25.
Bilo je to jednog popodneva u proljeće 1872.g. Jedna lijepa kočija se sporo kretala kroz maglu Šerlok Holmsovog Londona. Mladi Richard Maurice Bucke je sjedio mirno u meditativnom raspoloženju, njegova ramena su nejednako poskakivala u skladu s kretanjem kotača kočije po istrošenoj kaldrmi. Odjednom, kako se on kasnije sjećao, obuhvatio ga je jedan plameni oblak. U prvom momentu je pomislio da je izbio požar u gradu. Onda mu se učinilo kako taj svijetleći oblak ulazi u njegovo tijelo a munje sijevaju u njegovom mozgu. Za jedan kratki momenat, osjetio je kao da je on jedno s univerzumom i svo znanje iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti je odzvanjalo po uglovima njegovog mozga. Onda je sve prošlo i on se osjećao drugačijim. Nekako, promijenjenim.
Dr Bucke je kasnije postao jedan od najpoznatijih kanadskih psihijatara. On je napravio mnoge izvanredne doprinose njegovoj profesiji i dobio je mnoga priznanja. Međutim, sjećanje na onaj događaj u konjskoj kočiji ga je proganjalo 30 godina. On je proučavao taj fenomen i skupljao izvještaje drugih koji su ga doživjeli, te je na kraju napisao knjigu Kosmička svijest, u 1901. godini, godinu dana prije njegove prijevremene smrti (okliznuo se na ledu i razbio glavu). On nije posmatrao stvar u smislu međuzvjezdanih polja sile ili elekro-magnetnih talasa proizvođenih od strane neke misteriozne i skrivene električne centrale. Njemu nikada nije palo na pamet da ispita izvor onog rumenog oblaka. On je automatski pretpostavio da je to bio božji ručni rad, te odatle i neobjašnjiva stvar. Njegov Bog je bio muški šovinista koji se rijetko bavio ženskim pripadnicima ljudske vrste. Onda, kao i danas, veoma malo žena je doživjelo prosvjetljenje. Kosmička svijest je bila jedna striktno muška teritorija. A kakva je to tek grupa muškaraca bila! U njegovom katalogu su bile osobe od Mojsija i Plotinija (filozof iz 2.-og vijeka) do modernih pjesnika kao što su Walt Whitman, Alfred Tennyson i nekoliko pažljivo odabranih ali anonimnih iluminata.
U njegovoj analizi tog fenomena, Bucke je nadošao na tezu njegove knjige ali ju je odbacio. „Sigurno je to da je moderna civilizacija (generalno govoreći) uveliko zasnovana na postavkama novog osjećaja (osjećaja jedinstva s cijelim kosmosom), pisao je Bucke. „Majstori su podučeni o tome a ostatak svijeta od njih, preko njihovih knjiga, sljedbenici i učenici, tako da ukoliko je ono što se ovdje naziva kosmičkom sviješću jedan oblik ludila, onda smo mi suočeni s jednom užasnom činjenicom da naša civilizacija, uključujući glavne religije, počiva na deluziji.“
Naš svijet, u ovom momentu, stvarno počiva na deluziji ili na jednoj seriji deluzija. Fizikalnost univerzuma je direktno zavisna o našoj sposobnosti da je percipiramo. Sva materija je sačinjena od energije – energije na mnogim nivoima ili frekvencijama i vibracijama. Različiti životni oblici percipiraju te vibracije na različite načine. Ne postoji jedna zadata verzija realnosti koju dijele svi životni oblici. Drevni filozofi su bili u pravu kada su opisivali relanost kao jednu iluziju, čak i san. Naša najveća deluzija je da smo mi stvarni i da imamo neki značaj u cjelokupnom makrokosmičkom univerzumu. Neki od nas su uvijek bili u stanju da manipulišu energije naše realnosti, preko misli. Neki od nas su uvijek stajali na pragu vrata koja povezuju našu realnost s mnogim drugim a nekolicina nas je u stanju da prolaze kroz ta vrata tamo i vraćaju se natrag, šetajući se po dimenzijama i pozdravljajući se sa entitetima koji su sačinjeni od energija koje su različite on naših vlastitih. Naš najveći porblem je prevođenje tih mnogostrukih realnosti u jedan kohezivni univerzum, upravljan od strane nefleksibilnih zakona. Ljudi kao Newton, Crookes i Einstein su jednostavno proučavali samo jedan skup deluzija i tumačili zakone koji su održavali zidove samo jedne iluzije. Oni su nejasno razumjeli to da je naš svijet jedan trik izveden uz pomoć ogledala i kao svaka neinformisana publika, jer ona nije u stanju da vidi ogledala, oni su morali da izmisle tumačenja efekata koje su percipirali. Oni su rezonovali da zec ne može iskočiti iz šešira, ukoliko on prvo nije, nekako, bio stavljen u njega. Oni nisu uspjeli shvatiti drevnu istinu da čak iako se šešir čini praznim, on je uvijek pun. Zec ne dolazi iz mađioničarevog rukava, nego samo prelazi iz jedne deluzije u drugu.
