Drugi dio
Kako smo vidjeli u prvom dijelu ovog članka, bez obzira na to što – „većina ljudi na ovom svijetu provede cijeli svoj život u jednom snu u kojem se neki od njih mogu baviti i naukom, dok drugi čak pišu i knjige“ (kako reče Gurđijev), to ne znači da neki od njih ne mogu primjetiti neke bitne detalje u nekim segmentima života. Tako, ovdje imamo prilično kredibilne izvore informacija koje nam ukazuju na to da nas se, već jedno duže vrijeme, zaprašuje određenim supstancama koje imaju takva svojstva da pod određenim uslovima, mogu ugroziti našu fizičku egzistenciju. Takođe smo mogli vidjeti i inženjera hemije koji je dugo godina radio zajedno sa svojim saradnicima goloruk s veoma radioaktivnim izotopima, kupao se u bazenima s radioaktivnom vodom za hlađenje nuklearnih reaktora, pio tu vodu a takođe unosio u sebe i druge radioaktivne supstance, pa je ipak doživjeo duboku starost, tvrdeći da radijacija nije toliko opasna kako se to zvanično promoviše. Imamo i informacije od prilično kredibilnih svjedoka da se među nas sve više infiltrira neko/nešto što nije ljudsko, mada, na prvi pogled, tako izgleda. Procesom lične opservacije, bez obzira na našu manipulisanu i izvotoperenu percepciju, takođe je moguće vidjeti i razne druge aspekte manipulacije čovječanstva koji nemaju nikakve veze s humanošću.
Pored režiranih ratova, čini se da smo u prošlosti već imali slučajeve masovnog pomora ljudi uz pomoć bio-hemijskih sredstava!? Naravno, iz naše zvanične, elohimski-kontrolisane-istorije, malo šta možemo saznati što bi imalo malo više veze s istinom, međutim, neki koji su proučavali malo dublje tzv. epidemiju kuge koja se desila u Evropi u nekoliko navrata i koja je skoro prepolovila evropsku populaciju, naišli su na dosta indikacija da se tu nije radilo niokakvoj kugi, nego o dejstvovanju otrovnim bio-hemijskim supstancama po ljudskoj populaciji od strane ne-ljudskih entiteta. (William Bramley je sasvim lijepo predstavio taj slučaj u knjizi Bogovi iz raja, koja se može naći –
ovdje.)
Ako uzmemo pojam „sindrom“ kao skupinu simptoma kojima se manifestuje neka bolest, onda bi se moglo reći da su naše ličnosti u stanju primjetiti neke od njih ali obično nisu u stanju da ih neutrališu. S obzirom na to da se „bolest“ kojom je zahvaćena ova realnost, zajedno s nama u njoj, manifestuje na mnogo načina, neke njene simptome ćemo primjećivati, uglavnom pojedinačno, dok obično nećemo vidjeti jednu širu sliku, odnosno, samu bolest koja je izvor svih tih simptoma. Čak i kad bi neutralisali neke od njih, ostali bi oni drugi a pojavljivali bi se možda i neki novi, sve dok je te bolesti. Odatle, nikakvo čudo to što je i tzv. moderna medicina zasnovana na kontroli simptoma bolesti a ne na njenom liječenju!?
Nemogućnost našeg efikasnog dejstvovanja leži u nedostatku onog Istinskog bića, odnosno, nemogućnosti njegove manifestacije. Samo viđenje određenog problema, u nekoj mjeri, bez efikasnog dejstvovanja u pravcu njegovog rješavanja, podrazumijeva samo polovinu jednačine. A svako dejstvovanje bez učešća istinskog bića, odnosno, njegove svjesnosti, podrazumijevalo bi samo gubitak vremena i energije.
Odsijecanjem nekih pipaka hobotnice koja ih ima u velikim količinama i koja manipuliše čovječanstvo, nećemo ništa bitno popraviti. Tako bi po nekoj našoj logici, jedino rješenje bilo lupiti hobotnicu u glavu nekim tvrđim predmetom a kako se čini, ona nije u našoj dimenziji, odnosno, nije u našem polju percepcije. Nadalje, postoji i dosta indikacija da nas hobotnica kontroliše preko jednog implanta, koji bi podrazumijevao – našu ličnost kao i samu svijest kojom ona barata, pa tako kontroliše i našu percepciju. Znači, nije nikakvo čudo to što je ona za nas nevidljiva. Bolje rečeno, i naša ličnost bi bila jedan od onih njenih „pipaka“. Šta ćemo sad a da nas ne zaboli glava?!
