KOPAČ ZLATA (drugi dio)
Tek jednom je susreo jednog starog kopača za kojeg su govorili da je iskopao svoje istinsko zlato. Taj kopač mu je govorio kako je dugo nastojao pomoći ostalim kolegama kopačima, uputiti ih u potrebu i način prepoznavanja Izvora zlata, potrebnoj snazi, kako unutarnjoj, tako i tjelesnoj, o odvažnosti i srcu. Pričao mu je o sumnjama, o strahovima, o noćnim morama, o svemu onome što čovjeka zaokupira kad sam dugo kopa u dubinu, o trenucima bezizlaza i krajnjeg očaja dok sjedi u tom dubokom bunaru koji je sam iskopao, a ne zna koliki je put pred njim. Čovjek nikad ne zna koliko će duboko morati kopati, često je to taman trunčicu više nego što čovjek misli da može podnijeti, a ponekad i puno više – tako je govorio stari kopač za kojega se vjerovalo da je uspio iskopati svoje zlato. Čak je rekao da je umro tamo kopajući, a oči bi mu sjale iskrama sunca, kao površina mora, jezera i bistre rijeke. Naš kopač bi se tada uplašio, prolazile bi mu mračne misli, čak ga opsjedale slike raznih zvjeri iz samog pakla koje možda žive duboko u njegovoj planini. Ali, stresao bi to sa sebe i nastavio dalje; jer, na kraju, taj čovjek je iskopao svoje zlato. Uspio je. Zašto ne bi i on. Kopač se pripremao na to da neće biti lako, čak da će biti vrlo teško, možda nepodnošljivo... No, čemu se opterećivati sada time, pa još nije pronašao ni Planinu. O tome će kad dođe vrijeme za to. Ali, nisu mu iz glave izlazile oči tog starog kopača – tako nezemaljske, tako pune nečega što nije znao što je, osim da svijetle sjajnije od zlata, čak i njegovog zlata o kojemu sanja.
Često se znao uhvatiti kako razgovara sam sa sobom, sa svojim mislima, sa svojim željama, sa strahovima, sa drvećem i životinjama, ponekad i sa trunčicama prašine u zraku. To mu nije odvraćalo pažnju od traženja jer je naučio gledati tako da sve vidi, a ne samo ono u što mu je uperen pogled. Isto je tako naučio slušati, mirisati... Ponekad bi čak osjetio miris svoje planine...
Jedne noći ga je uhvatilo nevrijeme, stravičan se pljusak spustio na zemlju, vjetrovi su kovitlali i bacili ga u jednu pećinu, udubinu tek među stjenama neke planine, i on je zaspao. Te je noći valjda sanjao nešto, nije znao što, ali probudio se drugačiji, nešto se promijenilo u njemu ili tamo vani, ali nije mogao uprijeti prstom u to niti definirati o čemu se radi. Bio je sav mokar; pa spavao je dopol u kišnici i mulju koji su se nakupili u udubini tijekom oluje. U nekom čudnom je stanju krenuo prema gradiću podno planine razmišljajući što mu se to dogodilo. Zapravo, nisu to bile misli, one mu već dugo nisu smetale, nije se promijenio niti zrak, nebo je ostalo isto, gradić kao i svaki drugi prema kojemu se kretao. Ptice su i dalje pjevale, lišće šumorilo pod dodirom vjetra... Ali, nešto je bilo definitivno drugačije! Tada mu je sinulo. Kao gromom ga je udarila tišina iz dubine njegovog bića. Čuo ju je po prvi put. Nikad taj zvuk nije začuo. Udario ga je kao grmljavina. Kao u snu, okrenuo se prema udubini u stijenama iz koje je izišao i pred njegovim pogledom je bljesnula planina. Njegova planina.
Tišina u njemu bila je veća od planine, bila je veća od planete, veća od svemira. Toliko dugo je tražio svoju planinu i, eto, sada je nad njim, on je pod njom i ne zna što da radi. Sjeo je na travu i gledao u planinu, gledala je planina u njega, nije mogao odvratiti pogled od planine. Nije mogao disati od tišine. Dan je prolazio, došlo je veče, a da nije ni primijetio zalazak sunca koji mu je tako često bio jedini večernji drug. Noć je pala tako naglo i iznenadno da se trgao, izgubljen u mraku. Planina je nestala, sjedio je i pitao se da li je sanjao i kud je otišla njegova planina? Izvrnio se na leđa, zvjezde su mu bockale oči, a noćna svjetla i buka gradića, koja se uspjela probiti kroz tišinu, privukla mu pažnju. Zbunjen, umoran i besciljan krenuo je u grad.
