2804

Sve to sto si opisao,od riječi do riječi,ja sam prošao prije nekih dve godine.
Neču ti napisati što se događa kada se prepustiš tim vibracijama jer je suviše fantastično čak i za ovaj forum.
Nisi napisao da li osječaš stiskanje i grijanje u predjelu srca.
Meni je taj osječaj bio početak i kraj svakog "putovanja" tako da niti u jednom trenutku nisam izgubio Sebe.
Ako nemaš taj osječaj Sopstva onda je ipak bolje da se ne prepuštaš tim vibracijama i poradiš na tome.
Što se tiče tvog osječaja da te nešto pokušava ubiti u snu...i meni se to dogodilo samo jednom kada sam ugledao i otjerao Spodobu u Crnom koja
me je napala pri buđenju.Bilo je to zaista neugodano iskustvo.
Vibracije tijela i te Aveti iz nekog razloga dolaze zajedno.
Prepuštanje vibracijama je krajnje ugodno a čini se da te Aveti ne žele da ljudi to spoznaju.

Prije nekoliko dana sam u polusnu vidio ispred moje sobe neku ženu odjevenu u crno. Sve je izgledalo realistično, situacija kakva bi i bila u budnom stanju, samo što je tu stajala ta žena. Imao sam osjećaj da je ona moj nekakav duhovni vodič. Pogledao sam na sat, bilo je 4.50 ujutro. Komunicirali smo čini mi se telepatski ali ne znam o čemu. To je trajalo nekih 20 min. Poslije sam se potpuno razbudio i na satu je bilo 5.10. Imao sam osjećaj da je ona zapravo i bila tu ali sam sve to vidio kroz nekakav polusan. Vrijeme na satu je očito bilo identično.
Ima li možda netko slično iskustvo?

MOONLIGHT

Sa tom ženom u crnom sreli su se moji roditelji prije nekih 20-tak godina.
Oni su sasvim obični ljudi i nikada se nisu bavili nekim višim svjetovima i pitanjima bez odgovora ali ih je to biće ipak zaskočilo.
Oboje su spavali u bračnom krevetu koji ima pogled na kuhinju.Sječam se da su govorili kako se je najprije probudila moja majka i ugledala ženu u crnom,sa pokrivnim licem,kako stoji kraj hladnjaka.Nije se mogla pomaknuti a ni pustiti glasa.Samo je ograničenim mrdanjem lakta uspjela
probuditi mog oca koji se takodjer nije mogao ni pomaknuti.Sječam se da su govorili kako su imali problema i sa disanjem.
Sve je to trajalo neko kratko vrijeme a onda bez vidljivog razloga sve je nestalo i prestalo.
Sličan susret je imao moj bratić u vojsci a nakon nekog vremena i njegova supruga kod kuće.

Moje je mišljenje da te Spodobe u Crnom nikada ne donose ništa dobro i da sa njima treba izbjegavati bilo kakav kontakt a i ne vjerujem da postoje duhovni vodići u crnom.
U takvim situacijama UM ti ne može reči ništa kao ni znanje stečeno napornim učenjem.U svijetu sjena ISTINU i PUT možeš spoznati i osvjetliti
jedino čistoćom svoje duše koja te svojom vibracijom srca štiti od stvari koje ne razumijemo.
Svima bih poručio da rade na tome da upale vatru u svojim grudima jer će to biti jedina svjetlost što će svijetliti u danima mraka koji dolaze.

Dobar početak za tako nešto je odricanje od svih želja i potreba a život pojednostaviti što je više moguče.Na taj se način ratuje protiv samoga sebe a ne protiv okoline koja je več odavno prešla preko ruba samouništenja.
Pročišćenjem tijela i Uma skidate mrenu samodopadnosti sa svoje duše i
oslobađate je okova ovisnosti materijalizmom.

Nakon takve slobode nitko vam ne može ništa pa ni Aveti iz svijeta Sjena.
_______________________________________________________________________
Savršenstvo je u jednostavnosti.

da stvarno, sad kad znam da mogu te vibracije kontrolirati, kao da ih mogu i ubrzavati i usporavati, a time one na neki način zaista postaju, ugodne, kao da odgovaraju baš mom tijelu. kao ugođavanje tunera.
iako, zanima me što to doista znači? pretpostavljam, da ima veze s osobnim razvojem.

