prebacujem citat iz jednog drugog topika:
Sjenko je napisao/la:
Ako smo zaključili da postoji samo energija, a mi smo samosvijesna bića, kako bi se zvala samosvijesna energija? Svijest?
život.
jedna stvar: ne postoji ništa živo što nije svjesno. nekoga, nečega, bilo čega.
svijest živi dok život osvješćuje. i jedno drugo neprekidno zovu.
pojam "svijest", "svjestan", "svjesnost" ... ne znam porijeklo naše riječi (s ili sa viješću |s+vijest| (s informacijom, informiran?) što nas vodi u dva usko povezana pojma: svijest i savjest), ali con+scire (consciousness) je identično meta+nous - sa znanjem ili spoznajom, s viješću ili informacijom, slijedi: 'informirani izbor'. kada govorimo o svijesti tako, u pitanju je "spoznajna sposobnost" koja je preduvjet za sposobnost djelovanja (bilo kojim djelatnim čulom) na temelju saznanja. ni manje ni više.
ako je naš izraz "svijest" poput gorespomenutih izraza i ako je posve sinoniman s njima, baš kao i bilo koji naziv tog koncepta bilo kojeg jezika, a jeste (jer ne može biti drukčiji) stvar se razmotava. razvijanje svijesti svodi se? na educiranje i obrazovanje, učenje i saznavanje novih stvari i informacija, bilo kroz upliv izvana ili kroz reorganizaciju u integriranju (na prvoj ili drugoj razini). ...
saznavanje, upozavanje, spoznavanje - poimanje. logos=pojam. i logos=riječ(ju izraženi pojam), izražaj. kad otvorimo usta mi riječima manifestiramo nevidljive pojmove, riječima kao laserskom lampicom osvjetljavamo skrivena obličja (tijela) koncepata ili njihove aspekte (dijelove tijela, funkcije, efekte...), riječima ili nekim drugim načinom izražavanja (ekspresije).
razdjeljivanje korisnog od beskorisnog, plodnog od besplodnog, fakata od fikcije, floskula od činjenica, da ne kažem laži od istina - posve su druga stvar. mi danas znamo (ne?) da je električna struja tijek elektrona. to što time ignoriramo da je to objašnjenje (da ne kažem definicija) znanosti tek puka igra riječi i da ne definira ništa relevantno (osim vlastitu možda širu metodologiju), samo ukazuje na prethodno naučenu metodologiju.
nije upitno onda što je svijest niti što je osvještavanje - već AKUZATIV. KOGA ILI ŠTO tako upoznajemo, osvještavamo, spoznajemo... (nije da je "upitno" u smislu dubiozno, već je nešto što možemo lako upitati.)
biti svjestan ili imati svijest - ok, imamo i ruke i noge, ali šta ćemo s njima? imamo i oči, ali kuda ćemo usmjeriti sposobnost ili funkciju vida? imamo uši, ali čemu ćemo pokloniti sluh? (što ćemo slušati, učiti i internalizirati-povjerovati jer smo tek pratili prethodno internaliziranu metodologiju provjeravanja?) znamo i hodati, ali znamo li kamo idemo? ili kuda? ili gdje smo? (da ne bušim po gramatičkim razlikama...)
reći da širimo svijest je isto kao reći da širimo oči. ne širimo oči i ne širimo vid, već širimo vidokrug. ali vidokrug nije ni oči ni vid. procesom spoznavanja tj. učenja širimo li svijest? ništa više nego što širimo oči gledanjem tj. gledanim, onim u šta gledamo i što vidimo.
nisu bez razloga poznata nam čula prozvana - SPOZNAJNIM čulima (koncept jnana indriya npr.; jnana=znanje, indriye su čula). jnana (đnana ispada indijski naziv za ... ni manje više nego: svijest - i nigdje, nigdje, nigdje nije tako prevedeno. začuđujuće!?) i među njima su svih nam poznatih pet čula, ali spoznajno čulo, kao 'šesto čulo' nije oko tek, već VID. vid, sluh, njuh... sva čula. čula nisu tek puki organi niti dijelovi tijela, već funkcije, svrha i sposobnost koja nadilazi (ili može nadilaziti) i prostor i vrijeme... stara riječ za sposobnost je - moć. moć, šakti, dunamis...
bottom up: svijest je integriranost čula. efekt integriranja je nešto što je poznato kao veće od puke sume svojih dijelova. sinergijski. bottom up svijest izgleda kao efekt sinergijskog međudjelovanja čulnih sposobnosti.
top down: ono što ispada (bottom up) kao integriranje i povezivanje čulnih sposobnosti i što smo otkrili da je svijest, neki su to nazivali "duh" i taj duh koji je svijest (koja integrira čulnost na razini ispod u koju se manifestira(la)) postoji sam za sebe i po sebi (neovisno od fizičkih izražaja) i on je razlog zašto se čula uopće počnu i integrirati da posluže tom duhu kao "udovi" kroz čulne organe.
