Utisci – kako je to ogromna tema! Nemoguće je govoriti o njima, bez uključivanja gotovo svake ideje iz Rada. Utisci su sve što je utisnuto na namotajima naših centara, sve ono što nas dotakne, sve što čujemo, radimo, kažemo i vidimo - u stvari, naš ceo život. Sve su utisci i sve se snima – ne usuđujem se reći verno - na namotajima u našim centrima; utisci, u stvari, su sam život. Teoretski, znamo iz Rada da bi čovek potpuno lišen utisaka odmah umro, ali to ne možemo potvrditi. Međutim, lako možemo prihvatiti ideju, pa čak i sigurno osećati da, ako ne bismo uopšte više dobijali utiske od bilo koje vrste, život bi izgubio izvor u nama, ne bi nam više ostalo života. Da pokušam da u potpunosti izlažem na ovu temu bilo bi vrlo teško, i ja joj mogu prići samo na vrlo nepotpun način, jer da se pokrije cela oblast je stvarno preveliki poduhvat. Jedan aspekt utisaka koj možemo razmatrati su uticaji. Mi znamo da su od osnovnog značaja za nas. Ili, ako želite, možemo uzeti memoriju, ali memorija je zapravo samo vrlo ograničen aspekt, jer uključuje samo one utiske koje možemo ponovo pronaći, a njih je neuporedivo manje. Možemo isto razmotriti pitanje utisaka kao hrane. Ispitati čak i ovaj aspekti sa nekim nivoom detaljnosti traži mnogo vremena i to je samo mali deo naše teme: postoje očigledno i mnogi drugi aspekti. Utisci dolaze do nas spolja, iz sveta oko nas. Teorija je da oni utiču na različitim nivoima u meni, ali ja ne shvatam ovo, ili shvatam to samo delimično i vrlo malim delom. Utisci me mogu dotaći na vrlo različite načine. Oni mogu taknuti lagano po površini ili me mogu probosti kao nož ili mač i sasvim me preokupirati, ali, iako drugačij po kvalitetu i snazi, u suštini svi su utisci. Ne možemo preduzeti ovo proučavanje na teorijski ili intelektualni način. Ne možemo nabrojati utiske ili ih klasifikovati i organizovati. Mi živimo sve ovo u svakom trenutku. Na primer, znam da je u mom intelektualnom delu snimljen neverovatan broj utisaka. Sve moje znanje, istinito ili lažno, da li ima neke realne osnove ili da li je potpuna fantazija, sve što je povezano sa mojim običnim životom, sve od toga da znam svoje ime, kuću u kojoj živim, telefonske brojevi mojih prijatelja, sve je snimljeno tamo. Tu je zatrpano sa iznenađujuće puno smeća, neverovatnom količinom beskorisnih materijala, i to je sve ovde u ovom trenutku u formi asocijacija. Prema dubini ili suptilnosti sa kojom je utisak snimljen, on odmah postaje asocijacija, odnosno asocijativni materijal i u većini slučajeva ima samo tu formu. Od tog trenutka utisak je više ili manje deo mene, ali samo u meri u kojoj će se ponovno pojaviti uz pomoć asocijacija, i to je potpuno isto za emocitvni ili pokretni centar. Utisci su primljeni u svim drugim centrima na isti način kao u intelektualnom, ali nema sumnje da smo ih manje svesni. Intelektualni um je najpristupačniji za nas i uglavnom su misaone asocijacije te koje vidimo najjasnije. Mi dosta brzo možemo postati svesni da su misaone asocijacije ustvari utisci koji su snimljeni u prošlosti i to što zovemo razmišljanje se sastoji od više ili manje slučajnih kombinacija i trvenja, prouzrokovanih naviknutim mentalnim procesima, između različitih delova asocijativnog materijala koji je snimljen. Moramo shvatiti da je to tako u svemu i da svi mehanični ljudi funkcionišu na isti način. Dakle mogu da se setim samo onog što sam dobila, i pošto je primiljeno pasivno i snimljeno mehanički i posledično, to je primljeno potpuno neodgovarjućim delom koji se zadesio najbliži u tom trenutku, tako da ga se može setiti samo na potpuno nasumičan način. Bilo bi zanimljivo videti što se događa na