Ja sam osjetio nesto slicno priliko dozivljaja koji sam opisao na topicu Napadi prilikom sna.
Meni se cini da je u pitanju energija koja ce nam bivati sve vise i vise dostupna, naravno sa njom treba raditi polako da ne bi pregorili kao zarulje od 20 V prikljucene na 220. Takodjer i je savsim logicno da postoje cuvari koji nas zele strahom odvratiti od tog puta.
Svidja mi se ovo sto ti je euzebije rekao bitno je kakav ti je osjecaj u predjelu srca

Zanimljivo je kako ta žena u crnom nije imala pokriveno lice nego sam ga jasno vidio. Plava kosa, smeđe oči koje su vrlo prodorne, oko 30 godina. Osjećaj je bio malo neugodan. Sljedeću noć sam, čini mi se vidio neku sjenu kako je prošla kroz hodnik ali ovaj put u budnom stanju. Imao sam osjećaj kako se netko tu nalazi ali nikoga nisam vidio. Poslije mi se to nije više dešavalo.
Također sam imao osjećaj kako se ta žena iznenadila što sam je vidio.

vrlo lijepo rečeno, potpuno se slažem s tvojim mišljenjem, ali mislim da ono ne vrijedi za sve dobne granice. Kad sam imala 11 godina iz sna me probudila crna sjena "muškarac" koji mi je sjedio na nogama. Od straha sam se paralizirala. Ta me sjena i dan danas prati (a prošlo je 11 godina). Primjerice, kad sjedim u dnevnom boravku i gledam tv osjećam njene vibracije i znam da stoji ispred moje kuće, pogledam prema zidu i vidim je kroz zid kako stoji i gleda prema meni. Dakle, 1. sam iskustvo tog tipa doživjela kao dijete, opterećena samo djetinjim stvarima, a ne nekakvim materijalizmima. Danas, radim na sebi, volim ljude i u svakom trenutku čistim svoje srce od samonametnutih ograničenja i istinski vjerujem da je ljubav alfa i omega, jedini spas za ovaj svijet i nas same.

kao prvo, jedva nađoh gdje se nalazi ova tema sa snovima i/ili vizijama žene u crnom. Tražila sam pod "snovi", ali ništa. A, evo zašto me ova tema zaintrigirala: sinoć sam imala malo duži razgovor sa svojom 9.-godišnjom kćerkom, tokom kojeg mi je ispričala nekoliko svojih snova. Prvi od njih, zamislite, a to mi ranije uopće nije govorila, bio je san o ženi u crnom. A ja ovaj topic čitala prije dva tri dana. I tada povežem stvari. Dakle, kćer je sanjala više puta isti san da je progoni žena u crnom, od koje ona neprestano bježi. No, zanimljivo je i to da ta žena u crnom stvara oko sebe tornado dok se kreće i kako je moja kćerkica trčeći stigla na obližnji most, kad je vidjela da joj neće umaći, stala je i pitala ženu u crnom: A zašto ti sve ovo radiš, zašto uništavaš sve oko sebe? I tada je u njenom snu - žena u crnom prestala stvarati tornado oko sebe i umirila se. Zanimljivo je bilo tumačenje mog djeteta: ona kaže da joj je dojadilo u snu osjećati strah od te žene i zato se zaustavila, nije više htjela bježati i direktno joj se obratila. Tada je sve i stalo!
To me je ponukalo da se prisjetim svog prijatelja koji mi je prije 10.-tak godina pričao također da je iznad svog kreveta, u više navrata, viđao ženu u crnom, (sa crnim velom preko lica), crnim rukavicama itd...a isti opis napravila je i moja kćerka sinoć. naravno,. da o ženi u crnom nikad dosad nisam pričala sa svojim djetetom jer nisam imala razloga.
Stoga, zaključila sam: čini se da pojava žene u crnom predstavlja jedan od naših primalnih strahova, ona pripada očigledno svijetu simbola koji leži u našem kolektivnom nesvjesnom (ili podsvjesnom). Žena u crnom simbol je našeg straha, čini mi se, od nepoznatih pojava pred kojima smo nemoćni. Voljela bih čuti i druga tumačenja ove pojave, ako ih imate.

Pozdrav.
A.