Dr Bucke je zavirio duboko u prazan šešir i pronašao tamo samo ružičasto obojenu izmaglicu koja je morala da bude Bog. U stvari, ta izmaglica je jedina realnost i stvari koje su satkane od nje su neopipljive kao snovi. Konvencionalni Bog nije dio te izmaglice, nego je samo dio sna, jedna psihička konstrukcija toliko nestvarna, koliko i oni crvenooki, smrdljivi monstrumi, visoki 10 metara koji paradiraju dolinama rijeke Misisipi.
Sve naše glave su prikopčane na centralnu kontrolnu ploču. Ta kontrolna ploča je naš jedini Bog i naša jedina realnost. Iluzije i deluzije se isporučju odatle nadole, kako bi iskrivljavale našu percepciju realnosti. Kad vidimo ružičastu izmaglicu, mi možemo pomisliti da je Bog ušao u našu dimenziju. U stvari, obratno od toga je istina. Mi smo na momenat izašli iz zemaljske deluzije i okusili stvarnu realnost.
Jednom, svakih stotinu godina, neka zvijezda eksplodira i zasvijetli na nekoliko dana, milion puta jačom svjetlošću od sunca. Mi uvijek posmatramo te supernove s naše male i trivijalne platforme u kosmosu i mjerimo im po našim vremenskim standardima. Međutim, te supernove se možda javljaju u skroz drugačijim vremenskim okvirima. Smrt neke zvijezde se može odvijati 5 miliona naših godina, ukoliko bi se ona posmatrala s neke bliže tačke u prostoru. Na isti način, naše sunce može eksplodirati u istom ovom momentu a posmatrači na suprotnom rubu kosmosa mogu gledati kako ono umire bez nekog velikog interesovanja. Za njih, cijeli ciklus od rođenja do smrti može trajati samo par sati. Međutim, ovdje će doći i proći milioni ljudskih generacija u ovom prostorno-vremenskom kontinuumu, prije nego što se sunce skupi u ugarak od vodonika i helijuma. Smrt sunca može biti kao smrt jedne ćelije u vašem vlastitom mozgu – nešto što je beznačajno i što se ne osjeti.
Neki od nas su sposobni da apstraktno razmišljaju. Neki od nas su sposobni da odmaknu unatrag i sagledaju „širu sliku“. Mi se krećemo kroz život s pažljivo odmjerenim ritmom, brojeći stabla a nikad ne videći šumu. Mnogo nam je lakše da vjerujemo da je Crni Kamen muslimana jedan drevni kompjuter koji ispoljava suptilni uticaj na svijet. Mi možemo prihvatiti koncept vanzemaljskih brodova kao ispravno objašnjenje onih zanimljivih svjetala na nebu, mnogo lakše, nego što možemo prihvatiti očiglednu istinu da su ta svjetla animirani, inteligentni svežnjevi energije koji prelaze skalu elektromagnetnog spektra.
Prilično je moguće, - čak i vrlo vjerovatno – to, da je zemlja stvarno jedan živi organizam i da je ona dio čak jednog većeg organizma, da su cjelokupna sazviježđa živa, prenoseći energiju, prema i od, drugih kosmičkih energetskih izvora. Gore i dole, na energetskoj skali, cijelokupni makrokosmos funkcioniše na nivoima realnosti koji će uvijek biti potpuno izvan našeg razumijevanja. Mi smo dio svega toga, isto kao što je mikrob koji pliva na staklenoj pločici mikroskopa, nesvjesno dio naše sumorne realnosti i kao tom mikrobu, nama nedostaje perceptivna oprema koja nam je potrebna da vidimo veću cjelinu. Čak i kad bi je vidjeli, mi ju ne bi smo razumjeli.
