Samo naglas razmišljam...
Možemo li uopće smisleno pričati o borbi za dušu a da ne odemo korak dalje? Da ne stanemo bar na prag nekakve cjelovitosti priče?
Ako uzmemo da su kruha i igara alfa i omega nikome ništa od ovoga na pamet palo ne bi. Ne samo jer koga briga već jer i svakoga jednako boli briga, šta na umu to na drumu... Svakom nešto više paše a pasanja se jednako hrvu kao i tlače ili miluju dok se miluju. Postoje li pasanja koja se, iako različita, ne sukobljavaju i ne tlače, već jedna druga podržavaju... Gdje to je? Kada?
Isto tako, da je "put znanja", tako nesretno prozvan i opisivan onaj famozni način drveta "spoznaje" dobra i zla, jedini put - nema spasa i nema van: sjedi di si ni za di si nisi. Nikakve gnoze niti metafizike ne bi vodile nikuda do u spoznaju krajnjeg beznađa iz kojeg jedini izlaz ispada anihilacija svega i ništavilo. "S ljubavlju" - kako reče Ra. Blažena eutanazija... Znanje pobija život, život čak i znanje (p)održava...
~~~
Opisat ću kako shvaćam treći put i predstavljen je (kad je prvi put obznanjen) kao "prava informacija". Ili jednostavno dobre vijesti. Možeš li zamisliti?
Ako uzmemo npr. da je slika naše duše Krist, kaže se da nas je Bog u Kristu pomirio sa Sobom, ne zamjerajući nikome ništa, nitko ne manipulirajući ni sa kim na razini duše, ajmo reć - ni zemaljski ni vanzemaljski kontejnerocajci, iz aspekta duše, ne mogu našoj duši koje je slika Krist, ništa (mogu nas jedino fizički ozlijediti kad i jedino kad i ako to mogu); i jedino što je toj našoj duši povjereno je poruka pomirenja koja od nas ne traži ništa osim da iz nje i sukladno njoj živimo. Pomirenje je pak naravno nešto što nema ni smisla ni svrhe bez percipiranog konflikta, bez percepcije zlonamjernosti ili nekakvog multidimenzionalnog popušavanja kroz "put zmije".
Tu je taj neki koncept Oca naše duše koje je slika Krist... I onda dalje kaže, Ovaj svijet (njegov "princ") je ubio dušu, razapet sam s Kristom, mojom dušom. I nisam više ja (vanjski ja, stari ja) taj koji živim, već je to moja duša koje je slika uskrsnuli Krist, koja živi i živa je u meni.
I sad taj moj život takvog novog čovjeka koji živim, kako ga živim? Izvana ništa se promijenilo izgleda kao da nije, i puko je moje postojanje jedino vjera, namjera i zamisao kroz (i od) jednog novog, unutarnjeg mene, moje duše. Kaže se u kabali ---(na koju uopće ne gledam kao što na nju gledaju kabalisti, za mene je veza "svijeta bliskosti" (Acilut) s Ruah-ha-Elohim (koji je Otac-koji-jest) i mene kao (perceptivnog i poimajućeg) ljudskog bića (koje živi u svijetu Yeciraha) direktna - bez posredovanja Briaha (entiteta koji pažnju svrću na sebe, na bilo što drugo osim na Acilut) ili bilo kojeg drugog koji ili što bi se umetnulo "između")--- da je vrlina Tifereta, koji je razina duše na kabalističkom drvetu života,
predanost i povjerenje. Kako se onda duša u meni bori za samu sebe ako ne takvom predanošću i povjerenjem, duranjem u toj zamisli novog mene, toj namjeri i uvjerenosti? Ono, Bog je u Kristu koji je duše naše slika izjavio nešto kao 'nisam protiv vas, ja sam ZA vašu dušu, ja sam na vašoj strani', na strani našeg unutarnjeg čovjeka, našeg Pravog ja... I ne samo to, već i ja sam taj koji je 'roditelj' te naše duše. Tako mi, naši vanjski mi, nismo ni roditelji ni tvorci ni oblikovatelji naše duše, već je duša nešto novo i nova je posuda u koju se naš vanjski čovjek, naši stari, lažni mi uliti ne možemo. To je kao ovo:
Valjda? je napisao/la:
Hrist je bio vozač bicikla koji je pokušavao i vas naučiti da vozite, a oni pokušavaju da vas navedu da vozite njega, jer ako pokušavate voziti njega, nikad nećete voziti bicikl i - uhvaćeni ste.
