Penjanje na pozornicu, igranje na njoj i silazak s nje, možda i nemaju toliko veze s nekim našim izborom ili slobodnom voljom?! Samo penjanje na nju i silazak s nje bi tu možda takođe spadali u sklop - obavezne igre - sve dok se nalazimo u stanju u kakvom se nalazimo a njega nije nimalo lako prevazići?! Pozornica i igra na njoj, penjanje na nju, silazak s nje... išli bi ruku pod ruku sa stanjem naše svijesti koje bi moglo biti uveliko kontrolisano izvana.
Neki, koji su osmotrili stvar s istočno-gnostičke platforme, tvrde da ovo što mi mi nazivamo budnom ili čistom sviješću, drži čovjeka u jednom snu koji je gori od onog sna noću u krevetu (Gurđijev). Međutim, mi u tom snu imamo mogućnost da se bavimo i naukom, pa čak da pišemo i knjige. Naravno, možemo se baviti i duhovnošću, pa se tako i „produhovljavati“. Možemo se baviti bilo čime što je dozvoljeno programom za igru na pozornici, međutim, ako zastranimo i krenemo „cik“, umjesto „cak“, kako je propisano, onda nas „neko/nešto“, odmah očita, pa nam propiše –
odgovarajući tretman.
Prema istočnoj gnostici, „generalni zakon“ je taj koji obezbjeđuje i kontroliše igru. Drugi izvori smatraju da se tu radi o vještačkoj inteligenciji (AI)... „superkompjuteru“ (J. Keel), na kojeg smo svi prikopčani. Neki nas porede i s likovima u jednoj kompjuterski programiranoj realnosti (Phillip Dick), simulaciji ili
virtuelnoj realnosti.
Neki izvori već vijekovima nazivaju ovu realnost „maja“, „iluzija,“ „stereoma“...itd. a ti pojmovi su skovani u vremenima kad nije bilo ove moderne kompjuterske ili IT terminologije. Koji god pojam izabrali od ponuđenih, on će da ukazuje na jednu lažnu, nestvarnu ili neobjektivnu realnost. A postoji dosta indikacija da nju neko/nešto kontroliše?! Dakle, ono što bi tu imali, to bi bila – iluzija pod kontrolom ili jedna – kontrolisana iluzija. Naravno, sve što bi se nalazilo u jednoj iluziji, bilo bi iluzorno, pa tako i mi, gdje bi mi doživljavali tu iluziju na jedan – kontrolisan način, tako da je uzimamo sasvim ozbiljno, zajedno s nama u njoj. Znači, to bi bila jedna iluzorna pozornica, isto kao što bi bili iluzorni i oni koji se penju na nju, igraju na njoj i silaze s nje... Ako se podsjetimo na onu Gurđijevovu tvrdnju da se ovdje „sve dešava i da ljudi ništa nisu u stanju svjesno da čine“, pa ju povežemo s Keel-ovom tvrdnju da smo priključeni na „superkompjuter“ koji nam reguliše percepciju, pa tako i ponašanje... pa tu dodamo i ono od Filipa Dika „da nismo objektivni“ i da živimo u kompjuterski programiranoj realnosti... a onda se podsjetimo i na
druge izvore koji pričaju o istom... onda... onda... bi mi tu bili nešto kao likovi u jednoj kompjuterskoj simulaciji ili virtuelnoj igri u kojoj bi neko ili nešto drugo igralo nama, preko nas ili kroz nas?! Znači, ukoliko bi to bilo tako, onda što se naše igre na pozornici tiče, mi čak ne bi moglo birati ni to da li ćemo igrati – solo il’ Žikino kolo. Ukratko rečeno, kad bi neko od nas pomislio da siđe s pozornice, pitanje bi bilo da li je to stvarno pomislio on ili neko/nešto drugo u njegovo ime a njemu to plasirao kao njegovu ideju?!
Znači, komplikovano da komplikovanije ne može biti!?
U igri smo čak i kad spavamo noću u krevetu. A kad se probudimo, utonemo u drugi san koji je gori od onog u krevetu.
Istočno-gnostički izvori tvrde da pored ove, postoji i Istinska realnost! Međutim, problem je u tome što ne možemo preći tamo jer smo... iluzorni. Znači, kao takvi, možemo egzistirati samo ovdje, u iluziji. Kao neobjektivno-postojeći-entiteti, mi možemo egzistirati samo u neobjektivno-postojećoj-realnosti i pušiti ga do daljnjeg, pošto je ta realnost kontrolisana od jedne nehumane, neobjektivno-postojeće-inteligencije, zajedno s nama u njoj.
