Sada je: čet mar 28, 2024 2:36 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 412 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 21  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov:
PostPostano: čet apr 13, 2006 12:38 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Evo još malo dodatnog materijala na ovu temu koja je veoma bitna i uvijek aktuelna.

Lobaczewski:


“Opčinioci”


U pokušaju da pobliže sagledamo te psihološke procese i fenomene koji navode jednog čovjeka ili naciju da povređuje druge, odabraćemo neke fenomene koji su karakteristični za to, koliko god je to moguće. Vidjećemo da je učešće raznih patoloških faktora u tim procesima jedno pravilo; situacija u kojoj se to njihovo učešće ne primjeti bila bi izuzetna.

U drugom poglavlju skicirana je uloga ljudskog instiktivnog substratuma u razvoju ličnosti, formiranje prirodnog pogleda na svijet, društvenih veza i struktura. Mi smo takođe indicirali da naši socijalni, psihološki i moralni koncepti, kao i naši prirodni načini reakcija nisu adekvatni u svakoj situaciji u kojoj se suočavamo sa životom. Mi ćemo generalno povrijediti nekoga ukoliko djelujemo na osnovu naših prirodnih koncepata i reaktivnih arhetipa u situacijama koje će nam se činiti odgovarajućim našim imaginacijama, mada su one u stvari suštinski drugačije. Ka jedno pravilo, te drugačije situacje dozvoljavaju pojavu para-odgovarajućih reakcija zbog ulaska u opštu sliku nekih patoloških faktora koje je teško razumjeti. Tako, praktična vrijednost našeg prirodnog pogleda na svijet generalno završava tamo gdje počinje psihopatologija.

Dobro poznavanje ovih uobičajenih slabosti ljudske prirode i naivnosti normalnog čovjeka je dio specifičnog znanja kojeg nalazimo kod mnogih psihopata, kao i nekih karakteropata.

Opčinioci (Spellbinders, prim. prev.) raznih škola pokušavaju da izazovu te para-odgovarajuće reakcije kod drugih ljudi u ime nekih njihovih određenih ciljeva, ili u službi vladajućih ideologija. Ovaj težak-za-razumjeti patološki faktor je lociran unutar samog opčinioca. ...

Da bi se razumjeli ovi ponerološki procesi zaražavanja, pogotovo oni koji djeluju u širem društvenom kontekstu, sada ćemo sagledati uloge i lične karakteristike individua koje ćemo nazvati “opčinioci” i koje su veoma aktivne na ovom području uprkos tome što je njihova statistička zastupljenost vema mala.

Opčinioci su generalno nosioci raznih patoloških faktora, nekih karakterpatija i nekih nasljednih anomalija. Individue sa nakaznim personalitetima često igraju slične uloge, iako je njihov uticaj na socijalnoj razini mal i ne prelaze određene granice društvenih normi ponašanja.

Opčinioci se odlikuju jednim patološkim egoizmom. Takva osoba je prisiljena nekim unutarnjim razlozima da napravi jedan rani izbor između dvije stvari: prva je da prisili druge ljude da razmišljaju i gledaju na stvari na način sličan njihovom vlastitom; druga je jedan osjećaj usamljenosti i različitosti od drugih, jedna patološka neuklopljenost u društveni život. Njihov izbor ponekad podrazumijeva ili zmijsku-šarmantnost ili samoubistvo...

Opčinilac vjeruje da će uvijek naći one koje će preobratiti na svoju ideologiju, i u većini slučajeva, oni su u tome u pravu. Međutim, oni se šokiraju (ili reaguju sa jednom paramoralnom indignacijom) kad se ispostavi da njihov uticaj obuhvata samo jednu ograničenu manjinu, dok je stav većine drugih ljudi prema njihovim aktivnostima kritičan, ili ih smatraju bolnim i poremećenim. Opčinilac se tako suočava s jednim izborom: ili se povući natrag u svoju prazninu ili pojačati svoju poziciju pojačavajući efikasnost svog djelovanja...

U jedno zdravom društvu, aktivnosti opčinilaca nailaze na dovoljno efikasne kritike koje ih brzo zagušuju. Međutim, kad su njima prethodili uslovi koji destruktivno djeluju na zdrav razum i društveni poredak; kao što je društvena nepravda, kulturna zaostalost, ili intelektualno ograničeni vladari koji ponekad pokazuju patološke karakterne crte, aktivnosti opčinioca su vodile cjelokupna društva u ljudske tragedije ogromnih razmjera...

Takva individua će da peca u jednoj životnoj sredini ili društvu (kad je Lobačevski ovo pisao, nije bilo - interneta; prim. prev.) ljude koji prijemčivi za njen uticaj, produbljujući njihovu psihološku slabost sve dok se oni ne spoje zajedno u jednu ponerološku uniju. U drugu ruku, ljudi koji su uspjeli održati svoje kritičke osobine cjelokupnim, bazirane na njihovom zdravom razumu i moralnim kriterijumima, pokušavaju da se suprostave aktivnostima opčinilaca i njihovim posljedicama. To rezultra u jednoj polarizaciji društvenih stavova gdje svaka strana pravda sebe uz pomoć određenih moralnih kategorija. To je upravo i razlog zašto je takav jedan otpor na bazi zdravog razuma često povezan sa jednim osjećajem bespomoćnosti i nedostatka kriterijuma. ...

Karakterističan fenomen je i taj da jedan visok IQ (koeficient inteligencije) pomaže čovjeku da bude otporan na opčinilačke aktivnosti samo u jednom umjerenom stepenu. Stvarne razlike u formiranju ljudskih stavova prema uticajima takvih aktivnosti mogu se pripisati nekim drugim karakteristikama ljudske prirode. Najvarljiviji faktor u zauzimanju jednog kritičkog stava je dobra bazična inteligencija koja uslovljava našu percepciju psihološke realnosti. Mi takođe možemo posmatrati kako aktivnosti jednog opčinioca “kominjaju” prijemčive individue s jednom zaprepašćujućom pravilnošću...

Ranom fazom aktivnosti jedne ponerološke zajednice obično dominiraju karakteropatične, posebno, paranoidne individue, koje često igraju jednu inspirativnu ili opčinilačku ulogu u ovom procesu ponerizacije. Sjetimo se ovdje da moć jednog paranoidnog karakteropate leži u činjenici da oni lako pretvaraju u svoje robove manje kritički sposobne umove, tj. ljude sa drugim vrstama psiholoških nedostataka, ili one koji su bili žrtve individua sa poremećajem karaktera, a posebno, jedan veliki segment mladih ljudi...

Sasvim je uobičajen fenomen da jedna ponerološka zajednica ili grupa ima jednu svoju posebnu ideologiju koja uvijek opravdava njene aktivnosti i oprema njenu motivacionu propagandu. Čak i jedna omanja banda bitangi može da ima neku svoju melodramatičnu ideologiju i patološki romantizam. Ljudska priroda traži da zle stvari imaju oko sebe jedan naglašeni oreol mistike kako bi se nečija savjest mogla smiriti a svijest i kritičnost prevariti, bilo čovjeka samog ili tamo nekih drugih.


nastaviće se...


Pozdrav!


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet apr 13, 2006 6:28 pm 
Offline
Početnik

Pridružen/a: sub feb 25, 2006 5:03 pm
Postovi: 27
Lokacija: Nowhere
zanimljivo sam ti nastavi

_________________
Finding the truth


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri aug 23, 2006 9:39 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
slika


flash-prezentacija (5.4mb):


http://www.galaksija.com/disease_sc.swf


ili ovdje:


http://www.pentagonstrike.co.uk/disease_sc.htm



Pozdrav!


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet dec 29, 2006 12:17 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
izvod iz knjige Politička ponerologija, A. Lobaczewski

Prevod: Arja

V POGLAVLJE


PATOKRATIJA


Geneza fenomena

Vremenski ciklus opisan u poglavlju III je razmatran kao histeriodialan jer pojačavanje (intenzifikacija) ili umanjenje društvenih histeričnih okolnosti može biti posmatrano kao njegovo najvažnije merilo. To, naravno, ne čini jedino kvalitativni element promene unutar mreže odredjene periodičnosti. Ovo poglavlje će se baviti fenomenom koji se može ispoljiti iz faze maksimalnog pojačanja histerije. Ova pojava nije razultat neke konstantne istorijske zakonitosti; upravo naprotiv, neke dodatne okolnosti i faktori moraju sudelovati u ovakvom periodu društvene generalne duhovne krize i prouzrokovati njene uzroke i degeneraciju socijalne strukture na način koji će pospešiti spontani nastanak ove najgore vrste društvene bolesti. Nazovimo taj fenomen društvenog oboljenja „patokratija“; nije prvi put da se on tokom istorije pojavio na našoj planeti.

Dešava se da taj fenomen, čiji se uzroci potencijalno mogu javiti u svakom društvu, poseduje svoj sopstveni proces geneze, samo delimično uslovljen i sakriven maksimalnim histeričnim intenzitetom gore opisanog ciklusa. Kao rezultat, nesrećna vremena postaju izuzetno surova i trajna dok njihovi uzroci izmiču poimanju preko kategorija prirodnih ljudskih koncepata. Pokušajmo zbog toga da bliže razmotrimo poreklo patokratije, odvajajući ga sistematski od drugih fenomena za koje možemo smatrati da ga uslovljavaju ili čak prate.

Psihološki normalna, visoko inteligentna osoba, pozvana da zauzme neku visoku poziciju, oseća sumnju da li će biti u stanju da odgovori svim očekivanjima postavljenim pred nju, ili traži savet od onih čije mišljenje poštuje. Istovremeno ona oseća nostalgiju za starim životom, slobodnijim i manje tegobnim, kome želi da se vrati posle ispunjavanja svojih društvenih obaveza.

U svakom društvu širom sveta postoje individue, čiji se snovi o moći javljaju veoma rano, o čemu smo već diskutovali. One su najčešće na neki način diskriminisane od strane društva, koje koristi moralizatorske interpretacije sa osvrtom na njihove nedostatke i teškoće, mada su ove individue retko krive za njih u precizno shvaćenom smislu moralnosti. One žele da promene neprijateljski svet u nešto drugo. Snovi o moći, dakle, reprezentuju kompenzaciju za osećanje poniženja, drugi ugao Adlerovog romba. Značajan i aktivan deo ovih grupa čine individue sa različitim devijacijama koje zamišljaju svet boljim od onog na koji smo već navikli.

U prethodnom poglavlju čitalac je bio upoznat sa ovim devijacijama uz primere izabrane tako da nam omoguće da uvidimo postojanje ponerogeneze patokratije i da nas uvedu u osnovne fenomene ovog istorijskog fenomena koji je tako teško razumeti. On se sigurno javljao mnogo puta u istoriji, u različitim zemljama i različitim društvenim slojevima. Ipak, niko nije uspeo da ga identifikuje objektivno jer je bio sakriven u okviru neke od ideoloških karakteristika date kulture ili ere, razvijajući se u krilu različitih društvenih pokreta. Identifikacija je bila toliko teška, jer se neophodno naturalističko znanje, neophodno za ispravnu klasifikaciju ovog fenomena, nije razvilo sve do savremenog doba. Istoričari i sociolozi uočavaju mnoge sličnosti, ali ne poseduju kriterijum za klasifikaciju jer on pripada drugoj naučnoj disciplini.

Ko igra prvu, krucijalnu ulogu u ovom procesu porekla patokratije, šizoidnosti ili karakteropatije? ... Hajde da prvo opišemo njihove uloge.
Tokom stabilnih vremena koja su prividno srećna, premda zasnovana na nepravdi nad drugim individuama i nacijama, doktrinirani ljudi veruju da su pronašli jednostavan način da daju krajnji oblik svetu. Takav istorijski period uvek karakteriše istrošen psihološki pogled na svet, tako da šizoidno istrošeni psihološki pogled na svet ne štrči kao neobičan tokom ovakvih vremena i prihvaćen je kao blago odstupanje. Ovakve doktrinirane individue po pravilu manifestuju prezir naspram moralista koji propovedaju potrebu da ponovo pronađu izgubljene ljudske vrednosti i da se razvije bogatiji, psihološki pogodniji pogled na svet.

Šizoidni karakteri streme tome da nametnu svoj koncept sveta drugim ljudima ili socijalnim grupama, služeći se relativno kontrolisanim patološkim samoljubljem i izuzetnom istrajnošću, proisteklom iz njihove izdržljive prirode. Oni su eventualno sposobni da nadjacaju ličnost druge osobe, što prouzrokuje da se kod nje ispolji nelogično ponašanje koje ne preza ni od čega. Oni mogu da proizvedu sličan uticaj nad grupom ljudi kojoj su se pridružili. Oni su psihološki usamljenici, koji počinju da se osećaju bolje u nekoj ljudskoj organizaciji, u kojoj tada postaju fanatici neke ideologije, religioznih predrasuda, materijalisti ili pristalice neke ideologije sa satanističkim karakteristikama. Ako se njihove aktivnosti realizuju u direktnom kontaktu sa malom socijalnom grupom, njihovi poznanici ih najčešće jednostavno smatraju ekscentričnim, što omeđuje njihovu ponerogeničku ulogu. Ukoliko uspeju da sakriju svoju sopstvenu osobnost iza pisane reči, njihov uticaj može otrovati um društva u širokim slojevima i za duže vremena.

Tvrdnja da je Karl Marks najbolji primer za ovo je tačna utoliko što je on najbolje poznata figura te vrste. Frostig, psihijatar stare škole, je uključio Engelsa i druge u kategoriju koju je nazvao „bradati šizoidni fanatici“. Čuveni spis, pripisan „cionističkom mudrom čoveku“ počinje tipičnom šizoidnom deklaracijom. Devetnaesti vek, posebno njegova druga polovina, izgleda da je bio vreme izuzetne aktivnosti dela šizoidnih individua, često, mada ne uvek, jevrejskog porekla. Uostalom treba da se setimo da 97% Jevreja ne manifestuju ove anomalije, a da se one javljaju u svim evrospkim nacijama, iako manje rasprostranjene. Naše nasleđe iz tog perioda uključuje sliku o svetu, naučnu tradiciju i legalne koncepte, začinjene bezvrednim sastojcima šizoidnog shvatanja realnosti.

Humanisti su spremni da taj period i njegovo nasleđe shvate u kategorijama karakterističnim za njihovu sopstvenu tradiciju. Oni tragaju za socijalnim, idejnim i moralnim uzrocima za poznati fenomen. Ovakvo objašnjenje nikada ne može da obuhvati celokupnu istinu, jer ignoriše biološki faktor koji učestvuje u genezi ovog fenomena. Šizoidnost je najučestaliji faktor, mada ne jedini.

Nasuprot činjenici da spisi šizoidnih autora sadrže gore opisani deficit, ili čak otvoreno formulisanu šizoidnu objavu koja u sebi nosi dovoljno opomena za specijaliste, prosečan čitalac ih prihvata ne kao pogled na realnost iskrivljen ovom anomalijom, već pre kao ideju koju treba posmatrati kao ozbiljno zasnovanu na određenim uverenjima i razlozima. To je prva greška.

Pojednostavljeni idejni obrasci, lišeni psiholoških boja i zasnovani na lako dostupnim podacima, imaju tendenciju da ispolje snažan uticaj na osobe koje su nedovoljno kritične, stalno frustrirane zbog posledica loše socijalne prilagođenosti, kulturno zapostavljene ili koje i same pokazuju neki psihloški nedostatak. Takvi spisi su posebno privlačni za histerizoidno društvo. Drugi koji čitaju ovakve spise će odmah biti isprovocirani na kritičnost zasnovan na njihovom zdravom razumu, iako ni oni ne uviđaju osnovni razlog greške: da ona proizilazi iz biološki devijantnog mozga.

Socijalna interpretacija ovakvih spisa se odbija o trifurcation, rađajući razaranje i konflikt. Prva vrsta reakcija je averzija, zasnovana na odbijanju sadržaja dela zbog lične motivacije, različitih uverenja ili moralnog gađenja. Ove reakcije sadrže komponente moralne interpretacije patološkog fenomena.

Druga i treća vrsta reakcije se odnose na dva potpuno različite tipa apercepcije u okviru onih osoba koje prihvataju sadržaj ovakvog dela: kritički-korektivan i patološki.

Kritički-korektivan pristup zauzimaju ljudi čiji je osećaj za psihološku realnost normalan i oni su skloni da pripoje vrednije elemente dela. Oni tada zanemaruju očigledne greške i elemente šizoidnih deficita dopunjavaju idejama svog sopstvenog bogatijeg pogleda na svet. To omogućava priliv senzitivnijih, odmerenih i kreativnijih interpretacija, ali ne može biti kompletno oslobođeno od uticaja gore opisane greške.

Patološku neobjektivnost pokazuju pojedinci sa sopstvenim psihološkim nedostacima: različitim devijacijama, bilo urođenim, bilo stečenim, kao i mnogi ljudi koji podnose ličnu nakaznost ili su pogođeni socijalnom nepravdom. Ovo objašnjava zašto je oblast dejstva šira od kruga ocrtanog direktnom akcijom patološkog faktora. Patološko prihvatanje šizoidnih spisa ili deklaracija od strane drugih devijantnih osoba brutalizuje autorov koncept i promoviše ideje nasilnog i revolucionarnog karaktera.

Protok vremena i gorko iskustvo na žalost nije sprečilo da ovo karakteristično pogrešno tumačenje, rođeno iz šizoidne kreativnosti devetnaestog veka, sa Marksovim delom na čelu, privuče ljude i odvoji ih od zdravog razuma.

Makar i samo za potrebe gore pomenutog psihološkog eksperimenta, traženje nekoliko stavova sa ovim karakterističnim deficitom u delu Karla Marksa je dobra praksa za razvoj svesti o ovom patološkom faktoru. Ukoliko ovakvo istraživanje predvodi nekoliko ljudi sa različitim pogledima na svet, eksperiment će pokazati kako se jasna slika realnosti može razoriti i biće lakše da se nađe zajednički jezik.

Šizoidija je odigrala ključnu ulogu kao jedan od faktora u genezi ovog zla, koje ugrožava današnji svet. Praktikovanje psihoterapije nad tim svetom će zbog toga zahtevati da se razultati ovog zla eliminišu što je stručnije moguće.

Prvi istraživači – autor i njegove kolege – privučeni idejom objektivnog sagledavanja ovog fenomena, u početku su propustili da uvide ulogu karakteropatske ličnosti u genezi patokratije. Međutim, kada smo pokušali da rekonstruišemo ranu fazu ove žalosne geneze, morali smo da uvidimo da karakteropati igraju značajnu ulogu u ovom procesu.

Iz prethodnog poglavlja već znamo kako se njihovi eksperimentalni i misaoni obrasci učvršćuju u ljudskom duhu, podmuklo uništavajući njegov način rezonovanja i njegovu sposobnost da upotrebi svoj zdrav razum. Ova uloga se pokazala ključnom jer njihovih aktivnosti kao fanatičkih lidera ili opčinitelja u različitim ideologijama otvaraju vrata psihopatskim pojednicima i pogledu na svet koji žele da nametnu.

U ponerološkom procesu patokratskog fenomena karakteropatski pojednci usvajaju ideologije kreirane od strane doktrinarnih, često šizoidnih ljudi, preinačuju ih u aktivnu, propagandnu formu i šire ih uz svoj karakterističan patološki egoizam i paranoidnu netolerantnost za svaku filizofiju koja se razlikuje od njihove. To podstiče transformaciju ove ideologije u njen patološki antipod. Zahvaljujući njihovim opčiniteljskim aktivnostima, nešto što je imalo doktrinarni karakter i kružilo u brojno ograničenoj grupi biva aktivirano na širem društvenom planu.

Ovaj proces takođe pokazuje tendenciju da se vremenom intenzivira; početne aktivnosti preduzimaju ljudi sa blažim karakteropatskim odlikama, kojima lako polazi za rukom da sakriju svoje zastranjivanje od drugih. Napredujući prema kraju ovog procesa pojedinac sa frontalnom karakteropatijom i najvišim stepenom patološkog egoizma lako može da preuzme vođstvo.

Dok god karakteropatske osobe igraju dominantnu ulogu unutar društvenog pokreta inspirisanog ponerološkim procesom, ideologija, bilo doktrinarna u začetku ili naknadno vulgarizovana i izopačena, zadržava i potpomaže svoju sadržinsku vezu sa originalnim prototipom. Ta ideologija nastavlja da deluje na aktivnosti pokreta i za mnoge se održava preko suštinske motivacije poravnanja. U ovoj fazi ovakva unija ipak ne ide u pravcu kriminalnih delovanja na masovnom nivou. Na ovom stepenu se ovakav pokret ili unija još uvek u određenom obimu mogu definisati preko naziva njihove originalne ideologije.

U međuvremenu nosioci drugih (većinom naslednih) patoloških faktora se uključuju u ovaj već bolestan društveni pokret i nastavljaju proces krajnje transformacije sadržaja – i ideoloških i ljudskih – ove unije na način da ona postaje patološka karikatura originalne ideologije. Ovo je uslovljeno porastom uticaja psihopatoloških ličnosti različitih tipova, sa posebnim naglašavanjem inspirativne uloge suštinske psihopatije.

Ovakva situacija konačno uzrokuje obračun velikog obima: sledbenici originalne ideologije gurnuti u stranu ili dokrajčeni (ova grupa uključuje mnogo karakteropata, posebno manje ili paranoidne vrste). Ideološka motivacija i dvoličan govor koji stvaraju se koriste da sakriju aktuelne nove sadržaje fenomena. Od tog trenutka korišćenje ideološkog naziva pokreta da bi se razumela njegova suština postaje ključ nesporazuma.

Psihopatske ličnosti se po pravilu drže podalje od organizacija koje karakteriše razum i etička disciplina. Napokon, te organizacije su stvorene od strane tog drugog sveta normalnih ljudi, pa tako strane za njih. Oni preziru različite društvene ideologije, istovremeno lako uviđajući sve njihove aktuelne slabosti. Kada unutar neke ljudske zajednice započne proces njene ponerološke transformacije u svoj karikaturalni antipod, oni to uočavaju sa gotovo nepogrešivom senzitivnošću: stvoren je krug u kome mogu da sakriju sve svoje nedostatke i psihološke različitosti i možda čak realizuju svoj mladalački, utopijski san o svetu u kome poseduju moć, dok su svi ostali, „normalni ljudi“ nagnani u ropstvo. Oni tada počinju da infiltriraju ljudstvo u takav pokret; pretvarajući se da su iskreni sledbenici, uloga koja za psihopate nije teška, budući da je njihova druga priroda da se kriju iza maske normalnih ljudi.

