovakve insinuacije.

No nije dobro zaključivati, barem ne bez informacija. U tom smislu mudro je proučiti sve što možemo o tome kako i kada nam se pridružuju svi oni koji nikako ne bi trebali biti s nama.

Ono što se dodatno otvara kroz rad s regresijom i hipnozom uz sva ta nakačenja na koja smo možda i pristali kao na oblik našeg učenja je nešto što jednostavno ne ulazi baš uvijek u tu mogućnost, a to su otmice i nakačenja onih koje nazivamo vanzemaljcima. Jer oni se redom samo hrane nama ili su tu (kad je riječ o napravama) samo u svrhu blokiranja nas samih ili pružanja informacija njihovima.

Kako bi barem malo rasvijetlili ova pitanja, svi oni koji rade ovom metodom, razvili su način rada koji u sebi uključuje i upravo takva pitanja.

Kod rada s klijentima svako pronađeno nakačenje u komunikaciji odgovara i na pitanje da li je klijent dozvolio ovakvu vrstu «druženja». U većini slučajeva odgovor je Ne, no, postoje i slučajevi kada je odgovor Da. Kod dobivanja Da odgovora obično se radi o «slobodnoj volji» iskazanoj na način da je to izbor klijenta – no zanimljivo je i u potpunosti nemoguće, ne zapitati se je li riječ o «izboru» te jesu li ljudi svijesni tog izbora.

Pa evo nekoliko slučajeva. Moja su pitanja bilježena pod slovom P, a klijentova radi anonimnosti su bez imena i koristit ću slovo O – kao odgovor. Umjesto klijentova imena stajat će veliko slovo X. Kod mojih pitanja izostavljen je sam tok događanja i rada sa svjetlošću. Ostavljena su samo važna pitanja i odgovori.
Radi se o slučaju nakačenja «prizemljene duše», detektiramog kao knedla na grlu:

P: Dobro, a kad bi ta knedla imala ime kako bi se zvala?
O: Nešto na V! Vedrana ili Vesna, ne znam.
P: Vedrana ili Vesna? Ajmo je pitati. Kako se zove, Vedrana ili Vesna?
O: Vedrana (ovo izgovara jako tiho i dalje se trese)
P: Da li Vam se još vrti?
O: Da, ali ne tako jako.
P: Koliko si stara Vedrana?
O: Palo mi je na pamet 34. (ovo je gotovo odmah odgovoreno nije bilo stanke i razmišljanja)
P: Vedrana, koliko si već dugo ovdje s .....?
O: Stalno.
P: Kako to misliš stalno? Kada si došla?
O: Ne znam.
P: (nastala je dugačka stanka prije ovog dogovora, ona se i dalje trza povremeno, pogotovo kad treba odgovarati) Koliko je X imala godina kad si joj se pridružila?
O: (odmah dan odgovor - «ko iz puške») Tri!
P: Što te privuklo X?
O: Ona. (nesigurno)
P: X te privukla? Što je to što ti smatraš da imaš zajedničko s X na bilo koji način?
O: Ona ima crvenu kosu.
P: Dobro. Da li te je X pozvala da dođeš?
O: Ne.
P: Jesi li pitala X da li joj se možeš pridružiti na ovakav način?
O: Ne.
P: Znači ona nije dala pristanak da joj se pridružiš?
O: Ne.
P: Što ti je omogućilo da joj se «nakačiš»?
O: Neka crna točkica.
P: Objasni mi još malo što ti je bio «ulaz» da uđeš u X?
O: Ne mogu.
P: Možeš li pogledati tu crnu točkicu pa mi je opisati?
O: Mala crna točkica. I iza nje je svijetlo.
P: Vedrana – pogledaj dobro i reci mi kakvo je to svijetlo iza te crne točkice?
O: Žuto – narandžasto.

Nakon ovoga slijedila je komunikacija s Vedranom i povratak u njezin život te istraživanje zašto je ostala «ovdje». Nakon rehabilitacije, a prije nego je otpraćena u Svijetlo (za što se traži kako njezina tako i dozvola klijenta), molila sam je da još jednom pogledamo što je crna točkica. Poklopilo se to s Vedraninim iskazom da nije jedina koja je na klijentici – naime, prijavila je i postojanje nekog vrlo tvrdoglavog. Bila je riječ o «tamnom entiteu», isprva nevidljivom u detekciji, koji je bio dodatno kontroliran s tri naprave u oblicima kandži, smještene oko koljena lijeve noge, opisane kao kandže iz kojih idu žice duboko u tijelo klijentice. Kroz komunikaciju s njim nije se uspjelo saznati koliko je godina imala klijentica kad je on stigao niti kad su naprave postavljene, rečeno je samo da su naprave služile kako bi kontrolirale to demonsko nakačenje – ali sve to je omogućilo da se Vedrana «nakači» kad je klijentica imala samo tri godine. Čim postoji jedno nakačenje, na neki način ono otvara put i ostalima. Ostaje upitno koliko je godina imala klijentica kad se pojavila naprava i tamni entitet... te je li riječ o prvom. Naime, tokom rada, nema pravila kako se javljaju koja nakačenja, ponekad se jave kao prva ona najranija, a ponekad ta najranija otkrijemo nakon što smo makli neka «mlađa» po pridruživanju.

Slijedeći slučaj pokazuje «nebrigu» entiteta za domaćina na kojem se nalazi.