Draga A.,
mislim da u našoj prirodi svakako postoji strah od nepoznatog, ali
vjerujem da se ne radi o našem iskonskom strahu kad su u pitanju susreti s takvim bićima.
Moram naglasiti kako sam se na ovaj forum uključila zbog potrage za odgovorima, mogu ponuditi samo svoje iskustvo i skromno mišljenje jer nemam nikakva teoretska znanja o ovakvim fenomenima. Slične sam stvari doživljavala kad sam bila stara kao tvoja kćer, strah je nastupio tek kasnije, kada sam počela odrastati i primati ljudske karakteristike. Mislim da nam ta bića dolaze dok smo još djeca, možda zato što smo samo u tim godinama u stanju napraviti to što je tvoja kćer - stati i pitati ih što žele.
Tvoja kćer pokazala nam je svima što treba napraviti: stati, prestati se bojati i zapitati to biće što želi od nas. U postu iznad tvog napisala sam svoje iskustvo, malo mi je čudno, eto, što nije bila crna žena koja mi je došla, nego muškarac, ali sve ostalo vrlo je slično iskustvima drugih članova i mogu ti reći da se tek sada sve manje bojim jer vjerujem da "crni" čovjek nešto želi od mene i spremna sam za njegov idući dolazak.

Pročitala sam tvoj post ranije i bilo mi je zanimljivo upravo to - što si ti jedna od rijetkih osoba koja je vidjela crnog muškarca, a ne ženu u crnom o kojoj zaista mnogo ljudi govori. I kad smo već kod snova moje male pametnice, kaže mi sinoć za još jedan san koji je više puta sanjala, "na dlaku isti". Sanja da se igra oko naše zgrade sa prijateljicom i odjednom iz neba neka crvena tačka se spušta (kao da dolazi sa Sunca, kaže Nea) i ispušta užasan tihi zvuk koji je nepodnošljiv za uho. Njih dvije bježe i sakrivaju se ispod nekog malog krovića, ali je kćerka u snu svjesna da ne mogu nigdje pobjeći od tog zvuka koji se sve više približava. Svaki put kad više ne može izdržati taj zvuk, ona se probudi osjećajući jak strah kao najjaču emociju iz cijelog tog sna. Pa, hajd sad ti znaj šta mala djeca sve ne sanjaju...

Pozdrav.
A.

ANDJELA

Nismo nemočni pred Avetima u Crnom a tvoja je kćer najbolji primjer za to.Naše najmoćnije oružje protiv tih utvara je naša NEVINOST.

Dobro si primjetila da se ta bića hrane našim STRAHOM i NESIGURNOŠČU.
- Strah proizlazi iz našeg znanja jer što čovjek sakupi više Umnih mudrosti
to mu je duša plića.Znanje i spoznaja o nama ubijaju onu nevinost sto nas
čini djecom koja ma sto činila uvjek će biti samo prestrašena djeca.
Znanja Uma su zamka spoznaje kojoj je cilj da odvrati našu dušu od Boga.
Bog je Otac a onaj tko ga ne priznaje je samo uplašeno malo dijete što je
uspjelo svojom inteligencijom i znanjem doči "čak" do Mjeseca (a možda ni to).Novi odgovori postavljaju nova pitanja i tako se stvara zatvoreni krug koji negira postojanje jednog Tvorca koji od nas traži samo da naučimo voljeti u svijetu mržnje.
Onaj tko ne pada u zamke materjalizma i u sebi ne dozvoljava ubojstvo
nevinog djeteta je Božji miljenik i kao takav je siguran u nesigurnom svijetu i ne osječa strah od nepoznatog.
Umjesto da postavljate tisuće pitanja i tražite isto toliko odgovora jednostavnije je da se prisjetite šta je to Ljubav.
Umjesto da meditirate na točku Uma meditirajte na točku Srca.Srce če vam
dati sve odgovore Uma i još mnogo.......mnogo više.

Da bi se dao odgovor tko su te Aveti u Crnom najbolje je zagrabiti malo iz
mašte.
Moje je mišljenje da je cijelo postojanje Svemira rastegnuto poput mnogodimenzionalne "harmonike" koja se u svojoj materiji širi a u svojoj
dimenziji nematerije skuplja.
Vjerujem da sada živimo u vremenu kada se Svemir"preklapa" po tko zna
koji put a vi to na forumu stručno zovete 4 D.
Između nas i Kreatora postoje dimenzije naših uzgojenih strahova koji poprimaju živući oblik u Svijetu Tame.
Da bi došli do Kreatora ili možda svoga kolektivnog višeg Ja,naše materijalno postojanje mora proči kroz mnoge nematerijalne dimenzije u kojima smo stvorili svijetove čudovišta vlastitih iluzija i zabluda.