Interes psihopata u takvom pokretu nije isključivo rezultat njihovog egoizma i nedostatka moralnih skrupula. Ovi ljudi su u stvari bili ranjeni od strane prirode i društva. Ideologija koja podrazumeva oslobađanje klase ili nacije od nepravde može im izgledati prijateljska; na žalost ona rađa nerealističnu nadu da će i oni sami biti oslobođeni. Patološka motivacija koja se javlja u nekoj zajednici u vreme kada na nju počinje da deluje ponerološki proces im se čini poznatom i budi nadu. Oni se zbog toga neprimetno infiltriraju u taj pokret, propovedajući revoluciju i rat protiv tog nepravednog sveta, njima tako stranog.

U početku vrše sporedne delatnosti u takvom pokretu i izvršavaju naređenja lidera, pogotov kada treba učiniti nešto što izaziva odvratnost u drugima. Njihovo očigledno zanesenjaštvo i cinizam izazivaju kritičnost kod razumnijih članova, ali takođe ubire poštovanje kod onih ekstremnije revolucionarnih. Oni na taj način nalaze zaštitu među onim ljudima koji su ranije igrali ulogu u ponerizaciji pokreta i uzvraćaju uslugu komplimetnima ili činići im život lakšim. Oni se uspinju hijerarhijskim lestvicama unutar organizacije, osvajaju uticaj i gotovo nevoljno vezuju sadržaje čitave grupe za svoj sopstveni način doživljavanja realnosti i za ciljeve, proistekle iz njihove devijantnte prirode. Misteriozna bolest već besni unutar zajednice. Zagovornici originalne ideologije se osećaju su sve većoj meri ograničenim silom koju ne razumeju; počinju da se bore sa demonima i da čine greške.

Ukoliko ovakav pokret trijumfuje preko revolucionarnih mišljenja i u ime slobode, dobrobiti ljudi i socijalne pravde, to donosi buduću transformaciju državnog sistema koji na ovaj način biva kreiran u makrosocijalni patološki fenomen. U ovom sistemu običan čovek je okrivljen što nije rođen kao psihopata i posmatra se kao ništavan osim za težak rad, borbu i umiranje za odbranu državnog sistema, koji on niti može na zadovoljavajući način da razume, niti da ga posmatra kao svoj.

Sve čvršća mreža psihopatskih i srodnih ličnosti postepeno počinje da ostvaruje dominaciju, bacajući druge u zasenak. Karakteropatske ličnosti koje su igrale suštinsku ulogu u ponerizaciji pokreta i pripremanju revolucije su takođe eliminisane. Pristalice revolucionarne ideologije se beskrupulozno „gurnute u kontra-revolucionarnu poziciju“. Oni su sada osuđeni iz „moralnih“ razloga u ime novih kriterijuma, čiju paramoralistički smisao nisu u stanju da razumeju. Sada nastupa silovita negativna selekcija unutar prvobitne grupe. Inspiraciona uloga esencijalne psihopatije je sada takođe utvrđena. To ostaje karakteristično za čitavu budućnost ovog makrosocijalnog patološkog fenomena.

Nasuprot ove transformacije patološki blok revolucionarnog pokreta ostaje u manjini: činjenica koja se ne može promeniti propagandnim objavama o moralnoj većini, čvrsto pripojenoj novoj, mnogo uzvišenijoj verziji te ideologije. Odbijena većina i snage koje su naivno kreirale takvu snagu da bi počele sa njom, počinju da mobilišu blok protiv psihopata, koje su prevladale. Psihopatski blok posmatra nemilosrdnu konfrontaciju sa ovim snagama kao jedini put da se osigura dugoročni opstanak patološkog autoriteta. Na ovaj način treba da sagledamo krvavi trijumf patološke manjine nad većinom u pokretu kao prelaznu fazu tokom koje se zgrušavaju novi sadržaji ovog fenomena.

Čitav život zajednice, obuzet na ovaj način, biva podređen devijantnim kriterijumima mišljenja i prožet njegovim specifičnim iskustvenim modelom, pogotovu onim koji je opisan u poglavlju o esencijalnoj psihopatiji. Od tog trenutka korišćenje naziva originalne ideologije za označavanje ovog fenomena je beznačajno i postaje greška, čineći njegovo razumevanje još težim.

Prihvatiću nziv patokratije za sistema vlade, stvoren na taj način što je mala patološka manjina preuzela kontrolu nad zajednicom normalnih ljudi. Na ovaj način izabrano ime pre svega naglašava bazični kvalitet makrosocijalnog psihopatološkog fenomena i pravi razliku između njega i mnogih mogućih društvenih sistema, kojima upravljaju normalni ljudi, običaji i zakon.

Pokušao sam da nađem ime koje će jasnije označiti psihopatološki, čak psihopatski kvalitet ovakve vladavine, ali odustao sam zbog nekih uočenih fenomena (odnosi se na naredni deo) i zbog nekih praktičnih razmišljanja (da bih izbegao produžavanje naziva). Ovaj naziv na zadovoljavajući način ukazuje na osnovni kvalitet fenomena i istovremeno naglašava da je ideološka maska (ili neke druge ideologije, koja je skrivala sličan fenomen u prošlosti) ne čini nejgovu suštinu. Kada sam čuo da je meni nepoznat mađarski naučnik već upotrebio taj naziv, moja odluka je postala konačna. Mislim da je taj naziv usaglašen sa zahtevima semantike, mada nijedan postojeći termin ne može adekvatno da okarakteriše ovako složen fenomen. Ubuduće ću za iznačavanje sistema u okviru koga dominiraju veze normalnih ljudi nazivati „sistem normalnog čoveka“.




Više o sadržajima fenomena

Ostvarenje apsolutne dominacije patokrata u vladi ne može biti stalno, jer se masovni delovi društva otuđuju pod takvom vladavinom i eventualno nalaze način da sruše tu vladavinu. To je deo istorijskog kruga koji se lako može primetiti ako se istorija posmatra sa ponerološkog stanovišta. Patokratija na vrhu vladine organizacije takođe ne sadrži celu sliku „zrelog fenomena“. Takav sistem vladavine ne može da se kreće u drugom pravcu nego na dole.

U patokratiji sve vodeće pozicije (od seoskog načelnika, preko menadžera zadruga, da ne pominjemo rukovodioce policijskih jedinica, snage specijalne poloicije i aktiviste patokratske partije) moraju biti popunjene pojedincima sa odgovarajućim psihološkim devijacijama, koje su prenete kao pravilo. U svakom slučaju, ovakvi ljudi čine mali procenat populacije i to ih čini vrednim za patokrate. Ne može se računati sa njihovim intelektualnim ili profesionalne sposobnosti jer je teže naći ljude sa superiornijim sposobnostima. Posle nekoliko godina trajanja ovakvog sistema sto procenata svih slučajeva suštinske psihopatije je uključeno u patokratske aktivnosti; oni se smatraju najlojalnijima, iako su neki od njih nekada na neki način bili aktivni na drugoj strani.

Pod takvim uslovima ni jedna oblast društvenog života se ne može razvijati normalno, bila to ekonomija, kultura, nauka, tehnologija, administracija itd. Patokratija progresivno parališe sve. Normalni ljudi moraju da razviju nivo strpljivosti van shvatanja bilo koga ko živi u društvu normalnog čoveka, samo da bi objasnili šta da radi i kako da radi nekom ograničenom mediokritetu od tih psiholoških devijanata, koji je postavljan da rukovodi nekim projektom, koji niti može da razume, još manje da njime upravlja. Ova specijalna vrsta pedagogije – obuka devijanata, dok se istvremeno izbegava njihov bes – zahteva mnogo vremena i veliki trud. Čak i uz takav napor patokratija se progresivno nameće svuda i zaglupljuje sve.

Oni ljudi, koji su na početku smatrali originalnu ideologiju atraktivnom, najzad dolaze do saznanja da u stvari imaju posla sa nečim sasvim drugim što je zauzelo njeno mesto pod starim imenom. Razočaranje, koje doživljavaju bivše pristalice ideologije, je ekstremno gorko. Na ovaj način će namera patološke manjine, koja pokušava da sačuva vlast, biti ugrožena zajednicom normalnih ljudi, čija kritičnost nastavlja da raste.

Zbog toga, da bi umanjili opasnost od ugrožavanje svoje moći, patokrate moraju da primene sve metode terora i brutalnu politiku protiv pojedinaca poznatih po njihovim patriotskim osećanjima i vojnoj obuci; koriste se i druge „indoktrinarne“ aktivnosti kao što su one koje smo prikazali. Pojedinci sa nedostatkom osećaja da su povezani sa normalnom zajednicom postaju neizbežni u svim ovim aktivnostima. Ponovo, prvi front u tim aktivnostima čine slučajevi suštinske psihopatije, praćeni onima sa sličnim anomalijama i najzad ljudima odbačenim od društva iz razloga rasnih ili nacionalnih razlika.

Fenomen patokratije dozreva tokom ovog perioda: izgrađen je ekstenzivan i aktivan sistem indoktrinacije sa na odgovarajući način obnovljenom ideologijom, prenosnik ili trojanski konj, konstituisane u svrhu patologizacije misaonih procesa pojedinca i zajednice. Cilj – delovanje na ljudski um tako da otelovi patološke eksperimentalne metode i obrasce mišljenja i da trajno prihvati ovakvu vladavinu – nikada nije otvoreno priznata. Ovaj cilj je uslovljen patološkim egoizmom i mogućnost za njegovo ispunjenje se patokratama čini ne samo nužnim, već i izvodljivim. Zbog toga hiljade aktivista moraju učestvovati u ovom poslu. U svakom slučaju, vreme i iskustvo potvrđuju ono što su psiholozi davno mogli predvideti: celokupan učinak proizvodi rezultate tako limitirane da podsećaju na Sizifov posao. On jedino rezultira u proizvodnji opšteg gušenja intelektualnog razvoja i duboko ukorenjenog protesta protiv sramne „hipokrizije“. Tvorci i izvršioci ovog programa nisu sposobni da razumeju da je presudan faktor, koji njihov rad čini teškim, fundamentalna priroda normalnog ljudskog bića – većina.

Čitav sistem sile, terora i nasilne indoktrinacije ili radije patologizacije se na ovaj način pokazuje dejstveno nepodesan, što kod patokrata prouzrokuje ne malu meru iznenađenja. Realnost stavlja znak pitanja na njihovo uverenje da ovakve metode mogu promeniti ljude na ovako fundamentalan način da bi oni konačno mogli da prepoznaju ovakav patokratski način vladavine kao „normalno stanje“.

Tokom početnog šoka društvene veze između normalnih ljudi blede. Pošto je ovo preživela, nadmoćna većina ljudi počinje da manifestuje svoj sopstveni fenomen psihološke imunizacije. Društvo istovremeno počinje da sakuplja znanja o subjektu nove realnosti i njegovim psihološkim svojstvima.

Ljudi polako počinju da prepoznaju slabe tačke ovakvog sistema i koriste mogućnosti za pravljenje svrsishodnijih aranžmana za svoj život. Počinju da daju jedni drugima savete u tom smislu, obnavljajući na ovaj način osećaj društvene povezanosti i uzajamnog poverenja. Javlja se novi fenomen: jaz između patokrata i zajednice normalnih ljudi. Potonji imaju prednosti talenta, profesionalnih sposobnosti i zdravog razuma. Oni dakle drže neke od veoma povoljnih karata. Patokratija najzad shvata da mora da pronađe neki modus vivendi ili vezu sa većinom u društvu: „Napokon, neko treba da obavlja posao za nas.“

Postoje i druge potrebe i pritisci, koje patokrate osećaju, pogotovo iz sveta spolja. Patološka bestidnost se nekako mora sakriti od sveta, jer bi prepoznavanje devijantne vladavine od strane sveta bila katastrofa. Samo ideološka propaganda bi bila neadekvatna maska. Primarno u interesu nove elite i njenih ekspanzionističkih planova patokratska država mora da održava ekonomske veze sa zemljama normalnog čoveka. Patokratska država stremi da dobije međunarodno priznanje kao izvesna vrsta političke strukture; i ona gaji bojazan da će biti prepoznata u terminima prave kliničke dijagnoze.

Sve ovo utiče da patokrate teže da umanje mera terora, sprovodeći izvesne kozmetičke zahvate nad svojom propagandom i metodama indoktrinacije, i da se pogode sa zajednicom da ona autonomno kontroliše neke od marginalnih aktivnosti, posebno u vezi sa kulturnim životom. Nešto liberalniji patokrati ne bi biti neskloni da zajednici pruže izvestan minimum ekonomskog prosperiteta da bi redukovali nivo razdražljivosti, ali ih njihova sopstvene korupcija i nesposobnost da upravljaju ekonomijom ometa da to učine.

I tako ova velika društvena bolest nastavlja svoj kurs kroz novu fazu: metode aktivnosti bivaju blaže i postoji koegzistencija sa zemljama koje imaju strukturu normalnog čoveka.

Bilo koji psihopatolog će se, proučavajući ovaj fenomen, setiti stanja ili faze prikrivanja kod pacijenta koji pokušava da igra ulogu normalne osobe, krijući svoju patološku realnost, iako se stanje njegove bolesti ili abnormalnosti nastavlja. Zbog toga ćemo upotrebiti termin „prikrivena faza patokratije“ za okolnosti u kojima patokratski sistem nastavlja čak mnogo veštije da igra ulogu normalnog društveno-političkog sistema sa „drugačijim“ doktrinarskim institucijama.

U ovoj fazi normalni ljudi u zemlji, kojom vladaju patokrate, postaju rezistentni i prilagođavaju se situaciji. Prema spolja ovu fazu karakterišu izrazite ponorogeničke aktivnosti. Patološki materijal se isuviše lako može infiltrirati u druga društva, posebno u ona primitivnija, i svi načini patokratske ekspanzije su olakšani zbog smanjenja zdravorazumske kritike dela nacija na teritoriji ekspanzije.

U međuvremenu, u patokratskoj državi aktivna struktura vlade ostaje u rukama psihopatskih pojedinaca i suštinske psihopate igraju glavnu ulogu, pogotovo tokom faze prikrivanja. U svakom slučaju pojedinci sa očiglednim patološkim obeležjima moraju da budu uklonjeni iz određenih sfera aktivnosti: naime, sa političkih položaja koji su međunarodno izloženi, jer bi takve ličnosti mogle odati patološki sadržaj fenomena. Ograničene su mogućnosti pojedinaca sa očiglednim patološkim obeležjima da dođu na na neki diplomatski položaj ili da u potpunosti budu upoznati sa političkom situacijom u zemljama normalnog čoveka. Shodno tome, pojedinci izabrani za takve pozicije poseduju misaone procese sličnije svetu normalnih ljudi; u principu oni su u dovoljnoj meri povezani sa patološkim sistemom da bi se obezbedila garancija za lojalnost. Međutim, stručnjak za različite psihološke anomalije može da razazna diskretnu devijaciju na kojoj je bazirana ova veza. Drugi faktor na koji treba obratiti pažnju je velika lična korist koju ovim kvazi-normalnim pojedincima pruža veza sa patokratijom. Nije čudo da je takva lojalnost ponekad varljiva. Ovo se posebno odnosi na sinove tipičnih patokrata, koji, naravno, uživaju poverenje jer su odgajani u podaničkoj pokornosti od malena: ukoliko im, zahvaljujući nekim srećnim genetskim slučajnostima, nisu svojstvene patološka svojstva, njihova priroda će odneti prednost nad obrazovanjem.

Slične potrebe se javljaju i u drugim oblastima. Direktor gradnje za novu fabriku je često neko ko je slabo povezan sa patokratskim sistemom, ali čija su znanja važna. Kada je pogon jednom pokrenut, administraciju preuzimaju patokrati, koji ga često dovode do ekonomske i tehničke propasti.

Vojsci su takođe potrebni ljudi obdareni oštroumnošću i kvalifikacijama, pogotovo u oblasti modernog oružja i ratovanja. U odlučujućem momentu zdrav razum može poništiti rezultate patološkog pritiska. U takvoj državi mnogi ljudi su prinuđeni da se prilagode, prihvatajući vladajući sistem kao status quo, ali ga istovremeno kritikujući. Oni ispunjavaju svoje dužnosti okruženi sumnjom i konfliktom savesti, tražeći stalno svesniji izlaz o kojem razgovaraju unutar krugova u kojima vlada poverenje. U stvari, oni borave u čistillištu između patokrata i sveta normalnih ljudi. Nedovoljno pouzdani ljudi su bili i jesu faktor unutrašnje slabosti patokratskog sistema.

Naknadna pitanja sugerišu sama sebe: šta se događa sa patokratskim sistemom ako mreža razumevanja među patokratama osvoji vlast u rukovodećim pozicijama, koje su međunarodne izložene? To se može dogoditi, posebno tokom poslednjih faza ovog fenomena. Vođeni svojim karakterom, ovakvi devijantni ljudi žude za time, čak i uz ultimativni konflikt sa svojim sopstvenim životnim interesom, tako da bivaju uklonjeni od strane manje patološkog, logičnijeg krila vladajuće aparature. Ovi devijanti ne razumeju da bi u suprotnom nastala katastrofa. Mikrobi nisu svesni da će biti živi spaljeni ili pokopani duboko u zemlju zajedno sa čovekovim telom čiju su smrt prouzrokovali.

Ako su mnogo menadžerskih pozicija zauzeli ljudi koji ne poseduju dovoljno sposobnosti da osećaju i da razumeju većinu ostalih ljudi, i koji takođe pokazuju nedostatke u tehničkoj imaginaciji i praktičnim veštinama (sposobnosti neophodne da bi se upravljalo ekonomijom ili političkim delovanjem) – to onda rezultira krizom u svim oblastim, kako u zemlji tako i s obzirom na međunarodne odnose. Situacija postaje nepodnošljiva čak i za one građane koji su bili u stanju da sviju svoje gnezdo unutar relativno komfornog modus vivendi. Spolja, druga društva počinju veoma jasno da osećaju patološki kvalitet. Ovakvo stanje stvari se ne može održati dugo. Čovek tada mora biti pripravan na čak i brže promene i mora se ponašati sa velikom opreznošću.

Patokratija je bolest velikih socijalnih pokreta koju prate čitava društva, nacije i države. Tokom ljudske istorije ona je prouzrokovala socijalne, političke i religiozne pokrete, kao i odgovarajuće ideologije, karakteristične za to vreme i etnološke prilike, i pretvarala ih u sopstvenu karikaturu. Ovo se javlja kao rezultat aktivnosti sličnih etioloških faktora u ovom fenomenu, naime, učešća patoloških faktora u pato-dinamički sličnom procesu. Ovo objašnjava zašto su svi patokrati na svetu bili i jesu tako slični u svojim osnovnim osobinama. Istovremeno lako nalaze zajednički jezik, čak i ako se ideologije, koje ih hrane i koje čuvaju njihov patologiju od razotkivanja, u mnogome razlikuju. Identifikacija ovog fenomena kroz istoriju i njegova kvalifikacija u skladu sa njegovom pravom prirodom i sadržajima, a ne u skladu sa datom ideologijom, koja podleže karakterističnom procesu karikaturalizacije, je posao istoričara. U svakom slučaju, mora se razumeti da je primarna ideologija nesumnjivo bila društveno dinamička i sadržala kreativne elemente, sa druge strane ona bi bila nesposobna da za duže vreme ishrani i sakrije patokratski sistem od prepoznavanja i kritike. Ona bi takođe bila nesposobna da opskrbi patološku karikaturu sredstvima za postizanje njenih ekspanzionističkih ciljeva u spoljnom svetu.

Definišući trenutak u kome se pokret transformisao u nešto što možemo nazvati patokratijom kao razultat poneroloških procesa je stvar dogovora. Proces je vremenski kumulativan i dostiže tačku sa koje nema povratka u jednom određenom trenutku. Najzad, se javlja unutrašnja konfrontacija sa pristalicama originalne ideologije, udarajući time fenomenu konačno pečat patokratskog karaktera. Nacizam je sasvim sigurno prešao tu tačku sa koje nema povratka, ali je konačna konfrontacija sa pristalicama originalne ideologije bila predupređena time što su savezničke armije skršile njegovu vojnu moć.

Patokratija i njena ideologija

Treba napomenuti da velika ideologija sa hipnotičkim svojstvima lako može oduzeti ljudima kapacitet za samokritičnu kontrolu nad svojim ponašanjem. Pristalice ovakvih ideja su sklone da izgube uvid u činjenicu da će načini koji se koriste, ne samo cilj, biti presudni za rezultat njihovih aktivnosti. Kada dostignu gornju granicu radikalnih metoda delovanja, i dalje uvereni da služe ideji, nisu svesni da se njihov cilj već promenio. Princip „cilj opravdava sredstva“ otvara vrata različitim vrstama ličnosti, koji koriste veliku ideju da bi oslobodili sebe neprijatnog pritiska normalnih ljudskih običaja. Tako svaka velika ideologija sadrži opasnost, pogotovo za slabe umove. Otuda svaki veliki društveni pokret i njegova ideologija može postati domaćin, na kome će neka patokratija razviti svoj parazitski život.

Inicijalnu ideologiju može karakterisati nedostatak istinitosti ili moralnih kriterijuma od samog početka, ili dejstva aktivnosti patoloških faktora. Originalna, veoma uzvišena ideja može takođe podleći ranoj kontaminaciji karakteristika određenog vremena i društvenih okolnosti. Ako se u takvu ideologiju infiltrira strani, lokalno-kulturološki materijal koji, budući heterogen, razara originalno koherentnu strukturu ideje, aktuelna vrednost može biti u toj meri oslabljena da gubi nešto od svoje atraktivnosti za razumne ljude. Jednom oslabljena društvena struktura može podlegati daljoj degeneraciji, uključujući i aktiviranje patoloških faktora, dok se ne transformiše u karikaturu: ime je isto, ali sadržaji su različiti.

Razlikujući suštinu patološkog fenomena od njegovog ideološkog domaćina je na taj način osnova i neophodan zadatak, kako za naučno-teoretske ciljeve, tako i za nalaženje praktičnog rešenja problema, koji potiče od gore pomenutog makro-socijalnog fenomena. Ukoliko u nameri da označimo patološki fenomen prihvatimo ime izvedeno iz ideologije društvenog pokreta, koji je podlegao procesima degeneracije, gubimo svaku mogućnost da razumemo ili vrednujemo ovu ideologiju i njen originalni sadržaj ili da postignemo odgovarajuću klasifikaciju ovog fenomena po sebi. Ova greška nije semantičke prirode: ona je kamen temeljac svih drugih grešaka u razumevanju ovog fenomena, čineći nas intelektualno bespomoćnim i oduzimajući nam sposobnost za svrsishodnu, praktičnu akciju.

Ova greška je zasnovana na kompatibilnim propagandnim elementima inkompatibilnog društvenog sistema. Ovo je na žalost postalo suviše česta pojava i podseća na početne nespretne pokušaje da se mentalna oboljenja klasifikuju u skladu sa sistemom iluzija, koji se manifestuje kod pacijenta. Čak i danas, ljudi koji nisu prošli kroz trening u ovoj oblasti će posmatrati bolesnu osobu, koja pokazuje seksualne iluzije, kao ludu u okviru te oblasti, ili nekoga sa religioznim iluzijama kao „religioznog manijaka“. Autor je čak susreo pacijenta koji je insistirao na tome da je postao žrtva hladnih i toplih zraka (parestezija) na osnovu specijalnog dogovora između SAD i SSSR-a.

