fox molder je napisao/la:
Ovu pricu mi je pre nekoliko meseci ispricao jedan moj dobar prijatelj. Covek u koga ja imam puno poverenja. Sve se ovo dogodilo pre nekih 15-16 godina
`Budi me neverovatan osecaj straha,potpuno sam zbunjen i preplasen. Odjednom se trgoh i pogledah u drugi kraj sobe. Pored ulaznih vrata ugledah ogromnu nepomicnu senku. Mogao sam da cujem duboko disanje koje je jos vise pojacalo osecaj straha. Osecam se potpuno bespomocno dok pokusavam da prekrijem lice cebetom, ali jednostavno nemam snage. Kao da sam potpuno paralisan od straha. Posle nekoliko trenutaka ,koji su trajali kao vecnost, uspevam da glavu prekrijem cebetom. Satima sam stajao nepomicno cekajuci sta ce da se desi. Vreme je sporo prolazilo, ali ja nisam pomisljao da skinem cebe sa lica.Najzad je svanulo i tek tada sam osetio olaksanje. Mesecima posle ovoga nisam mogao prestati da razmisljam o svemu sto se dogodilo. I danas kada se prisetim tog dogadjaja uhvati me strah i jeza. Jednostavno taj osecaj ne moze da se poredi ni sa cim, osecaj iskonskog straha.`
S obzirom da sam nešto slično doživljavala više puta, objasnit ću svoje iskustvo. Često nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam, ali usvakom slučaju budila sam se sa neopisivim strahom i abnormalnim lupanjem srca. Prije buđenja i dolaska u svjesno stanje pored mene su bile siluete, najčešće jedna, koje bi me gledale. Kako mi se taj doživljaj jedno vrijeme učestalo ponavljao, osjetila bi odnosno vidjela siluetu, najprije bi se uvjeravala da sanjam, a nakon toga bi histerično skočila, upalila svjetlo i sve bi nestalo osim mojeg predinfarktnog stanja. Poslije toga ne bi mogla zaspati pa bi slijedeći dan bila sva uništena.
Te siluete uglavnom su samo bile prisutne, odnosno, nisam doživjela neki oblik komunikacije isl., ali strah koji sam osjećala je strah koji se ne može doživjeti u budnom stanju. Često bi me te siluete posjećivale kada bi se nalazila na nekoj životnoj prekretnici ili bi bila izložena velikom stresu ili tjeskobi.
Samo jednom prilikom "silueta" me pokušala ozljediti, ali mi je uputila i konkretnu poruku. Nakon toga, hvala bogu, nisu dolazile.
Sasvim slučajno sam upoznala parapsihologa koji je ujedno i medij i bez da sam objasnila svoje "probleme" rekao mi je da sam ja hipersenzibilna osoba, odnosno, osoba koja ima velike duhovne sposobnosti i da su te sjene, zapravo lutajući duhovi, koji mene osjećaju kao vezu i kada bi se prestala bojati i tjerati ih od sebe da bi vrlo brzo saznala što hoće.
Naravno da sam mu rekla da me ne zanima što hoće, a jedino što me zanima je da nestanu i više ne dolaze. Rekao mi je da je moja odluka ispravna, jer da se radi o onostranim stvarima koje mogu biti strašno opasne.
Čak mi je rekao da je jedna od silueta moj pokojni susjed, a da me ne farba, shvatila sam po tome što mi je opisao u kojoj je kući živio u odnosu na moju kuću. Čovjek me prvi put vidi pa ne znam je li to mogao baš pogoditi.
U svakom slučaju, rekao mi je da se ne bojim, jer mi te siluete ne mogu ništa.