Moje viđenje Svemira je veoma slično filmu Cube 2:Hypercube u kojemu je
na veoma realan način prikazano kako se nekoliko ljudi sreće u sve manjem i manjem dimenzionalnom prostoru i kako ih neizbježno sustižu vlastita nedjela i smicalice.
Također je lijepo prikazano nekoliko karakternih vrsta ljudi koji se,gledano
u cjelini filma,savršeno nadopunjuju kako bi samo jedan jedini čovjek pronašao izlaz iz tog lavirinta.

U našem Svemiru i iz naše Kocke samo će ljudi sa Srcem pronaći izlaz.

Tako je Euzebije. Vrlo lijepo izlaganje u čijem središtu su dvije ishodišne tačke: nevinost i ljubav. Da, ako ne uspijemo zadržati ono dijete u nama, barem zrnce nevinosti i ako ga ne uspijemo tokom godina duhovnog rasta uzgojiti toliko da preraste u nešto mnogo veće od samo malog zrnceta, onda nećemo daleko dospjeti. Pošto sam uočila da si nekoliko puta citirao Isusa, to ću ga ovdje spomenuti u kontekstu teme o kojoj pričamo. I sam se sjećaš da je rekao da u srcu moramo ostati djeca, i u potpunosti se slažem da ni prosvjetljeni mudrac sigurno nije bez te dječije razigranosti u sebi, bez obzira na stupanj svijesti koji je dosegao svojim duhovnim postignućem.

Ljubav - i to ona neuvjetovana, ona koja se javlja ne- izazvana bilo čim ili kim, ljubav koja nadilazi sve granice i pojmove, ta ljubav je ona koju preferiram u zadnje vrijeme. Nastojim je osvijestiti u sebi, kad god se sjetim to uraditi (ove parcijalne amnezije uzrokuju da zaboravljam čak i tako važne stvari, hi, hi,hi) i onda mi se čini kao da se granice svijeta brišu, sve podjele na bilo što u prostoru i vremenu, jednostavno nestaju, i sve prerasta u samo jednu veliku cjelinu, koja obuhvata sve, i ljude i zemlju, i biljke i životinje, i ovaj svijet, i moj i tvoj život i život univerzuma samog. Uh, jesam se raspričala, dosta je za ovaj put.

Pusa.
A.

I ODLUČNOST ( mala je ODLUČILA prestati se bojati... )!!!



Definitivno. I ostalim osjećajima "niže" frekvencije... mržnja, zavist, frustracije, osjećaj jada, bol...



Eh ovo je već diskutabilno... iz vlastitog primjera mogu reći da je to upravo - suprotno. Ne znanje o materijalnom, već kao znanje - općenito.



Nešto sam naučio od onda kada sam bio dijete, ali mogu ti reći da sam neki dan baš bio veseo kad sam za vrijeme kiše, potpuno mokar, vozio biciklom kroz NAJVEĆE lokve na cesti... haha! ( Kad sam bio mali, dobio bih batine radi toga... pa to nisam mogao - ali sad mogu!!! )

Evo - još uvijek sam malo dijete u koži velikog, debelog čovjeka!!!



I majka. Nema spola.

Inače - bića u crnom... pa ionako su hiperdimenzionalna... mogu se prikazati oš muško il žensko... svejedno. Mogu se prikazati i kao stablo kraj rijeke ako baš hoće... budite svjesni promjenljivog fizičkog izgleda u 4 D ( ili više ). Mi samo vidimo njihove MANIFESTACIJE u 3D, koje zbilja mogu biti različite!

Odlučno se treba postaviti prema takvim bićima, pa ak nisu od prevelike moći - "otići" će. Odlučnost je suprotno proporcionalna strahu.

