Moderna gnostika, nastavak:I tako, kad saznamo Istinu, ona će nas osloboditi a kako smo vidjeli, nije dovoljno znati samo to da smo simulirani u simulaciji. A pomoći možemo samo sami sebi. Niko drugi nam ne može i ne treba pomagati. Na primjer, kad bih se ja probudio ovdje i ostao tu neko vrijeme, ne bih probudio nikoga drugog. Taman posla. Probudiš čovjeka, onda ovaj vidi da je okružen simuliranim entitetima u ljudskim tijelima što bi bili samo razni oblici vještačke inteligencije i donekle različito programirani, tako da se održava utisak neke raznovrsnosti a ono, isto sranje u različitim pakovanjima. Različito programirani entiteti pod kontrolom istog izvora. Taj čovo bi odmah skont’o da toga nije bilo ni u njegovim noćnim morama a kamoli u filmovima koje je gledao dok je spavao. Nakon što bi vidjeo te i neke druge detalje, pa još skont’o i to da on tu sada mora da svjesno živi i svjesno se ponaša a da drugi ne primjete ništa sumnjivo, ne bi prošlo dugo, donjeo bi mi ciglu i rek’o - „De, bogati, zvekni me ovim po glavi, pa - da se opet onesvijestim“.
Zato, čovjek treba da se probudi sam a ne da očekuje od drugih da ga oni probude.
Kako da se probudi?
Pa, do sada bi odgovor trebao biti vidljiv iz aviona!? Samo, uz pomoć - nerazmišljanja. („Razmišlj’o“ i „popušio“ su sinonimi u simulaciji.) Znači, trebamo samo uvježbat’ - nerazmišljanje. Mi bi da se oslobodimo odavdje a ne možemo nerazmišljat’ ni minute? ’Oćeš napolje odavdje a da razmišljaš!? E, pa, ne može. ’Oćeš da promijeniš realnost nabolje ili da je pretvoriš u istinsku, uz pomoć istog onog razmišljanja koje nas je uvalilo u govna do guše i drži nas tu ko zna otkad?! I još gore, kad bi ovaj naš um, nekim slučajem, prenjeli u objektivnu realnost, pa tamo počeli razmišljat’ i ponašat’ se na osnovu njegove pameti, sjebali bi je u rekordnom roku. Mi smo toliko „kreativni“ da bi pretvorili i objektivnu realnost u simulaciju, pa šta ćemo i gdje ćemo onda?!
Ovdje je najteže nerazmišljat’. VI nam ne dozvoljava nerazmišljanje dok smo „budni“. Jedino kad spavamo ne razmišljamo ali je, zato, sanjanje dozvoljeno jer nam snovi dolaze s onih nivoa koji takođe pripadaju lažnoj svijesti (podsvijest i kolektivno nesvjesno). Znači, razmišljati i sanjati možemo do mile volje, fantazirati još više, dok nerazmišljat’ ne možemo. VI sabotira nerazmišljanje, tako što nam stalno šalje kojekakve misli u naše ime, tj. protura nam ih kao naše. A neke od njih će uvijek biti veoma „važne“ i zahtijevaće našu trenutnu pažnju a ne možeš se, istovremeno, bavit „svojim“ mislima i nerazmišljanjem. (Tu nam ga je najpodmuklije zavukla!)
Svjesnost i razmišljanje nisu isto. Čovjek može biti svjestan i bez razmišljanja.
Ono čuveno Dekartovo: „Mislim, dakle, jesam“ – važi u simulaciji (doduše, bilo bi ispravnije: „Mislim, dakle, jesam-u-simulaciji“), međutim, kad je objektivna realnost u pitanju, onda bi bilo obratno – „Mislim, dakle, nisam“. Ne možeš razmišljat’ uz pomoć lažne svijesti a bit’ objektivan. Ne možeš živit’ u maji/iluziji a biti objektivan. Možeš samo imat’ utisak da si objektivan u sklopu...
cjelokupne obmane. Valjda bi i to bio dio programa?! I ne samo to, mi bi imali i druge utiske kao da smo - kreativni, posebno nadareni, spontani, osjećajni, da možemo nešto sami da biramo ili odlučujemo... itd.