Znači, komplikovano da komplikovanije ne može biti!?
U stvari može! Isti izvori su zakomplikovali situaciju još više, tvrdeći da - ovdje ima i nešto – Istinsko! Kako bi u jednoj iluziji moglo postojati nešto istinsko?! Pa, to bi stvarno bila misterija?! Ukoliko bi tako nešto i bilo istina, naravno, mi kao iluzorni entiteti, ne bi mogli vidjeti to što je Istinsko. Mi to ne bi mogli ni čuti, niti opipati uz pomoć naših iluzornih čula koja su dizajnirana za percipiranje samo onih stvari koje su - iluzorne. Znači, nešto što je objektivno, za nas bi bilo nevidljivo, nečujno i neopipljivo. S tim u vezi, možemo biti mirni kad je - Istina u pitanju. Međutim, tu nam je Kastaneda još više zakomplikovao stvar, ubacujući u opticaj pojam – Unutrašnje znanje!? „Nešto znaš a ne znaš kako“. To se, navodno, čisto onako, ponekad, pojavi unutar našeg bića ali ne iz glave, kao rezultat nekog našeg pametnog razmišljanja. Znači, ne dođe putem naših misli a ne dođe ni kao neki glas jer naše misli i jezička komunikacija, ne piju vode kad je objektivna realnost u pitanju. Tako, ispada da našu pametnu glavu trebamo isključiti, ukoliko želimo doći u kontakt s nečim objektivnim?! Naravno, nikome pametnom tako nešto ne može pasti na pamet, međutim, ukoliko znamo da naša pamet ne pije vode kad je objektivna realnost u pitanju, onda bi moglo tu biti nešto?!
Osim toga, poznato nam je i to da je naša pamet toliko zaposlena iluzijom da kad smo budni, nismo u stanju prekinuti „naše“ misli ni na 5 minuta a kamoli duže..., kako bi ostavili malo prostora za manifestaciju onog - istinskog znanja (ukoliko ga iđe ima?!). Uostalom, naša ličnost je najpametnija kad je iluzija u pitanju i to ne možemo negirati.
Tako, prema gnostičarima, ono unutrašnje znanje bi dolazilo od strane jednog istinskog bića koje se nalazi u nama a ono bi bilo predstavnik Istinske svijesti ili Svijesti Apsoluta (
Prvog izvora) koja pripada Istinskoj realnosti i koja naravno, ne bi imala nikakve veze s onim iluzornim entitetom koji nam se u iluziji predstavlja pod raznim umjetni-čkim imenima kao što su Jehova, Alah, bog, Um Jednoga itd... Tako, prema njihovom koceptu, iznad onih naših poznatih nivoa svijesti, imali bi još dva nivoa koja su nam nepoznata:
Svijest Apsoluta (Prvi izvor)
Svijest Istinskog ja
----------------------------
Budna ili čista svijest
Podsvijest
Kolektivo nesvjesno
(iznad crte = Istina; ispod crte = laž)
Sada, s obzirom na to da znamo da gnostičari takođe barataju ovom istom budnom svijesti (ispod crte) kao i mi, pitanje je koliko im možemo vjerovati, bez obzira na to što smo mi specijalisti za vjerovanja a da ne kažemo da bi ovako nešto bilo - stvarno nevjerovatno?! Pa nije valjda da je ona Istinska Svijest, nekako procurila ovamo dole, kod nas, u iluziju, između onih crtica koje trebaju da ju odvajaju od nas, pa sada talasa i uznemiruje nas? Bar da su je odijelili punom linijom a ne isprekidanom, pa da nema kuda procuriti. Uostalom, ne bi bilo pošteno to, da mi ne možemo tamo a ona može ovamo. Još će da nam sjebe ovu iluziju, pa šta ćemo i gdje ćemo onda?
A brate, dojadilo i ovako. Gdje god malo bolje pogledaš, ono... laž. Čak i kad malo poštenije u same sebe zavirimo. A ne možeš stalno ni držati oči zatvorene. I one ružičaste farbe mi je ponestalo u poslednje vrijeme. Čak mi dođe i neko zlo kad mi neko pomene „ljubav“. Što mi možemo srat u ovoj iluziji, to ne može niko. U kvintalima i s argumentima. Dosta više!
Znači, valja nešto poduzimat, pa kud puklo da puklo.