Na kraju devetnaestog veka, famozni pionir savremene psihijatrije je napravio tačnu razliku između bolesti i pacijentovog sistema iluzija. Bolest ima svoj sopstveni etiološki uzrok, bilo determinisan ili ne, i svoju sopstvenu pato-dinamiku i simptome, koji ističu njegovu prirodu. Različiti sistemi iluzije, koji mogu postati tako metodični da odaju utisak stvarne priče, potiču iz pacijentove prirode i inteligencije, posebno iz uobrazilja okoline u kojoj je odrastao. To može biti bolešću izazvana karikaturizacija njegovih ranijih političkih ili društvenih uverenja. Naposletku, svaka mentalna bolest na svoj sopstveni način deformiše ljudski um, proizvodeći nijansirane ali karakteristične različitosti, poznate već neko vreme psihijatrima, koje im pomažu da postave dijagnozu.

Na ovaj način deformisan svet ranijih fantazija je pokrenut radi drugačije svrhe: da sakrije dramatično stanje bolesti od sopstvene svesti pojedinca i od javnog mišljenja koliko god je to moguće. Iskusan psihijatar neće preuranjeno izvršiti napad na ovaj sistem iluzije; to bi prouzrokovalo suicidne tendencije kod pacijenta. Glavni predmet interesovanja za lekara ostaje bolest koju pokušava da izleči. Vreme je većinom nedovoljno da se o iluzijama pacijenta razgovara sa njim osim ukoliko to ne postane neophodno zbog bezbednosti pacijenta ili njegove okoline. Jednom, kada je bolest izlečena, psihoteraputska pomoć pri reintegraciji pacijenta u svet normalnih misli je neophodna.

Kada postignemo dovoljno prodornu analizu ovog fenomena patokratije i njene veze sa ideologijom, suočavamo se sa jasnom analogijom sa gore opisanom vezom, danas poznatom svim psihijatrima. Neke razlike će biti prikazane kasnije detaljnije ili u vidu statističkih podataka, koji se mogu interpretirati i kao funkcija gore pomenutog karakterističnog načina karikaturalizacije ideologije, patokratskog dejstva, i kao rezultat makro-socijalnog karaktera fenomena.

Budući da se manifestuje kao oboljenje patokratija poseduje svoje sopstvene faktore, koji je čine potencijalno prisutnom u svakom društvu, nezavisno od toga koliko je ono zdravo. Ona takođe ima svoje sopstvene pato-dinamičke procese koji se razlikuju u u delovanju s obzirom na to da li je patokratija rođena u tom određenom društvu (primarna patokratija), da li je kužna zaraza preneta u državu nekim drugim sistemom te vrste ili je uvedena silom.

Već smo uglavnom skicirali ponerološku genezu i kretanje ovakvog makro-socijalnog fenomena u njegovom primarnom obliku, namerno se suzdržavajući od pominjanja bilo koje određene ideologije. Uskoro ćemo se pozabaviti sa druga dva kursa koja su pomenuta gore.

Ideologija patokratije je nastala karikaturalizacijom originalne ideologije nekog socijalnog pokreta na način koji je karakterističan za taj pojedini patološki fenomen. Gore pomenuta histeroidna stanja društva takođe deformišu prvobitne ideologije koristeći neki od stilova karakterističnih za njih. Kao što su lekari zainteresovani za bolest, autor je prvobitno bio zainteresovan za patokratski fenomen i njegovu analizu. Na sličan način primarna briga ljudi zaduženih za sudbinu nacija bi trebalo da bude lečenje sveta od ove, na različite načine misteriozne bolesti. Doći će vreme za kritičan i analitičan pristup ideologijama, koje su postale „sistemi obmane“ ovakvih fenomena tokom istorijskog vremena. Naš sadašnji fokus treba da usmerimo ka suštini makro-socijalnog patološkog fenomena.

Razumevanje prirode bolesti je osnova za svako istraživanje adekvatnog metoda lečenja. Isto se po analogiji može primeniti na makro-socijalni patološki fenomen, pogotovo od trenutka kada, u kasnijem razvoju događaja, more razumevanja prirode bolesti počne da leči čovekov um i dušu. Kroz čitav proces, razmišljanje primereno stilu medicine predstavlja adekvatan metod, koji vodi do razrešenja ovog savremenog Gordijevog čvora.

Ideologija patokratije menja svoju funkciju, upravo kao što se to događa sa sistemom obmane kod mentalno obolele osobe. Ona prestaje da bude metod akcije koji u glavnim crtama predstavlja čovekova ubeđenja i preuzima druge dužnosti, koje nisu otvoreno definisane. Ona postaje gnusna priča koja prikriva novu realnost od kritičke svesti ljudi, kako unutar, tako i izvan jedne nacije. Prva funkcija – metoda akcije koja oslikava ubeđenja – uskoro postaje neefikasna iz dva razloga: sa jedne strane realnost pokazuje da metodi akcije ne funkcionišu; sa druge strane mase običnih ljudi primećuju oholi pristup ideologiji od strane samih patokrata. Iz tog razloga se osnovni pogonski teatar za ideologiju sastoji u tome da nacija živi na ivici krajnjih granica patokratije, dok svet najčešće nastavlja da veruje u ideologiju. Ideologija na ovaj način postaje instrument eksterne akcije čak većeg stepena nego što je to slučaj kod pomenutog odnosa između bolesti i i njenog sistema obmane.

Psihopate su svesne da se razlikuju od normalnih ljudi. To je razlog zašto je sistem inspirisan njihovom prirodom sposoban da sakrije ovu svest o različitosti. Oni nose masku razumnosti i znaju kako da kreiraju makro-socijalnu masku iste pritvorne prirode. Kada posmatramo ulogu ideologije u ovom makro-socijalnom fenomenu, potpuno svesni postojanja ovog specifičnog znanja kod psihopata, tada možemo razumeti zašto je ideologiji namenjena uloga nalik igrački: nešto korisno tokom kontakta sa tim glupim ljudima i nacijama. Patokrate ipak moraju da prihvate funkciju ideologije kao nešto suštinsko u svakoj ponerogeničkoj grupi, posebno u makro-socijalnom fenomenu koji je njihova „domovina“. Ovaj faktor svesti neprestano stvara određenu kvalitativnu razliku između dva gore opisana odnosa. Patokrate znaju da je njihova prava ideologija izvedena iz njihove devijantne prirode, i ponašaju se prema „drugima“ – ideologija koja maskira – sa slabo prikrivenim prezirom. I obični ljudi konačno to primećuju, kao što je gore pomenuto.

Dobro razvijen patokratski sistem tako nema jasnu i direktnu vezu sa svojom originalnom ideologijom, koju zadržava samo kao primarnu, tradicionalnu igračku za akciju i maskiranje. Za praktične svrhe patokratske ekspanzije, mogu biti korisne i druge ideologije, čak i ako su u suprotnosti sa glavnom i ako je moralno diskredituju. U svakom slučaju te druge ideologije se moraju pažljivo koristiti, suzdržavajući se od njihovog zvaničnog obznanjenja unutar okruženja, jer se time može postići da se unutar njih originalna ideologija javlja kao suviše strana, diskreditovana i nekorisna.

Glavna ideologija podleže simptomatičnoj deformaciji, u skladu sa karakterističnim stilom te bolesti i onim što je već izneto o ovoj stvari. Ime i zvanični koncept su zadržani, ali drugi, kompletno različit koncept se uvlači ispod, izazivajući dobro poznat fenomen dvoličnosti, u okviru koga isti naziv ima dva značenja: jedno za one upućene, drugo za sve ostale. Ovo potonje je izvedeno iz originalne ideologije; prethodno ima specifično patokratsko značenje, nešto što nije poznato samo patokratama, već sa čim se suočavaju drugi ljudi, dugoročno živeći potčinjeni njihovoj vladavini.

Dvoličnost je samo jedan od mnogih simptoma. Drugi su velika lakoća sa kojom se proizvode nova imena, koja imaju sugestivan efekat i koja se u biti prihvataju nekritički, posebno izvan neposrednog prostora vladavine ovakvog sistema. Mora se ukazati na paramoralni karakter i paranoični kvalitet, koji su često sadržani u tim imenima. Delovanje paralogizama (pogrešni zaključci) i paramoralnosti u ovoj deformisanoj ideologiji nam postaje razumljivo na osnovu informacija prezentovanih u poglavlju IV. Sve što ugrožava patokratsku vladavinu postaje duboko nemoralno. To se dakle odnosi i na koncept opraštanja patokratama samim; on je ekstremno opasano i time „amoralan“.

Mi otuda imamo pravo da pronađemo adekvatan naziv, koji će ukazivati na prirodu fenomena što je preciznije moguće, u skladu sa našim poznavanjem i poštovanjem prema zakonima naučne metodologije i semantike. Ovakav precizan termin će takođe služiti da zaštiti naš um od sugestivnog efekta tih drugih naziva i paralogizama, uključujući i patološki materijal koji sledi.

Ekspanzija patokratije


Tendencija sveta da sa obožavanjem pilji u svoje vladare ima dugu tradiciju, koja datira iz vremena kada su suvereni zaista mogli da ignorišu mišljenje svojih podanika. U svakom slučaju, vladari su uvek zavisili od socijalne i ekonomske situacije u svojim zemljama, čak i u davna vremena, čak i u patokratskim sistemima, i uticaj različitih društvenih grupa je dosezao do njihovih tronova na različite načine.

Veoma je uobičajen obrazac zablude koja rezultira da tobožnje autokratske vođe zemalja, obuzete patokratijom zaista poseduju moć za donošenje odluka u oblastima u kojima je u stvari ne poseduju. Milioni ljudi, uključujući ministre i članove parlamenta, premišljaju o dilemi, da li bi takav vladar, pod određenim okolnostima, mogao da promeni svoja uverenja i odrekne se svog sna da zavlada svetom; oni nastavljaju da se nadaju da će to biti konačan ishod. Ljudi koji imaju lično iskustvo sa takvim sistemima, mogu pokušati da ih uvere kako njihovi snovi, iako umereni, nemaju uporište u realnosti, ali istovremeno osećaju nedostatak argumenata na svojoj strani. Ovakvo objašnjenje je nemoguće unutar prirodnog jezika psiholoških koncepata; samo objektivno razumevanje istorijskog fenomena i njegove suštinsko devijantne prirode može osvetliti uzroke trajne varljivosti ovog makro-socijalnog fenomena.

Delovanja ovog fenomena obuzimaju čitavo društvo, počevši od vođa i infiltrirajući se u svako selo, mali grad, fabriku, posao ili farmu. Patološka socijalna struktura postupno prekriva čitavu zemlju, stvarajući „novu klasu“ unutar nacije. Ova privilegovana klasa sastavljena od devijantnih pojedinaca se neprestano oseće ugroženom od „drugih“, većine normalnih ljudi. Patokrate ne gaje nikakve iluziju u pogledu njihove lične sudbine u slučaju povratka u sistem normalnog čoveka.

Normalan čovek, kome je oduzeta privilegija ili visoka pozicija, će se truditi da pronađe i obavlja neki posao koji će mu omogućiti zaradu za život; ali patokrate nikada ne poseduju nikakav solidan praktični talenat; i vremenski okvir njihove vladavine eliminiše poslednje ostatke svake mogućnosti za prilagođavanje zahtevima normalnog rada. Ukoliko bi zakon normalnog čoveka bio ponovo uspostavljen, oni i njihovi bi bili izloženi presudi, uključujući i moralnu interpretaciju njihove psihološke devijacije; njima bi pretio gubitak slobode i života, ne samo gubitak položaja i privilegija. Budući da su nesposobni za ovakvu vrstu žrtve, opstanak sistema koji je najbolji za njih postaje moralni imperativ. Protiv ovakve pretnje se mora boriti svim psihološkim i političkim sredstvima, primenjenim bez skrupula prema tim inferiornim ljudima. Ova sredstva mogu biti šokantna u svojoj bezočnosti.

Generalno, ta nova klasa je u poziciji da se oslobodi svojih lidera, ukoliko njihovo ponašanje dovodi u opasnost opstanak ovakvog sistema. To se naročito dešava ukoliko vođstvo želi da ide suviše daleko u sklapanju kompromisa sa društvom normalnih ljudi, budući da ih njihove sposobnosti čine važnim u procesu proizvodnje. Potonje je više pretnja za više ešalone patokratije nego za lidere.

Patokratija opstaje zahvaljujući osećaju da je ugrožena od strane zajednice normalnih ljudi, koliko i od drugih zemalja, u kojima u različitim oblicima opstaje sistem normalnog čoveka. Za vladare je ostajanje na vrhu zbog toga klasičan problem „biti ili ne biti“.

Otuda predostrožnije možemo formulisati pitanje: da li ovakav sistem ikada može zanemariti teritorijalnu i političku ekspanziju i zadovoljiti se svojim trenutnim posedima? Šta bi se dogodilo ako takvo stanje stvari zahteva unutrašnji mir, saobrazni poredak i relativni prosperitet unutar nacije? Preovlađujuća većina populacije u toj zemlji bi umešno iskoristila sve mogućnosti koje se pomaljaju, služeći se svojim superiornim kvalifikacijama da bi se borila za proširenje oblasti delovanja; zahvaljujući njihovim urođenim sposobnostima, njihova moć bi rasla. Toj većini bi se pridružili neki sinovi iz privilegovane klase koji ne poseduju patološke gene. Patokratska dominacija bi neosetno ali postojano slabila, što bi konačno dovelo do situacije u kojoj normalni ljudi dosežu moć. Ovo je vizija iz noćne more za psihopate.

Tako psihološko, biološko, moralno i ekonomsko uništavanje normalnih ljudi postaje za patokrate „biološka“ neophodnost. Mnoga sredstva služe ovom cilju, počevši od koncentracionih logora i uključujući ratovanje sa tvrdoglavim, dobro naoružanim neprijateljem koji će razoriti i iznuriti ljudsku silu poslatu na njega, naime onu silu koja ugrožava patokratsku vladavinu: sinovi normalnog čoveka poslati da se bore za iluzionarni „više cilj“. Pošto su bezbedno mrtvi, vojnici će biti dekretom proglašeni za heroje, opevani u pesmama, korisni za podizanje nove generacije, odane patokratiji i čak spremne da ode u smrt da bi je zaštitila. Svaki rat, pokrenut od patokratske nacije, ima dva fronta, unutrašnji i spoljnji. Unutrašnji front je važniji za lidere i vladajuću elitu i unutrašnja pretnja je odlučujući faktor za upuštanje u bespoštedni rat. U premišljanju da li da se započne rat protiv patokratske države druge nacije treba primarno uzeti u obzir činjenicu da takav rat može biti iskorišćen kao dželat nad običnim ljudima, čija rastuća moć predstavlja primarnu pretnju za patokratiju. Na kraju, patokrate ne vode posebno računa o krvi i patnjama ljudi za koje smatraju da ne pripadaju njihovoj vrsti. Kraljevi su možda osećali dolični bol zbog smrti svojih vitezova, ali patokrate to nikada ne čine: „Imamo ovde mnogo ljudi.“ Ipak, ako situacija u ovakvoj zemlji jeste ili postane zrela, svako ko pruži pomoć naciji, biće blagosloven time; svako ko je ne pruži, biće proklet.

Patokratija ima druge unutrašnje razloge za sprovođenje ekspanzionizma, koristeći se svim mogućim sredstvima. Sve dok postoji „drugi“ svet, kojim upravlja sistem normalnog čoveka, on indukuje kod ne-patokratske većine izvestan osećaj smera. Ne-patološka većina nikada neće prestati da sanja o ponovnom uspostavljanju sistema normalnog čoveka u bilo kom obliku. Ta većina nikada neće prestati da gleda druge zemlje, čekajući pogodan čas; njena pažnja i snaga mora zbog toga biti odvraćena od tih namera, mase moraju da budu „edukovane“ i kanalisane u smeru imperijalističkih stremljenja. Tome se cilju mora uporno stremiti, tako da svako zna za šta se vodi bitka i u čije ime se mora podnositi surova disciplina i siromaštvo. Poslednji faktor – stvaranje uslova nedaća i siromaštva – efektivno limitira mogućnosti za „subverzivne“ aktivnosti dela populacije normalnih ljudi.

Ideologija, naravno, mora da obezbedi odgovarajuće opravdanje, navodeći razloge da se pokori svet i mora prema tome da bude prikladno elaborirana. Ekspanzionizam je izveden iz same prirode patokratije, ne iz ideologije, ali ta činjenica mora da bude maskirana ideologijom. Kada god se ovaj fenomen javio u istoriji, ekspanzionizam je uvek bio njegov najuočljiviji kvalitet.

Sa druge strane, postoje zemlje sa vladom normalnog čoveka, koje se ježe od pomisli da bi takav sistem i njima mogao biti nametnut. Vlade ovakvih nacija bez odlaganja čine sve što je u delokrugu njihovih mogućnosti i njihovih saznanja da bi sprečili njegovu ekspanziju. Građani ovakvih država bi sa olakšanjem dočekali, da neka nagla promena eventualno zameni taj zloćudan i nerazumljiv način vladanja nekim humanijim, shvatljivijim, sa kojim bi mirna koegzistencija bila moguća.

Takve države stoga u tu svrhu preduzimaju različite vrsta akcija, čiji kvalitet zavisi od mogućnosti da se razume taj drugi realitet. Takve mere nailaze na rezonanciju unutar zemlje i militarna snaga zemalja normalnog čoveka limitira mogućnosti patokratije za vojne manevre. Slabljenje zemalja, koje bi možda mogle da se suprotstave patokratiji, posebno koristeći patokratsku svest kod nekih od njihovih devijantnih građana, ponovo postaje način za opstanak patokratije.

Ekonomski faktori čine deo motivacije za ove ekspanzionističke tendencije, koji ne treba zanemariti. Budući da su rukovodeće funkcije preuzeli pojedinci prosečne inteligencije i sa patološkim karakternim crtama, patokratija postaje nesposobna da na odgovarajući način rukovodi bilo čime. Najčešće trpi bilo koja od oblasti, koja zahteva od osobe da deluje nezavisno, ne gubeći vreme u razmišljanju kako se treba ponašati. Poljoprivreda zavisi od promene klimatskih prilika kao i pojave epidemija i biljnih zaraza. Lične sposobnosti poljoprivrednika su zbog toga ključne u ovoj oblasti, kao što je to bilo tokom mnogo vekova. Patokratija zbog toga neizbežno izaziva nedostatak hrane.

Međutim mnoge zemlje sa sistemom normalnog čoveka obiluju dovoljnim količinama industrijskih proizvoda i doživljavaju probleme sa svojim viškom hrane i privremenom ekonomskom recesijom, čak i ako njihovi građani ni na koji način nisu opterećeni prekomernim radom. Iskušenje da se zavlada takvim zemljama i njihovim bogatstvom, taj večiti imperijalistički motiv, otuda postaje još snažniji u patokratiji. Sakupljeno bogatstvo porobljene nacije se može iskorišćavati, građani mogu biti naterani da tegobno rade za beznačajnu nadoknadu. U tom trenutku se ni ne pomišlja na činjenicu da će uvođenje patokratskog sistema u ove države konačno prouzrokovati slične neproduktivne uslove; najzad, patološka devijantnost po definiciji pokazuje nedostatak samo-poimanja u toj oblasti. Na žalost, ideja o pokoravanju bogatih zemalja takođe podstiče umove mnogih siromašnih, ne-patoloških građana, koji pate pod patokratijom, ne razumejući zašto, i koji bi želeli da iskoriste tu priliku da prigrabe nešto za sebe i najedu se njihove dobre hrane.

Kao što je to bio slučaj tokom vekova, vojna snaga je primarni način za postizanje ovog cilja. Doduše, tokom vekova, kada god bi istorija registrovala pojavu fenomena patokratije (nezavisno od ideološke maske) specifične mere uticaja bi postajale vidljive: neka vrsta specifične inteligencije u službi međunarodnih spletki, koja olakšava osvajanje. Ovaj kvalitet je izveden iz gore opisanih ličnih karakteristika, koje inspirišu čitav fenomen; on treba da predstavlja činjenicu za istoričare, da bi kroz istoriju identifikovali ovaj fenomen.

Svuda u svetu postoje ljudi sa specifično prijemčivim devijantnim osobenostima; čak i udaljena patokratija izaziva odgovor u njima, delujući na njihov osećaj „tamo je mesto za ljude poptu nas.“ Nekritični, frustrirani i odbačeni ljudi takođe žive svuda i do njih se može doći prikladno razrađenom propagandom. Budućnost nacije umnogome zavisi od toga koliko takvih ljudi ona sadrži. Zahvaljujući svom specifičnom znanju i uverenju da su normalni ljudi naivni, patokratija je sposobna da iskoristi svoje „anti-psihoterapeutske“ tehnike, i patološki egoistična kao i uvek, da neprimetno nametne svoj devijantni svet koncepata drugima u drugim zemljama, čineći ih tako podložnijim osvajanju i dominaciji.

Najčešće korišćene metode uključuju upotrebu para-logističnih tehnika i preokretanja, kakve su projekcija sopstvenih osobenosti i namera na druge pojedince, društvene grupe ili nacije, para-moralno negodovanje i inverzno blokiranje. Ova poslednja je omiljena patokratska metoda korišćena u širokoj skali, gurnuti umove prosečnih ljudi u mrtvu zonu, jer ih to kao rezultat navodi da tragaju za istinom u „zlatnoj sredini“ između realnosti i njene suprotnosti.

Treba da ukažemo da iako različiti radovi iz psihopatologije sadrže opise većine ovih gotovo hipo-kritičnih metoda, nedostaje sveobuhvatna rekapitulacija, da ispuni uočenu prazninu, i bolno je potrebna. Koliko bi bolje bilo kada bi ljudi i vlade zemalja normalnog čoveka mogle da iskoriste prednosti koje pruža takvo jedno delo i vladaju se kao iskusan psiholog, uočavajući prigovore nagomilane protiv njih u vidu projekcije i izvrnute tvrdnje, čiji karakter ukazuje na inverzno blokiranje. Malo analitičkog ulepšavanja bi tada dalo listu namera patokratske imperije.

Zakon je postao merilo prava unutar zemalja sa sistemom normalnog čoveka. Često zaboravljamo koliko je u stvari nesavršena tvorevina ljudskog uma, koliko je on zavisan od formulacija, baziranih na podacima, koje zakonodavac može da razume. U pravničkoj teoriji mi prihvatamo njegovu regulatornu prirodu kao datu i sledstveno tome smo saglasni da njene aktivnosti u izvesnim slučajevima ne mogu da budu sasvim saglasne sa čovekovom stvarnošću. Shvatljivo je onda da zakon pruža nedovoljnu podršku delovanju protiv fenomena, čiji karakter leži izvan granica mašte zakonodavaca. Upravo suprotno: patokratija zna kako da iskoristi slabosti ovakvog legalističkog načina razmišljanja.