Dakle, jedan Pinokijo se može pozabaviti nekim segmentom realnosti u kojoj živi i on može vidjeti nešto ispravno a on takođe može predstaviti i drugima ono što je vidjeo, međutim, većina drugih neće to čuti ili vidjeti a oni koji čuju ili vide, mogu mu povjerovati ili nepovjerovati a šta god da urade, ništa se neće promijeniti, niti će imati uticaja kad je objektivna realnost u pitanju.
Pinokijo, ličnost, mašina, implant, strana instalacija, bio-hemijski robot... kako god da to nazovemo, samo po sebi, nije u stanju svjesno i nezavisno dejstvovati, tako da se „sve samo dešava“ u virtuelnoj realnosti zasnovnoj na (lažnom) dualizmu koja kao takva mora da obezbjeđuje to da se i druga strana čuje ali tako da ju ne narušava tj. da druga strana svojim dejstvovanjem praktično ne ugrožava tu lažnu realnost. Ili, bolje rečeno, obje strane bi bile dio iste realnosti, pa tako i kontrolisane od strane istog izvora.
***
“Jao Marko, što ti lepo lažeš”, reče drugu Marku jedna ženska ličnost u filmu Podzemlje a naravno, da drug Marko nije sposobnost laganja doveo do nivoa umjetnosti, ona mu sigurno ne bi bila ljubavnica, niti bi on uspjeo da drži u podrumu masu ljudskih bića, tokom jednom dugog vremenskog perioda. Mi volimo kad nas neko lijepo laže a kad se tobože nađemo u potrazi za istinom, u praksi se to svodi na potragu za lijepim lažima. Naravno, u ovoj realnosti ima mnogo i onih koji će nas rado snabdijevati njima, vjerovali oni sami u njih ili ne. A mi ćemo ih rado slušati i slijediti.
Ukoliko bi ona gnostička šema vrsta svijesti iz prvog dijela ovog članka bila ispravna, to bi značilo da jedna ličnost jedino što može čuti od druge ličnosti, to bi bile laži između kojih bi razlika bila jedino u njihovoj “ljepoti”. Naravno, nekoj ličnosti se može omaći, tako da ona nekim slučajem prozbori i neku Istinu, međutim, ukoliko se tako nešto desi, onda to u dosta slučajeva neće primjetiti ni ona a kamo li neko drugi.
Već par puta sam navodio onaj primjer predavanja na temu hipnoze gdje je predavač hipnotisao volontera iz publike i dao mu tzv. post-hipnotičku sugestiju da kad se ovaj povrati iz hipnoze i vrati u publiku, ustajaće svaki put i glasno kukuriknuti kad god se predavač uhvati za uho. Nako što se to ponovilo nekoliko puta, pitali su osobu koja kukuriče zašto ona to radi. Ona je racionalizovala svoje ponašanje tako što je rekla kako je primjetila da je publika nekako loše raspoložena, pa je htjela tim svojim gestovima da ju malo razveseli. Dakle, sve se može racionalizovati, uključujući i naše (programirano) ponašanje. U stvari, ono što mi stalno radimo, mi kukuričemo, na glas ili u sebi, a onda racionalizujemo to svoje kukurikanje. Još gore je to kad i praktično dejstvujemo u skladu sa svojim ili tuđim s kukurikanjem. Istovremeno, ukoliko bi naišli na ovaj izvod iz konverzacije Uspenskog i Gurđijeva od prije nekih stotinjak godina, prenesene u knjizi, U potrazi za čudesnim, ono što je tu rečeno, može nam se činiti nevjerovatnim, pa čak i uvredljivim:
Citat:
Vidite, svi ovi ljudi, pokazao je niz ulicu, su jednostavno mašine — ništa više. Mislim da razumem šta mislite, rekao sam. I često sam razmišljao kako ima veoma malo toga na ovom svetu što se može odupreti tom obliku mehanizacije i izabrati sopstveni put.
Baš tu činite najveću grešku, rekao je G. Vi mislite da postoji nešto što bira sopstveni put, nešto što se može odupreti mehanizaciji; vi mislite da sve nije podjednako mehanizovano.
- Pa naravno da nije!, rekao sam. Umetnost, poezija, misao, to su fenomeni sasvim drugačijeg reda.