Na primjer, pod temom Moj slučaj, davno sam pomenuo detalj da mi je jedna žena očitala, unutar simulacije, jedan budući segment mog programa u vezi s mojom budućom suprugom u simulaciji. Fino je opisala kako izgleda i gdje ću je naći. Dakle, nekoliko godina prije, nego što sam po redu vožnje trebao da se, kao slučajno, sretnem s njom i oženim je. Da smo mi svjesni simulanti, nakon što bi se našli, ja bi joj rekao – „Draga, ajd’ da ne komplikujemo stvar, nego se ti lijepo spakuj i ideš samnom jer nam je takav program. Ne moraš trošit vrijeme i energiju na neko razmišljanje ili snebivanje jer nam je to tako programski zacrtano, sviđalo se to nama ili ne. Tako nas je zapalo. Znaš, kad je nešto isprogramirano, onda nema oćeš-nećeš, nego – moraš“. Međutim, u praksi, ne ide tako. Tu treba sve da se dešava kao da je spontano a ne programirano. Čak je i romantika tu uprogramirana. Emocije su takođe tu, uključujući i ljubav, sve zbog doživljajnog efekta. Inače bi stvar bila nekako previše suva. Mehanička. A niko to ne voli. Srećom, pa je simulacija toliko napredna, da nije lako vidjeti šta smo i gdje smo. Možeš se baviti i gnostikom cijeli život a da ne vidiš ono što je protkano tamo kao neki tanki
---c-r-v-e-n-i---k-o-n-a-c------Naravno, čovjek u većini slučajeva uz ženu, dobije pride i punicu a ja sam i tu odlično proš’o, što je čudo u simulaciji jer VI većinom naštima muškim simulantima nezgodne punice. Ova moja redovno dolazi i provede s nama i po nekoliko mjeseci a da se nijednom nismo posvađali. Super se slažemo. Desilo se par puta da sam se posvađao sa suprugom a s punicom nikad. Tako, ponekad pomislim da sam proš’o bolje nego što sam zaslužio tj. da je moja ličnost programirala stvar, ne bi to sigurno tako dobro odradila. Uostalom, kad je ova moja ličnost u pitanju, ničeg prevrtljivijeg u životu nisam vidio. Sad bi ona ovo... sad’ bi ono... na momente ne zna bil piškila il’ bi kakila... sad’ ’oće ’vako, neće ’nako... pa onda, obratno... sad’ se uplaši a ne prođe malo, počne da se kurči... niko ko ona; koči na uzbrdici... nema u kom
kontejneru je nije bilo... nisam još vidio većeg stručnjaka za fantaziranje... doktorirala je na tome. Kol’ko sam je samo puta mor’o klepit’ po ušima ili joj poručit’: „Ne seri, matere ti!“ Ne znam kakvi su vanzemaljci i kakve su njihove ličnosti tj. jel’ i oni imaju nešto slično... al’ ni oni ne bi mogli lako izać’ na kraj s ovom mojom... bar da je malo bolje poetski ili umjetnički programirana... možda bi bolje kotirala... a ni neka romantika joj ne ide od ruke... kobajagi, zalaže se za pravdu i istinu; anti-duhovo je nastrojena... ne može proći pored nje neka zgodna simulantkinja a da joj ne padnu na pamet neke bezobrazne misli; pa đe je to normalno... da već nisam u ludnici, posl’o bi je tamo... ko mi samo ovo zakači, da mi je znat’; kad bi ona nešto programirala, samo bi sjebala stvar. Tako, ja ovu moju ličnost već odavno ne uzimam previše ozbiljno, pored najbolje volje... ako budem izlazio odavdje, pitanje je da li ću je uopšte povesti sa sobom... ako nastavi ’vako, bogami neću... ma, neću ništa nositi odavdje sa sobom... slike pogotovo... ni sjećanja na ovaj zajeb mi ne trebaju... ništa odavdje mi ne treba...