P: Sad se njemu obraćam i pitam ako ima ime kako se zove?
O: Rajko.
P: Odakle je došao?
O: Iz Nigdjezemske.
P: Da li je muško ili žensko?
O: Žensko.
P: Žensko i zove se Rajko? Dobro. Koliko je X bio star kad mu se Rajko pridružio?
O: Tri.
P: Tri godine, dobro. A da li je Rajko ikada imao svoje vlastitio fizičko postojanje na zemlji?
O: Ne.
P: Da li je X pitan da li Rajko smije doći na njega?
O: Ne.
P: Shvaćaš li da si grubo prekršio pravila i da uzurpiraš ovu dušu?
O: Da.
P: Svijestan si toga, a šta misliš o tome?
O: Ništa.

Ovdje je riječ o entitetu koji se pridružio u kasnijem djetinjstvu klijenta, a interesantan je zbog toga što kroz komunikaciju navodi da je «imao pravo» doći. No to je pravo i više nego upitno.

P: Pitam Eleni – jesi li muško ili žensko?
O: Žensko.
P: Kad se Eleni pridružila X? Koliko je X imala godina?
O: Ne zna.
P: Ne zna? Dobro, da li je Eleni ikada živjela u svom fizičkom tijelu?
O: Ne zna.
P: Molim sada Eleni da svu svoju pažnju usmjeri na sebe i odgovori mi koliko je X bila stara kad joj se pridružila?
O: 12.
P: Da li je X dala dozvolu da joj se Eleni pridruži?
O: Ne želi reći.
P: Neka razgovara samnom, da li je dobila od X dozvolu...
O: Kaže da, da.
P: Neka mi opiše šta je to, kakva je bila dozvola? Da li je Eleni pitala X da li joj se može pridružiti na ovakav način?
O: Da.
P: Pa želim znati kako je to izgledalo. Može li mi to objasniti?
O: Pa kad se ona obujmi oko mene ja se osjećam sigurnije.
P: Da, kao prijateljska veza. Htjela bih pitati Eleni odakle je došla na X gdje je bila prije?
O: Ništa ne govori.

Kroz kasniji rad tokom sesije – postalo je jasno da je klijentica u tom trenu u životu bila u stanjima tuge i uplašenosti – što bi moglo odgovarati na određeni način «dozvoli» za nakačenje, no ne treba smetnuti s uma da entitet pokušava sve što može ne bi li se održao i dalje u ovoj poziciji na domaćinu. Pa tako često i laže ili «istinu» objašnjava iz svog ugla promatranja. Ovdje u ovom slučaju bila je riječ o preplašenom entitetu («prizemljenoj duši») koji je očito vibrirao na vrlo sličan način domaćinu. No, sve to nam samo daje do znanja nužnost informiranja nas samih i odgovornosti prema sebi – kako možemo eventualno spriječiti postojanje nakačenja na nama. U potpunosti znati tko smo – bilo bi poželjno. Međutim, kad imate 3 godine ili 12 kao u ovom slučaju – to ne izgleda baš tako jednostavno ostvarivo.

Ali kod nakačenja koja čine «prizemljene duše» gotovo je uvijek riječ o njihovoj «sebičnosti» – svaka od njih traži sličnosti za svoje daljnje postojanje čak i u tom novom obliku. Razliku možda čine samo one koje nisu postale «prizemljene duše» iz razloga zbunjenosti, tuge, boli, vezanosti za ovaj život. Naime postoje i one koje su tokom života svojim djelima u biti «sklapale» određene Ugovore s mračnom stranom. One tad vrlo često kao svoju svrhu na duši na kojoj su nađene – navode smetnju, stvaranje boli i slilčno. Tad postaju vrlo slične tamnim entitetima, pa ih je teže i prepoznati kao «prizemljene duše». One obično i kažu da su poslane s zadatkom.

P: Koliko je X imala godina kad joj se Lio pridružio?
O: Tri.
P: Da li je X dala dozvolu da joj se Lio pridruži na ovakav način?
O: Ne.
P: Lio jel shvaćaš da si se pridružio bez dozvole ove duše i počinio si uzurpatorsku radnju i ovo što činiš nije lijepo, što misliš o tome?
O: Jebi se.
P: Molim….. pitam ga da li je muško ili žensko?
O: Muško.
P: Gdje je bio prije nego se pridružio X odakle je došao?
O: Meni to zvuči nevjerojatno, kaže nekakav Oregon.
P: Može li mi Lio reći šta je to Oregon?
O: Pa planet!!!! (uzrujano)
P: Da li je LIo ikada imao život u fizičkom obliku?
O: Možda.
P: Neka se Lio opiše, što je on?
O: Ne znam….
P: Šta ga je privuklo X?
O: Prečudno zvuči – kosa, kaže kosa!!!!
P: S kojim razlogom je LIa privukla kosa?
O: Neće reći.
P: Koja je svrha Lia na X? Šta radi na X?
O: Ništa.
P: Kako je došao?
O: Po noći, ne želi odgovarati….
P: Molim …..neka počne komunicirati, kako se osjeća kad ga dodirne svijetlost?
O: Tijelo mu vibrira…i ja to osjećam…
P: Šta misli o svijetlu?
O: Ne sviđa mu se.
P: Kakvo je svijetlo na njegovom planetu?
O: Tamno crveno.
P: Da li ga je netko poslao ovdje na X?
O: Da!!!!
P: Koji je njegov zadatak ovdje?
O: Da smeta. Svi s tog planeta su takvi – da smetaju. Ne znam kako bih to objasnila. Tako mi kaže.

