Pamćenje i fantazija
Ogled
Eugen Kolisko


U nastavku našeg niza predavanja koje se bave ljudskim bićem i njegovom vezom s univerzumom, danas ćemo razmatrati pamćenje i fantaziju. Biće čovjeka možemo potpuno razumjeti jedino ako možemo pojmiti struje sila, polarno suprotnog karaktera, koje rade unutar i na ljudskom organizmu. Čovjek je veoma složeno biće i cijelim njegovim organizmom nalazimo dokaze rada velikih polariteta. Oko je, na primjer, osjetilni organ povezan sa svijetlom i sa sviješću. Osjetilo dodira je, s druge strane, povezano s tamom, jer tu dolazimo u kontakt s materijalnim supstancama. Svugdje u ljudskom biću na djelu su polariteti i jedan od tih polariteta je očigledan u dvije uloge, pamćenja i fantazije.

Pamćenje je tu zbog djelovanja mišljenja. Utisci napravljeni na dušu preko osjetila ostaju u ljudskom organizmu. Baš kao što se u duši javljaju određeni koncepti o objektu, tako i pamćenje zbog činjenice da nakon što je preko osjetila napravljen utisak tamo ostaje slika objekta. Za pamćenje se, stoga može reći da je reproduktivno.

Mnogi ljudi, ne samo znanstvenici, bili su pogođeni činjenicom da pamćenje pruža dokaz za iste zakone koji su i karakteristika nasljeđivanja. Promislite o rastućoj biljci, gdje je uvijek iznova proizveden jednak oblik lista. Tu je na djelu sila koja proizvodi isti oblik mnogo puta i upravo ista stvar vrijedi i za pamćenje. Pamćenje proizvodi isti oblik, samo u više duhovnom smislu.

Naše pamćenje je povezano s našom vlastitom biografijom. Ozbiljan „gubitak pamćenja“, kako kažemo, znači da je ego bio izgubljen, i rezultat je bolest. Pamćenje i samosvijest su neodvojivi. Samo zbog toga što imamo pamćenje mi možemo imati samosvijest i obrnuto, i kroz te dvije snage mi možemo poznavati naš život, općenito događaje od određene točke u našem djetinjstvu. Govoreći općenito, pamćenje se javlja u trećoj godini života, u trenutku kada dijete za sebe kaže 'Ja', kada sebe shvaća kao pojedinca. Premda je obično treća godina vrijeme kada se dogodi to iskustvo, od određenih pojedinaca dane su izjave, na primjer Tolstoja, da se sjećaju svog života čak i prije toga doba. Takvi slučajevi su, međutim, rijetki. Opet postoje ljudi čije pamćenje seže natrag samo do pete ili šeste godine života. Postoje velike razlike u odnosu na tu individualnu sposobnost sjećanja. Ako se od djece u školi traži da napišu njihov prvo sjećanje, razlike u iskustvima su veoma upadljive. Štoviše, uvijek ćemo vidjeti, da je prvo sjećanje u životu pojedinca za njega veoma karakteristično.

Pamćenje je nerazdvojivo povezano s pojedincem. Od trenutka kada se pojavi pamćenje ljudsko biće je individua, i od trenutka kada sebe shvati kao individuu, on također ima pamćenje. Biografija čovjeka je u sposobnosti da se sjeća svog vlastitog života.

Imajući na umu činjenicu da je pamćenje povezano s procesom mišljenja ega, možemo pitati: Zašto se pamćenje normalno ne pojavi, prije treće godine života? To je zato jer sila koja dovodi do pamćenja ─ odnosno, mogućnost predstavljanja objekta kada objekt više nije tu ─ radi u tijelu prije nego se pojavi pamćenje. Prije nego je pamćenje moguće morao se već dogoditi izvjestan razvoj mozga. Sve naše 'mentalne' snage rade, na početku našeg razvoja, na tijelu, izgrađujući tijelo. Zatim, kada je taj rad doveden do određenog stupnja završenosti, te iste snage počinju raditi kao mentalne ili duhovne sposobnosti. Mentalna aktivnost i tjelesni oblik uzrokovani su istim, prvobitnim duhovnim snagama. Kada se ljudsko biće utjelovljuje u tijelu, prvi zadatak je modelirati i oblikovati to tijelo (koje, naravno, uključuje mozak) i zatim, kada su snage izgradnje tijela izvršile svoj zadatak, one postaju mentalne sposobnosti.