U svakom slučaju, unutrašnje delovanje i spoljna ekspanzija ovog makro-socijalnog fenomena je bazirana na psihološkim činjenicama. Kao takva, nezavisno od toga kako su te činjenice deformisane u patološkim ličnostima, njene sposobnosti daleko nadilaze zakonski sistem normalnog čoveka. To patokratski sistem čini sistemom budućnosti, premda u obličju karikature.

Otuda, budućnost normalnog čoveka pripada sistemu koji je baziran na povećanom razumevanju čoveka u svim njegovim psihološkim varijacijama; evolucija u tom pravcu bi mogla, pored drugih stvari, da osigura veću otpornost na ekspanzionističke metode koje ovaj makro-socijalni fenomen koristi da bi dominirao svetom.

Patokratija uvedena silom

Geneza patokratije u bilo kojoj zemlji je u toj meri rasplinut proces da je teško tačno ukazati kada počinje. Ukoliko razmotrimo one istorijske primere koji bi u tom pogledu mogli biti relevantni, najčešće ćemo moći da vidimo figuru autokratskog vladara čija je mentalna osrednjost i infantlna ličnost otvorila vrata ponerogenezi ovog fenomena. Dok god je zdrav razum zajednice dovoljno uticajan, njen instinkt za samoodržanjem je u stanju da rano nadvlada ovu ponerogenezu. Stvari postaju različite kada već postoji aktivno jezgro ove bolesti i kada može da zagospodari u vidu infekcije ili uvođenja silom.

Kad god nacija iskusi „krizu sistema“ ili hiperaktivnost ponerogeničkog procesa unutar sebe, ona postaje cilj patokratskog prodora, čija je svrha da tu zemlju osvoji kao plen. Tada će postati lako da se iskoristi ova unutrašnja slabost i revolucionarni pokreti da bi se nametnula uprava na osnovu limitirane upotrebe sile. Uslovi kao što su veliki rat ili privremena kriza zemlje mogu ponekad usloviti da se ona pokori sili susedne patokratske države (protiv njihove volje), čiji sistem ranije nije pokazivao tako širok spektar moralnih nedostataka. Posle nasilnog uvođenja ovakvog sistema smer patologizacije života postaje drugačiji; ovakva patokratija je manje stabilna, njena egzistencija zavisi od faktora neprestane spoljne sile.
Prvo ćemo se pozabaviti situacijom, koja nastupa kasnije: brutalna sila mora prvo da uguši otpor osvojene nacije; ljudi koji poseduju vojno naoružanje ili liderske sposobnosti moraju biti uklonjeni i svako ko apeluje na moralne vrednosti i pravne principe mora biti ućutkan. Novi principi se nikada eksplicitno ne objavljuju. Ljudi moraju da nauče novi, nepisani zakon putem bolnih iskustava. Unakazujući uticaj ovog devijantnog sveta koncepata završava posao, a zdrav razum zahteva oprez i istrajnost.

To je praćeno potresom, koji je kako tragičan tako i zastrašujući. Neki ljudi iz svake socijalne grupe, bilo zloupotrebljeni siromasi, aristokrate, zvaničnici, književnici, studenti, naučnici, sveštenici, ateisti, odjednom počinju da menjaju svoju ličnost i pogled na svet. Pristojni hrišćani i patriote juče, venčavaju se sa novom ideologijom i ponašaju se prezrivo prema bilo kome ko još uvek prianja uz stare vrednosti. Tek kasnije postaje evidentno da taj taj proces naoko nalik lavini ima svoje prirodne limite. Vremenom, u društvu počinje raslojavanje bazirano na faktorima sasvim drugačijim od starih političkih uverenja i društvenih veza. Već znamo razloge za ovo.

Direktnim kontaktom sa patokratijom društvo istovremeno počinje da oseća da je njen pravi sadržaj drugačiji od ideologija, koje su proglašavane ranije, dok je zemlja još bila nezavisna. Ovo odstupanje je traumatizirajući faktor, jer dovodi u pitanje vrednosti prihvaćenih uverenja. Moraju proći godine pre nego što se um prilagodi novim konceptima. Kada oni među nama, koji su ovo iskusili, zatim putuju za Zapadnu Evropu, ili pogotovo za Sjedinjene Države, ljudi koji i dalje veruju u originalnu ideologiju, masku prezentovanu od strane patokratije, nas tretiraju kao da smo budalasti.

Patokratija, uvedena silom, stiže u završnu formu, možemo čak reći da zri. Posmatrajući ovo u krupnom planu ljudi nisu bili sposobni da razlikuju ranije faze od njenog razvoja, kada su šizoidni pojedinci i karakteropate upravljale. Potreba za postojanjem ovih faza i njihov karakter treba da bude rekonstruisan u ovom delu na osnovu istorijskih činjenica.

U okolnostima nametnutog sistema patokratski materijal je već dominantan; on se opaža kao nešto suprotno od čovekove prirode, praktično lišen maske ideologije, koja je čak manje potrebna u porobljenoj zemlji, međutim i dalje maskiran svojom nerazumljivošću za ljude, koji i dalje pokušavaju da razmišljaju u kategorijama normalnog pogleda na svet.

Mi smo prvo opazili da je stari sistem kategorija i saznanja bolno neadekvatan za shvatanje realnosti koja nas je skrhala. Suštinske objektivne kategorije, koje su nam bile potrebne da bismo opisali ono što smo posmatrali, neće biti stvorene bez dugogodišnjeg truda.



nastaviće se...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub dec 30, 2006 11:50 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Patokratija, nastavak:

Prevod: Arja


Međutim, pojedinci sa devijantnim karakteristikama, rasuti unutar društva, nepogrešivo osećaju da je došlo vreme da se ostvare njihovi snovi, vreme da se iznudi osveta nad tim „drugima“, koji su ih ranije odbacivali i ponižavali. Taj nasilan proces formiranja patokratije traje jedva oko osam godina, transformišući se istovremeno veoma brzo u prikrivenu fazu.

Funkcije sistema, psihološki mehanizmi i misteriozne uzročne veze u zemlji kojoj je kvazi-politička struktura nametnuta, je u biti analogna onoj od koje je fenomen potekao. Sistem se širi na dole, dok ne dosegne svako selo i svaku ljudsku jedinku. Konkretni sadržaji i unutrašnji procesi ovog fenomena takođe ne manifestuju nikakve suštinske razlike, nezavisno da li ih posmatramo u glavnom gradu ili u nekom udaljenom malom selu. Ukoliko je čitav organizam bolestan, dijagnostički bioptički uzorak se može sakupiti bilo gde, pa i tamo gde se to može najbrže izvesti. Oni koji žive u zemljama normalnog čoveka, pokušavajući da shvate ovaj drugi sistem putem svoje imaginacije ili probijajući zidove Kremlja, gde se pretpostavlja da su skrivene namere najviših autoriteta, ne shvataju da je to veoma tegoban metod da se učini nešto, što se može izvesti mnogo delotvornije. Da bismo sagledali suštinu fenomena, možemo se smestiti u mali grad, gde je mnogo lakše zaviriti iza kulisa i analizirati suštinu ovakvog sistema.

Međutim, postoje neke stalne razlike između patokratskog sistema u zemlji, koja ga je proizvela, i zemlje, u koju je on uveden silom. Sistem će uvek udarati na zajednicu, koja je preuzeta, kao na nešto strano, povezano sa drugom zemljom. Istorijska tradicija i kultura zajednice sadrže vezu uz ona stremljenja koja su usmerena u pravcu struktura normalnog čoveka. Posebno najzreliji kulturni sistemi se pokazuju u najvećoj meri otporni na destruktivne aktivnosti sistema. Pokorena nacija nalazi podršku i inspiraciju za svoj psihološki i moralni otpor u svojim sopstvenim kulturnim, religioznim i moralnim tradicijama. Ove vrednosti, razvijene tokom vekova, ne mogu lako da budu razorene ili preuzete od strane patokratije; naprotiv, one počinju sa intenzivnijim životom u novom društvu. Ove vrednosti se progresivno oslobađaju patokratske ludosti i postaju realnije u svom večnom značenju. Ukoliko je to neophodno, kultura zemlje se neguje u privatnim domovima ili zaverenički širi; u svakom slučaju ona opstaje i razvija se, stvarajući vrednosti koje ne bi mogle nastati tokom srećnijih vremena.

Kao rezultat, ovakva društvena opozicija postaje istrajnija, čak efikasnija u primeni svojih veština. Ispostavlja se da su oni, koji veruju da mogu da nametnu ovakav sistem, u uverenju da će on fukcionisati na patokratskom autonomnom mehanizmu, previše optimistični. Nametnuta patokratija uvek ostaje strani sistem sa posledicom da će, ukoliko padne u zemlji svog rođenja, njen opstanak u osvojenoj zemlji biti pitanje nedelja.

Veštački izazvana patokratija i psihološki rat

Ukoliko nukleus ovog makrosocijalno patološkog fenomena već postoji negde u svetu, stalno sakrivajući svoju pravu prirodu iza ideološke maske nekog političkog sistema, on isijava zračenje u druge nacije preko kodiranih vesti, teško razumljivim normalnim ljudima, ali lako čitljivim psihopatskim pojedincima. „To je mesto za nas, mi sada imamo domovinu u kojoj se naši snovi o vladanju tim „drugima“ mogu ostvariti. Najzad možemo živeti u sigurnosti i prosperitetu.“ Što je moćniji nukleus i patokratska država, to je širi domašaj njegovog induktivnog zova sirene koji čuju osobe, čija je priroda saobrazno devijantna, kao da su super prijemnik, podešen na istu talasnu dužinu. Na žalost, ono što se danas koristi su radio transmiteri sa stotinama kilovata i lojalni tajni agenti patokratske mreže na našoj planeti.

Bilo direktno ili indirektno, tj. posredstvom devijantnih „agenata“, ovaj zov patokratije, jednom na odgovarajući način dekodiran, stiže do daleko šireg sloja ljudi, uključujući kako pojedince sa različitim psihološkim devijacijama, tako i one koji su frustrirani, kojima je oduzeta mogućnost da steknu obrazovanje i iskoriste svoje talente, psihički ili moralno povređeni ili jednostavno primitivni. Širina odziva na ovaj zov može varirati u proporciji, ali nikada neće reprezentovati većinu. Bez obzira na to, domaći bacači čini nikada ne računaju sa činjenicom da nisu u stanju da oduševe većinu.

Stepen otpora ovim aktivnostima kod različitih nacija zavisi od mnogo faktora, kao što je blagostanje i njegova pravedna raspodela, obrazovni nivo nacije (pogotovo kod siromašnijih slojeva), srazmeran broj pojedinaca, koji su primitivni ili imaju različite devijacije, i trenutna faza histeriodalnog ciklusa. Neke nacije su razvile imunitet kao rezultat direktnijeg kontakta sa ovim fenomenom, nešto o čemu ćemo razgovarati u sledećem poglavlju.

U zemljama, koje su tek izašle iz primitivnih okolnosti sa malim političkim iskustvom, na odgovarajući način razvijena revolucionarna doktrina stiže do autonomnog supstrata zajednice i nalazi ljude koji je prihvataju kao idejnu realnost. To se takođe javlja u nacijama, u kojima veoma egoistična vladajuća klasa brani svoju poziciju sredstvima naivno moralizatorskih doktrina, gde je nepravda široko rasprostranjena, ili u kojima pojačavanje histerije guši delovanje zdravog razuma. Ljudi, naviknuti na revolucionarne parole ne razmišljaju pomnije, da bi se uverili da li je onaj ko izlaže tu teoriju pravi pristalica, a ne samo neko ko nosi masku ideologije, da bi prikrio druge motive, izvedene iz njegove devijantne prirode.

Uz te bacače čini možemo naći i drugu vrstu propovednika revolucionarnih ideja, onu čiji je status prevashodno vezan za novac koji dobija za svoje aktivnosti. Ipak, nepodesno je da ova karakterizacija uključi ljude, koji se mogu okarakterisati kao psihički normalni na osnovu gore opisanih kriterijuma. Njihova indiferentnost prema ljudskoj patnji, uzrokovanoj njihovim aktivnostima, može biti uslovljena nedostacima u njihovom opažanju socijalnih veza ili njihovom kapacitetu da predvide posledice svojih aktivnosti.

U ponorogeničkom procesu moralni deficiti, intelektualni nedostaci i patokratski faktori se presecaju u vremensko-prostornoj uzročnoj mreži, izazivajući nacionalnu i individualnu patnju.

Troškovi svakog rata, vođenog psihološkim sredstvima, iznose samo deo onog koji se vodi klasičnim oružjem, ali ipak postoje, posebno ako se istovremeno sprovodi u više zemalja širom sveta.

Ljudi, koji deluju u interesu patokratije, mogu razvijati svoje aktivnosti paralelno, pod stegom iste ideologije, ili čak uz pomoć kontradiktorne ideologije, boreći se protiv one tradicionalne. U potonjem slučaju aktivnosti moraju da obavljaju pojedinci, čiji je odgovor na zov patokratije dovoljno vatren da predupredi auto-sugestivne aktivnosti druge ideologije koju oni koriste iz slabosti kao vezu sa svojom stvarnom nadom za moći.

Kada god društvo pokazuje ozbiljne socijalne probleme, biće i nekih grupa osetljivih ljudi, koji teže da poboljšaju socijalnu situaciju putem energičnih reformi, da bi uklonili uzroke društvenih tenzija. Drugi smatraju svojom dužnošću da prouzrokuju moralnu obnovu društva. Uklanjanje socijalne nepravde i rekonstrukcija morala i civilizovanosti zemlje može patokratiji oduzeti svaku šansu da preuzme vlast. Ovakvi reformatori i moralisti moraju zbog toga dosledno biti osujećeni sredstvima liberalnih i konzervativnih pozicija i odgovarajućim sugestivnim parolama i para-moralnošću; ako je neophodno, najboljim sredstvom među njima, da budu ubijeni.

Tokom psihološke ratne strategije treba relativno rano doneti odluku koja bi ideologija bila najefikasnija u pojedinoj zemlji, zbog njene prilagodljivosti na pomenute tradicije zemlje. Napokon, adekvatno primenjena ideologija mora odigrati ulogu Trojanskog konja, uvodeći patokratiju u zemlju. Te različite ideologije su tada stupnjevito prilagođene sopstvenom originalnom master-planu. Konačno, maska se skida.

U pravo vreme lokalni partizani su organizovani i naoružani, sa regrutima sakupljenim iz razočaranih slojeva; vođstvo je obezbeđeno u vidu obučenih oficira, upućenih u tajnu ideju kao i operativnu ideju, skovanu za propagandu u datoj zemlji. Tada se mora pružiti podrška tako da grupe pristalica propagirane ideje mogu da izvedu udar, posle čega će biti instalirana vlada gvozdene pesnice. Jednom, kada je to obavljeno, diverzantske partizanske aktivnosti moraju biti sprečene, tako da novi autoriteti mogu da uberu plodove, uvodeći međunarodni mir. Svaka bitanga, koja ne može ili neće da prihvati nova naređenja, je „ljubazno“ pozvana pred svog nekadašnjeg vođu i puca joj se u potiljak. Ovo je nova realnost.

Tako se rađa novi sistem vladavine. Mreža patoloških ponerogeničnih faktora je već aktivna, kao nadahnjujuća uloga za suštinskog psihopatu. Ipak, to još ne čini potpunu sliku patokratije. Mnogi lokalni lideri i pristalice istrajavaju u svojim originalnim uverenjima, koja ih, mada radikalna, navode da služe dobru za mnogo veći procenat nekada odbačenih ljudi, nego što je to nekoliko procenata patokrata, i interesima stvaranja svetske imperije.

Lokalni lideri nastavljaju da razmišljaju u okvirima društvene revolucije, pozivajući se na političke ciljeve u koje istinski veruju. Oni zahtevaju da im „prijateljska sila“ pruži ne samo obećanu pomoć, već i izvesnu meru autonomije, koju smatraju presudnom. Oni nisu dovoljno upoznati sa „mi-i-oni“ dihotomijom. U isto vreme njima je naloženo i naređeno da se pokore diktatu nerazumljivih izaslanika, čije namere i ciljeve je teško shvatiti. Tako rastu frustracija i sumnja, njihova priroda je ideološka, nacionalistička i praktična.

Konflikt progresivno raste, pogotovo kada široki društveni krugovi počnu da sumnjaju da li ti ljudi, koji navodno deluju u ime neke velike ideologije, zaista veruju u nju. Zahvaljujući iskustvu i kontaktu sa patokratskom nacijom otprilike podjednako širok spektar istovremeno povećava svoje praktično znanje o realnosti i načinu, na koji se upravlja sistemom. Ukoliko polu-kolonije na ovaj način dostignu veći stepen nezavisnosti ili čak odluče da se odmetnu, to znanja može dopreti do svesti ljudi u zemljama normalnog čoveka. Ovo može predstavljati ozbiljno osujećenje za patokratiju.

Stalno rastuća kontrola je zbog toga neophodna, dok se ne ostvari puna patokratija. Oni lideri, za koje patokratija smatra da se efikasno mogu zameniti, mogu biti eliminisani, ukoliko ne pokažu dovoljan stepen odanosti. Geopolitički uslovi su u principu presudni u ovom pogledu. To objašnjava zašto je za ovakve lidere lakše da opstanu na nekom izolovanom ostrvu nego na granicama države. Ukoliko ovi lideri uspeju da podrže veći stepen autonomije, prećutkujući svoju sumnju, mogli bi biti u stanju da iskoriste svoj geopolitički položaj, ako im uslovi idu na ruku.

Tokom ove faze krize poverenja razborita politika zemalja normalnog čoveka je mogla da preokrene situaciju u korist strukture koja bi bila revolucionaran i levičarska, ali ne patokratska. Ipak, nije u pitanju samo nedostatak brige; drugi primarni razlog je nedostatak objektivnog znanja o fenomenu, nešto što bi takvu politiku učinilo mogućom. Emocionalni faktori, povezani sa moralnim interpretacijama patološkog fenomena često igraju suviše veliku ulogu u procesu političkog donošenju odluka.

Nijedna potpuna patokratija ne može da se razvije pre drugog puča i uklanjanja privremenih, nedovoljno lojalnih lidera. To je kopija razračunavanja sa pravim sledbenicima ideologije u okviru geneze izvorne patokratije, koja se tada može razvijati, kako preko odgovarajućih, nametnutih lidera, tako i putem aktivnosti autonomnog ponorogeničnog mehanizma ovog fenomena.

Posle početnog perioda upravljanja, brutalnog, krvavog i psihološki naivnog, takva patokratija odmah započinje svoju transformaciju u prikrivenu fazu, koja je već opisana u diskusiji o genezi fenomena i patokratiji uvedenoj silom. Tokom tog perioda ni najumešnija spoljna politika ne može potkopati egzistenciju ovakvog sistema. Period slabosti će ipak nastupiti: kada se bude formirala snažna mreža zajednice normalnih ljudi.

Gornji kratak opis patokratije uvedene infekcijom ukazuje na to da ovaj proces ponavlja sve faze nezavisne ponerogeneze, zgusnut u vremenu i u pogledu sadržaja. Ispod vladavine njenih nekompetentnih vođa možemo takođe razabrati hiperaktivnost šizoidnih pojedinaca, hipnotisanih vizijom svoje sopstvene vladavine, zasnovane na preziru prema ljudskoj prirodi, pogotovo ukoliko su u datoj zemlji brojni. Oni ne razumeju da patokratija nikada neće ostvariti njihove snove; ona će ih radije gurnuti u senku, pošto pojedinci, koje smo već upoznali, postanu lideri.

Patokratija generisana na ovaj način će se mnogo snažnije utisnuti u porobljenu zemlju od patokratije uvedene silom. Istovremeno, ona održava izvesne karakteristike svog divergentnog sadržaja, ponekad shvaćenog kao „ideološkog“, iako je to u stvari izveden iz različitih etnoloških supstrata, na kojima je nakalamljena sadnica. Ukoliko uslovi, kao što je velika brojnost nacije, široko prostorno protezanje ili geografska izolovanost, dopuštaju nezavisnost od primarne patokratske nacije, mnogi faktori i zajednica normalnih ljudi će naći neki put da utiču na sistem upravljanja, koristeći prilike koje pruža prikrivena faza. U slučaju povoljnih uslova i umešne asistencije spolja ovo može voditi do progresivne depatologizacije sistema.

Opšta razmatranja

Put ka razumevanja pravih sadržaja ovog fenomena i njegove unutrašnje uzročnosti može biti otvoren samo putem prevazilaženja prirodnih odbojnosti i emocija i tendencija ka moralizatorskim interpretacijama, praćen sakupljenim podacima koji su razrađeni u teškom, svakodnevnom kliničkom radu i kasnijim uopštavanjima u obliku teoretske ponerologije. Takvo razumevanje, naravno, uključuje i one koji bi kreirali ovakav nehumani sistem.

Problem biološke determinisanosti ponašanja devijantnih pojedinaca je opisan u svim svojim izrazima, pokazujući prvenstveno kako je njihov kapacitet za moralne sudove i njihovo polje izbora nacina ponašanja uzano, daleko ispod nivoa dostupnog normalnoj osobi. Pristup baziran na razumevanju, čak i svog neprijatelja, je najteži za nas, ljude. Moralno neodobravanje dokazuje da predstavlja prepreku na putu ka lečenju sveta od ove bolesti.

Posledica karaktera fenomena opisanog u ovom poglavlju je da nijedan pokušaj da se razume njegova priroda ili da se istraže njegove unutrašnje veze i diahrone transformacije ne bi bio moguć ukoliko bismo raspolagali samo prirodnim jezikom psiholoških, socijalnih i moralnih koncepata, čak i u njihovom delimično usavršenom obliku, koji koristi sociološka nauka. Takođe bi bilo nemoguće predvideti docnije faze u razvoju ovog fenomena ili opaziti vreme njegove slabosti ili slabe tačke da bi se preduzela kontra-akcija.

Zbog toga je nagovešteno, da je usavršavanje odgovarajućeg i dovoljno razumljivog jezika od suštinske važnosti. Ono zahteva više vremena i truda nego istraživanje samog fenomena. Zbog toga je postalo neophodno dosađivati čitaocu predstavljajući taj konceptualni jezik, na način kako štedljiv, tako i adekvatan i koji će istovremeno postati razumljiv čitaocima, koji nisu trenirani u toj oblasti psihopatologije.