Ovdje je bila riječ o entitetu “prizemljene duše” - mladom čovjeku, nastradalom u saobraćajnoj nesreći. Zaglavio je jer je tokom života sklopio ugovor s mračnom stranom – po svemu rečenom učinio je to na način da je previše radio, zanemarivao obitelj želeći što više zaraditi, a od svega je najviše želio moć.

No ima i onih koje bi mogli svrstati u vanzemaljske.

P: Kad bi ta meduza mogla govoriti što bi nam rekla?
O: Rekla bi nam da – dobre stvari!
P: Kako se zove?
O: Nei.
P: Koliko je X bila stara kad je Nei stigla k njoj, kad joj se pridružila?
O: Osam godina.
P: Odakle je stigla, gdje je bila prije nego je došla X?
O: Negdje gdje je jako hladno. Na sjevernom polu, sve je puno leda.
P: Što je radila tamo?
O: Plutala je zrakom, on je održava da može plivati u zraku.
P: Ona pliva u zraku?
O: Da, lebdi...
P: Da li joj je X dala dozvolu da joj se ovako pridruži?
O: Ne nije.
P: Što ju je privuklo X?
O: Neka mirnoća, statičnost, mirnoća, ali ne kao statičnost, stabilnost, nepokretljivost...
P: Kakvu svrhu ima sad na X?
O: Da je zadrži u tom stanju. Ima drugačiji efekt – daje joj uzemljenje, u kontaktu je sa zemljom...
P: Da li je svijesna da ovim načinom postojanja krši slobodnu volju X i da je ovo «neprijateljski čin»?
O: Ne. To joj treba. To je jedini način....
P: Da li je ikada imala postojanje u ljudskom fizičkom obliku?
O: Uvijek je bila meduza.
P: Njezin boravak na X ovakav – nije više moguć i treba se maknuti s nje. Kako se zove mjesto odakle je? Postoji li mogućnost da se vrati kući?
O: Ne sjeća se.
P: Neka usmjeri pažnju na mjesto gdje je bila prije nego je došla na X.
O: Hladno je mjesto, puno leda, puno sivila....
P: Da li je to dio ove planete na kojoj živi X?
O: Ne, nije.
P: Pa na kojoj je to mjesto?
O: Ona je samo tu došla, oni su je poslali...
P: Tko ju je poslao?
O: Kao malu. Isto takvi, svi su takvi kao ona, to je uobičajeno – dolazak....
P: Rekla je kao mala, tako mala je odmah došla na X?
O: Prvo je bila u nekom zatvorenom hladnom prostoru u kojem je bila jako usamljena.
P: Kako je dospjela do tog prostora?
O: Postojao je neki put, kao neka svjetlost, neka zraka, svi idu tim putem...
P: Tko svi?
O: Sve te meduze.
P: Od čega ona živi na X?
O: Ne znam.
P: Da li je X prvo fizičko biće kojem se ovako pridružila?
O: Mislim da je.
P: Da li može usmjeriti pažnju unutar sebe, neka ide unutar sebe kako bi došla do svog unutarnjeg bića i neka mi opisuje što se događa kad krene unutar sebe...
O: Puno je nekakve struje, struje, elektriciteta i strujanja zraka i neke bestjelesnosti i lakoće...strujice...
P: Kaže strujica, pa dobro što bi ona rekla za sebe, tu je pridružena živom biću – u kakvom je odnosu na X koja je živo biće?
O: Ona je misao, iskra....
P: Da li ona na svom svijetu ima fizički, tjelsni oblik?
O: Ima oblik kao meduza, ali misao ju kreće, mislima se hrani...
P: Čijim mislima se hrani?
O: Hrani se mislima onoga s kim je.
P: Bilo kojim mislima ili?
O: Za održavanje bilo kojim mislima, ali jača je struja ako su mračne misli, ako su nezadovoljstvo, onda ona jača...
P: Svi su na njezinom svijetu poput nje, putuju i pridružuju se?
O: Da, to je njihovo postojanje. Tako se hrane.

Iz svega iznešenog – oni svi «žive» s nama, naše postojanje postaje jedini način njihova. A neki među njima polažu pravo svog postojanja kroz pravo da se hrane nama.

Zato je jako teško razlučiti – baš ta rana nakačenja. Jesu li ona neki naš zaboravljeni dogovor – lekcija kroz koju naša duša uči?
Moguće, no do sada nakon svih primjera viđenih kod ljudi, nisam srela niti jedno nakačenje koje je bilo edukativnog karaktera, sretala sam samo nakačenja koja su polazište imala isključivo u vlastitioj sebičnosti i vlastitom samoodržanju, pa makar i na taj način.

Istovremeno, ako edukativnim smatramo i «teškoće» u ovom životu, točnije ono što nazivamo lekcijama – dobro je znati kako one zaista izgledaju, jer nakačenja i njihovo postojanje na ljudima izaziva ponekad ozbiljnije traume, promijene osobnosti, sklonost suicidu, blokade sa svrhom da ih se onemogući da išta i krenu raditi sa samima sobom. I kod svih – temeljno izazivaju strahove.

