Podforum je sada otvoren u kategoriji Posebne teme:


LINK


...

Hvala Galaksija

Molim clanove da pisu o svojm iskustvima, ovo je jako bitna tema i trebamo joj posvetiti dosta paznje.
Smatram da svi zelimo bolje sutra, i red je da svaki clan doprinese tome, zato ocekujem da svako iznese svoja iskustva.
Olaksat cemo jedni drugima a i omoguciti buducim clanovima koji zaplivaju u ove vode brzi napredak.

Puno pozdrava

Da ne bi otvarao novu temu, postaviću ovde pitanje, a pre pitanja nekoliko reči.

Rodiš se, rasteš, učete raznim glupostim, stavljalju te u kalup, završiš školovanje, uklopiš se u sistem sa svojim egom, život teče…shvataš na trenutke da život nije samo život, počinješ da proučavaš raznu literaturu, počinješ da istražuješ sebe…I shvatiš da nije sve uvek onako kako izgleda, vremenom osećaš sve veću svesnost…vreme prolazi sve više si svesniji a sve više si usamljeniji, pogledaš oko sebe i vidiš da te većina gleda čudno, osećaš njihove poglede sa nekom vrstom osude…nastavljaš dalje da se uzdižeš u svesnosti, da se penješ sam kao planinar ka opasnom vrhu, penješ se, penješ i sve usamljeniji si, vrh je blizu a uspon je sve opasniji i taman kad pomisliš da si na korak do vrha… u jednom trenutku načiniš pogrešan korak…osećaš da padaš, da toneš kroz noć, osećaš lišće od drveća i shvatiš da si sve bliži padu, prikupljaš snagu i svu svesnost da se pripremiš za bol sa dodirom zemlje pri padu…bolelo je, preživiš pad, okreneš se oko sebe vidiš da si u dubokoj šumi, ne znaš kud treba ići…većina te i dalje gleda čudno, dok osećaš njihove poglede kako te sažaljevaju…lutaš kroz šumu i sve je nekako drugačije…

E sad pitanje kako da pronadješ put koji vodi iz šume?

Ili bolje je pitanje koliko u tim trenucima možeš nešto da učiniš?

To je tvoj put, tvoja skola. Okruzenje te vrlo cesto dozivljava na nacin onako kako ti emitujes energiju, da li svjesno ili ne to je do tebe. Ne treba mnogo davati prostora durgima oko sebe. Niko ti ovdje nece moci reci kako da nadjes put, jer je on tvoj kao sto rekoh na pocetku i samo ces ga ti znati pronaci. Izlaz iz sume doci ce sam, pojavice se, ali do tada moras da ga trazis, a ne da sjedis skrstenih ruku ili da pitas druge kako ga naci. Ne znam o cemu se radi, ali put kojim sigurno ne mozes pogrijesiti je put duhovnosti (naravno u pozitivnom smislu a ne nekakve carke barke), ma kakva duhovnost,praksa ili religija bila u pitanju, tvoj izbor.

Putevi su razliciti upravo onoliko koliko smo i mi svi kao bica razliciti. Ono sto je moj put nemoze biti tvoj, bar ne na potpuno isti nacin. Ceo zivot nam se i sastoji od trazenja puta,i resenja.Kad to konacno nadjemo i osvestimo tada smo vec na pravom putu,putu ka Izvoru

Poli, tako je.
Putevi nekima mogu biti samo slicni, a opet individualni. Svako ko to negira, na dobrom je putu da postane nesto slicno inkvizitoru. Sto opet ne podrazumeva prihvatanje svakakvih gluposti. Mora postojati neko iskustvo da bi se to moglo razgraniciti.To iskustvo se donekle i stice pravilima- a onda dalje moras sam.

Delfina ko to nije shvatio shvatice, a mozda i nece ,i drzace se slepo puta Kast. iliKrishnam. ili bilo cijeg bezeci tako od opasnosti da zagazi svojim ali i najtezim putem.

Poli, .