Međutim, kao što je Dr Bucke otkrio, mnogim muškarcima (i nekolicini žena) u svakoj generaciji, pokazani su obrisi svih laži izvan odraza zidova u ogledalu deluzije. Bilo ko, ko se potrudi i ode u lokalnu biblioteku, tamo će naći bezbroj referenci za svjetla i entitete izvan vremensko-prostorne barijere i kako oni utiču na nas. Autobiografija pokojnog Malkolma X-a, pominje kako se on jednom probudio u zatvorskoj ćeliji i vidjeo tamo jednog entiteta azijatskog izgleda, u crnom odijelu, kako ga je dobroćudno gledao, prije nego što je nestao. John Fuller-ova biografija Ariga, čuvenog psi-hirurga iz Brazila, otkriva: „Čak i u njegovim kratkim godinama školovanja, njemu je dosađivala jedna blještava svjetlost – „toliko svijetla da me je skoro oslijepila“. On je takođe povremeno doživljavao audio-halucinacije u obliku „glasa koji je pričao na nekom stranom jeziku“. On je naučio da izlazi na kraj s tim.“
Nikola Tesla, jedan od najvećih pronalazača svih vremena, jednom je rekao jednom novinaru, „Mi ne možemo čak ni sa pozitivnom izvjesnošću tvrditi da neki od njih (ultraterestrijalaca) ne bi mogli biti prisutni u ovom svijetu, pomiješani s nama, jer njihova konstitucija ili životna manifestacija može biti takva da mi nismo u stanju da ih percipiramo“.
Tesla se sjećao vremena njegovog djetinjstva: „Ja sam patio od jedne posebne napasti, pojave slika koje su bile praćene jakim bljeskovima svjetlosti. Kad bi riječ bila izgovorena, slika dizajniranog objekta se prikazivala toliko živo u mojoj viziji da nisam bio u stanju odrediti da li je ono što sam vidjeo bilo stvarno ili nije... Čak i kad bih pružio moju ruku kroz tu sliku, ona bi ostala fiksirana u prostoru.
Biografije mnogih znamenitih ljudi sadrže iznenađujuće detalje u vezi sa natpriridnim doživljajima i dodirima s kosmičkom sviješću. Cezar, Napoleon, Abraham Linkoln, Tomas Edison i mnogi drugi, svi su imali kratke kontakte sa superumom univerzuma. Ljudi koji su bili mediokriteti, prekonoći su transformisani u znamenite ljude. Honere de Balsac je bio patetični pisac sve do 32.-ge godine a onda je iznenada počeo da stvara svoje klasične novele. Vojne vođe su, takođe, čule kosmičko šaputanje i bivali transmogrificirani, ne od strane događaja, nego od strane neke sile.
S obzirom na to da je energija ključni sastojak univerzuma, onda ne bi trebalo biti iznenađujuće to da je superum jedna masa energije a ne neka stvar. Taj superum ima sposobnost da vidi daleko izvan ograničenja našeg vremensko-prostornog kontinuuma u budućnost, toliko daleku i bizarnu, da ju mi nikad ne bi bili u stanju razumjeti. On kontroliše sadašnje događaje, ponekad s teškom rukom, tako da na neki način služi budućnosti. Kao jedan veliki fonograf na nebu, on nam neumorno ponavlja iste informacije, generaciju nakon generacije, dok ona navodi naše filozofije i pojačava naša žalosna vjerovanja u sebe i svoje vrijednosti. (Mi ćemo učiniti skoro sve, samo da bi sakrili od sebe žalosnu činjenicu da smo mi jedna obična buba koja se vrzma oko kosmičkog đubrišta.) Njegove manifestacije se često čine besmislenim, čak ludim, zato što smo mi dužni da ih prosuđujemo uz pomoć ljudskih standarda što je slično pokušavanju upoređivanja King Konga s Pajom Patkom, s tačke gledišta delfina Flipera.