**
A šta poduzeti? Prema nekim gnostičkim teorijama, to Istinsko ja se, u stvari, nalazi u nama a kako je tu zaglavilo, to nije baš jasno?! Kako se nešto istinsko uopšte može zadesiti u nečemu iluzornom? Nikako, osim uz pomoć nekih trikova a kakvih, pojma nemam. Doduše, neki tvrde da su ta istinska ljudska bića bila nagovorena da uđu u ljudska tijela a onda su ta tijela implantirali specijalnim, relativno inteligentnim implantima, dizajniranim tako da preuzmu kontrolu nad njima a to bi bile, naravno, ove naše lijepe i drage ličnosti s njihovim imenima i prezmenima?! Naravno, uključujući i moju, koja ovo piše i vašu, koja ovo čita. Nadalje, kažu da se mi kao ti implanti, možemo pretvoriti u istinska bića, samo uz pomoć tog istinskog ljudskog bića tj. ako bi se čvrsto povezali s njim, umjesto da služimo kao –
zatvorski čuvari. Nešto kao... iluzorno može postati - istinsko, samo ukoliko se poveže s - istinskim?! Kako sve ovo skontat uz pomoć pameti koja nije naša i nije objektivna, pojma nemam?
Znači, pušimo ga praktično a šanse da se izvučemo su – teoretske.
A teorija kaže da bi prvo, uz pomoć introspekcije, trebali sagledati svoju vlastitu lažnost, pa kad vidimo tu unutrašnju, vidjećemo i vanjsku. Uz to, naravno, trebamo prestati lagati sebe i druge. Kad je sprečavanje laganja drugih u pitanju, to je prilično lako jer tu samo trebamo prestati pričati, znači držati usta čvrsto zatvorena i ne uzimati u ruke papir i olovku ili tastaturu kompjutera. Međutim, kad je laganje sebe u pitanju, to bi išlo malo teže jer da bi to uspješno spriječili, trebali bi - prestati razmišljati. A ne možemo. Pošto ne možemo, onda bi trebali bar odvaditi koliko je to moguće. Što više laži odvadimo iz sebe, valjda ćemo se utoliko više približiti – Istini, odnosno, onom istinskom biću u nama (ako ono postoji). Taj proces može na prvi pogled izgledati kao neko – „bježanje od realnosti“, međutim, uz malu ispravku, tu bi se stvarno i radilo o jednom – bježanju-od-lažne-realnosti. A kao iluzorni entiteti, ne možemo sami prebjeći u onu istinsku realnost, nego, samo udruženi s onim Istinskim bićem. Znači, sasvim jednostavno! Teoretski, naravno. A praktično, nije. Doduše, poslije nekog vremena počinjemo sve više i više vidjeti laži, kao da stvar ide u pravcu krajnjeg zaključka da je SVE laž, što bi bilo i sasvim normalno za jednu – iluziju. A one Istine nema, pa nema... na vidiku... a nemamo ni neki utisak da obilujemo nekim... žešćim - unutrašnjim znanjem i razumijevanjem. Onda, iluzorna ličnost počinje da osjeća jednu iluzornu frustraciju u iluzornoj realnosti i da ju uzima sasvim ozbiljno kao i sve ostalo.
Tako bi svaki napredak u iluziji podrazumijevao sticanje svjesnosti o tome ko smo, šta smo i gdje smo... uz pomoć... lažne svijesti. Usput ćemo shvatiti to da ono čuveno: „Cogito ergo sum“ ili mudrolija čuvenog filozofa Dekarta: „Mislim, dakle postojim“, ne pije vode kad su iluzija i lažna svijest u pitanju, pa bi se ona ovdje objektivno prevela kao: „Mislim, dakle NE postojim“. (U iluziji bi inače manje-više sve bilo izokrenuto naopako, tako da se tu naše ličnosti ne bi trebale iznenađivati). Dakle, kad ovo skontamo, onda stvari postaju jednostavne jer odatle proizilazi to – da bi mi postojali, trebali bi samo – prestati razmišljati. Jednostavno da jednostavnije ne može biti!?
U drugom slučaju, ostaje nam samo ono što davno reče Stevo, jedan od junaka iz serije
Djeca matriksa:
Citat:
"Ova igra traje dugo,
Vesela je, šta bi drugo,
Igraj igru, zato jesi
Da ne vidiš šta se mijesi
Igraj igru, nemoj stajat,
Bolje igrat, nego lajat
Smij se, pleši, skači, jaši
Niko nesmje da te plaši
Moraš igrat, a možeš i birat,
Oćeš solo, il’ Žikino kolo…"
...