samom početku. Možda nam može pomoći da vidimo sebe. Dolazim na ovaj svet - i to je isto za sve nas - kao netaknuti voštana tabla i od prvog dana sam počela da primam utiske i da živim po njima. Naravno da se ne sećam svih ove prvih utisaka ali, međutim, oni su ti koji odmah počinju sa uslovljavanjem svih mojih daljih utisaka. Ovde smo zaista početi dodirivati užas situacije svih nas. Za nas mehanične ljude ovo je trenutak kada tragedija počinje. U početku to mora biti tako, to ne može biti drugačije; od svih pasivnih stvari na svetu, ja sam tada najpasivnija. Ja sam doneta bespomoćna u moje okruženje. Ja sam prevladana, moglo bi se reći, i preopterećena sa utiscima. G. Gurđijev kaže da ljudi prljaju, kvare i švrljaju svakakve gluposti na praznu stranicu koja je malo dete. Bilo je tako za mene i za sve nas, a sada radimo isto to drugima. Svaki put kada smo u prisustvu deteta treba da pokušamo da se setimo ovoga – nekada sam bila ova čista, nova, bela stranica i onda su stvari izmešane popadale po meni i ukorenile su se u meni, jer sam došla u kontakt sa onim čime sam bila okružena, što, koliko god nas to zabrinjava u ovom trenutku, je u suštini svet ljudi. Možda najvažnija stvar koju moramo sada shvatiti je da svi asocijativno snimljeni utisci su uslovili prijem budućih utisaka, su uslovli mene - i ja se uopšte ne sećam toga sada - od dana kad sam prvi put izgovorila "Ja". Kako bi to čudno bilo kad bi se čovek mogao setiti kada je prvi put rekao "Ja" u procesu primanja asocijativnog utiska! Ja ne znam da li ovo osećate, ali bi volela da Vi i volela bih da mi svi to osećamo sve više i više. I sada, u ovom trenutku, odrasla osoba ili starija osoba, ja sam neverovatan kompleks masa utisaka snimljenih jedan preko drugog, i to je sve što imam na svetu - to i moja zaliha energije i pažnje. Ova fantastičan zbirka utisaka koja je postali asocijativni materijal je moj kapital, a to je zastrašujući kapital. Ne znam da li to shvatite ili ne, ali to ne pripada meni. Zaista, naprotiv, ja tome pripadam; to poseduje mene; to je glavni struja moje Mehaničnosti; to je moja 'ličnost'. Kako je to čudno da se ovaj fenomen i dalje sam od sebe umnožava. U svakom trenutku novi utisci se pojavljuju i u svakom trenutku dužna sam da odgovorim. A ko je to ko odgovara? To je uvek "ja", "meni", jer dopuštam da me preuzmu, odnesu u proces u kojem već snimljeni utisak reaguje na novi utisak, i ja vjerujem u to. To nije šala da reagujem na novi utisak iz nekoh dela svog đubreta koje je već nagomilano u mene i koje nazivam "Ja". I tako to ide iz jednog u drugi trenutak ceo moj život, novi utisci donose mi ono šta mi stvarno najviše treba ... nove automatske asocijacije. Oduvek sam tako živela i oduvek mi je to bilo sasvim prirodno; jer svako smatra da je to prirodno, mislila sam da je normalno za čoveka da živi tako - to jest, ako sam ikada o tome razmišljala pre dolaska u ovaj Rad. Život čoveka je stalna potraga, svesno ili nesvesno. Prvo je to potraga za hlebom, stvarima za život, njegovom prvom hranom. Sledeći je potraga za utiscima i možemo čak reći da je što je više čovjek živ, više energije ima, to više traži utisaka. On zna da hteo-ne hteo živi samo za to, i da, ako to ne može dobiti, sve će stati. Ono što on jasno ne shvata je da je ono što on traži je nešto da ga navije, da on želi da nešto njim upravlja, da ga pokreće - on traži ono što želi, i on ga nalazi. Možda to nije ono što bi on odabrao, ali on nastavlja pohlepno uprkos svemu i stvari se dalje događaju; on sreće nove ljude, uzbudljiva dešavanja se odigravaju, on dobija nove utiske stalno i neprekidno se mehanizmi zakače i okreću, i