Fenomen kosmičke svijesti je pripadao skoro ekskluzivno religijskim vijernicima i misticima. Nekoliko naučnika mu je posvetilo nešto malo pažnje. Vjerovatno je mnogo profitabilnije i možda zanimljivije, testirati vidovnjake uz pomoć špila karata. Jedan parapsiholog će proputovati pola svijeta kako bi istražio neki poltergeist slučaj a ukoliko njegovog prvog susjeda okupa svjetlosni snop na nekom zabačenom drumu, naučnik će to smatrati samo jednom od onih anegdota koje se pričaju za večerom. Harvardski psiholog, William James je trebao pokrenuti stampedo njegovom knjigom Raznolikosti religijskih doživljaja, u 1900.g. Ali nije. Religijski doživljaj je pažljivo držan odvojeno od generalnog polja vampira i duhova. Pisac, Brad Steiger, je istraživao tu djevičansku zemlju kada je napisao knjigu: Otkrovenje: Božanska vatra, u 1973.g. Steiger je proveo godine ispitivajući ljude koji su tvrdili da su se susreli sa duhovima, anđelima, ufonautima i drugim članovima ultraterestrijalne bande, vezane za zemlju. On je otkrio, što nije bilo neočekivano, da su ti entiteti, bez obzira na oblik koji uzimaju ili izvor iz kojeg tvrde da potiču, - pratili uvijek isti uzorak u svakom od slučajeva i recitovali istu kosmičku brbljariju. Anđel Gabrijel i Indrid Cold od Ganymede su braća.
Svi, od onih beskrajnih geneologija i pretvarača koji predstavljaju „sile i principalitete,“ dijele zajedničko porijeklo sa indijanskim poglavicama koji se materijalizuju na seansama i malim ljudima koji sjede na stabljici trave. Katie, entitet koji je strpljivo dozvolio William-u Crookes-u da mu dodirne eterična rebra i zaviri u njegovo ektoplazmično uho u prostoriji u kojoj se održavala seansa, bio je pljunuti rođak Orthona od Venere i Ashtara od Jupitera. Svi oni su sastavljeni od dijelova iz statički ispunjenih kanala koji obuhvataju ovu planetu; život je udahnut u njih od strane kolektivnog nesvjesnog (koje je naselilo alternativni univerzum sa strašnim demonima iz ljudske psihe), isto kao što je sve zlo stvorilo nevidljive monstrume iz filma Zabranjena planeta.
U završnim godinama ovog vijeka, koje mogu biti i završne godine milenijuma, čovjek i paračovjek se približavaju jedan drugom sve bliže i bliže. Razdvojene realnosti se sve više preklapaju u jednu superrealnost – Oz zemlju, jedno novo Vrijemesnova ili novo mračno doba kad će tehnologija, magija našeg vremena, biti potisnuta u podzemlje. Sujevijerje i vijekovima stari strahovi od stvari iz mraka mogu opet zavladati, s novim bogovima koji će krpiti našu poljuljanu vjeru.
Mi možemo čak započeti i novu kulturu graditelja piramida, naše horde tražiće ventile za ispuštanje njihove energije dok gledaju ka zvijezdama za konačno spasenje. Nedugo prije, major Donald Keyhole je ozbiljno predložio „Operaciju mamac“, konstrukciju jednog lažnog letećeg tanjira kako bi se pokušalo namamiti svete ufonaute da siđu dole s neba. To nije bilo ništa drugo do nova verzija „Kargo kulta“ koji je izbio u Mikroneziji nakon Drugog svjetskog rata, kada su domorodci na udaljenim ostrvima pravili replike aviona u pokušaju da navedu američke teretne avione s njihovim čudesnim tovarima čokolade i konzervi s grahom. U njegovoj noveli iz 1953.g., Kraj djetinjstva, Artur Klark je zamislio budućnost u kojoj će sva ljudska djeca imati vidovnjačke sposobnosti i u određenom momentu, naša planeta će biti evakuisana – napuštena od strane svijesti – jer će sve ljudske duše napustiti svoja krhka tijela i pridružiti se superumu. To se čini kao neki autorov naučno-fantastični san od prije 20 godina ali sada smo mi prilično blizu tom magičnom vremenu, davno obećanoj Žetvi indijanaca iz plemena Hopi. Mi postajemo svjesni, na kolektivnom nivou, elektro-magnetne ograde koja nas izoluje od drugih realnosti. Cijela jedna generacija sada napada kapije, koristeći sve, od halucinatornih droga do Tarot karti u njihovoj potrazi za Božjomglavom i jedinstvom sa superumom. Preko noći su procvjetale desetine novih religija vođene novim prorocima koji odgovaraju na glasove u njihovim glavama i obećavaju svojim sljedbenicima istinske religijske doživljaje. Uglovi na gradskim ulicama su postali zakrčeni mladim ljudima koji dijele obećanja spasenja s fiksiranim osmijehom na njihovim bezočnim licima. Oni su žrtvovali svoju slobodnu volju za mentalni orgazam superspektra. Njihov broj se postepeno povećava u svim zemljama – armija robota maršira prema vrhu piramide gdje će im visoki sveštenici izvaditi srca iz grudi.