Čovjek dođe i kaže da dušu smatra nečim bitnim, nečim do čega treba doći i svim silama zadržati ju, dok istovremeno čini i govori i izvlači iz iskustava (vanjskog čovjeka) sve i svašta samo da ne "upikne" prstom u nju i upiknuvši ju probudi ju u sebi. Ne samo da će se um vanjskog čovjeka buniti protiv nje, kako intelektualno tako i emocionalno - jer ne može pojmiti ništa osim "pa onda mene nema!????" u toj priči... i poticat će na neprekidno traženje dalje, ajmo potražiti negdje drugdje, uvijek negdje drugdje, uvijek oko kere do u bestraga. A u stvarnosti - do kraja svog života. Svima je u startu ukazano na smrtnost nas samih, našeg "vanjskog čovjeka", ali ne, mi kontamo da je nešto u nama besmrtno i da je tom nečem u nama toliko stalo do nas da će ono kad mi umremo učiniti sve da nas, vanjske nas - spasi. A za života - ajmo ga ignorirati i uvijek stalno tražiti i tražiti i tražiti i biti tragatelji metode i tehnike - koje sve, istini za volju, imaju za cilj da nas vraćaju na ono što odbijamo "upiknuti". Kabalističkim riječnikom - umjesto da ide u "viši svijet" - ruje i kopa si rupu u onaj najniže materije i neke vrste "recikliranja" iste: Asiaha naime i "praha zemaljskog", pa bio on prah ili fluid.
Ista spomenuta kabala (bez potrebe ikakvih mistificiranja ili kad apstaktirane mistifikacije ili mistificirane apstrakcije aspekata i svjetova s nje spadnu, jer veo pada bivajući "rastrgan napola") kaže da je iluzija Tifereta identifikacija, pa zato ne mogu reći ja jesam Krist ili ja jesam moja duša jer i duša će proći kroz iskustvo smrti na kraju moje priče ovdje i biti preobražena u odjeću životvornog duha kojeg je slika uzašli, nebeski čovjek (hm, izgledat ćemo kao ljudi a ne kao jaja?). Ako smo u cijelu ovozemaljsku priču ušli kad je nekakvo nešto zvano Božji živi dah udahnut u adama, umetnut u obličje duše u Postanku 2, koje je opet u Postanku 3 bilo obučeno u kožu (čime je započeo proces multipliciranja tako da je taj živi dah - u svima nama), a iz ovozemaljske priče izlazimo na sličan način s tim što ne izlazimo kao živi dahovi već životvorni i živodajni duhovi kojih je opet jedan te isti Otac - mogu jedino upitati, šta ako je to Istina i stvarno stanje (iza) stvari, ta poruka pomirenja kroz otkrivanje dramaturgije cijele ove kreacije i nas u njoj? ...
Duša naše duše je (cjelovito) živo biće, a ne neki njen aspekt. Kad bi se sve odlike duše poslagale na policu, još uvijek one ne bi sačinile živu dušu. Da naslažemo sve kaplje iz oceana jednu do druge još uvijek to ne bi bio ocean. Samo netko već fuziran može potaknuti fuziju u bilo kome od nas. Svaka ostala fuzija koju pokušavamo sami koristeći "aspekte" kako kontamo (po nekakvom receptu, šemi, grafikonu ili tek našem kontanju) da bi trebalo samo pravi nakaradu ili frankenštajna. Duša naše duše ili ono što neki nazivaju da je tek duša - već jest, i nije nešto što se treba "napraviti". Već jest, i nije nešto što se treba razviti. Već tek možda "probuditi" ili "osvijestiti" - ili, radije, tek upiknuti pomišlju, taknuti naklonošću - kroz uvjerenost i mir(ovanje) vanjske ličnosti i onda ju na isti način "puštati" da se počne izražavati, nastavi izražavati i konačno zaživi(mo njome i po njoj). Ali prije aktivnog izražaja možda nije naodmet naučiti s povjerenjem usnuti u njoj ili s njom?