Svako ko hoće da popravi televizor umesto da kvar učini još gorim, mora se prvo upoznati sa elektronikom, koja takođe stoji izvan našeg prirodnog konceptualnog jezika. Ipak, odmah posle učenja da razume taj makrosocijalni fenomen u korespondirajućem referentnom sistemu naučnik stoji za trenutak u čudu kao pred otvorenom Tutankamonovom grobnicom pre nego što bude u stanju da shvati dejstvujući zakon ovog fenomena sve brže i sa sve većom veštinom, dopunjavajući odmah zatim to razumevanje ogromnim nizovima iscrpnih podataka.

Prvi zaključak koji mu se nameće brzo po susretu sa „profesorom“, predstavljenim na početku ove knjige, je da je razvoj fenomena prirodno ograničen u smislu učešća prijemčivih pojedinaca unutar date zajednice. Početna procena od otprilike 6% prijemčivih pojedinaca se pokazuje realističnom; postepeno sakupljeni, obimni statistički podaci, sakupljeni kasnije nisu bili u stanju da je opovrgnu. Ta vrednost varira od zemlje do zemlje u amplitudi od otprilike jednog procenta gore ili dole. Kvantitativno govoreći taj broj je raščlanjen na 0,6% suštinskih psihopata t.j. otprilike 1/10 od tih 6%.


nastaviće se...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned jan 07, 2007 1:45 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Andrew M. Lobaczewski


Politicka Ponerologija
( Nauka o upotrebi zla u politicke svrhe )




Sadrzaj:

Rijec urednika…………………………………………………………………………….7

Predgovor autora……………………………………………………………….…….….27

Predgovor izdanju Red Pill Press-a ……………………………………………………..30

I UVOD....................................................................................33

II OSNOVNI KONCEPTI...........................................................45

Psihologija

Objektivni termini

Ljudska individualnost

Drustvo

III HISTEROIDNI CIKLUS...........................................................84

IV PONEROLOGIJA....................................................................96



Rijec Urednika

“Nastoj biti kao planina Fujimori. Sa tako cvrstim i sirokim podnozjem da te ni najaci portes ne moze pokrenuti. Toliko visok da ti i najvisa dostignuca beznacajnih ljudi izgledaju nistavno iz tvoje perspective. Kada ti je um tako visoko kao planina Fujimori, tek onda mozes vidjeti stvari sasvim jasno. I mozes vidjeti sve sile koje su na djelu u oblikovanju dogadjaja, ne samo one koje se dogadjaju u tvojoj neposrednoj blizini.”


Knjiga koja je pred vama najvjerovatnije jest jedna od najvaznijih knjiga koje ste ikad procitali. U stvari sasvim sam siguran u to. Bez obzira na to tko ste, kojeg ste spola i kojoj etnickoj grupi ili nacionalnosti pripadate, vi ste svakako u nekom momentu svog zivota osjetili na vlastitoj kozi dodir ili neumoljivi stisak hladne ruke Zla. Lose stvari se desavaju dobrim ljudima, to je cinjenica.

Sto je Zlo? Historijski pitanje zla je uvjek bilo teolosko pitanje. Generacije teologa napisale su citave biblioteke u pokusaju da opravdaju postojanje Dobrog Boga koji je kreirao nesavrsen svijet. Sv. Augustin pravi razliku izmedju “moralnog zla”- misleci na zlo koje ljudi cine po svom izboru , znajuci da cine pogresno, i “prirodnog zla’ misleci na nepogode koje se jednostavno desavaju- fatalne bolesti, katastrofe poput vulkana, poplava, uragana i sl.
I na kraju tu je i ono sto autor ove knjige Andrej Lobaczewski naziva “makrosocijalnim zlom”- zlo toliko veliko da ovladava cijelim nacijama i drustvima u ciklusu koji se uvjek iznova ponavlja od drevnih vremena. Historija ljudskog roda, ukoliko je sagledamo objektivno, zaista je grozna stvar.

Bolest i propadanje sudbina su svih ljudi , kako siromasnih tako i bogatih, kako slobodnih tako i robova, kako mladih tako i starih, kako dobrih tako i zlih ljudi. Ovo se desava sa takvom nepredvidljivoscu i bez ikvog ociglednog smisla .
Uvjek iznova covjek je gledao kako mu usjevi I stoka bivaju unisteni susom i bolescu. Gledao je kako se se oni koje voli muce pod napadom bolesti ili ljudske okrutnosti. Gledao je kako mu se zivotno dijelo mrvi pod naletom dogadjaja na koje nema nikakvog upliva.

Historija kao znanost kroz svoje razlicite discipline daje nam pogled na covjecanstvo koji je u sustini gotovo neprihvatljiv. Predatorske migracije gladnih plemena, sva osvajanja i unistavanja kroz prethistoriju, zatim barbarizam srednjeg vijeka, krvoprolice krizarskih ratova Katolicke Europe protiv “nevjernika” sa Bliskog Istoka, nevjernika koji su im u stvari braca, uzasavajuci terror Inkvizicije cija je glad za krvlju ugasena krvlju svetaca imucenika. i na kraju Holokaust i svi genocide modernog doba. Ratovi, glad i bolestine i dalje haraju svijetom i nisu nista manje zastrasujuci nego nekada, Sad mozda i vise.
Sve ovo doprinosi stavu potpune bespomocnosti protiv onog sto Mircea Eliade naziva Teror Historije.
Neki ce reci, sada je sve to proslost, covjecanstvo je uslo u novu fazu , nauka i tehnologija doveli su nas skoro do prestanka svih tih patnji. Vecina ljudi vjeruje da covjek evoluira, da drustvo evoluira. Oni vjeruju da sada imamo kontrolu nad svojom okolinom i zlom koje iz nje vreba, ili barem da cemo to postici kada George Bush i njegovi pijuni napokon dobiju beskrajni rat protiv terorizma. Bilo sto sto ne ide u prilog ovoj ideji reinterpretira se ili ignorira.
Nauka nam je dala mnogo divnih darova, svemirski program, TV, penicillin, laser, sulfa-preparate i sve ostalo sto bi nas zivot trebalo uciniti lagodnijim. Nazalost nas zivot i dalje nije uopce lagodan. U stvari moze se reci da se nikada prije covjecanstvo nije toliko priblizilo samom rubu svog totalnog unistenja. Ni na personalnom nivou stvari nisu nista bolje, zrak koji udisemo i voda koju pijemo sistematski se truju. Nasa hrana puna je supstanci koje vrlo malo doprinose njenoj hranjivoj vrijednosti ali su zato jako stetne po nase zdravlje. Stres i napetos prihvaceni su kao normalni aspekt zivota iako postoje dokazi da je upravo stres odgovoran za smrt velikog broja ljudi. Ljudi danas gutaju nevjerovatne kolicine pilula i tableta, pilule za spavanje, pilule da bi se probudili, tablete da bi zavrsili odredjeni posao, zatim tablete da bi se opustili. Prosjecni stanovnik zemlje trosi vise para na pilule nego na odjecu , hranu, obrazovanje ili bilo koji drugi proizvod odnosno uslugu.
Na drustvenom nivou, mrznja , zavist, pohlepa i razmirice stalno se uvecavaju. Stopa kriminala raste brze nego populacija. Zajedno sa ratovima, raznim prevratima i politickim cistkama milioni ljudi diljem svijeta su bez odgovarajuce hrane i krova nad glavom.
Uz sve ovo suse, poplave, glad , bolesti te ostale prirodne nepogode i dalje uzimaju ogromni danak u zivotima.
Kada covjek promatra svoju povjest onakvom kakva stvarno jeste neumoljivo mu se namece zakljucak da se nal;azi u raljama odredjenog entiteta koji je potpuno indiferentan prema ljudskoj patnji i mukama. Uvjek iznova iste muke snalaze ljudski rod, I ovo se ponavlja iz milenija u milenijum. Totalna kolicina ljudske patnje je zastrasujuca stvar. Mogli bi pisati do kraja svijeta, dok ne potrosimo ocean tinte i sume papira I opet nikada ne bismo do kraja uspjeli opisati ovaj terror. Ovu zvjer nepredvidive katastrofe koja je uvjek bila sa nama. Jer otkad ljudsko srce pumpa toplu krv kroz nasa krhka tijela koja neopisivom zivotnom ljepotom zude za svim sto je ispravno i puno ljubavi, kezeca, vrebajuca i prikradajuca zvjer nesvjesnog zla se oblizuje u iscekivanju slijedece gozbe terora i patnje. Od pocetka vremena, ova misterija ljudskog roda, ovo Kainovo prokletsvo je sa nama. Kroz povjest je uvjek odzvanjao isti vapaj – Moja kazna je isuvise velika!
I tako kada je sagledao svu nelogicnost i jad stanja u kojem se nalazi drevni covjek je razvio kosmogonicke teorije ne bi li opravdao svu okrutnost, aberacije te tragicnosti svoje historije. Istina je, u pravilu i generalno da je covjek sasvim nemocan kada su u pitanju kosmicke i geoloske katastrofe, a vec dugo postoji uvjerenje da obican covjek ne moze uciniti nista da sprijeci vojne akcije, socijalnu nepravdu, osobne i porodicne tragedije kao svu silu raznih napada na njgeovu egzistenciju koja je toliko brojan da je nemoguce ovdje nabrajati sve faktore te sile.
Ovo bi se moglo promjeniti. Knjiga koja je pred vama dace vam mnoge odgovore o zlu naseg svijeta. Ovo nije samo knjiga o makrosocijalnom zlu, ovo je knjiga o zlu koje susrecemo u svakodnevnom zivotu, jer u sustini ova dva zla i nisu odjeljena jedno od drugog.
Dugotrajna i sistematska akumulacija svakodnevnog zla neizbjezno vodi ka Velikom Zlu koje unistava vise ljudi negoli bilo koji drugi fenomen na ovom planetu.
Ova knjiga je takodjer i prirucnik za prezivljavanje, zaista ovo je mozda jedna od vaznijih knjiga koje ste ikada procitali. Naravno, osim ako niste psihopata.
Mozda cete se upitati- Kakve veze ima psihopatija sa personalnim ili makrosocijalnim zlom? Gotovo svakakve. Bilo da ste toga svjesni ili ne, vas zivot svakoga dana dodiruje neki od aspekata uticaja psihopatije u svijetu. Zahvaljujuci ovim saznanjima pruzit ce vam se prilika da shvatite da u stvari postoji jako puno toga styo mozemo uciniti u vezi sa socijalnim i makrosocijalnim zlom, a svakako prva stvar koju mozemo uciniti jest da pocnemo uciti o ovim fenomenima. Poznata uzrecica- Ono sto ne znam ne moze me povrijediti u slucaju psihopatije i njenih effekata na ovaj svijet sasvim sigurno ne vazi, ono sto ne znate was defintivno moze povrijediti..

Danas rijec “psihopat” obicno priziva u pamcenje sliku srijskog ubojice Dr. Hanibala Lecter-a iz filma Kad jaganjci utihnu. Moram priznati da je to sa mnom bio slucaj. Medjutim ono sto nisam znala jest da psihopate mogu izgledati sasvim “normalno” i “kulturno”. Ove lekcije bolno sam naucila na svojoj kozi i one su zabiljezene na drugim mjestima, ono sto je vazno jest da su ovo bile mozda najvaznije lekcije u mom zivotu. Lekcije koje su mi omogucile da prevazidjem blokadu koju sam imala u vezi sa percepcijom svijeta koji me okruzuje i onih koji ga nastavaju.
Sto se tice ovih blokada u percepciji, mislim da moram navesti da sam provela 30 godina studirajuci psihologiju, historiju, kulturu, religiju, mitove i tzv. Paranormalno
Veliki broj godina provela sam baveci se hipnoterapijom I to mi je dalo jako dobar uvid na koji nacin I na kojem dubokom nivou funkcionira ljudski mozak.. Unatoc tom znanju kod mene su postojala jaka uvjerenja , odredjeni setovi ideja o ljudskim bicima. Ove ideje bile su sasvim pogresne, gotovo svetogrdne I na srecu moje istrazivanje psihopatije ih je sasvim rasprsilo.
Jednom sam cak napisala sljedece
“moja praksa mi je pokazala da velika vecina ljudi zeli ciniti dobro, misliti dobre misli, iskusiti lijepe stvari i donostit odluke koje vode ka dobrim stvarima. i oni to stalno radi. Kada vecina ljdui tako postupa- sto se onda dovraga dogadja u ovom svijetu?!”

Priznajem, bila sam naivna. Otkad sam ovo napisala naucila sam puno novih stvari medjutim cak I tada bila sam svjesna kako nas nas vlastiti um moze biti upotrebljen da bi nas prevario.

Dakle, koja su to bila moja uvjerenja koja su me ucinila zrtvom psihopate?
Pretpostavljam prvo je bilo to sto sam iskreno vjerovala da “su svi ljudi u osnovi dobri i da zele ciniti dobro, misliti dobre misli …”
Medjutim vrlo brzo se ispostavilo da ovo nije istina. To sam shvatila ne samo ja nego i cijela istrazivacka grupa i ovo saznanje kao i sve one lose stvari koje su meni ( i ostalima meni bliskim) bile ucinjene, podstakle sun as da pocenemo sa istrazivanje psiholoske literature da bismo mogli razumjeti ono sot nam se dogodilo.

Ukoliko postoji psiholoska teorija koja moze objasniti svirepo i nasilno ponasanje zrtvi takvog ponasanja svakako bi pomoglo da se upozna sa tom informacijom kako ne bi provela veci dio svog zivota u gaoniji dusevnog bola i srdzbe. I ponaosob, ako postoji teorija koja bi nam pomogla da shvatimo kakve to rijeci i djela mogu premostiti podjele medju ljudima, ispraviti nesporazume – takav cilj nam se takodjer ucinio vrijednim, I tako smo poceli nas detaljni rad prvo sa temom “narcisoidnosti” koja nas je zatim odvela do studije o psihopatiji.

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Zadnja izmjena: Vitez od Nevera; ned jan 07, 2007 4:06 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned jan 07, 2007 4:03 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Rijec Urednika - nastavak

Naravno nismo odmah zapoceli sa dijagnosticiranjem i etiketama.. Poceli smo sa pretrazivanjem literature kako bismo nasli bilo sto sto bi nam moglo pomoci da shvatimo unutrasnji svijet ljudskog bica , zapravo grupe ljudskih bica. Grupe ljudskih bica, preciznije receno - koja je potpuno osakacena. Bica koja su sasvim drukcija od svega sa cim smo se prije susretali. Pronasli smo da su ovakva ljudska bica zastupljena u znatnom broju, i da – sudeci prema najnovijim istrazivanjima prouzrokuju puno vise stete ljudskom drustvu nego bilo koja druga tzv. “mentalna bolest”. Martha Stout, koja je predano radial sa zrtvama psihopata pise:
“Zamislite, ukoliko to ikako mozete, nemati savjest. Nit trunku savjesti, nikakve osjecaje krivnje ili zaljenja, bez obzira sta god da uradite, nikakvog osjecaja za dobrobit nepoznatih ljudi, prijatelja pa cak i clanova familije, Zamislite da vas nikada ne muce osjecaji srama, ni jednog trenutka u zivotu, bez obzira na to koliko ste sebicni, lijeni, stetni za druge ili nemoralni.
Zamislite da vam je concept odgovornosti potpuno nepoznat, osim kao teret koji drugi olako prihvacaju kao naivne budale.
Ukoliko ste sve ovo uspijeli zamisliti jos dodajte svemu I sposobnost da sakrijete od drugih ljudi cinjenicu da se vasa psiha znatno razlikuje od njihove. Buduci da svatko jednostavno prihvaca da je savjesnost univerzalna pojava medju ljudskim bicima, sakrivanje vase prave prirode ne predstavlja gotovo nikakav problem.

Nema tih osjecaja krivice I sramote koji vas mogu zaustaviti, a drugi vas nikada nece prozvati zbog vase hladnokrvnosti. Ova ledena krv koja tece u vasim venama je toliko bizarna, toliko strana osobnom iskustvu vecine ljudi d ace rjetko bilo tko posumnjati kakvi ste vi u stvari.

Nema toga sto ne mozete uciniti i ova prednost nad ostalim ljudima koje ogranicava njihova savjest najcesce ostaje neotkrivena.
Kako biste u tom slucaju zivjeli svoj zivot?
Sto cete uraditi sa tom svojom tajnovitom prednosti nad ostalim ljudima?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kakve su vase zelje buduci da svi ljudi nisu isti. Cak I beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bez obzira da li imaju savijest ili ne – preferiraju lagodan zivot rukovodjen inertnoscu. Drugi su puni jakih ambicija.
Neki ljudi su briljatni i talentirani, neki su ograniceni i tupavi, a velika vecina, bez obzira na to da li imaju savjest ili ne, nalaze se negdje izmedju ove dvije krajnosti. Postoje osobe koje motivira zedj za krvlju I osobe koje nemaju takvih apetita.

Ukoliko vas ne sprijece silom, nema toga sto niste sposobni uciniti.

Ukoliko ste rodjeni u pravo vrijeme, imate pristyup porodicnom bogatstvu I specijalni talenat za uzburkavanje mrznje kod drugih ljudi, vrlo lako mozete postici ubistva velikog broja naivnih ljudi. Uz dovoljno novca, ovo mozetet postici iz daljine, udobno se zavaliti u svoju stolicu I gledati svoje djelo sa zadovoljstvom.

Ludo i zastrasujuce! I istinito – kod otprilike 4% populacije….

Smatra se da su anorekticki poremecaji u uzimanju hrane zastupljeni kod otrpilike 3.43% ljudi i ovo se obicno smatra epidemijskim proporcijama. Ipak kao sto vidimo ova brojka je nesto niza nego stopa zastupljenosti psihopata. Teski poremecaji koji se klasificiraju kao shizofrenija javljaju se kod svega 1% populacije sto je jedna cetvrtina zastupljenosti psihopatije. Centar za kontroul bolesti u USA smatra da je zastupljenost raka debelog crijeva “zabrinjavajuce velika” . A zastupljenost ovog oboljenja je 100 puta manja od zastupljenosti antisocijalne licnosti.

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom drustvu ima jak efekat na sve koji zive na ovoj planeti, cak I na one od nas koji nisu bili klinicki traumatizirani. Ovih 4 5 populacije sisa krv iz nasih emotivnih odnosa, nasih bankovnih racuna, nasih postignuca, naseg samopouzdanja, mira na zemlji.

Ipak, vecina ljudi ne cini nista zbog ovog poremecaja, ukoliko i cine onda jet a akcija ogranicena na nasilne psihopate, ubojice, serijske ubojice i masovne ubojice, ljude koji su ocigledno prekrsili zakon vise puta. Obicno ih tada osudjujemo na smrt.

Obicno, medjutim, nismo ni svjesni velikog broja nenasilnih socijalnih psihopata medju nama, Ljudi koji nisu ocigledni prekrsioci zakona I protiv kojih nas legalni system pruza malo zastite.
Vecina od nas ne moze ni zamisliti da postoji bilo kakva veza izmedju orkestriranja etnickog genocida npr. i nonsalantnog laganja svom sefu odnosno kolegi, Ali, psiholoska povezanost ne samo da jet u, nego je zastrasujuca. Sasvim jednostavno veza izmedju ova dva naizgled vrlo razlicita akta je nedostatak unutrasnjih mehanizama koi nas samaraju ( emotivno govoreci) kad god ucinimo nesto sto vidimo kao nemoralno, neeticno, sebicno.
Vecina od nas se osjeca krivim kada pojede posljednji komadic torte sa tanjura, ne mozemo niti zamisliti kako bi se osjecali kada bismo metodicno i namjerno povrjedjivali druge ljude.

Oni koji uopce nemaju savjesti su zasebna grupa, bez obzira na to da li su ubojstveni tirani ili samo okrutne socijalne stetocine.

Prisustvo ili odsustvo savjesti je duboka ljudsak podjela, vjerovatno znacajnija nego inteligencija, rasa ili spol.
Ono sto razlikuje sociopata koji zivi od rada drugih od soicopata koji povremeno opljacka poneku radnju , ili ono sto razlikuje sociopata koji je obicni ugnjetavac od onog koji je ubojica nije nista drugon nego socijalni status , ambicija, intelekt, krvozednost ili jednostavno spelt okolnosti odnosno prilika.
Onos sto razlikuje vecinu ovih ljudi od nas je potpuna rupa u njihovoj psihi, tamo gdje bi trebala postojati najrazvijenija od svih ljudskih funkcija.”

Na pocetku naseg istrazivackog projekta nismo imali na raspolaganju ovu knjigu Dr. Stout-ove. Imali smo medjutim na raspolaganju djela Roberta Hare-a, hervey Cleckley-a I Guggenbuhl-Craig-a I drugih. Medjutim ova djela nisu se previse priblizavala problemu postojanja velike grupe psihopata koji zive medju nama i koji nikada nisu uhvaceni prilikom krsenja zakona. Onih koji ne ubijaju, ili ako to I ucine ne budu uhvaceni. Onih koji cine stetu svojoj familiji, poznanicima i strancima.
Vec dugo vremena, vecina eksperata za mentalno zdravlje zasniva svoje djelovanje na premise da psihopati dolaze iz siromasnih sredina, iz djetinjstva u kojem su zlostavljani na ovaj ili onaj nacin. Ova ideja se konacno ozbiljno revidira u posljednje vrijeme. Kao sto lobaczewski istice u njegovoj knjizi, postoji odredjena konfuzija izmedju Psihopatije i Antisocijalnog Psiholoskog Poremecaja te Sociopatije. Kao sto Robert hare istice, da , postoji veliki broj psihopata koji su takodjer i “anti-socijalni”, medjutim postoji I veliki broj onih koji nikada nisu kalasificirani kao anti-socijalni ili sociopate! Drugim rijecima oni mogu biti doktori, odvjetnici, sudije, policajci, kongresmeni, predsjednici korporacija koji otimaju od siromasnih I daju bogatima, pa cak i predsjednici drzava.
Jedan skorasnji rad (Salekin, trobst, Krioukova, 2004) sugerira da psihopatija postoji u obicnom drustvu cak i u vecem broju nego sto je to itko ikad mogao zamisliti:

“Psihopatija, prvobitno definirana po Cleckley-u (1941) nije ogranicena samo na umjesanost u ilegalne aktivnosti vec obuhvata i takve karakterne osobine kao sto su manipulativnost, neiskrenost, egocentricnost, nedostatak krivice. Ove karakteristike naci cemo ne samo kod kriminalaca nego i kod supruznika, roditelja, sefova, odvjetnika, politicara , da nabrojimo samo neke. Nase istrazivanje zastupljenosti psihopatije medju akademskom populacijom sugerira da bi mozda 5% ili vise od ispitivanog uzorka moglo biti karakterizirano kao psihopate te da velika vecina ispitanika pripada muskom rodu (vise od 1 na 10 muskaraca dok je kod zena ta brojka 10 na 100).

