Rudolf Steiner ulazi u moj život ....nastavak
Također sam imao razgovore s Dr. Steinerom o znanosti, ali samo povremeno. Moja ograničenja kao humanista spriječila su me od vođenja razgovora na nivou na kojem bi bio opravdan. O toj temi je na drugima da govore. Moje vlastito iskustvo u ovoj domeni je dvostruko. Imao sam običaj slati mlade znanstvenike i liječnike zainteresirane za Antropozofiju koji su mi došli, direktno Rudolfu Steineru, govoreći: "Samo počnite postavljati pitanja o grani koju najbolje poznajete i vidite što ćete dobiti". Kada sam ih poslije propitivao, uvijek je bila ista priča: "Oh! da, on je u toj domeni kod kuće, također, i dao mi je važne sugestije". Među nekoliko desetaka mlađih i starijih učenjaka nije bilo ni jednog koji je govorio u drugačijem smislu, ili se mogao osjećati superioran prema Dr, Steineru u oblasti prirodne znanosti. Bez obzira na to, sve što mogu reći je da su me tek sada, kada ih je obasjalo svijetlo duhovne znanosti, znanstvenici zaista počeli zanimati. Nemoguće je opisati neizrecivo olakšanje čovjeka čiji životni interesi su bili usmjereni na religiju, da kroči u oblast znanosti o prirodi koja ne stoji hladna i daleka, čak ni neprijateljska, po strani religije, svjesna samo mrtvih zakona. Neka u ovoj znanosti o prirodi živući duh Božji sja kroz sve stvari, i neka svim znanostima donese vodu duhovnog krštenja; u dubinama stvari bila su ista otkrivenja života kao i ona proklamirana u religiji: žrtva, smrt, uskrsnuće. – Ono što sam uvijek proricao prije mnogo godina, naime da će zakoni fizike i kemije jednog dana biti otkriveni u pročišćenom razumijevanju kao emanacije istog dragog Boga koji otkriva sebe u Kršćanstvu – to je odjednom bilo tu, u opipljivom obliku, ispred mene. Danas, kada je tu Antropozofija, može se svim istraživačima reći: Proučavajte sve što je na Zemlji dovoljno duboko, čisto, duhovno, i otkriti će vam se isto lice koje i mi također vidimo. Na kraju ima samo jedna istina, zato jer je samo jedna stvarnost. Dopustite da dodam i slijedeće. – Otprilike sredinom 1918 godine jednom sam rekao Dr. Steineru: "Herr Doktor, kada rat bude završen, treba biti osnovan istraživački institut gdje će se pokušati istraživati rezultati duhovne znanosti s takvim znanstvenim sredstvima koja će biti posvećena tome. Ja već imam nekoliko stotina maraka i znam jednog ili dva mlada učenjaka koji bi sigurno bili na raspolaganju za posao". Dr. Steiner je stavio obje ruke na moja ramena s radošću koju sam rijetko kod njega vidio: "Da, zaista, dragi Dr. Rittelmeyer, to ćemo napraviti"! U takvom trenutku se sasvim jasno moglo vidjeti što mu je na srcu. Istraživački institut je zapravo nastao, premda u drugačijoj formi, ne u Berlinu već u Dornachu i Stuttgartu. I da su bili na raspolaganju milijuni maraka, i umjesto par znanstvenika veliki broj važnih suradnika, rezultat je mogao biti veliki blagoslov za čovječanstvo, unatoč činjenici da sam Dr. Steiner više nije ovdje da usmjeri istraživanje. Kako sam morao ograničiti broj mojih pitanja, uglavnom sam se držao stvari od općeg ljudskog interesa, naročito okultne, povijesne i religijske oblasti. To je zasigurno bio novi svijet za protestantskog teologa. Protestantska teologija, koja je do tada bila moja sfera, u dubljem se smislu nije uzimala ozbiljno – u svakom slučaju nije nikako igrala važnu ulogu. U ranim godinama često sam se pitao da li Dr. Steiner stvarno poznaje naš rad. – Znao je upravo dovoljno! Postepeno se javljalo u našim razgovorima da je pročitao Harnacka, Troeltscha, Otta, Weinela, Heima. Poznavao je Schleiermachera, također, i dopustio mu da prođe kao teolog ali ne i kao filozof. Jednom je rekao: "Povijesna i kritička istraživanja provedena od protestantizma su nesumnjivo najmarljivija i najpronicljivija zadnjih stoljeća. U tom smislu je čak u rangu, dapače