Kad malo bolje razmislim, ne mogu se ja sad nešto žalit’ na ovaj moj program jer, siguran sam da se ova moja ličnost nešto pitala u ovoj simulaciji ili da je stvarno imala izbora i mogla nešto sama odlučivati, proš’o bih daleko lošije, nego što jesam. Ovako se ne žalim, jest’ da sam tu i tamo popušio al’ je to većinom bilo mojom greškom; jedino mi smeta taj - hronični nedostatak svjesnosti. Ne može se ništa svjesno i efikasno odradit’ kad su u pitanju psiho-patološke aktivnosti, psiho-patoloških simulanata. Ti elitni simulanti se ponašaju kao da je ova simulacija napavljena samo da bi oni uživali u njoj. Simulacija bi trebala biti poštena, tako da svi simulanti imaju šansu da budu podjednako simulirani. Ova VI kao da favorizira psihički poremećene simulante?!
Kad je ono kod nas zaratilo, poslednji put, još onda sam skont’o da se normalni ljudi ne mogu onako ponašati ali mi, tada, nije bilo jasno o čemu se radi. Sad mi je jasno. Samo se simulanti mogu onako ponašati kad im program tako naloži. Kasnije se nabaci maska trezvenosti i svi oni koji prežive, izgledaju kao da su manje-više razumni, dok opet belaj ne dođe na red. Sve se uredno racionalizuje, kako program nalaže. Da sam ja, onda, uspjeo skontati u čemu je fol, davno bi se ja ispalio odavdje. Još prije pojave interneta i ovakvih foruma gdje se svega možeš naslušat i nagledat, samo ne Istine. Ovdje se čovjek može i prosvijetlit a ostat drastično razveden od objektivne realnosti. To mu čak ovdje dođe i kao neka nagrada za izuzetno uspješno duhovno mahnitanje u simulaciji.
Ništa gore od simulanata-duhovnjaka. Kaže – „Ma, to je naša duša došla ovdje da iskusi zlo u sklopu njenog razvoja... tako da mi trebamo...“ Ma, marš odavdje đubre jedno jedno simulirano! Kuš! Jebala te VI koja te ovdje poslala! (Samo oštro s njima.)
A karma u simulaciji je posebna poslastica. Dok si ovdje, ponašaš se kako si programiran a nakon odjave ti kažu gdje si napravio greške i šta trebaš ispraviti prilikom sljedeće inkarnacije. Ja, budalaštine, majko draga. Jebiga, tako ti je to kad si simuliran. U svašta ćeš vjerovat’. Sve može proć’.
Šta se može konkretno poduzeti kad su u pitanju ovi današnji ratovi u simulaciji i ostale psiho-patološke aktivnosti? Ništa. Kakvi simulanti i program, takva i simulacija. Nema se tu šta objašnjavat’, nit’ poduzimat’ a da i to ne bude simulirano. Čak i kad bi se molio vještačkom entitetu odozgo za mir i razum u vještačkoj realnosti i to bi bilo u skladu s programom a takođe i rezultati takvih molitvi. Kao god okreneš, dupe ti dođe otpozada.
Evo, danas čitam kako je u toku pretvaranje svemira u ratnu pozornicu. Stvar je sasvim razumna jer kad oni drugi pošalju nuklearne rakete na one prve ili obratno, onda će se ovi moći braniti, tako što će sa posebno naoružanih satelita da ispaljuju laserske snopove i uništavaju rakete u zraku. Navodno, na tim satelitima imaju i neka specijalna oružja (DEW – Directed Energy Weapons) uz pomoć kojih mogu spaliti bilo koje područje na planeti. Čini se da zadnjih godina uveliko treniraju, paleći neka naselja i šume?! Čovjek ne stigne ni pobjeći iz kuće kad mu je zapale, toliko brzo izgore i on i kuća. Sve izgori, staklo, cigla, keramika, metal... a onda, na vijestima kažu kako da je to bio normalni požar a njih ima sve više i više, navodno, zbog klimatskih promijena (koje ovi takođe uzrokuju, prema planu i programu).