Sasvim su istog reda, rekao je G. I njihove aktivnosti su mehaničke kao sve drugo. Ljudi su mašine, a od mašina se ne može očekivati nikakva druga radnja osim mehaničke.
- Vrlo dobro, rekao sam. Ali zar ne postoje ljudi koji nisu mašine?
Možda postoje, rekao je G., samo to nisu ljudi koje vidite. Vi ih ne poznajete. To je ono što želim da razumete.
(…)
Ljudi se toliko razlikuju jedni od drugih - rekao sam. Mislim da ih nije moguće sve staviti pod istu kapu. Postoje divljaci, mehanizovani ljudi, intelektualci, geniji.
Sasvim tačno, rekao je G. ljudi su veoma različiti, ali istinsku razliku među njima vi ne znate i ne možete videti. Razlika o kojoj vi govorite jednostavno ne postoji. To morate razumeti.
Svi ljudi koje vidite, svi ljudi koje poznajete, svi ljudi koje ćete možda upoznati su mašine, samo mašine koje rade pomoću sile spoljašnjih uticaja. Rađaju se kao mašine i umiru kao mašine. Kako se u ovo uklapaju divljaci i intelektualci?
Čak i sad, u ovom trenutku, dok razgovaramo, nekoliko miliona mašina pokušavaju da unište jedna drugu. Koja je razlika među njima? Gde su intelektualci, a gde divljaci? Svi su oni isti...
(…)
Čovek je mašina. Sva njegova dela, akcije, reči, misli, osećanja, ubeđenja, mišljenja, i navike, rezultati su spoljašnjih uticaja, spoljašnjih utisaka. Čovek ne može iz sebe proizvesti nijednu misao niti akciju. Sve što on govori, radi, misli, oseća — sve se to dešava. Čovek ne može ništa otkriti, ništa izmisliti. Sve se to dešava.
Da bi učvrstio ovu činjenicu u sebi, da bi je razumeo, da bi bio uveren u njenu istinitost, znači oslobađanje od hiljadu iluzija o čoveku, o njegovoj kreativnosti, o tome kako on svesno organizuje sopstveni život itd. Ništa slično ne postoji. Sve se dešava — čuveni pokreti, ratovi, revolucije, promene vlada, sve se to dešava. I to se dešava na istovetan način kao što se sve dešava u životu jedinke. Čovek se rađa, živi, umire, gradi kuće, čita knjige, ali ne onako kako on to želi, već kako se dešava. Sve se dešava. Čovek ne voli, ne mrzi, ne želi — sve se to dešava.
Niko vam neće poverovati ako mu kažete da on ništa ne čini. To je najuvredljivija i najneprijatnija stvar koju možete ljudima reći. Naročito je neprijatno i uvredljivo jer je istina, a niko ne želi da zna istinu.
(…)
Govorio sam našim ljudima o tim kamionima punim štaka i o mislima koje su me zaokupljale.
- Šta očekuješ?, rekao je G. Ljudi su mašine. Mašine moraju biti slepe i nesvesne, drugo nije moguće, i sva njihova dela moraju biti u skladu sa njihovom prirodom. SVE SE DEŠAVA. Niko ne čini ništa. 'Napredak' i 'civilizacija' u pravom smislu te reči se pojavljuju samo kao rezultat SVESNIH napora. Oni se ne pojavljuju kao rezultat nesvesnih mehaničkih radnji. A kakva svesna dela mogu imati mašine?
(…)
On je mašina, sve mu se DEŠAVA. On ne može zaustaviti tok svojih misli, ne može kontrolisati svoju maštu, svoje emocije, svoju pažnju. On živi u subjektivnom svetu 'Ja volim', 'Ja ne volim', 'Dopada mi se', 'Ne dopada mi se', 'Ja želim', 'Ja ne želim', a to znači, ono što on misli da želi ili ono što misli da ne želi. On ne vidi stvarni svet.
Stvarni svet je skriven od njega zidom mašte. ON ŽIVI SPAVAJUĆI. On spava. Ono što se zove 'čista svest' je spavanje i to mnogo opasnije spavanje od onog noću u krevetu.
Lijep opis jedne programirane realnosti naseljene programiranim likovima a ti likovi bi podrazumijevali nas, ovdje i sada. U ovakvoj jednoj situaciji, mi se ne možemo nadati tome da će se ova realnost ikada promijeniti na bolje u smislu da ona postane dostojna ljudskih bića kad njih ovdje ni nema. Ima samo nas, koji to nismo a mislimo da jesmo.