I ako sad i uzmemo u obzir da u kasnijoj dobi – ponekad možda neka od njih i prizovemo na način da guramo nos tamo gdje nam nije mjesto, time ne prestaje činjenica da prva dobivamo odmah po dolasku na ovaj svijet.
I upitno je kako nas i kuda to usmjerava, te koliko smo nepažljivi prema samima sebi iz vlastitog nerada, gluposti, znatiželje, neznanja ili se dio uzroka, moguće, može tražiti i u njima, te svim napravama kojima nas kontroliraju i manipuliraju.

Pa bi se – bez obzira što smo u poziciji gdje tako malo znamo – ipak trebali osvrnuti na trenutak kad nam sama nakačenja kažu da nas nisu pitala, niti su dobila dozvolu da to čine, već su nam se pridružila svojom slobodnom voljom, ili po zadatku, nevažno je – jer sve su to učlnila bez našeg znanja, tiho iz prikrajka.
Da su nas pitali – možda bi im i odgovorili, a ako im ne bi dali dozvolu za to – što bi to bilo – slobodna volja na djelu? Izbor? Koliko bi nas pristalo imati na sebi već kao malo dijete smetača, blokatora, gladnog vanzemaljca? Ili prizemljenu dušu prepunu strahova koji postaju naši?

Alf

Alf kako prepoznati ova nakačenja?

Ovo govori u prilog mehanizmu samskara (emocionalnih ožiljaka ili karmičkih kompleksa) koje imaju tendenciju da se vrlo rano u životu aktiviraju/manifestiraju što dovodi do situacija koje će biti pogodno tlo za pojavljivanje nakačenja. Iz ovog razloga oslobađanje od nakačenja u nekim slučajevima neće biti dovoljno, jer bez obzira na dobre želje i pomoć pomagača iz Svjetla u postupku oslobađanja, samskare ako nisu sanirane mogle bi ponovno privući situacije osobi kada će doći do novih nakačenja. U saniranju samskara pomaže osvješćivanje uzroka pojavljivanja samskare i to često zna voditi do pojavljivanja sadržaja iz nekoliko prethodnih egzistencija jer osoba (navodim je ovdje figurativno iako je riječ o duši) često ne uspije osvjestiti/zacijeliti u nekoliko života takve ožiljke.

Iz gore navedenog rekao bih da je postupak oslobađanja važan prvi korak u procesu "skupljanja svojih dijelova i rada" zato što pomaže u detekciji vanjskih psihičkih sadržaja od onih koji pripadaju osobi (npr. podidentiteti i samskare) ali nikako i dovoljan ukoliko osoba želi nastaviti sa svojim suštinskim razvojem.
Po meni ovo nema puno veze s našom slobodnom voljom - "sami pali, sami se ubili" jer kada dođe do ranjavanja onda ono (automatski) implicira ranu i kasnije neki ožiljak pristali mi na to ili ne. Tako dok ne zacijelimo emocionalne ožiljke oni će biti otvori u našoj zaštiti kroz koje će moći upadati i entiteti.

Smatram i da odluka o oslobađanju od entiteta, osim što zna ukloniti određene simptome, može biti i dobra "pokazna vježba" preko koje možemo doznati nešto više o dinamici naše psihe, što sve može činiti njezin inventar i bolje razumijeti i moguće naučiti razlikovati svoje od tuđih (nakačenih) sadržaja.

Pa ova koja su opisana su prepoznata tokom hipnoze. Nema tu pravila, netko ne shvaća da mu se nešto događa, dok netko drugi to primjeti. Netko to sam otkloni, netko potraži drugačije načine za rješavanje...Sve drugo što bh ti sada odgovorila - bilo bi uopćeno, a ovdje se radi o vrlo individualnim stvarima. I ne moraju sve biti produkt nakačenja. Ali i mogu. Dakle, niti jedno od ovih nakačenja nije traženo jer je u svijesnom stanju prepoznato - ona su se pojavila tokom rada i tako su onda i obrađena.

Alf

Učinila sam to-otišla sam na nehipnotičku regresiju prije dve dana.Želim sa vama podijeliti moju priču,nadam se da će biti zanimljivo.Radnja Zagreb,datum 02.11...Dolazim u stan terapeutkinje po drugi put u mjesec dana.
P.SPrvi susret prošao je u upoznavanju i razgovoru.Gospođa je iznimno ugodna,sa dozom čvrstoće,vrlo brzo u tom razgovoru osjećam njezinu prodornu energiju koja naprosto skenira.Mislim si kako ću to obaviti,razdire me nestrpljenje.Međutiim,šalje me doma sa malom zadaćom-raditi tehniku iscjeljivanja unutarnjeg djeteta svaki dan,bez prekida- raditi to kao da je antibiotik koji mi spašava život.Uglavnom,malo sam razočarana ali ulijeva mi povjerenje sama njezina pojava.I poslušam i raadim na tom zadatku.Prolazi cijeli tjedan a ja ne prestajem razmišljati kako će to izgledati kada napokon krenem na putovanje.