Nije točno kazati da se život duše i duha u svim njegovim formama pojavljuje od mozga. Impulsi volje pojavljuju se od udova, osjećaja od srca. Od mozga se pojavljuje samo trećina duhovnog života, naime, intelekt koji je potpuno vezan s osjetilima.

Recimo da se u nama pojavi izvorna ideja koja nije temeljena na osjetilnoj percepciji. Takva ideja se može javiti jer smo otkrili nešto od duhovnih temelja univerzuma ─ ne njegove materijalne, opipljive temelje. Kada je prava ideja rođena, u ljudskom biću radi duh i u izvjesnom smislu ono je oslobođeno tjelesnosti. Istina je duhovna snaga koja nas oslobađa vezanosti za tijelo. Kada istražujemo neki zakon prirode ili neku veliku istinu koja je generacijama ležala skrivena u evoluciji mi zaista nalazimo naš put do duhovnih temelja univerzuma. Uvid u istinu uključuje uzlaz u duhovni svijet i takav uzlaz je za ljudsko biće moguć jedino kada ono više nije vezano za svoje tijelo na isti način na koji je vezano u svakodnevnom životu. Svijet u kojem je nađena istina drugo je nego je to fizički svijet, i uvid u istinu, tijekom zemaljske egzistencije, moguć je samo u izvjesnim trenucima.

Pamćenje, kao što smo vidjeli, povezano je s izvjesnim završavanjem procesa tjelesnog formiranja. Ali ne javlja se sve do treće godine, i sljedeći stupanj je završen u sedmoj godini, s dolaskom drugih zuba, gdje je promjena u cijelom organizmu. Ova promjena je često uzrok bolesti ili oboljenja. U svakom periodu od sedam godina supstance koje cirkuliraju u ljudskom organizmu potpuno su promijenjene i prva promjena u dobi od sedam zaista je važna. Nakon dolaska drugih zuba imamo izvanredan razvoj sposobnosti pamćenja i tek tada je za dijete moguće da ima ono što nazivamo „apstraktna“ misao.

Pamćenje je sposobnost koja može gledati samo u prošlost. Pojavljuje se tek nakon formiranja izvjesnih struktura u ljudskom organizmu i iz tog razloga može gledati natrag kada više ne radi na izgradnji tijela već je slobodno da funkcionira kao mentalna sposobnost. Kako tijelo postaje sve čvršće, oblikovanije s povećanjem starosti, pamćenje postaje objektivnije dok gleda natrag na život, na prošlost.

Sasvim je očigledno da je pamćenje povezano sa životom intelekta. Pretpostavimo, na primjer, da se student priprema za ispit, i svoje pamćenje napreže do krajnosti, trpa ga činjenicama. U to vrijeme student je cijeli 'organizacija-glave', zaista nije normalno ljudsko biće. Toliko je prepun apstraktnih misli, toliko pun supstance pamćenja da je on cijeli 'glava'. Kada se to događa, spavati je teško a nedostatak spavanja ima veoma loš učinak na pamćenje. Postoji veoma bliska veza između spavanja i pamćenja. Neki ljudi kažu da ako tijekom noći ispod jastuka stave knjigu, da im to pomaže da asimiliraju sadržaj. Ali to bolje znanje nije zbog činjenice držanja knjige pod jastukom. To je zbog koncentracije i zatim djelovanja spavanja. Prenapregnutosti pamćenja uvijek iznova protuteža je spavanje.