taj duh (ili dah) predstavlja vrstu prozračnog (kao transparentnog uz mogućnost da poprimi boje), kažu, suptilnog tijela i odgovoran je za čulnu percepciju te emocionalne i mentalne procese. on je jedna cjelina i cjelovitost za sebe od čijih mogućih aspekata su danas rasprostranjeni koncepti: eteričnog (vegetativnog - nesvjesnog), astralnog (iracionalnog: porivi, strasti i osjećaji - podsvjesnog) i mentalnog (racionalnog: uvjerenja, mišljenja i zaključivanja - svjesnog aspekta nekih grana znanosti) tijela. svo troje su jedno jedino tijelo. tijelo žive svijesti. za nas: ljudske svijesti. i nisu razdvojeni. (mi ih razdvajamo tek da naznačimo na koji aspekt manifestacije se duh odnosi, u kojoj boji ga percipiramo* ili iz nekih desetih razloga... i ne ponajmanje zbog puke konkretne komunikativnosti). u različitim tradicijama manje ili više slično ili različito su razgraničavani, tako da se "energetsko tijelo" ili "sanjajući dvojnik" negdje preklapaju, drugdje se preklapaju "sanjajuće tijelo" i "majmunski um", negdje dalje nešto treće... stvar, koliko je bitna toliko i nije (što ne znači da nije sebi svojstvena ili zanimljiva tema): sve to je u suštini JEDNO JEDINO tijelo koje je "naučilo" različite specijalizacije od kojih se može "odspecijalizirati" i "respecijalizirati" u neke druge funkcije. to i takvo tijelo duha je jedno jedino za svakog od nas i sve ostalo navedeno su FUNKCIJE koje zadobija i obavlja. . . .
poteškoću uvodi činjenica što su se kroz povijest značenja riječi "duh" i "duša" bukvalno razmjenjivala i mijenjala ili da uključe nešto drugo ili da isključe neku od funkcija smatranom relevantnijom u datom momentu. tako da je nekima ovaj koncept poznatiji pod nazivom: duša. ok, kako god. u ovom tekstu naziv koristim kako je prethodno opisano.
znači, duh prožima (fizičko) tijelo, on je živ (i uvjetuje živo stvorenje svojim prisustvom, on je uzrok što smo živi uopće), on je svjestan i čulan, sposoban percipirati i spoznavati čulima. on sam nema specijalizirane dijelove (kao vid, sluh...) već je (funkcionalna) cjelina i o kanalu kroz koji se kreće ovisi odlika posljedične specijaliziranosti (kroz fiziološki sistem oka manifestira se kao vid npr.). može biti da tako i sam uči... i spoznaje... duh sam, taj dah života (kojeg neki nazivaju dušom) je sam svjestan, on jest "živa svjesnost" i "svjestan život" po sebi. nema života koji nije svjestan, sve živo inherentno je i inteligentno i svjesno - sposobno za kogniciju (relativnu formi).
sad dolazi na red naš "akuzativ": svjestan koga ili što? koga ili što spoznajemo? koga ili što osvještavamo? upoznajemo...
uobičajeno je reći da se svjesnost tako može usmjeriti "van ili unutra", "na materijalno ili na apstraktno" i onda ako je na van/materijalno onda je to kao onečišćujuće, a ako je na unutra/apstraktno onda je kao "duhovnije". ne bih se složila. materijalno i vanjsko ni po čemu nije inherentno nečisto, baš kao što niti unutarnje ili apstraktno nije nužno "duhovnije" ili čisto.
pored tog tijela duha postoji i zaista duhovnije tijelo i može ga se prozvati "tijelo sjaja" (neki su ga prozvali tako, neki "svjetlosno tijelo", neki tijelo Krista, neki nekako). neki će tek njega prozvati "duhom", neki pak pravom "dušom" s "istinskim umom" (već ovisno o tome kako su prozvali ono prethodno), opet, kako god... u suštini, ovo "tijelo sjaja" nije neko tijelo totalno odvojeno i različito od prethodno spomenutog "duhovnog tijela", duha - svijesti, tijela koje znamo kao eterično-astralno-mentalni aspekt. to je isto to tijelo.
ponovit ću: to je to jedno te isto tijelo, sjajno tijelo je tijelo duha (ranije opisanog), ali kada ono (za)živi na specifičan način.
Marko Aurelije je to lijepo izrazio rekavši da je naš duh (ili duša), tijelo duha (ili duše)
sjajno onda kada:
- nije pruženo prema bilo kakvom vanjskom objektu,
- nije uvrnuto unutra u sebe samog,
- niti kolabira u sebe samog;
već kad zasja i sja svjetlošću kojom vidi istinu, istinu svih stvari u svim stvarima i istinu u sebi samom.
i to je taj akuzativ. koga ili što spoznajemo. koga ili što osvješćujemo. i to je dativ: komu ili čemu poklanjamo svoju svijest, svoj um, duh, vrijeme, život. naša svijest može zaživjeti (sa) sjajem ili ostati potpuno pružena prema van ili uvrnuta u sebe.
tijelo duha - svijest. bez njega ne bismo niti bili živi. jer život i svijest su u sjaju NERASKIDIVI, sjedinjeni uvijek i zauvijek i iz tog jedinstvenog sjaja proviru, i z njega i kroz njega i ni kroz što drugo. ne idu nikud jedno bez drugog. neprekidno jedno drugome zazivaju ime: život pjeva svijest i svijest pjeva život. sve nijanse za sve su sami stvorili kako bi mogli biti sve u svemu i sve svima. u tijelu 'slave i sjaja'. . . Kristovom tijelu.
efharisto - hvala