Dakle,petak je,kišica rominja,vučemo se autom kroz zagrebačke ulice.Uzbuđena sam,iza klinci su jako tihi,muž,moj šofer(ha-ha) ima samo jednu brigu-kako će sa djecom izdržati 2 h u igraonici budući da je kiša i da nemaju kuda osim biti u zatvorenom.A djeca kao djeca treba im kretanje.Odlučujem da to nije moja briga,ne ovaj put i mislim si neka se snađu.Ovaj put sam bitnija ja(ne shvaćam da tehnika koju mi je dala djeluje već nakon tjedan dana).Ulazim u stan,sjedam ,nudi me sokom,čajem...Malo me promatra ali osjećam tu energiju iz nje kako prodire u mene i gleda ima li pomaka.Kada je zadovoljna s onim što vidi,napokon krećemo.Ulazim u zasebnu prostoriju,blago zamračenu,ali ugodnu.Legnem na krevet,pokriva me s mekanom mirisnom dekicom,stavlja mi nekakaav povez preko očiju.Osluškujem njezine pokrete.Shvaćam da nemješta mikrofon u blizini moje glave.Ugodno mi je ležati tako ušuškana,osjećam se lagano napeto.Govori mi da slušam njezin glas i praatim što mi govori.Opuštam mišiće lica,opuštam ruke ,utrobu,noge....um je fokusiran na slijedeću uputu.Daje mi četiri godišnja doba na mom dvorištu gdje se moram skoncetrirati na opis kako izgleda moje dvorište....Već lagano shvaćam koja je poanta....
Ne znam gdje je nastao prijelaz,nisam ga niti osjetila ali desio se-biram prvi život najvažniji za ovaj današnji.
1.U kuhinji sam,vidim muškarca od pojasa naniže,34 g.Tužan stoji i ne zna kuda sam sa sobom.Izgubljen je.Živi uz potok u bijeloj drvenoj kući,upravo je izgubio ženu koju voli...Osjeća da ima djecu ali nisu trenutno tu,počinjem plakati,osjećam strašnu težinu u prsima.Izlazi u dvorište ,promatra potok,bijele zidove kuće.
Bavi se drvetom,nešto izrađujee od drveta-jako se trudi da to, što pila i oblikuje, ispadne što bolje,a najradije bi da ga nema.Shvaća da mora izvršiti zadatak,obvezu i da mu tu ženu ništa ne može zamijeniti.Tuga jee oggromna u njemu,ali ustrajava.Mora podići djecu.Dvoje ih je.Uspijeva mu.Zadnji dan života tužan je i dalje ali i ponosan jer je uspio.Djeca su odraasla i otišla.Umire od srca,ima 45 g.Živi u Engleskoj i zove se Corny Ashley.Zadnji dan života želi ljubav i osjećaj voljenja.

2.ulazim na neka bogato ukrašena crna vrata sa zlatnim detaljima-upravo sam na gozbi,kristalne čaše luster sa svijećama,obilje hrane na stolu,žamor i smijeh.Muškarci svuda oko te žene.Žena sam ja,vrlo lijepa,uživam u svojoj koži.Osećam se poželjnom.Osjećam kako me svi žele,ali ujedno shvaćam da je to bogomdano.Nema žena oko mene.Samo ja i hrpa uglađenih muškaraca.Češljaju me dvije djevojke,sjedim na bogato urešenoj stolici ispred velikog ogledala i divim se svojoj ljepoti.Osjećam divljenje djevojaka.Pomažu mi stegnuti korzet ,puna sam čipke,na nogama su mi svilene cipelice i svilene čarrape.Bogata sam,iznimno.U svakom pogledu.Nemam pokvarenosti u sebi ali imam taštinu i osjećaj divljenja od strane drugih.Dolazi mi osjećaj strepnje.Nešto mi kvari taj osjećaj bezbrižnosti.Shvaćam da je vani nekakav sukob,rat....Nečega se polagano bojim.Izlazim van i vidim da živim u zamku,ogroman, preogroman zamak.Sivi zamak.Visoka ograda,više zidine.Pomični mostovi radi obrane od neprijatelja.Sama sam u zamku,nema muškaraca....Osjećam strah.Osluškujem konjske topote.Vani je nešto divlje.Bojim se.Shvaćam da sam u zamci ali ne mogu točno odrediti kakvoj.Teturam hodnicima,mrak je i hladno je.Divljaci na konjima su tu,ali me ne mogu naći.Sve su bliže,bojim se,sama sam.Plačem i osjećam ogromnu bespomoćnost.Hodam hodnicima uz laganu svjetlost nečega što držim u ruci.Izgubljeno hodam,sve su bliže.Horde divljaka.Nema nikoga da mi pomogne.Prepuštena sam milosti ili nemilosti.Jecam.
Nisam se izvukla.To osjećam.
Dugo sam u zatvorenom,štakori su oko mene,tmina,duševno sam rastrojena,ni traga nekadašnjoj ljepoti,ni traga bezbrižnosti.Na meni su dronjci od nekadda lijepe oprave,smrdim na urin,osjećam bol u trbuhu.Duševno sam rastrojena.Ostavili su me da tu crknem.Tu sam godinama.Zadnji dan života poželim da prestane ta bol u trbuhu,ta odvratna mučnina.Razmišljam kako nisam pomogla nekome kome sam trebala.Nisam pomogla jer sam se bojala za sebe.Shvaćam da se ne smije biiti tašt.Za idući život želim slobodu i želim pomoći.Jako mi je teško.Umirem jadna,napuštena,i jedva čekam smrt.Ja sam Amelia Winston,živjela u Rusiji,1873.Bogata plemkinja.Umrla sa 56g.