Duša naše duše, životvorni uskrsnuli duh... u obličju nebeskog čovjeka, naše duše koje je Krist slika i prilika, Krist, brat naš po istome duhu (životvornom - zoepoiesis). I taj duh biva ono što se u nama rađa tzv. drugim rođenjem. Prvi čovjek, Adam, mi stari mi, jesmo prvo duševni (odatle počinjemo, to nije nešto čemu težimo), slika te žive duše biva Adam sam i to je sve ono što misli svijet da o duši zna (sve one varijacije definiranja). To je "duša" s mrtvom Riječi. Od Početka. Zadnji, dovršeni čovjek sa životvornim duhom u sebi, slika kojega je Krist, je dovršetak priče stvaranja i ispunjenje Božjeg nauma ove kreacije --- kroz rezurekciju onoga što je bilo umrtvljeno i za nas i s naše točke gledišta - mrtvo (zbog umnožavanja u nama i ni zbog čeg drugog, jer da nije, ne bi nas - kao dovršenih duša - niti bilo, niti nas na bilo koji drugi način niti može biti). Nauma za nas. Duša naše duše. Isti je umro na tom drvetu spoznaje dobra i zla na samom Početku priče. Riječ (utisnuta u živu dušu u Postanku 2) je ta koja je umrla u nama. I ta riječ je "duša naše duše". I stvori ju Bog po svojoj zamisli i kako mu se svidjelo... I predomislio se nije ni dan danas.
Okani se drveta spoznaje dobra i zla i njegovih plodova. To je sve. Vrati se na Riječ i jedi s drveta Života kao i svih drugih drveta, osim tog jednog jer ono poriče sve ostalo. Ono poriče slobodu, poriče život, poriče spoznaju, poriče SVE. To je smrt. Paranoidno negira svrhu kreacije, jer je i samo izuzeto iz nje. Fokus fokus fokus. Smrt ne kreira. Ona uništava. Smrt cjelovitosti izgleda kao da omogućuje umnažanje, ali nije poanta u smrti, već u onome što biva umnažano. U faktu da je cjelovitost ta koja omogućuje ucjelovljivanje svega drugoga i u svemu drugome. Ne smrt. Da čahura nije umrla leptira ne bi bilo - ali da li je bit u smrti čahure ili u rađanju leptira? Naglasci su poput stepenika koji vode ili gore i dalje i višlje ili ne. Oni su poput "lokatora odredišta". To je kao u lucidnom snu ili AP - šta zamisliš - tamo si.
~~~
Čini mi se da je okosnica ovdje opisana, u najkraćim crtama, poruka zabilježena u stranicama sv.Pisma ovakvom kakvim ga znamo, kao i u ranokršćanskim napisima samim. Ovi zadnji, kao i sv. Pismo samo, otkrivaju da su bili svjesni DVA PUTA. Izvorni Božji Put (drveta života) i tzv. put zmije (kojim sav svijet ide jer drugog puta ne poznaje, niti prirodno može poznavati). Pa ili startamo tek od njega ili od onog što bi prije njega, u uvodu priče čak ili posveti na početku knjige... Bez intervencije samog Puta Drveta Života mi ga nikad - bivajući i rođeni svi odreda u putu zmije - ne bismo niti bili svjesni niti znali. Mi možemo čitati te stvari do besvijesti, ali šta god bilo u nama što može "upasti u rezonanciju" s otkrivenim stvarima Puta - nije do nas. I što prije shvatimo da nije do nas - to prije možemo pokopčati makar toliko da zategnemo pojas prije nego što poletimo...
Put zmije je (u vrijeme kad je put drveta života bio otkriven) prvo bio viđen kroz uske okvire unutar kojih je Put Života bio otkriven kao očiti sukob s tadašnjim judaizmom, ali takvu misinterpretaciju je Pavle pokušao odmah sasjeći u korijenu. Ne samo on, već i ostali apostoli ukazivali su i upozoravali na opasnost od tog drugog puta, lažnih učitelja i čudotvoraca koji nisu u sebi nalazili Ljubav Božju nit Kristovu. Povijest je to ostavila zabilježenim pod skupnim imenom gnostike (izvro iz misterijskih religija i astroteologije) i njenim prvim (?), bar očitim, pokušajem uplitanja i infiltracije u kristov i Božji Put kroz zgodu o Šimunu Magu(su). Zapravo nije to priča o infiltraciji već blatantnom lopovluku jer je Magus htio kupiti darove Duha Svetog za svoje vlastite naume, naume jednog drugog učenja, jednog drugog nauma kojeg su ti rani kršćani znali kao Satanov kontraplan...