čak se i ističe, sa znanstvenim istraživanjem. Ali je tragedija da je sav rad na krivom kolosijeku, i potpuno promašuje ono što je stvarno u Bibliji". Duboko potresen razmišljajući da li bi to mogao biti slučaj, otišao sam kući. Raznovrsnim pitanjima, također, pokušao sam saznati što sam mogao o načinu na koji su se stvari predstavljale Dr. Steineru. "Zar vi ne mislite da u evanđelju sv.Ivana imamo riječi Krista kako su reflektirane u specifičnom pojedincu, dok sinoptička (ostala tri, op.pr.) predstavljaju Kristov stvarni način govora"? "Za mene je to upravo obrnuto", bio je njegov odgovor. "Kada sam čitao evanđelje Sv.Ivana odmah sam našao put do jezika koji je Krist stvarno govorio. Kod sinoptičkih evanđelja moram se najprije prilagoditi". Može se shvatiti koliko je duboko ovakva izjava u sukobu s teologijom općenito, ali također i koliko je olakšanje bila za čovjeka koji je uronjen u ivanovo evanđelje, i od samog ga početka pokušao opravdati iz duboke unutarnje svijesti. "I oproštajne riječi Krista? Tako su izgovorene"? "Sigurno, jesu; ali isto tako su izgovorene mnoge druge riječi koje nisu zabilježene". Kada je Rudolf Steiner govorio o ovakvim stvarima to je uvijek bilo s određenom poniznošću i poštovanjem. "A Kristove riječi na Križu – stvarno su izgovorene tako"? "Sigurno da jesu". "Ali zašto, onda, jedan evanđelist daje jedan izvještaj a drugi različit"? pitao sam. "Oni nisu, naravno, davali povijesni izvještaj. To nisu povijesni zapisi. Evanđelisti daju ono što im se otkrilo kao istina nakon duboke kontemplacije događaja, čak iako im nisu stvarno svjedočili. I tako je jedna riječ došla jednome, druga drugome, svakom u skladu s njegovom posebnom pripremom". Naravno da će trebati biti mnogo "odučavanja" prije nego teologija bude mogla prihvatiti ovakvo gledište. U kojem se smislu to mislilo sinulo mi je tek kasnije, kada sam mislio o riječima koje, u Djelima apostola, Luka stavlja u usta umirućem Stjepanu. shvatio sam kako tri riječi točno odgovaraju trima riječima umirućeg Krista zapisanim od Luke u njegovom evanđelju. Treba pretpostaviti, dakle, da je Luka često čuo impresivni izvještaj o smrti Stjepana od apostola Pavla,. i da je to osvijestilo njegovu dušu na tri riječi izgovorene na Križu. Moderni povjesničari svakako bi iz toga izvlačili sasvim različite zaključke. Ali također je sigurno da ti zaključci ne moraju nužno biti prihvaćeni kao zadnje riječi i da postoje još i druge mogućnosti za istražiti. Tako se dobro sjećam tona s kojim je Rudolf Steiner jednom govorio o Posljednjoj večeri. Tek sam ga u prisjećanju postao potpuno svjestan. To je ton koji nije mogao ne prozvati najveće poštovanje u bilo kom osjetljivom čovjeku. Mnogo puta, kasnije, razmišljao sam da kada bi se uvijek moglo govoriti o religijskim istinama u tom duhu ne bi se moglo ne uvjeriti ljude, jer bi jednostavno bili odvedeni u višu oblast. Ali bilo da se bavio spaljivanjem Templara, ili "Prijateljem Boga" iz Oberlanda, Dr. Steiner je uvijek govorio kao da mu ne trebaju povijesne knjige, već da je sam stvarni svjedok svih tih događaja. A sada - Luther? Sredinom godine 1917 jednom sam jeo s Dr. Steinerom. Spomenuo je riječi Hermanna Grimma, mislim da je bilo, u smislu da će se Nijemci uvijek osjećati ujedinjeni u djelu Luthera, Friedricha velikog, Goethea i Bismarcka. "Ali djelo Friedricha velikog i Bismarcka je sada uništeno", rekao je. "Goetheov pravi genij nije imao svog učinka. A Luther je zaista imao malo utjecaja na njemačku naciju kao cjelinu". Rekao sam par riječi u suprotnom smislu. Ali u prigodama kao što je ova mnogo više mi je bilo stalo da saznam mišljenje Dr. Steinera nego da on čuje moje. Izgledalo mi je da je našao nešto povoda da ide dublje u pitanje Luthera. Dopustite da dodan nešto za one u redovima starog Kršćanstva koji se raspituju, bez ikakvih