Čak i uz pomoć naše logike koja slabo pije vode kad je objektivna realnost u pitanju, možemo vidjeti to da istorija ove naše planete liči na istoriju jedne najobičnije klaonice koja povremeno radi u punom pogonu, dok se u međuvremenu nabacuje jedna maska trezvenosti, tako da se odaje utisak da je sve u redu ili da je situacija normalna, dok se ona masovna klanja iz prošlosti kao i druge psihopatološke aktivnosti iz prošlosti i sadašnjosti, prilično uspješno racionalizuju a one buduće, ne uzimaju se u obzir.
Da li je imalo čudno to što živimo u jednoj realnosti u kojoj ne možemo više pojesti ništa a da nije zatrovano dozvoljenom količinom otrova, odobrenih od strane institucija za zaštitu zdravlja ili da nije genetski modifikovano; gdje teško da možemo udahnuti čist vazduh ili popiti čistu vodu bez floura i drugih kemikalija koje su tu takođe iz „opravdanih“ razloga; gdje se sakrivaju prirodni lijekovi protiv raznih bolesti a promovišu oni lijekovi i tretmani od kojih umire više ljudi, nego od onih bolesti koje smatramo najopasnijim; gdje nam djecu zakonski filuju desetinama vakcina koje su daleko opasnije od bolesti protiv kojih ih navodno trebaju da štite; gdje nas izlažu štetnim frekvencijama i elektro-magnetnim poljima preko tzv. HAARP sistema, „pametnih strujometara“ (smart electricity meters), tornjeva za mobilnu telefoniju, radio-antena itd.; gdje se istorija izmišlja, dok je obrazovanje pretvoreno u mentalno programiranje; gdje se ista ekipa sačinjena uglavnom od antropoida (gnostički izraz za kočije-bez-putnika) koji lijepo lažu, neprestano rotira na vlasti kao marionete el-ite ili el-ohima, čiji je zadatak da direktno manipulišu narodne mase, onako kako im ovi nalažu odozgo. I pored svega toga, mi sebe smatramo ljudskim bićima a još se trebamo žestoko brinuti o svojoj impotentnoj egzistenciji?!
Mi kao entiteti u ljudskim tijelima, poistovijećeni s ljudskim bićima, ne mahnitamo samo kad ratujemo, nego i u svakodnevnom životu. Nije nam se još desilo da kad se ne vode globalni ili svjetski ratovi, da se takođe ne vode na desetine lokalnih ratova, iz ovih ili onih razloga. Stradanje i patnja nam dođu kao prihvatljiva stvar kad mi lično nismo ti koji stradaju i koji se pate. Dozvoljavamo i to da tamo negdje ginu i stradaju tuđa djeca sve dok se ne radi o našoj djeci, kao da ona nikada neće doći na red. Nagomilavanje nuklearnog naoružanja smo odobravali i sami finansirali kroz kojekakve poreze i dadžbine jer nam ono obezbjeđuje mir i sigurnost na ovoj planeti, naravno, bez pretpostavke da će se sve to jednog dana i upotrijebiti. Takođe smo finansirali i izgradnju stotina podzemnih gradova, baza ili bunkera za elitu, gdje će se ona skloniti kad počne sljedeća velika psihopatloška priredba. Navodno, tokom te priredbe, nećemo toliko brzo ili masovno umirati a da ne stignemo jedni druge dostojno sahranjivati, tako da ne moraju oni. Ali, ionako, mrtvaci će sahranjivati mrtvace jer se živa i svjesna ljudska bića, ne mogu ovako ponašati.
Slika povezana i predstavljena na ovaj način za jednu prosječnu „mašinu“, „stranu instalaciju,“ implant u ljudskom tijelu, Pinokija, odnosno, našu ličnost s njenim imenom i prezimenom, skoro da nema nikakvo pozitivno, odnosno, praktično upotrebljivo značenje a pogotovo ukoliko je ta slika istinita. Na bazi budne svijesti je čovjeku nemoguće ikakvo razumno suprostavljanje manipulaciji od strane izvora te iste svijesti i entiteta koji ga predstavljaju, koliki god IQ on imao. Na bazi te svijesti je nemoguće svjesno živjeti.
S tim u vezi, da bi pretvorili ovu realnost u realnost dostojnu ljudskog bića, mi bi prvo morali postati – ljudska bića...
Kraj drugog dijela