Je, može bit je fikcija, fantazija, može bit nešto, a nešto i nije...
Kako ono reče netko, ako se doživljaj
doživljava kao stvaran, vrlo stvaran, irelevantno je da li je zaista stvaran ili tek fiktivan. Poanta:
samo doživljavanje je stvarno. Mig mig...
Na primjer, bili simptomi medicinski klinički, ili tek fantomski - efekt je isti, tj. jednako se doživljavaju. Doživljaj je stvaran i nije fikcija, ne zamišlja se, ne umišlja, već se
d o ž i v l j a v a.
Tko živi u svijetu fikcija, lako se može desiti da ga jedna fikcija može izvući iz neke druge, jedna fikcija ga vraća "svijesti o sebi" npr., neka druga ga izvlači iz iste... A opet, sto ljudi sto ćudi, da ne rečem osobnosti (ličnosti).
~~~
Malo ću se družiti s Moravjevom...
Veza između ljudske Osobnosti (Ličnosti) i čovjekovog stvarnog "Ja" razumijeva se ... (kroz) potpuni ciklus... koji čine osam koraka, od kojih svaki vodi jednom jasno definiranom ishodu.
Prvi korak treba biti naučen i pounutarnjen prije drugog Praga... ispravno naučen, proučavan i shvaćen u teoriji
i praksi .. (jer) on omogućuje studentu da se podigne na četvrti korak Stepenika i pojavi pred drugim Pragom s dobrim šansama da ga prijeđe.
Beskorisno je i opasno juriti pred drugi Prag prije nego što se ostvarilo ovo Znanje.
Četvrtim korakom vlada "kurtoazna Ljubav". ... Ona je Ključ...
Četvrtim korakom prestaje se biti "vanjski čovjek"... Kada jednom dosegne četvrtu razinu čovjeka (čovjeka 4), koja je
kraj Pristupnog puta i stupanje
na Put čovjek više ne može imati o sebi lažnu sliku.
Moravjev, naravno, kao i uvijek dosad, i bit će ako bude išta odsad.
Bukvalno i u praksi, to znači da postajete kao
dijete, ogoljeli od svih laži i iluzija o sebi, svega artificijelnog što je vaša poduka, obrazovanje i iskustvo u životu nataložilo u vama. Biti djetetom ovdje ne znači regresirati u neko primitivnije stanje, već biti čistim i neopterećenim. Kroz to iskustvo onda u praksi probija prava inteligencija koju jedino treba nastaviti njegovati i stimulirati.
Inteligencija se ovdje ne odražava u čeprkanjima po svim tim hrpama artificijelnosti, laži i iluzija koje ogoljele leže oko vas, jer tim činom biste jedino postigli da se zakopate i zatrpate u sve to i onda svoje pokušaje da se iskobeljate iz te humke možete prozivati ... kako god hoćete. Ipak, sve je to ok, i dio iskustva (do i) četvrtog Praga i "porođajnih muka" izviranja te "djetinje" (čiste) inteligencije.
(...)
Imajući u vidu da je emocionalni centar
jedini primatelj B utjecaja... ah te emocije... wat d blip do vi osjećamo, sanjamo, priželjkujemo, čemu strastveno i beskompromisno težimo... od čega tek strepimo, a što nam utjeruje mraz iskonskog straha u kristalne kosti... što nas žesti a što nas tako lako može smesti...
...
A može bit je stvarnost fantastičnija od fikcije i fantazije...
Koliko je nerazumljivo da pojedinac mora prvo prihvatiti jedan pogled na svijet kako bi ga se onda nekakvim "rasplinjavanjima" istoga onda moglo osloboditi. Ali, ako takav nazor pojedinac nikad nije (odistinski emocionalno) prihvatio i od starta je u njemu prozirao nit laži i artificijelnosti (koje proziranje je i prečesto neprepoznato tinjalo ispod mentacija), i dalje ostaje prazan i šupalj (i nije mu jasno zašto, kad je sve tako jasno prokljuvljeno) pred Pristupnim putem samim jer su
njegovi osobni (ličnosni) "problemi" ostali netaknuti i samo se zamajavao distrakcijama nečijeg tuđeg spektra i hodanja, tek marginalno nalik njegovim vlastitima. Kad to shvati, ima prvu pravu šansu započeti vlastito učenje koračanja, počevši (možda iznova, ali ovaj put svjesnije i s punijom apricijacijom, da ne rečem poniznije i s manjim egom) od "tri grupe vježbi" koje se (ionako) prakticiraju redovno i cijelim Putem, a koje imaju za cilj, deklarativno:
- ovladavanje tijelom;
- ovladavanje osobnošću (kakva god njena okosnica bila, jer nekakva "osobnost" ili "ličnost" kao nekakva univerzalna datost ne postoji, postoji samo VAŠA osobnost, koja je drukčija od bilo čije tuđe);
- utvrđivanje kontakta s višim razinama svijesti.