Prije nekoliko mjeseci shvatila sam da sam školski primjer tipičnog licemjera. Cijeli sam život govorila o ljubavi, bezuvjetnoj, koju sam osjećala i koju još uvijek osjećam prema svemu. A onda sam se našla u konkretnoj situaciji - ljubavnoj vezi i tek tada shvatila sam koliko sam sebična. Gledala sam samo svoje potrebe, pratila svaki korak svog dragog ( ne doslovno ) i u svakom njegovom postupku tražila uztrok nekakve svoje povrijeđenosti. A onda sam se odjednom počela sramiti same sebe jer moja ljubav sada je bila daleko od onoga u što sam ja vjerovala da je Ljubav. Nakon srama počela sam razmišljati kako da se oslobodim sebičnosti jer prava ljubav nema granica, okova, slijepa je za ono što je oku vidljivu. Prava ljubav prašta, milostiva je, tješi i umiruje.
I sada ja vas sve pitam, sve koji ovo čitate, ljude od krvi i mesa, vjerujete li doista da možemo voljeti, a da ne očekujemo nešto zauzvrat? Je li doista moguće da je lakše boga voljeti nego jednog običnog čovjeka, ženu ili muškarca ( ili i jedno i drugo )?
Tek kada sam osvijestila manjak Ljubavi, a višak ljubavi, strah od "sjene" počeo se smanjivati. nNe mogu vam to opisati, ali kao da sam u stanju prigrliti sjenu kao brata jer Ljubav mi daje osjećaj milosti i samilosti prema svemu, pa i crnim bićima. Na kraju, moram još samo reći da se bojim svoje sebičnosti više nego što sam se bojala sjene jer sebičnost je crna kao sjena i bojim se da će crnilo sebičnosti progutati svaki dobar osjećaj.
Izgleda da je doista dijete i lužak u stanju prići zmiji bez straha s namjerom da je pomazi.

JACK NAPISAO:

Nešto sam naučio od onda kada sam bio dijete, ali mogu ti reći da sam neki dan baš bio veseo kad sam za vrijeme kiše, potpuno mokar, vozio biciklom kroz NAJVEĆE lokve na cesti... haha! ( Kad sam bio mali, dobio bih batine radi toga... pa to nisam mogao - ali sad mogu!!! )

Evo - još uvijek sam malo dijete u koži velikog, debelog čovjeka!!!
_______________________________________________________________________

Jack........mogao bi malo POSTITI jer ćes tada lakše i brže voziti biciklu pa možda stigneš na svoje odredište prije kiše.

meni je to i dan danas najveci gust

i to bez bicikla - sljapkati po lokvama - magarac od tries i nesto godina i skoro dva metra

Smagda, govoriš o dvije različite ljubavi. Jedna je Božanska, neuvjetovana, a druga je nazovimo je "zemaljska ljubav" prema nekoj konkretnoj osobi. Kad je u pitanju ova zemaljska, onda i postoji odnos traženja- zadovoljenja naših želja i težnji, odnos uvjetovanosti: ti meni daj ovo, ja ću tebi dati ovo (osjećaj, situaciju, zadovoljstvo, itd.). Dakle, koliko sam razumjela ti si pomislila da si licemjer jer neuvjetovanu ljubav nisi mogla osjetiti u odnosu na svog "dragog." To naprosto nije tačno. Niti si ti licemjer, a niti si njemu mogla pružiti neuvjetovanu ljubav jer je takvu vrstu ljubavi moguće pružiti samo svom "soul mate-"u ili "twin flame-u". Sve ostale "zemaljske ljubavne veze" jednostavno uvijek spadnu na odnos - daj mi, dam ti...(Ako hoćeš da objasnim pobliže ova dva pojma ukoliko se nisi njima bavila, kaži, pa ću u narednom postu)
Drugi razlog zašto nisi osjetila neuvjetovanu ljubav prema partneru, kad si već dugi niz godina mislila da je posjeduješ za sve i svakoga, jest u tome što se Božanska ljubav, dakle ona trajna postepeno postiže. Ne možeš je odmah i odjednom osjećati sva 24 sata dnevno. To ti je kao i Božanska svijest - imaš je na par minuta ili sati dnevno, (sad bukvalizujem, naravno) ali sve dok ne dosegneš stanje prosvijetljenosti, sve dotle osjećat ćeš neuvjetovanu ljubav samo povremeno ili čak veoma često, ali ne 24/7.
Prema tome, da zaključim: božanska i zemaljska ljubav - zaista su dvije različite stvari, ili ako hoćeš - odraz su dva različita nivoa svijesti. U ovim vremenima kad svi ubrzano napredujemo na svojim Stazama, dešavaju se "preklapanja" pa se ona "božanska" već uvlači u tvoj život, dok te još uvijek zanima i zemaljska ljubav...ako shvataš šta ti hoću reći...Dakle, moguće je imati obje vrste ljubavi u istom vremenu, a da time ne budeš licemjer. Bitno je napredovanje u oba smjera, ka čišćenju svoje zemaljske uvjetovane ljubavi u onu iskonsku - koja ne traži ništa, dovoljna je sama sebi i postoji neovisno o tome da li je uzvraćena ili ne.