Gnostička rana struja (ne brkam ovdje posve Moravjevovu Gnozu npr., ne posve s obzirom da je ona neka kombinacija izvornokršćanskih elemenata Puta (Života) iz pravoslavlja i kabalističkih elemenata, sve sa nekim bazama puno starijih učenja misterija, skupa s elementima tog starog gnostičkog štiha koji je, za nepovjerovat, plutao po "kanalizacijskim učenjima" svog doba (entiteti nas ni tada nisu ostavljali na miru) --- od sinkretiziranja čini se pobjeći ne možemo?), kad god da je začeta a čini mi se da je začeta još na početku, paralelno s ovom prethodno rečenom, i ne samo s obzirom da su ti rani kršćani koji se niti nisu zvali kršćanima već onima koji slijede Put (Krista koji je Put, Istina i Život), svoj je početak pronašla u Adamovoj reakciji nakon jedenja ploda drveta spoznaje dobra I zla, naime sram, strah i odbojnost prema Istini, pa čak i onoj običnijoj istini izraženog međuodnosa prema i sebi i Evi i činu svojih ruku samih (vidi Gen 3) i osjećaju prevarenosti zbog očitog sukobljavanja, proturječja između Božje riječi, Zmijinih riječi i posljedičnog efekta i reakcije na jedenje s tog drveta.
Drvo je pak odmah dalo prve plodove: sram, strah, odvojenost, čak mržnja... i smrt. Našli su sebe da su i dalje živi (nisu umrli)... Jesu li uopće bili svjesni što JEST u njima zamrlo istog časa? Ništa manje nego mi - bi to smrt Božjeg ljubljenog Sina. Smrt Ljubavi na samom početku kreacije, od začetka svijeta kao što apostoli i naznačavaju... Nitko toga svjestan bio nije, ne zmija, ne Eva i ne Adam. Tajna, misterija skrivena od početka svijeta, otkriva se sad kroz Krista onima na koje je došao kraj doba, eona, suntelia aion. Kraj, dovršetak, plod, svrha i smisao... svega.
Nemajući u sebi Ljubavi Božje, ne nalazeći u sebi želje za bilo kakvim dubljim razumijevanjem osim ljubavi za sebe uzvišene same (uvijek iznova ne žele da se cijela priča čuje već samo jedan aspekt, onaj njihov, onaj bili biste kao bogovi i jedino vam Bog sam (i Njegova zamisao) u tome smeta), gnostici su tu kod priče o Padu stali, zabetonirali se u odbojnosti i počeli i vidjeli začetak strašnog kozmičkog dualizma ravnopravlja dobra i zla koje je postojeće zlo samo po sebi uz sva ostala iskrivljenja koja su uslijedila u mirijadama učenja i tradicija. Isto je, iako je bilo namjereno za dobro (otkriva nam Isus), podignuto na pijedestal koji mu ne pripada, onaj Najvišega (tu su priče o Satanu kao Luciferu koji je htio biti ravan Bogu i izigravati Boga samog, vidljive u tumačenjima nekih pasusa Izaije i Ezekiela)... Jeste li se ikad, ako ste pročitali ili čuli onu: i posta adam kao jedan od nas, jeste li se zapitali pitanje koje samo malo dijete može upitati u svojoj naivnosti i slobodoumlju (još neispranog mozga)? Naime: kao koji jedan? Kao onaj koji je adama - živu dušu čovjeka upozorio da ne jede ili kao onaj koji je adamu - muškarcu i ženi prenio nećete vi umrijeti?