postaju sve komplikovanije sve vreme i on nastavlja da govori, "Ja, ja, ja". Svi smo mi u potpunosti uhvaćeni u svim ovim zupčanicima, zatočenici, zgrabljeni, zarobljeni. Nema sumnje da su mnogi od vas već videli sve ovo, ali to je samo kada počnemo da osećamo duboko i bolno da počinjemo imati bilo kakve šanse za beg. Vidimo to premalo, a znamo da vidimo premalo, ali to je vrlo teško za čoveka da se vidi, jer da vidi ovo, da vidi u svim njegovim aspektima, da se vidi da su sva "Ja" u meni proizvedena na isti način. To je moj trajni zatvor, zatvor koji je se izgradio za sebe i koji nastavlja da to čini, tako da, čak i u ovom trenutku, on postaje jači i jači. Ovo je mesto gdje sam rob, i ja mogu iskreno smatrati sve svoje asocijativne reakcije kao rešetke mog zatvora. Sada počinjemo da shvatimo kako je do svega toga došlo. Ja sam bila pasivna na početku, kad nije moglo biti drugačije, i ja sam nastavila da budem takva, pretvarajući se da sam aktivna. Međutim, mora se priznati da mi ništa drugo nije nikad ponuđeno; Nikada nisam imala drugu mogućnost; niko nije ukazao ni na koji drugi put – sve dok se nisam srela sa ovim Radom. Volela bih da se svako ovde seti i, ako je moguće, na neki način da se vratimo u taj čudni trenutak, koji je neophodan korak u svačijem životu, kada čovek izlazi iz detinjstva, normalno pasivnog perioda, kako bi ušao u 'odgovorno doba ", i da vidi šta to predstavlja. A čovek ne može shvatiti to uopšte, ali od ovog trenutka on počinje da sebe uzima za ozbiljno, da veruje u sebe. Nakon toga on nastavlja cao svoj život tako da ga pokreću samo one stvari koje mogu da ga naviju, bez obzira da li one koje već postoje ili nove. Sada možemo razumeti koje su to stvari koje nas navijaju, i kada dođemo do toga da vidimo neke od njih, najveće i najjače, to jest, utiske koji ulaze direktno kao uticaji i hvataju nas posebno čvrsto u ropstvo, te, ako se to zaista želi, možemo naučiti da ih prepoznajemo. Ako možemo da vidimo njih mi ćemo stvarno videti što je osnova naše Mehaničnost i mi ćemo takođe i videti kako pristajemo na to, kako je naša pasivnost uvek radila ruku pod ruku sa njima i, što je tužnije za nas, i još ozbiljnije , mi ćemo videti da, čak i sada, svaki dan i više puta dnevno, naša će pasivnost i dalje igrati saučesnika. Mislim ovo sasvim ozbiljno - dopustamo sebi da upadnemo u zamku mehanički primljenog utiska na koje jednako mehanički odgovor dolazi iz jednog od tih imaginarnih "Ja” koje imam, možda, u određenim trenutcima vidimo kako rade, odnosno bolje rečeno primetimo, jer ako bi videli u pravom smislu te reči, možda, možda bi bili uništeni - nikad se ne zna - ali su i dalje tu i hvataju me ponovo i ponovo ... Ipak, nešto mora da snabdeva ovu mašinu energijom, jer ne može raditi same od sebe, a to nešto je moj sopstveni život, sama životna snaga, koju sam tome žrtvovala sve vreme. Ovde se možemo sresti sa najproždrvljivijim, destruktivnim aspektom utisaka. U principu sasvim dobro znate – svi smo mi, u teoriji, prihvatili ovu ideja od samog početka - da živimo u svetu okrenuo naglavačke. Rečeno nam je i onda, malo po malo, dolazimo da toga da vidimo da je to istina. To nije dovoljno. Sada smo licem u lice s jednim od osnovnih aspekata ovog sveta naglavačke - ono što bi trebalo da nas izgraditi nas uništava, ono za čim već žudimo i što, zapravo, je pravo i normalna potreba u nama, je uzrok našeg pada, našaeg stalnog rasipanje energije, naše trajne praznine. A sve je to zato što ne postoji ništa u nama što može da jasno vidi taj proces, a kamoli da mu se odupre. ... Deo predavanje od 18. decembra 1950. (From: "Inside a question" by Henriette Lannes)
|