Eto, toliko, nadam se da nisam bila previše nejasna u prezentiranju svog viđenja ove teme.

Pusa.
A.

@ Euzebije:


Ma vidi... nije u tom problem... nekad znam odvoziti 50-70 km u danu... pa za to ti treba par sati s MTB-om ( nije specijalka s tankim gumama da ideš ko metak... već vrtiš zadnju Michelinku od 2,1 inča debljine s debelim ripnama, pa ak ideš 40 km/h to je tlačenje do jaja... i izmoriš se ko konj jako brzo ). I pošto ljetni pljusak nastane ponekad i za desetak minuta, ne marim da moram negdje stići brzo... već uživam u vožnji i vozim kako mi paše.

Nedavno sam po nasipu vozio i pljusak me smočio za 30-tak sekundi, bio sam sav mokar, no nije me smetalo. Ionako se nigdje nisam mogao skloniti tako brzo... Bilo je i tuče, pogodio me led nekoliko puta, ali ništa strašno - preživi se... hehe!

Ako postiš, moraš paziti s čime postiš, jer ako nemaš dovoljno energije za tjeranje - rikneš!!! Vodu moraš imati obavezno, a ujutro pojesti bar nešto da bi imao tolko energije da toliko otpedaliraš... Neću sad spominjati brdovite krajeve - to je još malo teže... hehe!

Ali - biciklizam jako dobro pročisti tijelo. Mogu to potvrditi i moji prijatelji koji voze biceve... ne treba se forsirati, ali dobro iznojiti nije naodmet... naravno, izbjegavati masnu hranu. I jedi što ti paše i to - umjereno. Bitno je potrošiti bar onoliko koliko uneseš u sebe... računica je čista.

Preporučam svima koji imaju RAZNE probleme sa zdravljem!!! 5-10 km dnevno i preporodit ćete se!

@ Smagda:


Ne vjerujem. Znam to na sebi i osjećam to. Možemo voljeti bez očekivanja povrata. Osnovni problem jest taj koji ti je Andjela probala objasniti:

Što je ljubav?
Što je bog?

Pravo značenje riječi ljubav ti je bezuvjetno širenje znanja=svjetlosti=ljubavi. Nesebično i neograničeno dijeljenje znanja i time pomaganja dizanja svijesti drugih, a time i sebe ( prava ti si ionako spojena sa svim drugima... i ja, i svi drugi ). Ljudi često ljubav poistovjećuju s ovisnosti o hormonima i kemijom materijalnog tijela. Nekog željeti fizički ( ljubiti, dodirivati, općiti s njim/njom... štogod ) ne znači nekog voljeti. Ako ti srce lupa kad te pogleda - to NIJE ljubav. To je samo kemijska reakcija tvog tijela na okolinu ( u kojoj se nalazi određena osoba ili više njih koje te pobuđuju na taj način ). Nekog voliš ako mu dobrovoljno, bez traženja zauzvrat, pomažeš u smislu davanja znanja, tako da ta osoba lakše i brže napreduje. Ako narkomanu daješ drogu - to nije ljubav. Ako nekog žališ jer on/ona tako želi - to nije ljubav. Ako te netko privlači - to nije ljubav. Ako misliš da je ta osoba stvorena za tebe - to nije ljubav. To je samo tvoja predrasuda, nagon ili razmišljanje ( a time i percepcija ) koja uvjetuje kemijske reakcije u tijelu, pogotovo u dijelu koji se zove mozak ( a i drugdje, hehe... ) i ti se osjećaš "zaljubljeno".

E - šipak! Nije to - to!

Ljubav je kad te dijete pita nešto i ti mu sa strpljenjem objasniš i naučiš ga. Ljubav je kad svoj doživljaj napišeš tu na forumu ( ili bilo gdje ) i time netko nešto nauči iz toga. Ljubav je kad istražuješ i svoja saznanja podijeliš s drugima. Ljubav je kad pomažeš drugima kad te zamole i kad je to neophodno. Ljubav je ne imati predrasude. Ljubav je biti otvoren prema SVIM mogućnostima. Ljubav je shvatiti prirodu i univerzum u kojem živiš. Ljubav je imati pozitivno razmišljanje i uvijek težnja prema balansu snaga oba polariteta ( ako postoje negdje u nekom sistemu gdje djeluješ ).