Psihopatija dakle moze biti karakterizirana kao ispoljavanje tendencije prema dominaciji i hladnoci. Wiggins (1995) daje sazetak svih prijasnjih raznovrsnih istrazivanja u kojem indiciar das u takve individue sklone ljutnji i iritaciji te das u jako voljne iskoristavanju drugih. Obicno su ovakve osobe arogantne, manipulativne, sinicne, egzibicionisticki nastrojene, u potrazi za senzacijama, Machiavellijevski tipovi, osvetoljubivi I zainteresirani samo za svoju korist.

Dok sebi pridaju ljubav i vaznost, smatrajuci se visoko vrijednim drugima ne pridaju tu istu ljubav i status, i vide ih kao nedostojne i bezvrijedne, Ovakava karakterizacija je sasvim u skladu sa svim karakteristikama psihopatije koje se obicno navode.

Nase istrazivanje pokusavalo je odgovriti na neka osnovna pitanja koja se odnose na strukturu psihopatije u tzv. ne- forenzickim okolnostima. I tu se vracamo na Cleckley-ev (1941) originalni naglasak na psihopatiju kao karakternu osobinu ne samo medju kriminalcima vec I medju uspjesnim clanovima naseg drustva.

Ono sto smo zakljucili jest slijedece
(a) Psihopatiju indicira kombinacija dominantnih i hladnih interpersonalnih karakterisitka
(b) Psihopatija je prisutna u drustvu u vecoj mejri nego sto se to misli
(c) Psihopatija se rijetko preklapa sa drugim poremecajima licnosti


Sasvim je jasno da je potrebno jos puno istrazivanja da bi se razumjeli faktori koji razlikuju kriminalnog psihopatu od onog koji ne krsi zakone, “

Lobaczewski se bavi cinjenicom da postoje razliciti tipovi psihopata. Jedan tip, koji je mozda I najsmrtonosniji od svih jest tzv. Esencijalni Psihopata. Lobaczewski nam ne daje detaljna uputstva vec pokusava dokuciti sta se desava unutar samog psihopate.
Martha Stout smart da se psihopate , kao i bilo tko durgi radjaju sa osnovnim zeljama, stremljenjima , svidjanjima i nesvidjanjima sto objasnjava zasto su neki od njih lijecnici ili predsjednici dok su drugi sitni lopovi ili silovatelji.

“Omiljen”, “Sarmantan”, “Inteligentan”, “Britak”, “Impresivan”, “Izaziva pouzdanje”, “Veliki uspjeh kod dama” – ovako Cleckley opisuje vecinu svojih subjekata istrazivanja u knjizi Maska Razumnosti. Izgleda unatoc tome sto vecina njihovih djela svjedoci o neodgovornosti I destruktivnosti psihopate cesto imaju veliki broj kavaliteta pozeljnih kod normalnih ljudi.
Njihovo glatko samopouzdanje funkcionira kao natprirodni magnet za normalne ljude koji citaju knjige za samopomoc ili traze pomoc psihologa da bi bili sposobni za neopterecenu interakciju sa drugim ljudima. Psihopat za razliku od njih, nikad ne patio d neuroza, ne sumnaj u sbe, nikad ne osjeca dusevni bol i tako lici na ono sto “normalni” ljudi zele biti. Cak I kada nisu previse aktivni psihopate su uvjek “magnet za zene”.

Cleckley-eva pocetna hipoteza je da psihopat pati od dubokog i neizljecivog afektivnog defekta. Ukoliko zaista bilo sto osjeca onda su to emocije najpovrsnije vrste.
U stanju je uciniti sto god zeli , rukovodjen najobicnijim hirom, zato sto ga posljedice tog istog cina koje bi ispunile obicnog covjeka sramotom, samo-prezirom i neugodnocu nikada ne muce.

Cleckely smatra da je psihopatija prilicno rasirena u drustvu. Njegovi slucajevi ukljucuju primjere psihopata koji generalno funkcioniraju normalno u drustvu kao businessman-i, lijecnici, pa cak i psihijatri.
Danas neki istrazivaci vide kriminalnu psihopatiju koja se cesto smatra anti-socijalnim poremecajem licnosti, kao ekstrem posebnog tipa licnosti. Smatram da je puno korisnije karakterizirati kriminalne psihopate kao “neuspjesne psihopate“.

Jedan istrazivac, Alan Harrington, ide toliko daleko da tvrdi da je psihopat novi tip covjeka kojeg su iznjedrili pritisci modernog zivota.
Naravno, preveranti i hohstapleri su uvjek postojali ali u proslosti glavna preokupacija je bila usmjerene a na identifikaciju neuspjesnih a nikad na identifikaciju psihopata. Sada se to promjenilo. Sada nam prijeti super –sofisticirana moderna varalica koja zna sto radi, i radi to tako dobro da nitko ni ne primjeti. Da, psihopate vole svijet biznisa.

“Distanciran od drugih, hladno je vidio njihove strahove i zelje te ih je manipulirao kako je htio. Takav covjek ne mora zavrsiti u zatvoru. Umjesto da ubija druge on moze postati tajkun koji ce ubijati druge kompanije, otpustati ljude umjesto da ih ubija, komadati njihove funkcije umjesto njihovih tijela.
Posljedice biznis kriminaliteta na obicne ljude su sokantne. Kriminolog George Bennett kaze: ’Ova vrsta kriminala cini 30% svih slucajeva, vise nego bilo koja druga posebna kategorija.’

Poanta je u tome da je po svemu sudeci nowa maska razumnosti za psihopatu podjednako trodjelno business odjelo kao sto je to i razbojnicka maska i pistolj. Harington kaze: ’Danas imamo psihopatu u vidjenim krugovima, on vise nije luzer’ On citira Williama Krasnera kada kaze: ’Psihopate jako dobro prolaze u beskrupuloznim poslovima prodaje jer za njih predstavlja posebno zadovoljstvo izvucio se sa takvim necim, a nemaju nikakvu savjest u vezi sa svojim klijentima’ Nase drustvo koje postaje sve vise materijalisticko te uspjeh pod bilo koju cijenu je krilatica mnogih businessman-a. Tipicni psihopat cvijeta u ovakvoj okolini i obicno je vidjen kao “business heroj“.

Nasuprot tome studija “ambulatornih psihopata“ ili onog sto zovemo „Psihopat iz vaseg dvorista“ jedva da je i zapoceta.
Vrlo malo se zna o subkriminalnim psihopatama. Neki istrazivaci smatraju da je vazno studirati psihopatiju ne kao patolosku kategoriju nego kao generalnu karakteristiku licnosti u drustvu kao cijelini. Drugim rijecima psihopatija se sve vis epriznaje kao manje vise razliciti tip covjeka.
Cleckley u stvari sugerira da su psihopati ljudi u svakom pogledu osim jednog- nedostaje im dusa. I ovo ih cini vrlo efikasnim masinama. Takve masine mogu pisati skolasticke radove, imitirati rijeci emocija, ali s vremenom postane jasno da njihove rijeci ne prate njihova dijela. Radi se o tipu ljudi koji npr. tvrdi da je potpuno skrhan zaloscu a onda odu na neku zabavu da bi “zaboravili“. Problem je sto oni zaista i zaborave.
Buduci da su vrlo efikasne masine, poput kompjutora oni mogu vrsiti veoma kompleksne radnje koje ce od drugih izmamiti potporu koja im je potrebna. Na ovaj nacin vecina psihopata se popne veoma visoko u zivotu. Tek s vremenom njihovi suradnici pocnu shvacati ta se oni penju ljestvicom uspjeha nemilordno gazeci prava drugih. “cak ikada su potpuno indiferentni prema pravima i interesima svojih suradnika , oni su sposobni izazvati povjerenje i pouzdanje u drugima“.
Psihopat ne vidi nikakvbu gresku u svojoj psihi, razlog za promjenu.
Lobaczewski se bavi problemom psihopatije i njenog znatnog doprinosa makrosocijalnom zlu . Njenoj sposobnosti da se ponasa kao siva eminencija u pozadini osnovne strukture naseg drustva. Ono sto je vrlo vazno jest cinjenica da ovakav jak utjecaj dolazi od relativno malog dijela covjecanstva. Preostalih 90% ljudskih bica nisu psihopate.
A ovih 90 % ljudi dobro znaju da nesto nije u redu! Problem je sto jednostavno ne mogu to jasno identificirati, ne mogu tocno naslutiti o cemu se radi. I zato sto to nisu u stanju, oni misled a ne mogu nista uciniti u vezi s tim, da je to jednostavno tako i da je to mozd anacin kojim bog kaznjava ljude.

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet jan 11, 2007 7:57 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Rijec Urednika - posljednji dio

Ono sto se u stvari zaita dogadja jest, kako ce nam Lobaczewskiopisati u ovoj knjizi, da psihopate kao virulentni pathogen unutar tijela napadaju tamo gdje smo najslabiji i cijelo drustvo biva gurnuto u situacije koje neizbjezno dovode do tragedije i uzasa velikih razmjera,
Film Matrix dodirnuo je mnoge bas zbog toga sto daje primjer mehanisticke klopke u kojoj se ljudi mogu naci zarobljeni, klopke iz koje je nemoguce pobjeci zbog toga jer misle da svatko iz njihove okolinemora biti isti kao i oni – emotivno, spiritualno ili u bilo kojem drugom pogledu. I to samo zato sto “ izgleda kao covjek“.
Robert Canup u svom radu Socijalno Sposobni Psihopata daje nam primjer kako psihopate imaju utjecaj na preostali dio ljudskog drustva navodeci tzv. ‚legalni argument’. Legalni Argument je temelj naseg drustva. Uvjereni smo da je ovo softicirani princip drustvene pravde. A ovo je u stvari veoma lukavi trik nametnut normalnim ljudima od strane psihopata kako bi ih bolje kontrolirali.
Razmislite malo o tome: Legalni argument zasniva se na principu da ce onaj tko je najspretniji u koristenju pravne strukture kako bi ljude uvjerio u nesto je onaj kome vjerujemo. Ovaj ’legalni argument’ je postepeno nametnut kao dio nase kulture i kada napadne nase privatne zivote nismo ni svjesni dinamike koja se ovdje desava.
Evo o cemu se tu zapravo radi.
Ljudska bica su naviknuta smatrati da i druga ljudska bica – u najmanju ruku- nastoje ciniti ispravne stvari, “biti dobri, posteni i pravicni”. I tako vrlo cesto niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je usla u nas zivot zaista “dobar covjek”. Kada dodje do konflikta automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumjevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna sterna djelimicno u pravu na jedan nacin kao sto je i druga strana djelimicno u pravu na drugi nacin, podrazumjevamo da mozemo formirati misljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog nase naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta’ cim dodje do nekog konflikta, automatski cemo predpostaviti da isina lezi negdje izmedju dvije zavadjene strane.
Ovdje bi nam moglo pomoci malo matematicke logike.
Ajmo pretpostaviti da je u razmirici jedna strana nevina, postena I govori istinu. Sasvim je ocevidno da laganje ne cini nista dobra nevinoj osobi. Koje lazi nevina osoba moze izgovoriti u tom slucaju. Jedina mogucnost je da prizna da je nesto ucinila .
S druge strane za onoga tko je kriv laganje moze donjeti samo korist. On moze izjaviti da ‚nesto nije ucinio’ i optuziti drugoga za takvo djelo. Kada dobar lazac majstorski izvrne istinu nevina osoba ce izgledati jako lose, narucito ukoliko je nevina osoba postena i priznaje svoje greske.
Osnovna pretpostavka da istina lezi negdje u sredini izmedju dvije zavadjene strane u stvari uvjek daje prednost strani koja laze. Ovo neminovno rezultira prednoscu na strani onih koji lazu odnosno psihopata. A sam cin davanja svjedocanstva pod prisegom nije nista drugo nego farsa. Ukoliko je osoba lazac, nista joj nece znaciti prisega da ce govoriti istinu. S druge strane prisega ima snazan efekt na iskrene svjedoke.
I opet prednost je na strani lazljivca.
Dakle osnovna premisa je da psihopate imaju jasnu prednost nad ljudskim bicima sa razvijenom savjescu i osjecajima, izgleda da su savjest i osjecaji povezani sa apstraktnim konceptima ’buducnosti’ i ’drugih’. Ovdje se u stavri radi o ‘prostorno-vremenskim’ konceptima. Mozemo osjecati strah, saosjecanje, tugu, itd. Zato sto smo u stanju zamisljati apstraktne koncepte, zamisljati buducnost na osnovu nasih vlastitih iskustava iz proslosti, kao sto mozemo zamisljati ‘koncepte iskustava’ na milion razlicitih nacina. Mozemo sebe vidjeti u tim zamisljenim iskustvima iako su ona van nasi ovo u nama izaziva osjecaje. Ne mozemo uciniti nesto sto ce nekog povrijediti zato sto mozemo zamisliti kako bi bilo da to netko ucini nama, tj. Kako bismo se tada osjecali. Drugim rijecima u stanju smo se sa drugim individuama identificirati ne samo prostorno (nego i u vremenu.
Izgleda da psihopati ovo nisu u stanju. Za njih je ’zamisljanje’ u smislu povezivanja slika
Izmedju sebe i drugih ja nemoguce.
Naravno, oni mogu imitirati osjecaje, ali jedini stvarni osjecaji koje izgleda imaju su osjecaji “predatorske gladi” za onim sto zele. Tako oni osjecaju potrebu/zelju kao ljubav I ukoliko im je ovo uskraceno on ice reci da nisu voljeni. Stovise, ova perspektiva kroz potrebu/zelju pretpostavlja da je jedino “glad” psihopata stvarna, a sve sto se nalazi izvan psihopate nije stvarno osim ukoliko nije pogodan material za konzumaciju od strane psihopate. “Moze li se to iskoristiti i moze li mi nesto omoguciti?” jedina su pitanja o kojima psihoate razmisljaju. Sve ostalo podredjeno je tim pitanjima.
Ukratko, psihopata je predator. Ukoliko se prisjetimo kako izgleda interakcija predatora I njegovog plijena u zivotinjskom carstvu mozemo dobiti odredjenu sliku sta se nalazi iza “maske razumnosti” koju nosi psihopata. Kao sto zivotinjski predator razvija sve moguce taktike za vrebanje plijena, njihovo odvajanje od krda, priblizavanje i onemogucavanje njihovog otpora tako i psihopata konstruira sve moguce nacine kamuflaze-rijecima I svojim izgledom, lazima i manipulacijama ne bili sto bolje asimilirao svoj plijen.
I to nas dovodi do vaznog pitanja – sta u stvari psihopata zaista zeli od svojih zrtvi? U slucaju novca i moci nije tesko vidjeti sto psihopata zeli. Ali u mnogim slucajevima, kao npr. u ljubavnim vezama ili laznim prijateljstvima, nije tako lako ustanoviti za cim u stvri zudi psihopata. Bez dap revise odlutamo u spiritualne spekulacije – sto je uradio Cleckley- mozemo reci da izgleda da psihopata uziva gledajuci druge kako pate. Kao sto normalni ljudi uzivaju gledajuci druge ljude sretnim ili cineci stvari koje ce kod drugih izazvati osmjeh , psihopat uziva u suprotnom.
Tko god da je promatrao macku kako se igra sa micem prije nego sto ga ubije i pojede vjerovatno je pomislio kako se macka “zabavlja” misjim vratolomijama i ne moze niti zamisliti uzas i patnju misa, U tom slucaju macka nije kriva za bilo kakav zli predumisljaj. Mis umire, macka je nahranjena i to je priroda.
Medjutim u najvecem broju slucajeva psihopate na kraju ne pojedu svoju zrtvu.
Naravno postoje i ekstremni sluicajevi kada se interakcija zavrsi upravo tako. Kanibalizam u ljudskom drustvu ima dugu povjest. Medjutim u svakodnevnom zivotu psihopate ne idu do kraja da tako kazemo. Ajdemo onda opet pogledati situaciju macke i misa ali ovaj put drukcijim ocima. Ovaj put se upitajmo: moze li biti isuvise jednostavno objasnjenje da se macka jednostavno zabavlja gledajuci misa kako pokusava pobjeci?
Da li u ovoj dinamici postoji nesto vise od ongo sto mozemo vidjeti. Zasto bi ovakvo ponasanje bilo evolucijom ugradjeno u macku? Da li je mis ukusniji nakon sto kemijske molekule straha preplave njegovo malo tijelo? Da li prestravljenost cini misa delikatesom?
Ovo sugerira da moramo pristupiti problemu psihopata iz nesto drukcije perspective.
Ono sto zaista znamo jest da vecina ljudi nakon interakcija sa psihopatama i narcisodima poslje toga redovno prijavljuje osjecaj “kao d aim je isisana energija “, zbunjenost a veoma cesto prisutno je i pogorsanje zdravlja. Da li u ovome lezi objasnjenje zasto se psihopate upustaju u “ljubavne odnose” koji ne mogu rezultirati ni u kakvoj materijalnoj koristi. Da li ovdje u stvari dolazi do konzumacije zrtvine energije.

Ovo ne mozemo sa sigurnoscu odgonetnuti . Mozemo promatrati, teoretizirati, spekulirati i postavljati hipoteze. Ali na kraju samo zrtva moze ustanoviti sto je izgubila kroz dinamiku ovakvog odnosa. A ovo je cesto mnog vise nego materijalna dobra.
Sve upucuje na to da su psihopate – jedaci dusa ili Psychofagi.

U proteklih nekoliko godina mnogi psiholozi i psihijatri te razni drugi mentalno-zdravstveni radnici pocinju sve vise pridavati vaznos ovim problemima kako bi objasnili stanje u kojem se trenutno nalazi nas svijet te mogucnost da postoji bitna razlika u strukturi individua kakve su G.W. Bush i tzv Neokoni i ostatka populacije.

Knjiga dr. Stout-ove do tancina opisuje kako ovakve osobe nemaju karakteristike osoba koje obicno poznajete.
U svakom slucaju cak i bez njenog rada, u vrijeme dok smo proucavali ovu materiju postalo nam je sasvim da se sa ovim fenomenom susreo svatko, u vecoj ili manjoj mjeri u nekom trenutku svog zivota. Takodjer smo shavtili da psiholoski profile koji su se pri tom iskristalizirali precizno opisuju individue koje traze pozicije vlasti narucito u politici i ekonomiji. Ovo nije nova ideja ali zaista je nismo uzimali ozbiljno sve dok nismo uocili obrasce ispoljavanja I prepoznali ih u ponasanju brojnih povjesnih licnosti a kasnije i kod G.W.Busha i clanova njegove administracije.

Trenutne statistike kazuju da je u svijetu znatno vise psiholoski bolesnih osoba nego zdravih. Ukoliko uzmete prosjecni uzorak osoba u bilo kojem polju zivota nije tesko uociti da znatan broj ispoljava patoloske simptome u vecoj ili manjoj mjeri. Tako ni politika nije izuzetak. Medjutim ova cinjenica je uzasna zbog toga sto patologija kod ljudi koji su na vlasti moze imati katastrofalne posljedice za sve ljude kojima vladaju.
I tako smo se odlucili pozabaviti ovim fenomenom I objaviti rezultate na internetu. Kada je material objavljen, pocela su pristizati pisma citalaca zahvalnih sto smo im pomogli da razumioju sto se u stvari dogadja u svijetu koji izgleda kao da je potpuno poludio. Nama se odmah ucinilo da ovo ima epidemijske razmjene, i u odredjenom smislu – bili smo u pravu.
Ukoliko osoba sa vrlo infektivnom bolesti preko posla dolazi u kontak sa velikim brojem ljudi doc ice do epidemije. Na isti nacin, ukoliko je osoba na poziciji politicke vlasti psihopata on ili ona kreirat ce epidemiju kod ljudi koji esencijalno nisu psihopate. Ovakve nase ideje dobile su nenadano potvrdu iz izvora o kojem nismo ni slutili. Od autora knjige koja je pred vama, Andrew-a Lobaczewskog.
Dobili smo sljedeci email;
Postovana Gosopodo,
Preko mog kompjutora dosao sam do vaseg Istrazivackog Projekta o Psihopatiji. Moram vbam reci da radite posao od neprocjenjive vaznosti za buducnost svih nacija…
Ja sam prilicno ostarjeo klinicki psiholog . Prije 40 godina ucestvovao sam u tajnom istrazivanju prave prirode i psihopatologije makro-socijalnog fenomena zvanog Komunizam. Ostali ucesnici bili su naucnici iz jos starije generacije i sda vise nisu sa nama.
Duboka studija prirode psihopatije ispostavila se kao nuznost da bismo uopce mogli pokusati razumjeti ovaj fenomen.
Dosta toga sto vi radite radili smo i mi tada. Ja cu vam rado omoguciti pristup vrijednom naucnom dokumentu koji ce vam pomoci u daljnjem radu. Radi se o mojoj knjizi Politicka Ponerologija – Nauka o prirodi zla u politici. Ovu knjigu takodjer mozete naci u knjiznici kongresa kao i u nekim univerzitetskim i javnim knjiznicama.
Ukoliko ste zainteresirani rado cu vam poslati kopiju.
S postovanjem
Andrew M. Lobaczewski
Bez razmisljanja sam odgovorila da bih rado procitala ovu knjigu. I dobila sam je nakon nekoliko tjedana.
Citajuci je , sa svakom novom stranom bila sam svjesnija da u svojim rukama drzim kroniku spustanja u pakao, transformacije I trijumfalnog povratka svijetu sa znanjem o tom istom paklu. Znanjem koje je od neprocjenjive vaznosti za sve nas, narucito u sadasnjem trenutku kada izgleda da slican pakao prijeti da prozdre cijeli planet. Rizik koji su na sebe preuzeli ovi naucnici je za mnoge od nas neshvatljiv. Mnogi od njih bili su mladi, tek zapoceli svoju karijeru kada su nacisti poceli gaziti Europu. Prezivjevsi sve te strahote docekali su Staljina i komuniste koji su zamjenili naciste. Prezivjeli su strahote koje mi koji se suprotstavljamo Bush-ovom Reich-u ne mozemo ni zamisliti.
Bazirano na sindromu koji opisuje bolest izgleda da ce – narucito Sjedinjene Drzave a mozda i cijeli svijet uskoro uci u “tezak period“ takvog uzasa da ce Holokaust drugog svjetskog rata izgledati samo kao pokusni eksperiment.
Oni su prosli kroz sve to i donjeli nam nazad informaciju koja moze posluziti da spasi nase zivote kao mapa za navigaciju u tami koja je polako pocela padati.
Laura Knight Jadzyk

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet jan 11, 2007 8:47 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Predgovor Autora