Izvorni kršćanski nauk ide od prije zgode samog jedenja i marginalne zabrane i u tzv. Padu ne vidi pad u zlu materiju savršenog ili besmrtnog adama muškarca i žene koji se ne želi promijeniti ili tek naum zmije koja želi status quo svoje privremene nadmoći slijedeći tzv. Satanov kontraplan. Već imajući otvorene oči budne svoje duše koje je slika krist, vidi tog istog krista, živu dušu tek stvorenu, a dobrovoljno razapetu od početka stvaranja, od samog Početka. Iznova rođenu iz smrti u život u kristu. Duša je od početka - događaji manifestirani u povijest tek kasnije, prije dva milenija, i time otkriveni svima kroz evanđelje koje je prava i istinita informacija - ostajući u šutnji pred zmijom, krvnikom, mirna i tiha poput janjeta Božjeg svojevoljno i s punim povjerenjem u naum Boga, njenog koje je slika Krist, Oca, pošla u smrt za život mnogih. Bi to smrt Oca i Riječi Njegove zarad ukazivanja na uskrsnuće i pobjedu nad smrću... Mnoštva istih takvih duša koje ju slijede na Božjem Putu. Za dušu pad nije pad već silazak Duha Svetog kroz Krista, Duha Ljubavi koji je time roditelj svih nas.
Put kojeg Krist otkriva je onaj koji je Drveta Života. Put zatvoren sjemenu zmije, otvoren sjemenu žene....
Što vidim kao - s našeg aspekta - primarnu razliku između dva puta, mnogim čitateljima neće leći, nekima opet hoće:
Ideja puta zmije je da MI možemo nešto učiniti i doprinijeti razvoju stvari - nešto poduzeti, prakticirati neke tehnike, slijediti neke metodologije i kao tako se razvijamo i osvještavamo. To je PRIMARNO u putu zmije.
Ideja puta života je da je SVE već obavljeno: Tetelestai! Dovršeno je. Svršeno je. Gotovo je. Bazira se na uvjerenosti u rečeno. Držati se te zamisli kao pijan plota je ono što mi činimo. A opet, i to što izgleda da činimo mi - ne činimo mi, već se zamisao sama, svojom vlastitom moći - razmata u nama. I mi jesmo ona... Sve što treba je povjerovati da je to tako. I, za nepovjerovat - to biva tako. To je ta nekakva uputa koju su nam ostavili apostoli. Ta tko vas je opet nasanjkao pa da pomislite da morate nešto činiti, prakticirati neke stvari? Sve je za vas počelo time što ste povjerovali: čuli ste i povjerovali; ne zato što ste palili tamjan, ne zato što ste izvršili ovaj ili onaj naputak neke tradicije (zakona? jer na koncu konca, sva učenja postavljaju svoje "muss"-ove), jeli ili nejeli ovo ili ono, vodali svjetske politike, ekonomije i ekologije... Ispričana vam je cjelovita priča. Vi ste u sebi pronašli rezonanciju s njom - povjerovali ste. Mogli ste ju zamisliti - hej, pa da. I tog momenta sve je za vas počelo iznova. Staro je zamrlo, vidik novoga se otkrio - a šta mi? Možda ipak ja tu mogu nešto "poduzeti" i malko "pripomoći"? Iovo nanovo:
Valjda? je napisao/la:
Hrist je bio vozač bicikla koji je pokušavao i vas naučiti da vozite, a oni pokušavaju da vas navedu da vozite njega, jer ako pokušavate voziti njega, nikad nećete voziti bicikl i - uhvaćeni ste.
Krist koji je slika i prilika duše naše duše je svojim životom, svojom smrću, svojim uskrsnućem... manifestirao u povijesti zemlje priču s Početka iz Edena. Priču edenskog - nebeskog čovjeka koji je usnuo dubokim snom... i spavao dok nije došao njegov moment da se rodi kao ljudsko biće, tako se rodio, ostvario u povijesti i ovoj stvarnosti ono što se odigralo tamo. I to je to. Sve ima smisla što su nam ostavili zapisano u NZ, jasno kao dan (unatoč lošim prijevodima jednako kao i našim i nerazumijevanjima ljudi koji su tada živjeli i zapisivali sve to), ukazivano diljem SZ. Ali mi ne možemo pojmiti dok ne možemo pojmiti.
Kako onda da vozimo taj bicikl, a ne da neprekidno pokušavamo vozati krista?
Samo naglas razmišljam...