U izvjesnom smislu mi smo u našem životu duše iznova rođeni svakog jutra. Tijelo i njegove strukture spavanjem su osvježeni i snage pamćenja su poboljšane snagama noći. U prosjeku, mi spavamo trećinu našeg zemaljskog života. Pukotine u samosvjesnom životu uzrokovane spavanjem nužne su za našu egzistenciju, i točno je reći da je samo pamćenje iznova kreirano svaki puta kada se probudimo iz sna. Čudo novog stvaranja odvija se tijekom spavanja i ako u svijetlu antropozofije proučavamo ono što izgleda kao jednostavna pojava svakodnevnog života, ispunjeni smo divljenjem. Zaista je esencija antropozofije to da nas najjednostavnije stvari trebaju ispuniti divljenjem jer samo snaga divljenja će nam u konačnici omogućiti da razumijemo stvari veće složenosti i teže.

Kao sposobnost gledanja natrag u prošlost, pamćenje je slično nasljeđivanju, samo su snage u pamćenju bile prenesene u duhovno. Ista snaga koja ljudskom biću daje pamćenje, životinji daje nasljeđivanje. U osnovi govoreći, životinje nemaju pamćenja. Kazano je da pas mora biti obdaren pamćenjem jer svog gospodara prepoznaje iz dana u dan, ali način na koji se prepoznavanje događa nije isti kao kod ljudskog bića koje prepoznaje ili se sjeća objekta. Utisci koji životinji dolaze od izvana čine snažan utisak na tijelo životinje jer je njen duševni život u potpunosti vezan s njenim tjelesnim životom. Utisci koji dolaze ljudskom biću čine utisak na drugačijem principu, naime, na dušu. Konačno, najsnažniji utisak napravljen na psa od njegovog gospodara je taj da mu gospodar daje hranu. Postoji izravna materijalna veza između gospodara i psa, i kada gospodar nije tu, može se reći da on psu nedostaje u njegovom stomaku, ne u njegovom mozgu. Takozvane 'mentalne' sposobnosti životinje u mnogo su užoj vezi s tijelom nego je to slučaj kod ljudskog bića; one su distribuirane cijelim tijelom životinje, manje su centralizirane u mozgu. Ljudsko biće ima unutarnju, duhovnu sliku svog druga, ali odgovarajući doživljaj kod životinje je mnogo intenzivnije tjelesan, mnogo uže povezan s tjelesnim osjećajima i senzacijama. Iz ovoga slijedi da životinja bol osjeća mnogo intenzivnije nego ljudsko biće. Ljudskom biću u izvjesnoj mjeri može biti bolje od bola, može pustiti da mu bol bude učitelj jer je to samo jedan dio života duše kod čovjeka koji je povezan s tijelom. Kod životinje je, međutim, cijeli duševni život vezan s tijelom. Reakcija na bol sa strane ljudskih bića i životinja je, stoga, sasvim različita.

Pošto je pamćenje duhovna sposobnost, naći će se, u pravom smislu, samo kod čovjeka. Samo čovjek može imati biografiju jer je on individua koja ima svoju vlastitu prošlost. Životinje nemaju biografiju u pravom smislu.

Sada moramo prijeći na razmatranje osobine duše koja je po karakteru suprotna pamćenju ─ naime, fantazije. Po prirodi i po funkcioniranju ove sposobnosti pamćenja i fantazije jedna drugoj su proturječne. Pamćenje veoma često tvrdi da može predstaviti cijelu istinu u vezi s događajem ili pojavom. Mogli bi reći da je u svojim tvrdnjama u ovom smjeru pamćenje često 'sitničavo'. Sestrinska sposobnost fantazije je potpuno drugačija. Fantazija je povezana s elementom umjetničkog stvaralaštva. Pamćenje se bavi samo prošlošću, s reprodukcijom onog što je bilo. Fantazija, međutim, uvodi promjenjivost i usmjerena je prema budućnosti. Fantazija oslikava budućnost u žarkim bojama, gradi 'dvorce u zraku' kako kažemo. Sasvim je jasno da fantazija ima nešto zajedničko sa sanjanjem. Odnos pamćenja prema životu snova, međutim, sasvim je drugačiji. U trenutku buđenja naši snovi još mogu biti veoma živopisni s nama, pošto sposobnost pamćenja koja je vezana s događajima našeg budnog stanja, još nije počela funkcionirati. Ali nakon što smo par minuta budni, tada u igru ulazi naše pamćenje i naši snovi nam izmiču.