Prije nego sto stavim u ruke cijenjenog citaoca dijelo na kojem sam uglavnom radio u sitne sate pred odlazak da tesko zaradim koricu kruha, moram se ispricati za odredjene nedostake koji su nastali usljed nepredvidjenih okolnosti.
Ovi nedostatci moraju biti ispravljeni u to nema sumnje medjutim najvaznije je da informacije na kojima je bazirana ova knjiga sto prije ugledaju svijetlost dana.
Zbog tih nedostataka citaocu dugujem objasnjenje i moram opisati pod kakvim je okolnostima ovaj rad obavljan. Ovo je u stvari treci rukopis koji sam uradio o istoj temi. Prvi sam bacio u kotao centralnog grijanja upozoren na vrijeme da ce nakon samo nekoliko minuta usljediti pretres.
Drugu kopiju poslao sam u vatikan jednom crkvenom velikodostojniku preko americkog turista i od tada nemam nikakvu informaciju sto se sa njom zbilo.
Ova duga povjest ucinila je rad na trecoj kopiji jos mukotrpnijim. Prijanji paragrafi i vec upotrbljene fraze uvjek proganjanju um piscev i cine planiranje koncepta nove knjige jos tezim,
Dva prijasnja manuskripta bila su pisana u prilicno zakukuljenom jeziku namjenjenom specijalistima sa odredjenim obrazovanjem narucito u polju psihopatologije.
Neovratni gubitak prijasnjih verzija znaci i gubitak velikog broja statistickih podataka i fakata koji bi bili dragocjeni za svakog specijalistu iz ovog polja psihologije.
Uz to je izgubljeno i nekoliko analiza pojedinacnih slucajeva.
Sadasnja verzija sadrzi jedino statisticke podatke koji su memorizirani usljed cestog ponavljanja ili one koji su mogli biti rekonstruirani sa zadovoljavajucom preciznoscu.
Takodjer su dodati oni podaci koje sam smatrao neophodnim za prezentaciju teme citaocima sa solidnim generalnim obrazovanjem, narucito onima iz politickih nauka I politicarima.
Gajim nadu d ace ovaj rad doseci siru publiku i posluziti kao baza za razumjevanje savremenog svijeta i njegove povjesti. Posluziti citaocu za bolje razumjevanje sebe,
svojih susjeda, drugih naroda…moram napomenuti da je moj rad baziran na rezultatima istrazivanja mnogih autora od kojih su mi neki bili osobno nepoznati. Nacin na koji je knjiga komponirana onemogucuje pojedinacno izrazavanje zahvalnosti .
Moj rad se odvijao u Poljskoj, daleko od aktivnih politickih i kulturnih centara .Tu sam obavio seriju detaljnih testova I obzervacija koje su kombinirane sa generalnim rezultatima brojnih drugih eksperimenata sa ciljem stvaranja sveobuhvatnog djela koje bi nam pomoglo u razumjevanju makrosocijalnog fenomena koji nas okruzuje.
Ime osobe koja je trebala obaviti finalnu sintezu bilo je tajna, sto je i razumljivo za tadasnje uvjete. Povremeno bih dobio anonimne sazetke rezultata istrazivanja drugih istrazivaca u Poljskoj i Madjarskoj. Neki podaci su i objavljeni jer sami za sebe nisu bili sumnjivi i ove podatke mozemo i dan danas pronaci.
Ocekivana sinteza svih istrazivanja na kraju se ipak nije dogodila. Svi moji kontakti postali su nedostupni usljed cistki Post-Staljinovog doba. Preostali naucni podaci u mojim rukama bili su nekompletni pa ipak od neprocjenjive vrijednosti. Trebalo mi je mnogo godina usamljenickog rada da bih pretocio ove fragmente u razumljivu cijelinu popunjavajuci rupe svojim vlastitim eksperimentima i istrazivanjima.
Moje istrazivanje esencijalne psihopatije i njene uloge u makrosocijalnim fenomenima radjeno je paralelno ili kratko nakon istrazivanja drugih. Njihovi zakljucci dosli su do mene naknadno I smao potvrdili moje vlastite. Ono sto je najsobnije u mom radu je generalni concept za novu naucnu disciplinu pod nazivom – Ponerologija.
Sintezu sam uradio sam najbolje kako sam znao.
Kao autor finalnog djela izrazavam duboku zahvalnost svima koji su inicirali istrazivanje te ga sporvodili unatoc riziku za svoje karijere, zdravlje i zivote. Zelio bih odati postovanje svima onima koji su platili za ovo istrazivanje svojim zivotima.
Nadam se da ce ovaj rad ponuditi barem malu kompenzaciju za njihovu zrtvu gdje god da se oni danas nalaze.
New York, August 1984

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned jan 14, 2007 2:57 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Predgovor Izdanju Red Pill Press-a

Proslo je dvadeset gopdina otkad sam napisao ovu knjigu. U medjuvremenu sam postao starac. Jednog dana, zahvaljujuci kompjutoru dosao sam u kontakt sa naucnicima iz Quantum Future Grupe koji su me uvjerili da su okolnosti sazrele za to da moja knjiga ugleda svijetlost dana i posluzi covjecanstvu. I tako je knjiga odstampana.

Posljednjih dvadeset godina bilo je prepuno raznovrsnih politickih dogadjanja. Nas svijet se promjenio iz korjena djelovanjem fenomena opisanih u mojoj knjizi. Nivo znanja se dramaticno poveco zahvaljujuci naporima dobronamjernih ljudi. Unatoc tome nas svijet je daleko od iscjeljenja a ostaci teske bolesti su i dalje aktivni. Bolest se ponovno pojavila, ovaj put vezana za drukciju ideologiju, Zakoni geneze zla I dalje imaju efekte na milione ljudi. Politickim fenomenima koji ugrozavaju mir suprotstavljaju se vojna djelovanja. U manjim slucajevima ovakve pojave su soudjene i suzbijane od strane moralne nauke. Medjutim ukoliko se problemu ne pristupi uz aplikaciju objektivnog znanja o samoj prirodi zla, svi ucinjeni napori I oni koji se cine postaju beznacajni pa cak i opasni. Ov iz prostog razloga sto ovakvi napori ne uzimaju u obzir poznati medicinski kredo – ‘Ignota nulla curatio morbid.’ ( Nemoj niti pokusavati da izljecis ono sto ne razumijes).
Pad komunizma dosao je uz veliku cijenu, sve one nacije koje sada misled a su slobodne, uskoro ce ustanoviti da I dlaje placaju.
Vjerovatno cete se upitati: zasto ovaj rad eminentnih istrazivaca na prevnciji sirenja bolesti makrosocijalnog zla dosad nije doveo do niakkve funkcije.

To je duga prica.
Ja sam bio proglasen za praktikanta “opasne” nauke u Austriji od strane “prijateljski nastrojenog” lijecnika za kojeg se kasnije ispostavilo da je agent komunisticke tajne sluzbe.
Svi kanali I mreze u New York-u bili su mobilizirani sa ciljem onemogucavanja da se informacije koje ova knjiga sadrzi ucine dostupne javnosti. Ovo je bilo strasno saznanje- opresivni sistem koji sam izbjegao bio je jednako prisutan u Sjedinjenim Drzavama, ali puno bolje prikriven.
Bilo je krajnje demoralizirajuce promatrati sistem sacinjen od svjesnih I nesvejsnih pijuna. Gledati ljude koji su vjerovali svojim razumnim “prijateljima” – ne znajuci da se radi o komunistickim agentima. Takvi ljudi su djelovali protiv mene uz jaki patriotskim nabojem. Kao rezultat svega toga, morao sam prihvatiti fizicki posao u dobu kada sam bio spreman za penziju jer nije bilo drugog nacina da prezivim.
Moje zdravlje to nije moglo izdrzati i dvije godine su izgubljene.
Takodjer mi je postalo jasno da ja nisam bio prvi koji je donio ovo znanje u Ameriku, zapravo bio sam treci, amoji prethodnici dozivjeli su istu sudbinu.
Unatoc svim ovim prilikama istrajao sam i moja knjiga je konacno zavrsen 1984 te pazljivo prevedena na ebgleski ejzik. Oni koji su je procitali ocjenili su je kap “jako informativnu” ali nikada nije objavljena. Za urednike specijalizirane za psihologiju bila je “previse ispolitizirana” dok je za politicke urednike sadrzala isuvise psihologije i psihopatologije. Na kraju postalo jer sasvim ocevidno da knjiga nije prosla nevidljivu “inspekciju”.

Vrijeme politickog znacaja ove knjige nije proslo, njena naucna esencija ostaje premanentno vrijedna i inspirativna. U vremenima koja dolaze moze posluziti dobroj svrsi ukoliko je primjenjena na odgovarajuci nacin i prosirena.
Dodatna istrazivanja u ovoj oblasti mogu doprinjeti novom razumjevanju problema koji muce covjecanstvo milenijumima. Ponerologija bi mogla posluzi kao moderna naucna potpora vec postojecim moralnim naukama.
Tako bi ovaj rad mogao doprinjeti progresu ka univerzalnom miru.
Upravo iz toga razloga sam odlucip pretipkati veci izbjedjeli manuskript nakon gotovo 20 godina. Originalni rad prezentiran u New York-u prije toliko godina, nije pretrpio znatnije izmjene. Dakle moze ostati kao svjedocanstvo opasnog rada nekolicine prvoklasnih naucnika i mene, obavljan u mracnim i tragicnim vremenima, pod teskim uvjetima a pri tom i dalje dobar naucni rad.
Moja je zelja da se ovaj rad nadje u rukama onih koji su spremni nositi ovakav teret i napredovati sa teorijskim istrazivanjem ponerologije, dodati detaljne podatke da bi zamjenili one koji su izgubljeni, i primjeniti sve u praksi za dobro kako pojednicanih ljuditako i svih nacija.

Dugujem veliku zahvalnost gdji Lauri Knigh-Jadzyk i prof. Arkadius Jadczyk-u te njihovim prijateljima za srcanu podrsku, razumjevanje te njihov rad ulozen u izdavanje ove knjige.

Andrew M. Lobaczewski
Rzeszow- Poljska, Decembar 2005

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned jan 14, 2007 9:37 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Poglavlje I

UVOD
Zamolio bih citaoca da zamisli veliku dvoranu u staroj gotickoj zgradi univerziteta.
U toku nasih studija puno puta smo tamo slusali predavanja vrsnih filozofa i naucnika.
Ovoga puta tamo su nas uputili pod prinudom, godinu dana prije diplomskog da bismo slusali predavanja indoktrinacije koja su odnedavno uvedena .
Za katedrom se pojavio netko koga nitko nikada prije nije vidio informiravsi nas da ce on odsada biti profesor.
Bio je prilicno elokventan ali u njegovom govoru nije bilo niceg naucnickog, Nije postaojala nikakva razlika izmedju naucnih i obicnih koncepta a granicne ideje I zamisli tretirao je kao mudrosti u koje ne treba sumnjati. Svakog tjedna, po devedeset minuta obasipao nas je naivnom i tendencioznom paralogikom i patoloskim vidjenjem realnosti.
Prema nama se odnosio sa prezirom i slabo prikrivenom mrznjom.
Buduci da je svaki pokusaj ismijavanja mogao imati vrlo ozbiljne posljedice, morali smo slusati sa paznjom 8i ozbiljnoscu.
Uskoro su se pojavile glassine o podrijetlu ove osobe. Dosao je iz krakovskog predgradja, zavrsio srednju skolu medjutim nitko nije znao da li je maturirao ili ne.
U svakom slucaju ovo je bio prvi put da je njegova noga krocila kroz univerzitetsku kapiju, i to ni manje ni vise nego kao profesor.
Izmedju sebe smo se dosaptavali – “Ne mozes nikog ubjediti ni u sto, na ovakav nacin.”.
“Ovo je u stvari propaganda protiv njih samih!“
Medjutim nakon dugotrajne psihicke torture, dugo je vremena trebalo da bilo tko smogne snage i da progovori.
Poceli smo se analizirati posto je bilo sasvim ocevidno da je nesto cudno preuzelo kontrolu nad nasim umom i da smo poceli gubiti bitne vrijednosti.
Svijet psiholoske realnosti i moralnih vrijednosti izgledao je dalek i obavijen hladnom maglom. Nasa osjecanja ljudskosti i solidarnosti izgubila su svoje znacenje a isto se dogodilo sa nasim patriotizmom i prethodno usvojenim kriterijumima.
I onda bi se medjusobno pitali – “Jeli se i tebi dogadja isto?” Svako odnas je na vlastti nacin dozivio ovu brigu za svoju osobnost i buducnost. Neki su na ova pitanja odgovorili tisinom. Ispostavilo se da ce dubina ovih iskustava biti razlicita za svakog od nas.
I tako smo se pitali kako se zastiti od rezultata ovakve “indoktrinacije“. Teresa D. je bila prva koja je nesto predlozila: “Ajmo provesti vikend u planini!“ I upalilo je. Ugodno drustvo, malo sale, umor , dobar san i nase ljudske licnosti su se vrtatile, ali ipak sa odredjenom zadrskom. Ispostavilo se da vrijeme takodjer stvara odredjenu vrstu psiholoskog imuniteta, medjutim ne kod svakog. Analiziranje psihopatskih karakteristika “profesorove“ licnosti ispostavilo se kao jako dobar nacin za zastitu nase osobne mentalne higijene.
Mislim da nije tesko zmaisliti nasu zabrinutost, razocarenje i iznenadjenje kakda su neki od nasih kolega koje smo znali tako dobro odjednom poceli mjenjati svoje poglede na svijet a njihovi nacini ramzisljanja poceli nas podsjecati na “profesorovo“ blebetanje.
Njihova dotad prijateljska osjecanja postala su primjetno hladnija iako nisu postala sasvim neprijateljska. Dorbonamjerni i kriticki argumenti nisu do njih dopirali. Odavali su dojam kao da su inicirani u neko tajno znanje, mi smo bili sada njihove bivse kolege koje jos uvjek vjeruju u ono sto su ih nekakvi “stari prevazidjeni profesori“ ucili. Uskoro smo postali oprezni sa onim sto bismo im saopcavali. I uskoro su ove nase kolege prisle Partiji.
Tko su oni bili, iz koje socijalne grupe su dosli i kakva vrsta studenata odnosno ljudi?
Kako to da su se tako promjenili za manje od godinu dana? Kako to da ni ja ni vecina mojih kolega nismo podlegli ovom fenomenu i procesu? Mnoga od ovih pitanja vrzmala su nam se po glavi tih dana. I upravo tada, iz ovih pitanja, observacija i stavova rodila se ideja da bi se ovaj fenomen mogao objektivno studirati i razumjeti, ideja cijeg cemo znacaja postati svjesni tek kasnije.
Mnogi od nas tek svrsenih psihologa ucestvovali su u ovim inicijalnim observacijama i razmisljanjima, ali mnogi su se kasnije osuli suoceni sa materijalnim i akademskim problemima. Na kraju nas je ostalo svega nekoliko a autor knjige koja je pred vama mogao bi se sada nazvati posljednjim Mohikancem.
Bilo je relativno lako ustanoviti porijeklo i situaciju ljudi koji su podlegli opisanom procesu koji sam ja tada nazvao “transpersonifikacija“. Dolazili si iz svih socijalnih grupa ukljucujuci aristokratske i zestoko religiozne familije i izavali su raskol u nasoj studentskoj solidarnosti u omjeru od nekih 6%. Preostala vecina je nastavila patiti od razlicitih stupnjeva personalne dezintegracije sto je dovelo do jos veceg izraza individualne potrage za vrijednostima potrebnim da bismo se ponovno pronasli. Rezultati su bili razliciti i ponekad kreativni.
Vec tada tada nismo imali nikakvih sumnji o patoloskoj prirodi ovog procesa „transpersonifikacije“koja je bila slicna ali ne i identicna u svim njegovim slucajevima. Trajanje navedenog fenomena bilo je razlicito, neki od ljudi njime zahvaceni kasnije su postali fanatici. Neki su se zahvaljujuci razlicitim okolnostima izvukli iz cijelog procesa i obnovili svoje normalne veze sa drustvom. Oni su bili nadomjesteni, jedina konstantna vrijednost u novom politickom establismentu bio je magicni broj od 6%.

Pokusali smo ocijeniti talentiranost onih kolega koji su podlegli ovom procesu transformacije licnosti i dosli smo do zakljucka da je u prosjeku nadarenost ovih kolega bila nesto niza od prosjeka studentske populacije. Bilo je ocigledno da je njihova slabija otpornost najvjerovatnije bila uzrokovana drugim bio-psiholoskim karakteristikama koje su najvjerovatnije bile kvalitativno heterogene.
Ustanovio sam da moram istrazivati discipline koje granice sa psihologijom i psihopatologijom kako bih mogao naci odgovre na pitanja koja su proizasla iz nasih obzervacija. Zanemarenost ovih oblasti od strane naucnih krugova predstavljala je znatnu prepreku. U isto vrije, ispostavilo se da je netko-vodjen specificnim saznanjima uklonio iz biblioteka sve sto smo mogli pronaci u vezi sa ovom temom, knjige su bile indeksirane ali ne i fizicki prisutne na policama.

Kada iz sadasnje perspektive analiziram ove pojave mogli bismo reci da je „profesor“ u stvari postavio mamac pred nas, vodjen specificnim psiholoskim znanjem. Znao je da ce upecati prijemcive individue, i znao je na koji nacin to postici ali ga je ograniceni broj ulovljenih individua razocarao. Proces transpersonifikacije je obicno bio moguc samo kada je u instiktivnom substratu individue postojo odredjeni deficit. U manjoj mejri ovaj process je funkcionirao i kod osoba sa drugim deficitima . U ovim slucajevima ova promjena je bila djelom privremena buduci da se uglavnom radilo o rezultatu psihopatoloske indukcije.

Ovo znanje o prijemcivosti pojedinih individua i na koji nacin ih obraditi bit ce orudje za osvajanje svijeta dok god ostane tajno i dostupno takvim “profesorima”.

Kada postane vjesto popularizirana nauka, pomoci ce nacijama da razviju imunitet. Ali nitko od nas toga tada nije bio svjestan.
Ipak, moramo priznat da nam je “professor” pomogao da razumijemo prirodu fenomena sveobuhvatnije nego sto bi to uspio neki drugi istraziovca sluzeci se manje direktnim metodama.

-

U mladosti sam citao knjigu o prirodnjaku koji je istrazivao divljinu Amazonije. U jednom trenutku mala zivotinja pala je sa drveta na njegov potiljak, zarivsi kandze u njegovu kozu i pokusavajuci sisati krv. Biolog je pazljivo uklonio zivotinju i nastavio je proucavatii bez ljutnje znajuci da se zivotinja hrani na jedini nacin koji joj je poznat.
Ova pricica bila je uporno prisutna u mojoj svijesti tokom ovih teskih vremena kada je vampire pao na nase vratove, sisuci krv nesretnoj naciji.

Podrazavao sam stav tog prirodnjaka, dok sam pokusavao ustanoviti prirodu makrosocijalnog fenomena unatoc svim neprijateljstvima, trudeci se da odrzim intelektualnu distance i mentalnu higijenu suocavajuci se sa uzasima koje bi inace bilo nemoguce contemplirati. Ovakav stav doprinosi osjecaju sigurnosti i ukazuje na to da je moguce pronaci odredjeno kreativno rijesenje. Ovo zahtjeva strogu kontrolu prirodnih, moralnih refleksa koji obicno izazivaju gadjenje kao i drugih bolnih emocija koje ovaj fenomen moze izazvati u bilo kojoj normalnoj osobi kada je lisi radosti zivota I osobne slobode te unisti kako njenu buducnost tako i buducnost njene nacije.
Naucnicka radoznalost postaje lojalni saveznik u takvim vremenima.

-

Nadam se da ce mi citaoc oprostiti sto se vracam u svoju mladost ali to ce nas direktno odvesti do nase teme. Moj ujak, vrlo usamljen covjek s vremena na vrijeme posjecivao bi nasu kucu. Prezivjevsi Sovjetsku revoluciju u dubinama Rusije gdje ga je deportirala Carska Policija. Godinu dana mu je bilo potrebno da se vrati u Poljsku iz Sibira. Kad god bi na ovom svom putu susreo grupu naoruzanih ljudi nastojao je na brzinu ustanoviti kojoj ideologiji pripadaju i onda se vjesto pretvarao da joj i sam pripada. Da mu to nije polazilo za rukom sasvim sigurno bi bio likvidiran kao simpatizer neprijatelja. Jedino rijesenje je bilo imati pistolj i pripadati grupi. I tako je putovao mjenjajuci zastave kroz ratna podrucja onoliko koliko mu je bilo potrebno da dezertira i nastavi ka zapadu i svojoj domovini koja je tek stekla slobodu.
Kada je dospio do svog cilja uspio je zavrsiti svoje dugo-prekinute studije prava , postati uvazena osoba i dobio je odgovornu poziciju. Medjutim nikad mu nije poslo za rukom da se oslobodi svojih uzasnih uspomena. Zene su bivale prestravljene njegovim pricama o crnim danima proslosti i smatrale su da nema nikakvog smisla donositi potomke u svijet nesigurne buducnosti. I tako nikada nije zasnovao familiju. Vjerovatno ne bi ni bio u stanju odnositi se prema svojim najblizima na odgovarajuci nacin.
Cesto se prisjecao proslosti pricajuci nam price o svojim iskustvima a nase djetinje maste nisu bile u stanju nositi se sa takvim stvarima. Poput nocne more strah bi potresao nasa bica i pitali bi se; zasto su ljudi izgubili svu svoju humanost, koji je uzrok svemu tome? Na neki nacin ovo je bilo predskazanje koje se urezalo u nase mlade umove i koje se obistinilo u buducnosti.
-
Ukoliko bismo napravili kolekciju svih knjiga koje se bave uzasima rata, okrutnostima revolucija i krvavih dijela politickih lidera i njihovih sistema vecina citalaca bi izbjegavala takvu biblioteku.
Dokumentirana dijela o Njemackoj eksterminaciji Zidovske nacije obezbjedjuju priblizne statisticke podatke o organiziranom naporu da se unisti ljudski zivot i daju konkretnu bazu za ustanovljavanje prirode zla.
Autobiografija Rudolfa Hoess-a, komandanta kampova u aushwitzu i Brzezinki je klasicni primjer kako inteligentna psihopaticna individua operirana od ljudske emeocije misli i razmislja.
Narucito knjige Tama u podne iz predratnog sovjetskog zivota od Arthur Koestler-a, Dim iznad Brzezinke – osobni memoari Severine Szmaglewske iz logora za zene , Drugi Svijet - sovjetske memorije od Gustava herling- Grudzinskog te Solzenjicinova dijela ispunjena ljudskom patnjom.
Kolekcija bi takodjer ukljucila djela iz historijske filozofije koja se bave socijalnim i moralnim aspektima geneze zla a koje takodjer upotreblajvaju polu-misteriozne zakone historije kako bi djelomicno opravdale krvava rijesenja.
Bilo kako bilo budni citalac bi bio u stanju primjetiti odredjenu evoluciju u stavovima autora, od drevnih odobravanja primitivnih oblika zasuznjavanja i istrebljivanja pobjedjenih do danasnjih moralizirajucih osuda ovakvih oblika ponasanja.