3.ulazim kroz nešto što bi trebala biti vrata,ali sada su to samo drveni štokovi.Zemljani pod,starica sjedi.Pogurena je ,tamna kosa.Osjećam da je vrlo otvorenog srca,osjećam da sam to ja.Skromna je ,iznimno teško živi ali ne dira ju to.Posvetila se lijekovima i bilju.Tu je jer je tu sve kristalno čisto,bez negativnih energija.Tu je jer tu može najviše pomoći.Dolaze joj bolesni ljudi.Liječi ih i cijela se daje u to.Osjećam da je tu kraj nje još netko.Nekakvo dijete leži pokraj nje na strunjači ili slami.Djevojčica,netko njezin,daljnja familija,napuštena djevojčica.Teško bolesna.Osjećam brigu starice i želju da djevojčica ozdravi.Polaže trave po djevojčici.Djevojčica je prekrivena ranama,a i noga joj nije najbolje,čak mi dolazi nešto kao da je gangrena na toj nozi.Liječi ju i brine o njoj.Osjeća djevojčičinu ovisnost o njoj i strah da će je kada ozdravi otpraviti dalje.
Umorna je već i zna da će uskoro morati dalje.Osjećam i da joj netko nedostaje ali tog nekoga ne vidim.
Djevojčica je dobro,ozdravila je nakon dugo vremena.Starica se teško kreće a djevojčica trčkara oko nje.Obožava ju kao majku.
Starica joj prenaša svo znanje,uči je svemu što zna.Sretna je jer shvaća da će djevojka biti izvrsna vidarica.Možda čak i bolja od nje.I to joj je drago.Osjeća njezinu radost.
Leži na istoj onoj strunjači,stara je ,ima skoro 90 g,ali i mudra je ,iznimno mudra.Sretna je što je uspjela,gleda djevojku kako liječi ljude i zna da može mirno dalje.Shvaća da je izvršila svoju obavezu.Shvaća da je ostavila nekoga tko će nastaviti njezinim putem.
Umire od starosti ,vrlo je sretna.Pomisao nedostatka nekoga joj brzo prolazi umom.Ja sam Vera Suli(ILI Sumi) ,živim u prirodi ,negdje u Europi.Vrijeme negdje prijelaz 18. na 19. st.

Prolazim kroz smrt,opuštam se .Dolazi mi Vodič.Ima lik mamine tetke.Žena koja me je voljela onako kako me majka nikada nije.Tu je ,osjećam njezinu blagost.Tu je i moj otac,nekako žalostan ,sjetan.Nešto mi kod njega nije u redu.Govorim to terapeutkinji.Nije duševno cjelovit.Radimo na iscjelivanju pomoću dva anđela.Tata mi govori da me voli.I da je sve kako treba biti da bez njega ne bih bila tu gdje jesam.Shvaćam da ta poruka ima dublje značenje.Vodič nije moja teta sada je muškarac,mudri muškarac.Daje mi uputu da bih mogla daleko dogurati.Da ne znam još svoj potencijal.Da bih trebala raditi sa energijama i pomoći ljudima.Sve što pitam već znam odgovor.Slušati sebe.Uvažavati tuđe osjećaje ali svejedno napraviti onako kako mislim da je najbolje.Daje mi upute za ishranu i nošenje određene boje.
Savjetuje da ne režem kosu,u dugoj kosi mi je snaga intuicije pojačana.Iscjeljujem svoju auru uz pomoć svjetlosti anđela.Rade mi najviše oko glave.Pune me ljubičastom svjetlošću.Tu imaju najviše posla.Dobivam savjet za odnos sa mužem,sa djecom,savjet vezan za posao koji radim i otpor prema tom poslu.Shvaćam da sam pri kraju seanse i jaa bih još jer sve tako kratko traje.
Slijedim upute i vraćam se.Otvaram oči i osjećam laganu ošamućenost.Shvaćam da su mi nogee i ruke atrofirale.Udrvenjele.Ležim.Terapeutkinja pohranjuje sve na CD.Gleda me sa zanimanjem i pomno.Sjedam,osjećam spokoj i pročišćenje.Shvaćam da sam prošla nešto što ću pamtiti cijeli život kao i svoje prve trenutke upoznavanja sa svojom djecom.Odlazim u prvu prostoriju lagano sam ošamućenajoš uvijek.Ali divan je osjećaj ,ispunjavajući,ali i tajnovit.Razgovaramo o svemu,dogovaramo termin za tri tjedna.
Sada sam tu sa vama na ovom forumu,i razmišljam koliko vas će pročitati ovu priču.Što ćete misliti?
Ne znam.Znam samo da mi neke stvari sjedaju na mjesto.Shvaćam puno svojih osjećaja koji su mi dani da ih proživim opet.Lijepo iskustvo.Voljela bih otkriti tko je osoba koja mi nedostaje u 1. i 3.životu.Ovaj put iz nekog razloga,to nisam vidjela.Vjerujem da moja tuga koja me pritišće ima veze i sa onim muškarcem i sa staricom.
Možda glavno što mi je odmah sjelo-jest da se ne mogu razvijati dalje uz sve blagodati,samo uz trpljenje i odgovornost.Nešto mi još izmiče ali shvatit ću to kada bude pravo vrijeme.Eto,nadam se da sam bila bar malo zanimljiva.Ako vas nešto interesira pitajte me ja ću vam rado odgovoriti.Pozdrav,dobri ljudi

lijepo od tebe što si to podijelila, mada nisam sigurna je li to u redu. neki terapeuti savjetuju da se o ovakvim iskustvima ne govori dok se ne završi ciklus. ne znam kako tvoj, možda bi trebala pitati.