Naravno, Pristup počinje i Putem (nakon prijeđenog drugog praga) jednako se nastavlja, prvi
vježbanjem, drugi
življenjem sukladno
pravilima:
1. vanjske čistoće (zapovijedi vanjskog življenja - odnosa prema stvarima i ljudima izvana = u početku spomenuta "kurtoazija"),
2. unutarnje čistoće (pravila unutarnjeg življenja).
Ovo dvoje je od neprocijenjive važnosti, iako se brojni mogu usprotiviti njihovoj smislenosti za ezoterični razvoj pojedinca, time se samo protive svom pristupu Pristupu. Fakat ostaje - gornje je prerekvizit i treba im pažljivo pristupiti. Jednako tako je fakat da postoje i izvan Gnoze (jama i niđama; deset Božjih zapovijedi...). Jednako tako je fakat da u praksi, tek nakon prelaska drugog praga, počinjete bolno biti svjesni koliko ste propustili prakticirati upravo njih, a nužni su kao zrak koji dišete. Može biti je tako trebalo biti, jer tek nakon prijeđenog drugog praga, sasvim jasno vidite i što i kako i zašto i koje su za upravo
vas (jer vanjski čovjek je i tu, kao i u slijedeće dvije prakse, i šire) isteoretizirao masu racionalnih i argumentiranih nebuloza) kao kruh nasušni koji sadrži neophodne nutricijente koji će vam metabolirati snagu i hrabrost za nastavak, tj. zapravo tek početak hodanja putem, bivanja s putem i življenja s njim.
3. ekvilibrij tijela (ispravan stav; asana).
Tjelesna uravnoteženost je samo jedan malecni aspekt ovdje (nije beznačajan, ali od suštinske važnosti ovdje je izraz "uravnoteženost"), ali asana podrazumijeva kasnije na Putu puno više od tjelovježbi. I ne samo zato što tijelo samo reagira na sve puno prije nego vaša psiha toga postane svjesna. Svijest o vašem tijelu, "spuštanje" u tijelo se (i ne samo zbog prethodno rečenoga) otkrivaju kao jednako važni kao i bilo koja druga (možda po zvučnosti "ezoteričnija" ili "duhovnija" ili "intelektualnija") praksa na putu (riječ praksa uzimam tek kao nešto različito od puke teorije).
4. disanje (pranayama).
Ovo su deklarativno prve četiri vježbe koje moraju biti
a) prihvaćene
b) započete
kako bi se uopće stupilo na
Pristupnicu koja je poput mosta koji vodi iz divljine na Put. Također je rečeno da je to ujedno i najteži dio, najmučniji korak.
Imajte u vidu da dok god smatrate da se morate u nečemu još razviti, poboljšati ovo ili ono u vama, oko vas, u vašem životu - vi radite na "razvoju vaše osobnosti". Čak i dok čitate cijelu Gnozu (jednako kao i dekonstrukciju iste), vi razvijate vašu osobnost. I to je ok. Ponovit ću: to je OK. Sve je to dio života u divljini i ok je - za sve nas.
Međutim, u jednom momentu, nalik momentu zasićenja, vaša učenja, proučavanja i istraživanja prestaju, i počinjete jer imate želju, primijeniti sva ta znanja koja ste stekli - i u tom istom momentu, razvoj vaše osobnosti prestaje. Ovo je jedna zanimljiva točka u životu, jer ćete kao njihalo, vrlo vjerojatno i po nekoliko puta prolaziti fazu razvoja osobnosti, dok ne dođe do stvarne točke zasićenja, koja će nastupiti
tek prelaskom drugog praga. Ponovit ću: sve je to ok! Živite svoj život, polako, korak po korak, dah po dah - sve u svoje vrijeme. Tako ćete najvjerojatnije također i po nekoliko puta stupati jednom nogom na Pristupni put, na "most" pa opet natrag, nešto iz divljine će vam privući pažnju i opet ćete se vratiti "razvoju svoje osobnosti". (Drugim riječima, stajat ćete na ili se motati oko prvog praga, ili izviđati mic vamo mic tamo...) To je ok. Možda ćete se smijati, ja sam tako živjela preko dvije decenije. Od prvog svjesnog momenta zaškakljavanja odiznutra u trećem srednje. Nismo svi imali ugrađenu "užurbanost" u osobnost, niti nekakvu ambiciju da moramo nešto, da moramo progutati nečije fantazuke... koje onda moramo izbacivati iz sebe... tek smo izviđali i istraživali šta se sve to krije... u nama. Hm... bez prosudbi ili kategoričkih mišljenja o bilo čemu. Neki od nas su imali "početničku sreću" jer su u to ušli prije nego što su se u njima mogla formirati neka "mišljenja" o ovome ili onome, svemu ili bilo čemu. Nekome nevjerojatno, nekome svakodnevica.