predrasuda, o Antropozofiji. U vrijeme jubileja Reformacije, 1917, Dr. Steiner je neočekivano održao dva privatna predavanja o Lutheru. Njihova korist za teologe može se zamisliti. To je bila stvar pokazivanja točaka različitosti između Antropozofije i protestantskog Kršćanstva – i te razlike su se jasno objelodanile. Lutherov cilj: subjektivno spasenje. Steinerov cilj: objektivna stvarnost. Fundamentalno različiti stav u svijetu! Dr. Steiner je bio zainteresiran za ono što je Luther vidio. Na primjer, na Lutherovu borbu s Vragom gledao je kao na stvarne borbe s približavajućim duhovima narednih stoljeća, s Duhom materijalističkog intelektualizma, poznatog u Antropozofiji kao Ahriman. Također je smatrao da je Lutherova mnogo osuđivana grubost bila zbog njegovih "Imaginacija", koje se nisu, međutim, uzdigle na nivo jasne svijesti. "Dakle kada Luther piše protiv 'okrunjene krmače Engel-zemlje' imao je u vidu nadčulne slike bića Kralja Henrika ispred sebe"? pitao sam nakon predavanja, "Da," bio je odgovor. "Nitko od drugih oko njega nije razumio, i zbog toga Luther ne bi bio ometan. Znao je da je vidio više od ostalih". – Tako je ovdje Luther branjen od autsajdera s obzirom na ono što je pogodno za postići okorjeli luteranski očaj, naime: njegove polemike i njegovo "praznovjerje o vragu". Ali Dr. Steiner je objasnio da upravo jer je Luther živio na sjecištu dviju epoha, i, unatoč srednjevjekovnim silama koje su u njemu radile, ipak je osjećao svoj put u budućnost – upravo zbog toga, mogao je dati Kršćanstvu formu koja može živjeti privremeno kroz dolazeća stoljeća. Ali - Grijeh i Milost? To je bio, konačno, najosnovniji doživljaj u Luthera! "Rudolf Steiner nije to uopće razumio", - tako kažu teolozi. Razumio je to tako malo da je govorio dublje i dirljivije nego svi njegovi suvremenici o aktualnosti i utjecaju zla. Istraživao je povijest Pada u grijeh i opažao njegove posljedice s jedne strane u samoj prirodi a s druge u misli, koja je postala apstraktna, bljutava, mrtva, kadgod se pogleda u teologiju. Kasnija će epoha biti suočena s izvanrednim fenomenom u povijesti da je čovjek koji je govorio kao nitko prije njega – ne subjektivno već objektivno – o užasnoj pustoši iskovanoj od zla, morao trpjeti optužbe teologa da ne poznaje značenje Grijeha. A Milost? Toliko je malo razumio da je, kao nitko drugi prije njega, podučavao Djelo Krista – taj čin Milosti od nas nezaslužen i koji daleko nadmašuje sve naše mišljenje – kao odlučujući događaj u ljudskoj povijesti bez kojeg bi cijelo čovječanstvo bilo izgubljeno, ali koji nije mogao proizaći iz njih samih – događaj toliko presudan da na njemu počiva cijela budućnost čovječanstva i svakog pojedinca. Razumio je "toliko malo" da je rekao: "Što se više netko uzdigne, to više sve postaje Milost". Ali malo je kazao o tome, i nije mogao govoriti jezikom teologa. Ova knjiga nije apologija već doživljaj Rudolfa Steinera od jednog teologa. Još jedna stvar se, međutim, može spomenuti. Karma i reinkarnacija – zakoni sudbine i ponovnog rođenja. Oni su upravo suprotni kršćanskom doživljaju Milosti i biblijskom Evanđelju spasenja – tako je rečeno. Kao protivno tome neka bude navedeno sa svim naglascima da u naše vrijeme obje te istine, premda se ne mogu naći u Bibliji, mogu biti prepoznate kao kršćanske istine. Za mene to nisu toliko znanstveni rezultati duhovnog istraživanja s kojim se Kršćanstvo mora pomiriti – premda su također i to – već mnogo više aktualni zahtjevi Kršćanstva kada je ispravno shvaćeno. Promislite na trenutak: čovjek prelazi u viši svijet. Što će biti s njime? Na neko vrijeme može se radovati što je slobodan od Zemlje i sve njene bijede. Ali zatim, ako bi mu bila dopuštena molba – što bi to bilo? Sigurno bi želio opet sresti ona ljudska bića prema kojima je bio nepravedan u zemaljskom životu, i