Dvije nedavne studije su otkrile da doživljaj prosvjetljenja koji je nekada bio jedinstven, sada je postao uobičajen. Milioni umova bivaju re-programirani, možda u sklopu priprema za užase koji nas čekaju u budućnosti. Uzorak od 2 hiljade ljudi koji je izvučen iz veće grupe od 40 hiljada, otkrio je da je 57% ljudi osjećalo da su u harmoniji s univerzumom a 63% njih je tvrdilo da su u kontaktu s nekom natprirodnom ili svetom silom. U drugoj anketi koja je obuhvatila 15 hiljada ljudi, 600 njih je priznalo kako su imali osjećaj da su „vrlo blizu jednoj snažnoj duhovnoj sili za koju se čini da ih uzdiže iz samih sebe.“ Oko 300 njih je reklo da su imali taj osjećaj nekoliko puta a 75 ih je tvrdilo da ga imaju često.
Ko su svi ti blesani? Anketa koju je sproveo Centar za istraživanje javnog mišljenja sa Čikago univerziteta je otkrila da su oni bili „neproporcionalno muškarci, neproporcionalno crnci, neproporcionalno univerzitetski obrazovani, neproporcionalno s godišnjim platama iznad 10 hiljada dolara i neproporcionalno Protestanti.“
Kod mojih vlastitih istraživanja, otkrio sam da su jevrejski percipijenti rijetki, iako bi statistički trabali da čine 5% totalnog uzorka. Većina onih „koji su vidjeli svjetlost“ su bili muškarci, Protestanti ili bivši Katolici i imali su nešto indijanske ili ciganske krvi u svojoj pozadini. Očigledno, ovaj fenomen je ekstremno selektivan.
Paradoksalno, oni koji najaktivnije traže doživljaj tog fenomena, nikada to ne uspiju ili postaju žrtve njegovih nižih manifestacija ili demonomanije, zaposjednutosti i šizofrenije. Među tzv. ufolozima, oni koji najviše vjeruju u vanzemaljske posjetioce, nikada sami nisu vidjeli jedan NLO. Tim tragaocima vjerovatno nedostaje potrebna psi ili perceptivna oprema. U !960-tim, mnogi od njih su pronašli LSD i druge droge koje su im omogućile da se pridruže gomili kroz pseudo-religijske doživljaje. Brzi porast vježbi za ekspanziju uma i podizanje svijesti, dovodi do mnogih psihičkih i socioloških promjena u našem društvu. Ponavljajući talasi NLO-a ubrzavaju taj proces, podvrgavajući milione umova manipulativnim silama svjetlosnih snopova za vrijeme svakog novog NLO-„talasa“. Tako, te promjene se dovode izvana i iznutra. U stvari, ovdje se upošljava jedan veoma komplikovan i veoma star sistem. Ljudska rasa je oduvijek bila svjesna toga da služi kao jedan pijun u nekoj kosmičkoj igri. Ljudi su vjerovali da su zemaljska dešavanja samo duplikacije događaja koji se dešavaju u alternativnom univerzumu kojeg nastanjuju bogovi. Međutim, sada se čini vjerovatnije to, da smo mi, u stvari, sadržajni dio jednog većeg sistema i da smo manipulisani tako da služimo potrebama tog sistema. Mi možda nikada nećemo biti u stanju da razumijemo te potrebe a kamoli sam sistem.