A i ovdje dole, sve više se razvija ratna tehnika i robotika. Navodno, pored robotiziranih tenkova i avona ili dronova, već postoje i vojnici-roboti. Kažu, kako tehnološki napredujemo, uskoro nećemo morati ni ratovati mi lično, nego će roboti ratovati za nas. Mi ćemo samo bit’ „kolaterna šteta“, ukoliko se zadesimo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme ili nas roboti ne prepoznaju kao svoje. Ja, ljepoteee! Simulanti prave robote za likvidaciju drugih simulanata tj. robota!? Ma, pustite me da izađem odavdje ili ću vam rasturit simulaciju, majku vam simuliranu jebem... ovakvog mahnitanja nema niđe... mahnitanje zasnovano na posljednjim naučnim otkrićima i tehnološkim dostignućima!!! Ili se ja, možda, trebam bavit’ poezijom dok mi oni gore iznad glave montiraju kojekakve skalamerije za uništavanje svega i svačega a ovdje dole toga već ima i na pretek?! Ne možeš više pobjeć’ ni u svemir a da te gore ne dočekaju s nekim specijalnim oružjem.
Pedo-satanistički elitni simulanti divljaju dok se borci za pravdu i istinu znoje lupajući prstima po kompjuterskim tastaturama, šireći „znanje i istinu“.
A VI nas zajebava i zajebava... Na primjer, stavi u zatvor nekog elitnog pedo-satanistu kao što je nedavno onog Epštajna. Tu borci za pravdu i istinu počnu da likuju i viču... uraaa!!! - pod utiskom da pravda pobjeđuje... „sad će taj na sudu priznati šta su on, Klinton i ostali elitni pedo-satanisti radili s njihovim žrvama na njegovom pedo-ostrvu“... a onda... ništa od toga. Nešto čudno se desilo u zatvoru dok su stražari mirno spavali a sigurnosne kamere nisu radile. Prema zvaničnim izvorima, izvršio je samoubistvo vješanjem o krevet visine pola metra uz pomoć čaršava. A ovi se, jadni, emocionalno angažovali u iluzornoj bitci između sila dobra (dobrih simulanata) i sila zla (loših simulanata), pa se sada vodi rasprava na temu - da li je on ubijen, samoubijen ili izmješten živ napolje?! (Uz sve to, prije neki dan, njegov plastični hirurg je doživjeo čudnu avionsku nesreću jer je, navodno, usuo pogrešno gorivo u svoj privatni avion, pa motor zarib’o u zraku; isto tako, mrtav simulant obično biva sahranjen, dok još uvijek nije održana sahrana ovog pedo-sataniste.) I tako, sile dobra popušile kao i uvijek u naštimanoj predstavi. Iz nekog čudnog razloga, VI se uvijek libi da žrtvuje crne figure dok ga bijele stalno puše.
I na kraju, dragi simulanti i simulantkinje, moramo bit’ načisto s tim da ovo ne može ’vako dovijeka... pretjerano je čak i za simulaciju. Tol’ko se gluposti nakupilo da se ovdje više ne može ni simulirat’ pošteno. Ne možeš ni disat’ a kamoli simulirat’ od silne gluposti. Znači, nešto se mora poduzet’, pod hitno a najgore je to što jedan klasični simulant ne može postati istinsko ljudsko biće, ukoliko se tako i ne ponaša. Ništa od lijepih želja ako nema konkretnog dejstvovanja. A... možda... možemo pokušat... onako... više na osnovu osjećaja a ne... misli... pa... ako neko ovdje još uvijek ima ljudsku suštinu... možda se ona... napokon... i... manifesuje?!
**
Odoh sad pomoć’ Muji oko čekičanja matriksa. Ko zna, možda udarimo na pravo mjesto, na principu one ovdašnje poslovice:
Citat:
„I ćorava kokoš poneko zrno ubode“!?
...