haha..i ja sam dobijala savjete da ne režem kosu pa sam ih poslušala, dok nisam shvatila da izgledam kao neka stara indijanska skvo , samo mi pero na glavi falilo, pa sam ipak skratila..


a ovo...osoba koja nedostaje i osjećaj tuge...ja vjerujem da postoji neki trenutak razdvajanaja od srodne kompatibilne duše u nekom od prošlih života i duga potraga za tim dijelom u idućim životima. meni je u regresiji to došlo, a došlo mi je i tko je odgovoran za sva ta razdvanja, i što time taj dobiva. ali možda je ipak bolje da preskočim svoju priču da te pustim da otkriješ sama...
meni osobno je ta draž kad sama nešto otkrijem nezamjenjiva.

Sretno! ... i uživaj

Lepo je i korisno čitati ovakva iskustva.

Možda bi trebalo skrenuti pažnju na dve stvari.

Prvo da postoji vreme za sve pa i za znanje, nešto jednostavno ne trebamo znati jer proces zbog kojega se to odvija nije završen i prevremenim saznanjem samo bismo pokvarili plan i celu igru, čak i poremetili svoj ovdašnji život. To je verovatno razlog zašto nešto ne vidimo a izgleda nam važno: skriva nam se s razlogom.

Drugo je razumevanje da se sve te životne drame događaju nama, našem Sopstvu. Ono se na taj način obogaćuje u iskustvu bivanjem onim koji jeste, ali te životne drame su istovremeno njegov samozaborav, kao san, projekcija. Celi naši ovozemaljski životi su san za naše Sopstvo ili dušu, slično kao što ovde noću sanjamo naše male individualne snove u kojima iskušavamo ono što danju nismo.
Dakle, sve se zbiva zbog svesnog subjekta koji se proteže kroz sve to, koji može svega toga da bude svestan, i malih snova u ovom životu i velikih snova koji su sami životi.
To je naša duša. Ona je razlog svih životnih zbivanja. (Setite se Ho'oponopono-a)
Stoga se ne treba vezivati za drame i sadržaje ni snova ni života već uvideti zbog koga se svi oni događaju, na koga ukazuju: na onoga ko je svestan svih tih zbivanja.
Iz svih tih drama učimo neke lekcije života i stičemo još veću težnju za ispravnošću.
Kojom 'ispravnošću'?
Jedino onom koja još više integriše i osvešćava Sopstvo ili dušu.
Zato su te lekcije pune odlazaka 'srodne duše', nekoga ko nam nedostaje, svesti da nismo učinili ono što je trebalo da učinimo... samo takva iskustva nas bude za takvu zrelost. Ako ne bi bilo takvih bolnih ali otrežnjujćih iskustava, ako bismo samo uživali sa onima koje volimo, ta latino-turska sapunica od života nikada se ne bi završila. Patnja daje energiju buđenju.
A cilj je veliko buđenje jer svojm buđenjem budimo i samo postojanje.
Naše duše su sredstva pomoću kojih Božansko sve stvara.
Zato ovde uvek nešto radimo i koliko smo svesniji toliko radimo ispravnije.

Ukratko, sećajući se svojih života ne zaboravite onoga koji je svestan svih tih života.
To ste vi sami. Vaše Sopstvo. Zbog njegovog osvešćenja ste se i setili ranijih života, a ne da biste nastavili da sanjate i nakon buđenja pitajući se "Šta li je bilo sa onim likom u mojem snu/životu?".
Jačujući svest Sopstva uštedećete sebi mnogo bolnih životnih drama.

Pošto je Pantelija odlično dopunio i razjasnio suštinu, ja bih da priupitam neke sitnikalije. Tiče se saveta koje ste dobile očikojegledaju i arwen dor po pitanju dužine kose, vrlo interesantno, pa me interesuje jeste li dobili neko objašnjenje, ili samo savet da je ne skraćujete? I da li se to odnosi samo na ženski pol.
očikojegledaju, dobili ste savet i za nošenje određenih boja, koje su u pitanju? Pitam čisto radi provere, u pitanju je staro i provereno znanje.

Pozdrav

savjet je bio ne nositi kratku kosu(čak sam prije par dana razmišljala da ju odrežem ispod uha)
ne nositi crnu boju(imala sam faze kad sam obožavala biti u crnom ) bar ne gornji dio tijela,nositi ljubičastu jer je jaka boja i odbija negativnost a ja imam to nešto ....ne znam...osjetim vibraciju čovjeka .....osjetim tu negativnost a ne znam se obraniti u smislu da me ne dotiče,ne obuzme i preuzme....ne znam dobro objasniti jer nisam stručna i ne volim se razbacivati velikim i umnim rečenicama....

zapravo,terapeutkinja mi je rekla kada smo analizirale poruke višeg ja da moram naučiti biti do koljena u bolu ili tuđoj negativnosti i promatrati tu bol i samo to-promatrati,ne prepuštati se.....osobno na to gledam kao na veliki izazov

oprostite ako sam zbrkana- još sam pod dojmom

Hal nisam mislila pitati,ali radoznala sam -to znanje koje spominjete....o bojama-da li bi mogli objasniti....
sada se sjećam članka o Samsonu....bilo je vezano za duljinu kose ali smetnula sam konkretno o čemu se radi...ali duljina kose je u pitanju to sam sigurna...