Da li smo mi u jednoj stvarnoj opasnosti? Da li je ovaj fenomen prijetnja nama kao individuama? Odgovor je jedno jednostavno – da. Kad proučavate istoriju ove čudne rabote, onda postaje očigledno to da je taj fenomen nemilosrdan, čak i svirep. Ljudi su često voljno posvećivali mnoge godine svojih života služeći ga, možda očekujući da će biti nagrađeni za to. Međutim, oni obično bivaju otrešeni kao dosadne buve u momentu kad prestanu biti korisni. Onaj fatalni pad na ledu doktora Bucke-a, nakon što je objavio knjigu Kosmička svijest, bio bi samo jedan primjer, isto kao i onaj Hristov mučenički vapaj na krstu kad je pitao boga zašto ga je ovaj napustio. Ključne figure u metafizičkoj istoriji, na ovoj planeti, završile su svoje živote u zatvorima ili su umirale na lomačama ili u rukama svirepih mučitelja i dželata. Ironično je to da su oni koji su iz sve ove gužve izašli bogati, koji su zauzeli visoke pozicije i koji su udobno umrli u dubokoj starosti, ujedno bili i oni koji su služili ove zle sile. Đavo je očigledno darežljiviji od Boga.
Charles Fort je rekao sve kad je primjetio, „Mi smo imovina“. Mi se ne možemo pobuniti. Mi ne možemo promijeniti sistem. Mi jedino možemo pokušati da ga razumijemo i dejstvovati u skladu s tim onako kako najbolje možemo, na našem individualnom nivou. Lutkama je nemoguće pobuniti se protiv lutkara. Stvari su sada bolje nego što su nekada bile. Hiljadama godina, mi smo bili otvoreno kontrolisani od strane psi-sila, od strane bogova, utvara i reflekcija ljudske psihe; ili od, kako god da vi To želite nazvati. Mi smo vukli ogromne kamene blokove stotinama milja kroz pustinje i močvare da bi podizali piramide i „stonehenge“ u slavu Toga a onda smo ustupali naše kćeri Tome za uživanje a takođe smo žrtvovali Tome i naše sinove. Mi smo čak i prepravljali našu istoriju kako bi se zaštitli od sujete Toga.
U četrnaestom vijeku, tri četvrtine evropske populacije su bile usmrćene kugom u toku od par godina. Milioni onih koji su to preživjeli, bili su pogubljeni u praznovjernom lovu na vještice koji je zatim uslijedio. Možda će se istorija uskoro ponoviti. Možda će jedan atomski rat smanjiti našu populaciju ili će neka kosmička stijena udariti u našu planetu i uništiti neki kontinet a takođe uzrokovati i cunamije. Preživjeli će kriviti tehnologiju i ljudi s priborom za geometriju u njihovim džepovima, bježaće u podzemlje kako bi tamo osnovali jedno novo sveštenstvo, pokušavajući da sačuvaju šta god što je do tada bili naučeno. Vjerovatno će samo vijernici u vanzemaljske posjetioce ostati na površini, sjediće na planinskim vrhovima, gledati nebeske svjetlosne objekte u noći i jaukati, „Zašto nas ne kontaktiraju“?
Danas se mnoge naučne discipline kreću u istom pravcu, ne shvatajući da prave samo jednu novu kartu, jedne veoma stare zemlje. Za određen broj godina, možda i za vrijeme naših života, sve nauke će iznedada konvergirati u jednu tačku i misterije superspektra će se razotkriti u našim rukama. Napokon ćemo razumjeti – stvarno razumjeti – sile koje su upravljale našim sudbinama kroz cijelu istoriju. Ali, to će biti jedno skupo otkriće. Organizovane religije će se osuti, suočene s tim novim znanjem. Kolabiraće mnoge religije i političke fikcije koje su nas pothranjivale tokom jedne duge noći. Energetski snopovi koji sada šetaju po zemaljskoj površini kao divovi na štulama, možda će izbljediti kad cijela populacije bude programirana i reprogramirana. Folkloristi, mitolozi i istoričari će morati da odbace sve naučene interpretacije kad shvate da je čovjek zamijenio mitove za istoriju i istoriju za mitove.