U vezi s odnosom između fantazije i sanjanja, zanimljivo je znati da su neki veliki pjesnici, kao npr. Goethe, napisali neke najljepše lirske pjesme ujutro, odmah nakon što su se probudili iz sna. Kao da su se te pjesme rodile iz njihovih snova. Opet, kompozitor Schubert napisao je većinu svojih divnih kompozicija ujutro, u napola snolikom stanju svijesti.

Artističko stvaranje je povezano sa životom snova i, ako promislimo o tome, očigledno je da postoji glazbeni element u svim našim snovima. Izgledaju puni disonanci a također i suglasja. Fantazija je povezana sa životom osjećaja i volje ─ ne, u osnovi govoreći, s intelektualnom sposobnošću. Moglo bi se reći da je poetsko stvaralaštvo, kojeg su gore dani primjeri, fantazije, objektivizirane i napravljene stvarnim.

Fantazija, sestra pamćenja, upravo je obrnuto od sitničave. U fantaziji nešto živi, raste i nastaje, nešto što nastavlja rasti u budućnosti.

A sada promislimo o ove dvije sposobnosti u vezi s osjetilnim organima. Pri gledanju na neki objekt u igru ulazi sposobnost pamćenja, jer možemo se sjećati objekta nakon što dugo vremena više nije tu. Ali moguće je zatvoriti oči i na njih gledati takoreći s unutarnje strane. Ako to možemo napraviti, vidjeti ćemo slike i predstave fantazije kakve su opisane od Goethea, ruskog znanstvenika Purkinja i od Johannesa Müllera.

Proces metabolizma odvija se u oku i to je zbog krvi. Sa sposobnostima intelekta i pamćenja mi dohvaćamo konture i obrise objekata. To je zbog aktivnosti živaca. Ali druga sposobnost, sposobnost viđenja slika fantazije nije zbog nerva već zbog krvi. Ako, međutim, te slike fantazije postaju objektivne, ako izgledaju kao da stoje tamo pred nama u vanjskom svijetu, tada je to simptom bolesti. Slike fantazije u tom slučaju su postale halucinacije.

Dakle u svakom osjetilnom organu, aktivne su dvije sile, naime, sila živaca i sila krvi. Krv hrani osjetilne organe. Promislite, na primjer, o oku. Kada promatramo neki objekt s intenzivnim zanimanjem, u oko dotječe više krvi nego kada samo indiferentno gledamo na objekt. Ako su djeca u školi iritirana lekcijom ili nečim što su gledala, tada će se krv povući iz njihovih očiju. Kratkovidnost ni u kojem slučaju nije samo zbog intenzivnosti i preokupacijom malim objektima, ili sitnog tiska u knjigama. Jedan od nesumnjivih razloga kratkovidnosti je činjenica da smo u djetinjstvu podučavani velikim dijelom intelektualnim stvarima koje, u toj ranoj dobi nismo sposobni razumjeti. Kada se to događa, kada dijete osjeća gnjavažu, krv odbija dotjecati u oči i uzrokovana je kratkovidnost.

To je nervna sila, dakle, koja vodi do pamćenja, a snaga krvi stimulira fantaziju. Ako previše krvi dotječe u oči, tada funkcioniranje oka i samo postaje 'fantastično'.

Interes koji imamo za objekte i pojave je centrifugalna sila, zbog djelovanja krvi u osjetilnim organima. Djeca imaju više krvi u njihovim osjetilnim organima nego odrasli ljudi, i zato je njihov interes za stvari vanjskog svijeta toliko intenzivniji. Djeca zapravo ne mogu, uvijek stvari registrirati onakve kakve stvarno jesu i često će pričati fantastične priče o onom što su vidjeli. Kada se to događa u ranoj dobi tada je to sasvim normalno, ali ako se nastavlja do u kasniju dob, tada je ispravljanje nužno, jer tada to nije normalan proces.