žudio bi za mogućnošću da napravi dobro onima prema kojima je bio nepravedan na Zemlji. "Milost" leži upravo u tome, da traži da li mu to može biti dodijeljeno. Zakon Karme se mogao pojaviti na Istoku kao neopoziva svjetska nužnost – u svijetlu Krista postaje čin Milosti, naša vlastita slobodna volja. Ali taj čin Milosti – jedini za kojeg obično čujemo da se spominje - naime da je čovjek uhvaćen u realnost Krista, taj čin Milosti morao bi najprije nestati da bi takva želja uopće bila moguća. I sada pretpostavimo da je čovjeku u drugom svijetu dopušten još jedan zahtjev – što bi on želio? Želio bi da može pomoći Kristu ondje gdje je njegov zadatak najteži i najugroženiji, gdje Krist sam pati i mora se najljuće boriti. Ta želja, ako bi bila ispunjena, vodila bi čovjeka ponovno natrag na Zemlju. Nije kršćanski težiti za odmorom i blaženstvom daleko od mizerije Zemlje. Kršćanski je nositi u sebi svijest koju je jednom Krist donio sa Nebesa na Zemlju da bi našli radost da budemo kao On i radimo s Njime, gdjegod da nas treba. Cjelokupna istina kršćanske doktrine o Uskrsnuću ostaje netaknuta – kako se može pokazati teološkom raspravom – zaista povećane jasnoće i veličine. Zajednica Kršćana, u čijoj službi sada živim, nema dogmi – zasigurno ni reinkarnaciju. U Zajednici Kršćana može živjeti svatko tko je jedno s nama u privrženosti Kristu, čak i ako kaže: odbacujem sve te stvari. Ali oni koji drugima ostavljaju slobodu također imaju pravo tražiti slobodu i za sebe. I u ime te iste slobode neka bude rečeno: Istina o reinkarnaciji je riječ Krista našem vremenu. Dolazi u pravi čas, upravo kada put prema kristijanizaciji Istoka treba biti oslobođen. Sve ove stvari čine dio teologovog doživljaja Rudolfa Steinera. I sve velike stare istine s kojima se Kršćanstvo hranilo stoljećima - Trojstvo, Božji Sin, božanska Smrt, Uskrsnuće, Posljednji sud, Obnova svijeta – ponovno se pale kao vječne zvijezde. Ali ne kao da su preuzete od neke božanske uredbe i donesene kući dijalektikom. One nisu otkrivene kao najdublje stvarnosti svijeta – koje su, ipak, potpuno poznate jedino onima koji su s njima voljni ujediniti svoje cijelo biće u ljudskom smislu. Zar toliko puta nisam rekao ranijih godina, nasuprot mnogim drugim "modernim teolozima": Postoji istina u svim ovim "dogmama", zaista više istine nego dijalektika i etika danas iz njih izvlače. Ali ne možemo pošteno tvrditi da ih posjedujemo; moramo čekati dok one ne dođu nama na naš put u novom obliku. – To čekanje je sada ispunjeno. Netko može ponovno posjedovati te istine potpuno i iskreno čak i ako stav prema znanstvenoj svijesti vremena nije bio samo negativan, čak i ako prepoznaje njenu relativnu vrijednost. Jer znanstvena svijest našeg vremena također ima svoje božansko pravo. Znanstvena misao nije bila pometena u stranu kao "naturalistička", poganska, "nekršćanska". Netko nije iskupljen s znanstvenom misli; ne, sama znanstvena misao je bila iskupljena. To je različito. Krist je ušao u mišljenje, ne samo u osjećaje i volju čovjeka. Velike zvijezde koje su jednom sjajile u Misterijima, ali u drugačijem obliku, ponovno se pojavljuju – ne kao dogme, ne još kao predmet vjere, već kao božanske stvarnosti, ujedinjujući se s drugim istinama u jednu veliku harmoniju duha, i zasjale su dolje na novostvoreni svijet. Kada kršćanski teolozi u velikom broju shvate da se jedino tu može naći spas Kršćanstva, da ako je to ignorirano Kršćanstvo će ili ići naprijed u svoju propast kao rezultat maglovitog mišljenja ili se vratiti u ortodoksnost, i otuda u Katolicizam kao rezultat polovičnog mišljenja? Čak i danas ja ne kažem: prihvatite - već: uzmite ozbiljno. Iskušajte bez predrasuda i iskušajte potpuno. – I tada je bitka dobivena.
* * * * *
// nastaviće se....
_________________ http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|