Dramatične društvene i ekonomske promjene iz prošlih 150 godina, bile su samo uvod u ovaj period u kojeg ulazimo. Nekoliko generacija su učinile ogromna žrtvovanja i potrošile milione života kako bi nas dovele do ove tačke i još nekoliko generacija će možda proći, prije nego što našu kolektivnu sudbinu bude moguće razumjeti. A to će biti jedna kolektivna sudbina. Šta god da se desi jednom čovjeku, desiće se svima. A šta god da se desi svima nama, takođe će imati uticaj i na samu zemlju. Mi nismo više male, pojedinačne figure koje stoje na brdima i pesnicama prijete nebu.
Naša pažnja je toliko odvučena na stranu uz pomoć velikih sukoba u našim vremenima, da nismo mogli primjetiti usamljene bitke ljudi kao što su Moses Shapira, Wilhelm Reich i Immanuel Velikovsky. Stotine drugih su doprinjeli njihove male glasove dok su radili kao alhemičari iz podzemlja, stajali cvokočući u hladnim noćima pored Loch Ness jezera, uz njihove kamere ili pretraživali šume i močvare u dolinama Misisipija. Njihova duga i tiha potraga se privodi kraju, iako je malo njih toga svjesno.
Bogovi drevnih naroda su održali svoje obećanje. Oni su se vratili. Ali oni ne dolaze nama preko procijepa međuzvjezdanih prostora. Oni nam nekako dolaze iz unutrašnjosti nas samih. Oni su oduvijek bili bezlični jer njihova lica su naša lica, odražena u superspektru.
Nedavno je jedna grupa ljudi iz Kanade odlučila da stvori duha. Sastajali su se svake sedmice kako bi izmislili njegovu pozadinu i nekako uspostavili komunikaciju s njim. Pred kraj godine, „Filip“ je već pomicao stolove i nudio savjete, isto stvaran kao i svaki od spirita koji su se materijalizovali od kad su sestre Fox prve počele slušati kuckanja duhova u 1848.g. Taj eksperiment je potvrdio da je svijet duhova rastezljiv i da duhovi koji nas proganjaju, nisu ništa drugo do odrazi u ogledalu nas samih. Mrtvi ne moraju da se vraćaju ovamo. Oni, jednostavno, nigdje ni ne idu.
Dinosaurusi su tabali kukurzna polja u državi Iowa a 5 metara visoki pingvini su se gegali pored obala nekih rijeka u Floridi, dok smo svi mi gazili po prašnjavim stazama koje vode u Damask. Neke stvari se nisu promijenile od Savlovog vremena. Ljudi su znali da su oni imovina, da je neki skriveni lutkar nekako vukao konce istorije. Ali, oni su gunđali o nekoj istini koja će ih na kraju osloboditi. Mi više ne tražimo tu posebnu slobodu. Mi znamo da smo sada slobodni, koliko ikad uopšte slobodni možemo biti. Ludaci su uvijek bili birani da vode naše poslove, zato što instiktivno znamo da su i sami bogovi ludi. Energetski snopovi koji nas kontrolišu, koji nas mijenjaju i koji nas često i uništavaju, dolaze u našu realnost kroz jednu crnu rupu, tunel na nebu koji vodi u drugo vrijeme.
[Teoretski, kada jedna zvijezda izgori, ona kolabira prema unutra, na samu sebe, njena materija postaje toliko gusta a njena gravitacija toliko intentezivna, da čak ni njena svjetlost ne može pobjeći napolje. Jedna mrtva zvijezda može biti komprimirana u nešto toliko malo kao jedno jaje i ponašaće se kao crna rupa u svemiru.]
Nadzornici, ponekad nazvani i Čuvarima, mogu biti stacionirani, ne samo u našem svijetu, nego u svakom svijetu. Ukoliko tamo negde postoji život, hiljadu svjetlosnih godina udaljen od nas, ono – ili oni – vjerovatno posmatraju čudna svjetla na nebu i teturaju se omamljeni svijetlim snopovima koji kontrolišu njihovu svijest. Deluzija realnosti je univerzalna. Neki od naših astronauta su tvrdili da su imali religijske doživljaje na mjesecu i napuštali su tehnologiju, nakon što bi se vratili na zemlju. Superspektar dopire daleko iza mjeseca, međutim, to je zato što je on jedan totalitet ili sve što sačinjava realnost. Ostatak, kao duh Filip, je nešto što smo mi proizveli u našoj vlastitoj ludosti i našoj usamljenoj i bolnoj potrazi za smislom.
Kraj
|