Bog? Pa to je unija sveg što postoji. Svih nivoa egzistencije i misaonih centara. I mi smo jedan mali dio "njega". Mnogi su u velikoj zabludi misleći kako su oni odvojeni od Boga, "njega", "njih", 7. denziteta, Kreatora... ili kako ga god nazvali. Svi smo u njemu - dio njega i činimo neku malu fragmentaciju njegove/naše svijesti.

Razmotri problem u ovakvom svjetlu, pa će mnogo toga biti puuuuno jasnije.

Jack, ne mogu da ne primjetim kako je tema Ljubav došla u fokus topic-a "Čudna dešavanja". Pitam se da li nam je ljubav postala zaista tako strana u ovim vremenima da je nekim krivudavim, naizgled "slučajnim" putevima došla pod takvu sintagmu "čudna dešavanja"? Lijepo si posložio onu relaciju ljubav-svjetlost -znanje. No, dodala bih:

Svjetlost JEST glavni nosilac informacije, znanje je naredni stadij - kada smo informaciju upili u sebe; nakon toga, kada smo znanje osvijestili kroz životno iskustvo - stigli smo do onog što zovemo mudrost. Mudrost nam opet sa svoje strane, pruža uvid i razumijevanje svega što dotad nismo znali/voljeli/ ili što smo mrzili. Tako mudrost otapa nerazumijevanje, mržnju (jer razumijevanjem shvatamo zašto smo nešto ili nekog mrzili) i nakon toga - stiže ljubav, iliti ne-mržnja prema bilo kome ili čemu. U tom kontekstu su ljubav i znanje najpovezaniji.

Inače, mogla bih reći da u neku ruku u ovo sadašnje vrijeme ljubav, ali ova neuvjetovana, za mene također predstavlja "čudno dešavanje" jer sam prije mnogo više bila tzv. "mentalni tip", nego što sam bila okrenuta ka emocijama. Svijet emocija često mi je bio stran u ranijim vremenima, pa danas sama sebi izgledam čudno kad ovdje na forumu pišem toliko o tematici ljubavi i osjećanja u cjelini. Valjda sam,kao i mnogi ovdje, bila "teška" na vanjskom ispoljavanju emocija, a izgleda da je stiglo vrijeme da se i to osvijesti i da se i ta lekcija savlada, korak po korak. Ne znam kako drugi, ali meni je prije bilo jako teško reći nekom da ga/je volim i da glasno izrazim bilo kakvo slično osjećanje. No, u zadnje vrijeme učim li, učim, (k'o Lenjin, je li tako Jack, sjećaš se onog topic-a kad smo se zezali na temu učenja i Lenjina?)

I, na kraju, da završim ovo svoje jutarnje lamentiranje o ovoj temi: tek sad pomalo razumijevam šta to znači kad se kaže da je "ljubav vezivno tkivo kosmosa". Naime, krajnja ishodišna relacija koju smo i ti, Jack, i ja zaboravili pomenuti jeste Ljubav = Bog/Sve Što Jest/Apsolut.

A.

s prijašnjim postovima otišla sam malo, tj. dosta izvan teme. danas sam razgovarala s mamom o milijun stvari i tako smo došle na temu interneta, bla,bla,bla i spomenem joj ovaj forum i ovu temu i ženu u crnom. Kad sam spomenula ženu u crnu, mama mi je maltene prestala disati. pitala sam je što joj je, a ona mi je rekla da je prije nekih desetak godina imala susret s tom ženom, ne sjeća se dobro sna, ali i dan danas razmišlja o tome. Sjeća se da je mislila da je to Majka Božja u crnom ili da je bila Majka Božja i da se pretvorila u đenu u crnom, ne sjeća se više tako dobro detalja. Nije nikome ništa rekla jer je mislila da je to običan san. Na kraju, analiziranjem vremena, došle smo do zaključka da je nju posjetila žena u crnom u istom vremenu kada je mene posjetio muškarac u crnom. Moram vam priznati da se osjećam malo tjeskobno jer 100% sam sigurna da to nije slučajnost. I, još nešto, prije 13 god. umro mi je otac, to je bilo nakon njegove smrti. MOLIM VAS, recite mi postoji li nekakav profil ljudi kojima se to događa, postoji li nešto zajedničko ljudima koji su imali takve susrete. Molim vas, pomozite jer pomalo me hvata paranoja