Ne znam kakav bi smisao naseg postojanja ovde bio ako bismo se otudjivali od svega sto podrazumeva zivot na ovoj planeti. Pa mislim da je bas smisao da se snadjemo, koliko god je moguce u materijalnom svetu- da i kroz to materijalno uspemo da vidimo ono duhovno...nije to "sedenje na dve stolice", vec smisao. Zasto ne videti nesto iz vise uglova, pa duhovno napredovati kroz nalazenje pravog puta kroz sumu tih uglova?
Zasto se ne bi moglo "duhovno dici" medju ljudima koje to ne zanima? Pa to je mnogo teze od izolacije, a samim tim i snaznije duhovno iskustvo u svetu materije.

U želji da živiš odvojeno od svijeta da se ponekad pobjegne u planine ili manastire zapravo gradiš barijere između sebe i bližnjih,uz izgovor da činiš volju božju.


Budući da za razvoj duše su potrebne sve vrste iskustava, te skrivanje u planinama i manastirima i sl. s evolucijskog stajališta, je vrsta počivališta gdje čovjek staje u karijeri, i vrši pregled svojih prošlih iskustava i asimilira dobro koje je bi mogao dobiti iz njih.

Ako se bojiš da nisi dovoljno jak/jaka da prevladaš iskušenja koja svijet stavlja na tebe to onda znači da nisi prevazišao svoje strasti ili strahove zbog kojih si ovdje a Zakon Karme i Inkarnacije će te natjerati natrag u svijet u nekom budućem životu do kraja u borbu iz koje si pobjegao.

Strah donosi ograničenje tvojih misli, a ograničenje misli donosi ograničavanje slobode. To je strah od osoba ili stvari koje uzrokuje da muškarac ili žena dobrovoljno žive iza željeznih vrata ili u tvrđavi od kamena.I u toj iznimno dobro zaštićenoj tvrđavi koja ih štiti od npr."svijeta,tijela ili samog vraga,zapravo nisu ništa drugo doli ogromni spomenici vlastitome strahu.Što veći je strah to će udaljenije i grandioznije biti utočište.

Poanta je u motivu i namjeri zbog koje se odričeš svijeta i njegovih izazova.


Ako se čovjek oda celibatu jer se boji posljedica života u dvoje ili ga bije strah od neutažive seksualne želje koja će ga prožeti u potpunosti i izopačiti te je strah taj motiv za izolacijom , provođenje represije fizičkog izražavanja tih želja će proizvesti frustraciju koja može izrasti u fizičku manifestaciju zvanu "Bolest".

Kaže se da načelo celibata predstavlja dušu koja živi život čednosti, jer voli čistoću, a ne zato što se boji posljedice ili buduće kazne. A kad dođemo u svojoj evoluciji do te pozicije onda nema straha od osoba ili stvari koje bi mogle nas odvući na stranputicu od čestitosti kojoj težimo, tada neće biti smatran luđak niti budalom niti ćeš tražiti sigurnost unutar zidova samostana.

Možda se sve ovo moglo izreći u manje riječi ali ja još nisam stigao na to mjesto.

Put nije put, ako je put.

Nije resenje otici u pecenu, to je korak nazad, covek je izasao iz pecine sa razlogom.
Sa razlogom ljudi danas zive u velikim zajednicama ali kako ne razumeju taj razlog oni se otudjuju jedni od drugih u zajednici.
Zapravo svi su otudjeni, prava je retkost da covek coveku pridje, a trebalo bi prilaziti, ne bojati se.
Trebalo bi slusati ljude oko sebe sta nam govore, no mi na njih ne obracamo paznju.
Eto to mozemo uciniti za pocetak, otvoriti duh ka drugima, ne gledati na kasi u zvake vec u kasirku, onog ispred i iza tebe.
Biti tu prisutan izmedju njih i obratiti im se.

Mislim da rješenje nije otuđiti se, odvojiti se od društva. Pa ipak , kad kreneš duhovnim putem, počinješ drukčije gledati na svijet. Kao posljedica se neminovno javlja osjećaj otuđenosti. Ali čovjek se ne može izolirati, mora nastaviti živjeti i raditi u svijetu. Kad te prođe onaj prvotni šok, nakon shvaćanja da stvari ne funkcioniraju kako si ti dosada mislio da funkcioniraju, prilagodiš se. Zapravo počinješ uočavati puno stvari koje do tada nisi vidio i to ti daje priliku da puno naučiš o njima, i o sebi također. To je najefiksniji način učenja te nam pruža mogućnost da što prije svladamo lekcije i pobjegnemo...