To je naznaka činjenice da za svaku bolest ─ što nije normalan proces ─ postoji odgovarajući normalan proces. Prirodu bolesti ćemo razumjeti ako možemo otkriti točku na kojoj su sami simptomi bili izraz normalnog procesa. Uzmimo karakterističan primjer, naime, bolest skleroze. Pošto je glava prepuna mrtve, mineralne supstance, čovjek ima sposobnost misliti apstraktne misli, tj. misli koje su 'izdvojene' od neposredne fizičke stvarnosti. Proces mineralizacije je apsolutno normalan kada je ograničen na glavu, međutim ako iste sile koje tamo postavljaju mineralizaciju, prijeđu na ostatak organizma, javlja se skleroza.

Još jednom razmotrimo kontrast koji postoji između fantazije i pamćenja. Ljudski mozak je poput ogledala koje natrag baca slike raznih utisaka koje smo primili i koje rade u cijelom organizmu, ne samo u mozgu kako se obično vjeruje. Mozak je kao reflektor sadržaja pamćenja, a pamćenje je, kao što znamo, zbog djelatnosti nerva. Ali sposobnost fantazije prožeta je ne sa snagama nerva, već sa snagama krvi, a krv se ulijeva ne samo u osjetilne organe već i u udove, u život osjećaja i djelovanja, i pomaže, u tim oblastima, izgraditi ono što radi dalje u budućnosti. Prošlost je tu i ne može se izmijeniti, ali budućnost je sasvim druga stvar. Budućnost je povezana s procesima i organima u nama koji su osnova naše volje i našeg života osjećaja.

Ljudsko biće stalno stoji između dva seta sila: sila prošlosti (povezanih s glavom koja je tri puta starija od ostatka organizma, i sa pamćenjem), i sila budućnosti u kojima radi fantazija. Prekomjerni razvoj bilo snaga pamćenja bilo snaga fantazije vodi u abnormalnost. Pamćenje, ako je previše razvijeno, proizvesti će tendenciju cjepidlačenja; ako se fantaziji dopusti preveliki djelokrug, rezultat će biti nebulozni život duše. Dakle imamo polaritete vitalnosti (krvi) i mineralizacije (nervi), i pretjeranost jednog ili drugog vodi u abnormalnost. Ako je prisutna abnormalnost u bilo kojem smjeru, mora se uravnotežiti prije nego normalnost može biti ponovno uspostavljena. Ako djelovanje nerva postane prejako, to će rezultirati neurastenijom i drugim srodnim bolestima. Također postoje bolesti koje se javljaju od pretjerane aktivnosti podsvjesnog života, vitalnosti našeg bića.

Moderna fiziologija i psihologija ponekad govore o 'psiho-fiziološkom' paralelizmu. To je pogrešna teorija koje se moramo riješiti. Duša i tijelo, u stvari, povezani su u svakom trenutku, ali nikako u jednostavnom smislu. Samo duhovni uvid može nam otkriti veze između djelovanja krvi i fantazije, i djelovanja nerva i pamćenja.

Premda su to suprotnosti, nema fundamentalnog rascjepa između aktivnosti duše i tijela. Njihovo sjedinjeno djelovanje, međutim, može biti shvaćeno samo duhovnim uvidom.

Samo duhovnom koncepcijom svijeta možemo otkriti duhovne temelje i tijela i duše, i Rudolf Steiner je bio onaj koji je otkrio pravu prirodu veze između duše i tijela. Materijalistička misao nikada neće biti u stanju premostiti pukotinu između njih. Pravom uvidu, duša postaje konkretnija a tijelo više duhovno, i tada je otkriven odnos između njih. Činjenice dane od materijalističke znanosti su točne, ali samo sa stajališta tijela, i samo znanost duha može otkriti pravi međusoban odnos duše i tijela.

pdf:

https://www.4shared.com/office/IOSK0-z-gm/Eugen_Kolisko_-_Pamenje_i_fant.html