Zapravo je otada puno vremena proveo u tom gradiću. Podno planine. Toliko je dugo tražio svoju planinu, a sada nema snage i nema hrabrosti prići joj, a kamoli početi kopati. Ona tišina je skoro ubila sve u njemu. Doslovce se razbolio. Njegova Planina je bila tako strašna i tako prekrasna. Nije dotad znao da ljepota može biti ubojita. Ponekad bi sjeo na neku terasu i potajice krajičkom oka pogledao prema planini. Srce bi mu zakucalo onom tišinom glasnijom od zvuka. Bilo ga je strah, kao nikad u životu, bilo ga je strah. Mučio se: ako bi i skupio hrabrosti i možda nažmirećki krenuo prema planini s krampom i lopatom spremnima za kopanje, ne bi znao kud ide, možda bi promašio i kopao na krivom mjestu. Najluđe maštarije nukale su ga na pomisao da bi mogao raskopati cijelu planinu na taj način, a ne zna bi li uspio otkriti zlato u njoj. Tada bi ju ubio, a to nije mogao podnijeti. Smrt njegove planine bila bi gora od vlastite smrti. A sve zbog one izbezumljujuće tišine. Ona je još ubojitija, još prekrasnija, još strašnija. Ako tamo, podno planine, može čuti samo tišinu, kako će čuti glas planine, kako će mu taj glas reći gdje je točno njegovo zlato. Kako, kad je ta tišina glasnija od bilo kojeg zvuka koji je ikad začuo. Mogao je samo gledati u planinu, povremeno, izdaleka, iz sigurnosti gradića.
I tako su dani prolazili. Kad bi uspio odvratiti misli od planine i njene gromoglasne tišine, pročitao bi ponovo koju knjigu o zemljoznanstvu, izlazile su nove, stalno se nešto novo otkrivalo i saznavalo. Polako se vraćao i čitanju drugih stvari – ljudskih lica, životinja, biljaka, zgrada, slika i koječega. Tražio je objašnjenje one tišine. Morao je otkriti što je ona.
Stanovnici grada su mu jednom prilikom rekli da ta planina nad gradom zapravo i nije planina, već da je to vulkan. Iako kažu zemljoznanci da je ugasli, s vulkanima se nikad ne zna. Ma, nije mu bilo bitno kako se zove: planina, vulkan ili obično brdo, uzvisina. Šta ga briga! To je njegova Planina, isto kao što je on Kopač, mada ga zovu i prijatelj i brat i majstor i mušterija i stanovnik i svakako još. Tako je to - njegova Planina. I svako veče bi joj poželio miran san i svako jutro ugodan dan, ali nije se usudio prići joj. A kamoli kopati. Kako će kopati po nečem tako prekrasnom. Pa nije on orač, već kopač zlata. A planina mu je uzvraćala kotrljanjem svojih stijena i onom gromovitom unutarnjom tišinom. Nekoliko puta se odronio komad i stijenje i kamenje bi uletilo u grad i prošlo pored ostalih kuća i oštetilo njegovu. Tada bi bio zauzet ponovnim izgrađivanjem svoje kuće, misleći da je Planina nešto gnjevna na njega, baš na njega. Mada mu nije bilo sasvim jasno zašto bi odbacivala te komade sebe i pri tome štetila i samoj sebi. Nije znao da su planine jednostavno takve, to im je bilo u prirodi i to je njihov način. Ponekad bi krenuo polako prema planini, ali kad bi začuo onu tišinu zastao bi kao ukopan na mjestu. Čudno ga je privlačila i odbijala. Nije znao što da radi s njom. Ali sviđala mu se, tako strašna, velika i prekrasna. Malo bi ju slušao, a onda otišao natrag u grad. Nije mogao podnijeti previše te tišine.
I tako su dani prolazili u razmišljanjima, učenjima, odmorima i radu. Jer i on je morao raditi za život, sad kad se već “smirio” na jednom mjestu i prestao lutati planetom. Nakon nekog vremena nije više morao ići prema planini, niti ju gledati da bi čuo onu tišinu. Tišina je često bila s njim. Čas odlazeći, čas dolazeći. Osjećao je kako se gubi. I to ga je plašilo. Ali ne više od tišine, ne više od planine.
(završetak u slijedećem postu)
|