Spominjalo se ovde negde na froumu da su za vreme II sv. rata ili Vijetnama u američkoj vojsci primetili da indijanci koje su regrutovali da budu tragači na terenu ne mogu to da budu kada ih ošišaju, potrebna im je duga kosa, ona deluje kao antena za hvatanje signala, utisaka, finijih vibracija.
Možda je i glava nezaštićena od stranih uticaja ako je bez kose.
Ima logike.

Divno! Regresiju bih i ja zeljela uraditi, jer stalno osjecam da treba necega da se sjetim, ali neznam cega, pokusavam da prodrem kroz neki zid, da mi se onda pokaze, ali mi je sve jos tajnovito.
Sto se tica kose: Dugacka kosa prima sve vibracije i frekfencije pa svako moze sa takvom kosom vise da osjeca, tj. dugacke kose djeluju kao kozmicke antene.

Pozdrav
ako osjećate da bi trebali-onda to učinite...vjerujte svome osjećaju....mislim da tragate za nečim(mislim,svi tragamo na razne načine) i da će vam regresija jako pomoći...moje skromno mišljenje je da regresija potiče čovjeka na upoznavanje Sebstva kako to naziva Pantelija-sviđa mi se taj izraz ......ali i obogaćuje čovjeka...

jedan drugi put ću napisati kako sam se osjećala i što se dešavalo od regresije nadalje ali neću žuriti jer treba vremena da se sve posloži....a poslaguje se mic po mic

i sad mi pada na pamet ovo- zanimljivo kako su Indijanci cijenili dugu kosu,ako znamo da su živjeli u dodiru sa prirodom i da su bili van tzv.civilizacije nameće mi se da bi ovo što ste rekli bilo točno....pada mi na pamet simbolika rezanja skalpa -rezanje duhovne snage mi je prva asocijacija....uh...da,Pantelija je u dobrom smjeru me usmjerio

Članak i tema o dugoj kosi

http://www.sott.net/article/234783-The- ... -Hair-Long

http://cassiopaea.org/forum/index.php/t ... 079.0.html

očikojegledaju - nije li ti mozda tvoja terapeutka rekla da se kosa ne smije tretirati sa nikakvim kemikalijama tj. trajna i farbanje , to sam sada bas citala i da bi trebala biti barem 60cm a najbolje 80cm

misliš, kosa nama služi slično kao mačkama brkovi? za orijentaciju? ha, može biti...
kosa je snaga. odražava snagu u širem smislu, duhovnu, psihičku....općepznato je da ljudi kad se dobro osjećaju, kad su zdravi i zadovoljni imaju gušću i sjajniju kosu nego kad su boležljivi, apatični, onda im kosa opada i gubi sjaj..to je sigurno a ostalo je stvar kako se tko navikne i kakvu ideju ima o tome. da sad neki europljanin pusti kliko god hoće dugačke kose, može i do poda, nikad se u prirodi ne bi snalazio kao indijanac , pa bio to i indijanac s kratkom kosom.

a boje i što tko može dobiti da mu odgovara, to ovisi o trenutku u kojem se tko nalazi, kakav je taj i kakve probleme treba rješavati... crna boja uzemljuje, obično se u crnom dobro osjećaju ljudi kojima treba uzemljenje, balansiranje i centriranje i oni koji su u tom procesu.
o bojama ima cijela teorija i o bojama se može s raznih strana govoriti.
nije posve isti učinak za oko, ono što znamo iz umjetnosti o djelovanju boja, ili po feng shuiju, i upotreba boja u liječenju, boje blokada, boje čakri, boje koje nosiš kao odjeća i boje koje unosiš hranom, boje kojima farbaš stan, boje posteljine.....sve to ima svoje značenje i djelovanje. Na primjer, prije nego uzmeš lijek prvo trebaš znati od čega boluješ i koji lijek djeluje na tu bolest, tako je i s bojama..
npr, zelena je boja za koju se smatra da umiruje, dobra je za oči...kaže se zelen od ljutnje ali sama ljutnja nije zelena...zelena je boja srčane čakre, zelena boja se koristi u tretiranju infekcija, blokade starih emocija često su zelene i sluzave ..previše zelene boje oduzima previše energije, ne djeluje blago umirujuće nego iscrpljujuće. zelenih nijansi ima jako puno i nije isto prava zelena, žutozelena, modrozelena itd..
Npr. u narodu je ljubičasta boja ljubomore i boja za izražavanje žalosti (trake na vijencima za pogreb su ljubičaste il crne , eventualno bijele a ne bi smjele biti crvene) -to je kulturološko značenje, ali u ovim našim spikama ljubičasta nema baš nikakve veze s ljubomorom nego s duhvnošću...žuta je boja intelekta, potiče učenje i spoznaju i moglo bi se pomisliti da ima veze s čakrama na glavi ali nema, to boja solarnog pleksusa
svaki ton u muzici ima svoju boju, njegova frekvencija se može preračunati u frekvenciju odgovarajuće boje.

..ima toga u literaturi, predugo bi trajalo da to sad prepričavam.

Ima raznih knjiga o energestkom djeovanju boja, terapijskom djelovanju, tih knjiga ima posvuda za kupiti i posuditi u knjižnicama, počni s bilo kojom...Preporučujem Barbara Brennan ruke koje liječe..tamo imaš dosta i o bojama