Šta ono reče Moravjev: najznačajniji i najteži stupanj Puta je uopće i stupiti na Stepenište. To stupanje
na Stepenište naziva se
Pristupni put. Pristupni put vodi do čovjeka razine 4. I sad ide kvaka: Bilo tko tko se želi popeti ovim stepeništem mora upravo
to učiniti
glavnim ciljem svoga života. Možda je sad jasnije zašto tako često tek "opipavamo" to što se pojavilo pred nama, taj "način", taj čin, taj put... Hoćemo li, želimo li, možemo li...
tomu posvetiti svoj život? Uf! Mic po mic... Sve u svoje vrijeme, pa tako i odluka. No sikiriki, dok se mi tako nećkamo i hoćkamo (test Želje), postoje šanse, zaista postoje VELIKE šanse da se prtić pred nama skraćuje i Put približava, dok jednog dana ruka s one strane drugog Praga ne sune i ne hopne nas prijeko. A onda smo obrali bostan. Haha. Šalim se. A možda i ne... Vjera, Hrabrost, Snaga, Dosljednost, Ispravnost, Ljubav. Test za testom, čarolija za čarolijom u začaranoj šumi čarki. Sve se to odvija jedno za drugim, jedno skupa s drugim u momentu koji traje i traje dok god prelazak ne bude potpun, prelazak preko drugog praga. I u tom rusvaju obličja od izmaglica živote jednako dobijaju i čudovišta i aždaje i žabe koje se poljupcem ljepojke pretvaraju u prinčeve, i gube ih. I kad se graja konačno stiša...
...
nema nastavka
~~~
Citat:
ne bi bilo nikakvo čudo kad bi „duh“ kao „produžetak“ motornog centra, bila ona komponenta koja je zadužena za duhovnost-u-matriksu, pa odatle i sam naziv – duhovnost?!
To uz ono da
Citat:
grubo rečeno, intelektualni centar podrazumijevao - um, emocionalni centar – dušu a motorni – duh
Da, ima takvih gledišta, čak su se i trio Freud - Jung - Reich našli na različitim gledištima glede gornjih mede.
Ne vidim te stvari takvima kakvima ih navodiš, niti se takvima doživljavaju. I ne samo zato što se energetika doživljava kroz motorni centar. Instinkt. Njušiš nešto, ali ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Racio se hvata u koštac s tim, jer je to u suštini njegova domena, domena intelekta kojoj vanjski čovjek nije dorastao, a čini se, prema deklaracijama, ne može niti biti.
Duh ide kroz inspirativni i intuitivni aspekt. Uviđanje.
Onda se otkrije da je intelektualni centar vanjskog čovjeka motoričke prirode, izvire iz motoričkog vanjskog čovjeka i pogoni ga psihoenergetika nepročišćenog emocionalnog centra. On je neka vrsta "nuspojave", isparenja tog kvazifuziranog spleta ... "um" koji nema realnost postojanja, obličje od magle...
Tek pročišćeni emocionalni centar ima veze s dušom, onaj nepročišćeni je puka motorika jer dobar broj osobnosti (ličnosti) ima od starta (kad uopće priđe Gnozi) fuzirane centre (više ili manje, s aspektima koji su potisnuti, ovo ili ono) koji se moraju defuzirati, otuda učenje o "fragmentiranosti" kojoj je to jedini cilj: defuzija. Ali, da bi se defuzija dogodila mora se defuzirati isključivo "um", isključivo ona identifikacija s vlastitim intelektom i raciom, sa znanjima i idejama da se nešto zna, doći do točke hvatanja za glavu i prvog istinskog priznavanja i prepoznavanja svojeg nemanja pojma ni o čemu. I tu leži ključ stupanja na Pristupni put. Dok god se osobnost razvija = laže samu sebe, uči, skuplja znanja - nema znanja i laže samu sebe. Jedini razlog zašto se kaže da je "gotovo nemoguće" prijeći drugi prag leži u tome što nitko ne može prijeći taj prag sam za sebe. Mora se biti preveden (još bolje ako si prenešen) preko njega, to mora učiniti netko tko je već s one strane. I u tome je kvaka - pronaći onaj utjecaj koji je, bez trunke sumnje s druge strane drugog praga. Dok god ima i trunka sumnje u bilo čiju, svačiju, na kraju krajeva - nečiju konkretnu - sposobnost, mogućnost, voljnost... šta god - da te povuče tamo jer je i sam tamo - nema šanse i nemoguće je da pojedinac prijeđe drugi prag.
Hvala na čitanju.
Hm... nadam se da nije ispala trakavica.
Lijepi pozdrav svima i Sretan put!
P.S.
Citat:
Licnost i dusa postaju jedno. Dusa se, da tako kazem otapa i licnost je upija. Tek tada covjek postaje cjelovit. Tek tada je stvarno rodjen. To je rodjenje individualnosti.
Lijepo rečeno.