Unatoc svemu ovome u ovoakvoj kolekciji vidljivo bi nedostajalo jedno jedino dijelo koje daje odgovarajuce objasnjenje uzroka i procesa kod kojih se dogadjaju ovakve povijesne drame, kako i zasto ljudske slabosti i ambicije degeneriraju u krvozedne drame.
Citajuci ovu knjigu citalac ce shvatiti da je pisanje ovakvog dijela bilo naucno nemoguce sve do skora.
Stara pitanaj bi ostala neodgovorena- sto je ucinilo da se ovako nesto desi? Dali svatko nosi u sebi sjeme zlocina ili samo neki od nas? Koliko god psiholoski istinite, knjige gore navedenih autora koje nude literarne opise ovih pojava ne mogu odgovoriti na ova pitanja niti mogu do kraja objasniti podrijetlo zla. Te je tako nemoguce ustanoviti efektivne principe za suprotstavljanje zlu. Ni najbolji literarni opis bolesti ne moze omoguciti razumjevanje njene esencijalne etiologije i tako obezbjediti principe lijecenja. Na isti nacin takvi opisi povjesnih tragedija ne mogu dati efektivne mjere za suprotstavljanje genezi , postojanju i sirenju zla.

Upotrebom prirodnog jezika (opaska autora; obicne rijeci iz svakodnevnog zivota koje imaju razlicita znacenja, generalno benigna i bez specificnog naucnog znacenja) za opis psiholoskih, socijalnih i moralnih koncepata u stvari dobijamo umjetno razumjevanje koje vodi ka nagovjestaju bespomocnosti. Nas prirodni sistem konceptiranja i zamisljanaj nije opremljen sa potrebnim faktualnim sadrzajem koji bi dozvolio razumjevanje kavaliteta faktora ( narucito psiholoskih) koji su bili aktivni za vrijeme radanja i tijekom takvih nehumano okrutnih vremena.
Ipak moramo istaci da su autori takvih literarnih opisa iosjetili da je njihov jezik nedovoljan i pokusali svoje rijeci opskrbiti odredjenim stupnjem preciznosti, gotovo kao da su predvidjeli da ce netko jednog dana u buducnosti koristiti njihova dijela da objasni ono sto ne moze biti objasnjeno ni najboljim literarnim jezikom. Da ovi pisci nisu bili tako precizni i deskriptivni bilo bi mi nemoguce koristiti njihova djela u mom naucnom istrazivanju.
Generalno, vecina ljudi je uzasnuta takvom literaturom, posebice u hedonistickim drustvima, ljudi imaju tendenciju da bjeze u neznanje i naivne doktrine. Neki ljudi cak osjecaju prezir prema ljudima koji pate.
Citaoc dakle ovdje nece pronaci krvave opise kriminalnog ponasanja i ljudske patnej. Nema nikakvog smisla reproducirati material koji su vidjeli i propatili vise od mene a ciji je literalni talenat veci nego moj. Ukljucivanje takvih opisa u ovaj rad bi bilo suprotno nejgovoj svrhi. Ne samo da bi paznju fokusiralo na odredjene pojave na racun drugih, nego bi takodjer odvuklo paznju od prave sustine problema a to su doslovno
- generalni zakoni o porijeklu zla.

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet jan 25, 2007 5:33 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Poglavlje I - nastavak

Da bismo sagledali behavioralne mehanizme geneze zla neophodno je da razvijemo hladni pristup kakav koristimo I u drugim prirodnim znanostima. Glavni cilj trebao bi nam biti sagledavanje procesa ponerogeneze, gdje nas oni mogu odvesti I kakvu nam prijetnju mogu predstavljati u buducnosti.

Ova knjiga nastojat ce da citatljea odvede u svijet koji daleko od svih njegovih uobicajenih koncepta kao I njegove maste. Drugim rijecima svega onog na cemu je zasnovao svoj pogled na svijet od djetinjstva , u sasvim egotisticnom maniru, zbog toga sto su njegovi roditelji, okolina odnosno drustvo zemlje u kojoj zivi upotrebljavali te iste koncepte. Dakle, neophodno je citaocu predociti odgovarajuce faktualne koncepte koji su doveli do najnovijih naucnih pogleda. Samo na ovaj nacin postat ce mu jasno sto je iracionalno u njegovim svakodnevnim konceptima i sistemu vjerovanja.
Ovo putovanje u drugu realnost nije psiholoski ekksperiment sa citateljevim umom iz puke zelje da se ukazu slabe tocke u njegovim pogledima na svijet koji ga okruzuje. Prije svega, ovo putovanje je hitna potreba zahvaljujuci trenutnim problemima koji su prisutni u nasem svijetu a koje mozemo ignorirati iskljucivo na svoju stetu.

Dakle najprije moramo shvatiti da ne mozemo niti zamisliti da razlucimo put koji void ka nuklearnoj katastrofi od puta koji void ka kreativnoj posvecenosti ukoliko se ne udaljimo od naseg prirodnog egotizma i usvojenih koncepata. Samo tada moci cemo razumjeti da nam je nas put nametnut od strane mocnih sila protiv kojih nasa nostalgija za dusevnim, ljudskim vrijednostima nije bas jako mocno oruzje. Moramo se odovojiti od naseg svakodnevnog, iluzornog nacina razmisljanja za nase vlastito dobro kao te dobro nasih najmilijih.
Drustvene znanosti su vec elaborirale konvencionalni jezik za posredovanje izmedju pogleda obicnog covijeka I potpuno objektivnog naturalistickog pogleda. Ovo je korisno za naucnike u smislu komunikacije i suradnje , ali I dalje nije nije konceptualna struktura koja moze u cijelini sagledati bioloske, psiholoske I patoloske premise o kojima se govori u drugom I cetvrtom poglavlju knjige, U drustvenim znanostima ova konvencionalna terminologija eliminira kriticke standarde I u stvari stavlja etiku “na led”; u politickim naukama ona dovodi do neodgovarajuce procjene faktora koji opisuju srz politickih situacija u kojima je zlo na djelu.
Ovaj jezik drustvenih znanosti ucinio nas je prilicno nemocnim i takorekuc “nasukanim” u naucnom pristupu ovom nehumanom historijskom fenomenu koji je progutao nasu naciju. Na kraju, nisam imao izbora nego da se usredsredim na objektivne bioloske, psiholoske i psihopatoloske termine kako bih usmjerio paznju na pravu prirodu fenomena, samu srz ovog problema.
Nacin opisivanja svakako je diktiran ne samo prirodom fenomena koji proucavamao nego i potrebama citatelja, narucito onih kojima je psihopatologija strana. To znaci da prvo moramo citatelja upoznati sa podacima i konceptima neophodnim za daljnje razumjevanje psiholoskih i moralno patoloskih pojava. Tako cemo poceti sa ljudskim osobnim pitanjima, formuliranim na takav nacin da se preklapaju sa iskustvima psihologa praktikanta. A onda cemo se usredsrediti na na izabrana pitanja iz drustvene psihologije. U poglavlju “ponerologije” objasnit cemo kako se zlo radja na svakom socijalnom nivou. Naglasavajuci ulugo nekih psihopatoloskih fenomena u procesu ponerologije. Ovo ce nam pomoci u tranziciji od prirodnog jezika ka objektivnom jeziku prirodne, psiholoske i statisticke znanosti do ongo nivoa koji nam je potreban.
Nadamo se da citaocu nece biti odbojno razmatranje ovih predmeta pomocu klinickih termina.

Prema mom misljenju, Ponerologija se namece kao nova naucna grana, radjajuci se iz povijesne potrebe te najnovijih dostignuca iz medicine i psihologije. U svijetlu objektivnog naturalistickog jezika, studira uzrocne komponente i procese geneze zla bez obzira na njegov drustveni domet.
Pokusat cemo analizirati ove ponerogenicke procese koji uzrokuju ljudske nepravde , naoruzani odgovarajucim znanjem , narucito iz oblasti psihopatologije. Kod ovakve analize ili studije, uvjek iznova, citaoc ce primjetiti da baratamo sa efektima patoloskih faktora ciji su nosioci ljudi koji pokazuju ovaj ili onaj stupanj razlicitih psiholoskih devijacija ili defekata.
Moralno zlo i psihobiolosko zlo su u stvari povezani preko velikog broja uzrocnih odnosa i medjusobnih uitjecaja u tolikoj mjeri da ih mozemo razluciti jedino sazimanjem. Medjutim, sposobnost da ih razlucimo kvalitativno moze nam pomoci da izbjegnemo moralizirajuce interpretacije patoloskih faktora, greska kojoj smo svi skloni. Greska koja truje ljudski um kad god su drustveni i moralni problemi u pitanju.
Ponerogeneza na makrosocijalnom nivou ili Zlo velikih razmjera- najvaznija tema ove knjige, izgleda da podlijeze istim zakonima prirode kojima podlijezu individue ili manje grupe. Ono sto je uvjek prisutno kod ovog fenomena jest uloga individual sa razlicitim psiholoskim defektima obicno klinicki niskog nivoa.
Makrosocijalni fenomen koji cemo nazvati “Patokracija” ima za karakteristiku odredjenu nasljednu anomaliju koju smo identificirali kao “esencijalnu psihopatiju” a koja je uzrocno i kataliticki neophodna za genezu i odrzavanje zla velikih razmjera.

Nas prirodni ljudski pogled je nista drugo nego prepreka za nase razumjevanje takvih problema. Dakle kao sto je vec receno moramo se upoznati sa psihopatoloskim fenomenima da bismo odstranili ovu prepreku. Jedino tako cemo biti u stanju prihvatiti istinu o prirodi zla bez refleksnih protesta od strane naseg prirodnog egotizma.
Specijalisti koji su vec upoznati sa psihopatologijom bice u nesto boljoj poziciji. Medjutim, i oni ce uociti neke razlike u interpretaciji poznatih fenomena a koje su rezultat neuobicajenih okolnosti pod kojima je ovo istrazivanje radjeno ali mozda I vise zbog intenzivnijeg pristupa koji je prijeko potreban za ovu problematiku. Sto znaci d ace I oni ovdje pronaci odredjene teorijske vrijednosti korisne za psihopatologiju.

Takodjer bih naglasio da znatne moralne, intelektualne i prakticne vrijednosti mogu biti dobijene kroz razumjevanje ponerogenickog procesa . Nasa uobicajeno dugotrajno naslijedje etickih pitanja nije ovim unisteno vec je samo pojacano jer moderni znanstveni metodi samo potvrdjuju osnovne vrijednosti moralnih ucenja. Naravno ponerologija diktira korekciju mnogih detalja.
Razumjevanje prirode makrosocijalnih patoloskih fenomena dozovljava nam da pronadjemo zdrav pristup kojim bismo se s njima nosili, odnosno zastititili nas um od zatrovanosti njihovim produktima i propagandom.
Poanta je da ovu ogromnu, i zaraznu rak ranu ljudskog drustva mozemo pobjediti samo ukoliko razumijemo njenu srz i etioloski uzrok.
Ovo bi eliminiralo glavni mehanizam za opstanak koji ovaj fenome ima – njegovu misterioznost.
Ignota nulla curatio morbi. (Ne pokusavaj lijeciti ono sto ne razumijes).

Razumjevanje ovog problema koje nasa studija nudi dovesce do logickog zakljucka da mjere kojima se ovaj nas svijet moze izlijeciti i reorganizirati su sasvim drukcije od onih koje su dosad koristene za rijesavanje internacionalnih konflikata.
Rijesenje za ovakve probleme bi trebalo funkcionirati poput antibiotika ili jos bolje kao odogovarajuca psihoterapija a nikako kao rijesenja koja se obicno nude a koja ukljucuju oruzje I nuklearne projectile. Cilj je izljecenje drustva a ne njegovo unistenje.
Ovdje mozemo povuci paralelu sa arhaicnim nacinima lijecenja kod kojih je pacijent bio podvrgnut iskrvarenju – nekad i do smrti, u suprotnosti sa modernism metodima ojacavanja pacijenta da bismo postigli izlijecenje.

U vezi sa fenomenima ponerogenicke prirode, obicno znanje moze zapoceti izljecenje ljudi na individualnom nivou i pomoci njihovim umovima da povrate harmoniju. Pri kraju knjige razmatrat cemo kako koristiti ovo znanje da bismo dosli do ispravnih politickih odluka te kako ga primjeniti kao cjelishodnu terapiju naseg svijeta.
-kraj poglavlja I-

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet jan 25, 2007 9:53 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Poglavlje II

OSNOVNI KONCEPTI

Nasa Europska civilizacija nastala je zahvaljujuci cudnoj kombinaciji tri, u osnovi heterogene komponente – Grcka Filozofija, Rimska imperijalna i legalna civilizacija te Kriscanstvo. Tako je rodjeno kognitivno/spiritualno nasljedje u svojoj sustini uvjek zamagljeno kad god jezik koncepta-jako vezan za materiju i zakon nije u stanju da razumije aspekte psiholoskog i spiritualnog zivota.
Ovakvo stanje stvari imalo je negativne reperkusije na nasu sposobnost da razumijemo realnost, narucito onu realnost koja se odnosi na humanost i drustvo. Europljani su tako postali nevoljni proucavati realnost (podredjujuci intelekt cinjenicama) I uglavnom pokazuju tendenciju da prirodu podredjuju svojim subjektivnim idejnim matricama koje su eksterne i ne sasvim dosljedne. Tek u skorije vrijeme, zahvaljujuci dostignucima u naukama koje studiraju cinjenice na osnovu njihove prirode a takodjer uz pomoc percepcija iz filozofskog naslijedja drugih kultura u stanju smo osloboditi nas svijet od uvrijezenih koncepta.
Prilicno je zanimljivo promatrati kako se Staro-Grcka kultura razvila u potpunoj autonomnosti. Cak i u to doba civilizacije su se tesko mogle razvijati bez upliva prijasnjih kultura. Medjutim, cini se da je Grcka kultura ostala relativno izolirana – kulturoloski govoreci. Razlog ovome vjerovatno lezi u cinjenici da je postojalo doba propadanja ili ono sto arheolozi nazivaju “mracno doba” izmedju 1200. i 800. godine p.n.e. Drugi razlog koji se navodi jest agresivnost Ahejskih plemena.
Kod starih Grka, bogata mitoloska imaginacija razvila se u direktnom kontaktu sa prirodom te iskustvima zivota i rata. Ova mitologija iznjedrila je literarnu tradiciju a kasnije I filozofske refleksije koje su nastojale generalizirati, uociti osonovne komponente te uspostaviti kriterije I vrijednosti. Grcko nasljedje je fascinatno ne samo zbog bogatstva i individualnosti vec nadasve zbog svoje primalne prirode. Medjutim, nasa civilizacija bi svakako bolje prosla da su stari Grci u vecoj mjeri iskoristili dostignuca drugih civilizacija.
Stari Rim je opet bio isuvise praktican da bi dublje zasao u grcke misli koje je usvojio. U ovoj imperijalnoj civilizaciji osnovni prakticni prioriteti bile su administartivna i sudska dostignuca. Za rimljane uloga filozofije bila je vise didakticka, korisna za razvijanje misaonog procesa koji ce kasnije biti upotrebljen za stvaranje administartivnih funkcija te za sprovodjenje politickih opcija. Grcki introspektivni uticaj je malo omeksao rimske obicaje sto je unaprijedilo rimsko carstvo. Medjutim u svakoj imperijalnoj civilizaciji, kompleksni problemi ljudske prirode su suvisni faktori koji samo ometaju legalnu regulative javnih I administrativnih funkcija.
Ovo je doprinjelo tendenciji da se razvije koncept ljudske osobnosti dovoljno pojednostavljen kako bi mogao sluziti zakonu.
Rimski gradjani mogli postizati svoje osobne ciljeve I razvijati svoje osobne stavove u okviru mreze ogranicene sudbinom I legalnim principima. To je dovelo do individualne situacije bazirane na premisama koje imaju vrlo malo zajednickog sa stvarnim psiholoskim karakteristikama. Spiritualni zivot ljudi bez prava na drzavljanstvo nije bio podesan za dublje proucavanje. I tako je kognitivna psihologija tog doba ostala prilicno jalova sto je neminovno dovelo do moralne recesije kako na individualnom tako I na javnom nivou.
Kriscanstvo je imalo nesto jace veze sa drevnim kulturama Azijskog kontinenta ukljucujuci njihove filozofske i psiholoske refleksije. Ovo je naravno bio dinamicki factor koji je kriscanstvo ucinio atraktivnijim, ali nije bio i najvazniji faktor.
Primjecivanje i razumjevanje vjerskih transformacija u ljudima tog doba dovelo je I do odredjene psiholoske skole. Ovaj novi pogled na odnose sa drugim ljudima, susjedima I sl. karakteriziran je razumjevanjene, oprostajem, ljubavlju I otvara vrata za psiholosku kogniciju koja je cesto podrzavana karizmatickim fenomenom.

Promatrac tog vremena mogao bi ocekivati od Krscanstva da razvije umjetnost ljudskog razumjevanja do znatno viseg nivoa nego sto su to ucinile prijasnje kulture i religije I nadati se d ace takvo znanje zastiti buduce generacije od opasnosti spekulativne misli razvedene od istinske psiholoske realnosti koja moze biti shvacena jedino kroz duboko postovanje za drugo ljudsko bice.
Historija na zalost nije potvrdila ovakva ocekivanja, simptomi propadanja senzitivnosti I psiholoskog razumjevanja kao I tendencija imperije da namece vanjske vriejdnosti mogu se primjetiti vec od 350. godine n.e. Tijekom kasnijih stoljeca Krscanstvo prolazi kroz daljnu propadanje zbog nedovoljnog psiholoskog razumjevanja stvarnosti. Detaljne studije o historijskim razlozima za supresiju razvoja ljudske kognicije u nasoj civilizaciji su prijeko potrebne.
Najprije, krscanstvo je usvojilo grcko naslijedje filozofske misli i jezika. Ovo mu je omogucilo da razvije vlastitu filozofiju ali ali primalni I materijalisticki obrasci ovakvog jezika uvjetovali su odredjene limite koji su otezali komunikaciju izmedju krscanstva I drugih religioznih kultura kroz stoljeca.
Kristova poruka prosirila se obalama I uhodanim putevima rimskog carstva I to tek nakon krvavih progona I konacnog kompromisa sa rimskim pravom I zakonima. Rim se ustvari prilagodio prijetnji koju je nosilo krscanstvo prilagodjavanjem krscanstva svojim potrebama I kao rezultat Krscanska Crkva je poprimila rimske organizacione forme I adaptirala se na postojece drustvene institucije. Posljedica ovog procesa adaptacije je nasljedje rimskog legalnog razmisljanja u krscanstvu, ukljucjuci indiferentnost prema ljudskoj prirodi I njenim varijacijama.
Tako su dva heterogena sistema permanentno vezana u tolikoj mjeri da smo u kasnijim stoljecima zaboravili koliko su inicjalno ova dva sistema u stvari bila strana jedan drugom. U ovoj vezi preostale su unturanje nelogicnosti a rimski utjecaj lisio je krscanstvo dobrog dijela njegove primalno duboke psiholoske vrijednosti. Krscanska plemena koja su se razvijala pod razlicitim kulturnim uslovima poprimila su najrazlicitije forme tako da jednakost u okviru krscanstva ispostavila kao historijska nemogucnost.
Zapadna civilizacija tako je od pocetka osakacena ozbiljnim nedostatkom u oblasti koja je mozda najvaznija za zastitu drustva od razlicitih vrsta zla. Takva civilizacija razvila je formulacije u oblasti prava, bilo nacionalnog bilo gradjanskog odgovarajuce nerealnim I pojednostavljenim bicima. Takve formulacije daju malo vaznosti svim komponentama ljudske licnosti I velikim psiholoskim razlikama koje postoje u okviru vrste homo sapiensa. Tijekom mnogih stoljeca nije ni postojalo razumjevanje o odredjenim psiholoskim anomalijama koje se mogu uociti kod odredjenih individual. Cak ni tada kada su te anomalije uvjek iznova izazivale katastrofe.
Takava civilizacija bila je nedovoljno otporna prema zlu koje potjece iz sfrea nepristupacnih ljudskoj svjesti i koje zloupotrebljava ovaj veliki raskorak izmedju formalne odnosno pravne misli sa jedne strane i psiholoske realnosti sa druge.
U civilizacijskoj deficijenciji psiholoske kognicije, hiperaktivne individue pokretane svojim internim sumnjama o tome da su razliciti naci ce plodno tlo u nedovoljno razvijenoj savjesti drugih ljudi. Takve individue sanjaju o stjecanju vlasti nas svojom okolinom i drustvom koje ih okruzuje. Nazalost , u psiholoski ignorantnom drustvu ovi njihovi snovi cesto se i ostvaruju postajuci nocne more za druge ljude.

PSIHOLOGIJA

U 1870-tima dolazi do oluje. Zapocinje potraga za skrivenom istinom o ljudskoj prirodi i to kao svjetovni pokret baziran na bioloskom i medicinskom progresu sto znaci da je kognicija ovog pokreta proizisla iz sfere materijalnog. Od samog pocetka mnogi naucnici imali su viziju kako ce ova nova nauka u buducnosti biti najvaznija za dobrobit covjecanstva, za mir i red medju ljudima, Medjutim buduci da je ovakav pristup odbacio sva prijasnja znanja kao pripadajuca duhovnim sferama on je od pocetka bio jednostran i nedovoljan. Strucnjaci poput Ivana pavlova, Karla G. Jung-a , a i drugi vrlo brzo su uocili jednostranost takvog pristupa i pokusavali su ovo ispraviti sintezom novog sistema sa odbacenim znanjima. Medjutim pavlovu nije ni dozvoljeno da javnosti predoci svoje stavove.
Psihologija je jedina znanost u kojoj onaj koji promatra i promatrani pripadaju istoj vrsti .
Tako je vrlo lako moguce da se subjektivna greska podkrade prilikom procesa racionaliziranja i upotrebe maste i individualnih obicaja. Greska tada obicno sama sebe ugrize za rep, u zacaranom krugu sto dovodi do daljnjih problema izazvanih nedostatkom odgovarajuce udaljenosti izmedju promatraca i promatranog.
Neki su naucnici, poput behavioralista npr. pokusavali izbjeci ovu gresku pod svaku cijenu. To su cinili lisavanjem kognitivnih procesa u tolikoj mjeri da je malo toga na kraju ostalo. Medjutim, uspjeli su proizvesti prilicno unosnu disciplinu misli.

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Zadnja izmjena: Vitez od Nevera; ned jan 28, 2007 9:46 pm; ukupno mijenjano 2 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned jan 28, 2007 9:45 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
(PSIHOLOGIJA - nastavak)
Ovo je donjelo najveci napredak za osobe koje patile od raznih unutrasnjih anksioznosti a koje su u isto vrijeme nastojale srediti svoju licnost kroz samospoznaju i uopce znanje. Ukoliko su ove anksioznosti bile uzrokovane defektivnim odgojem tada je svakako uslijedio napredak a ovo je dovelo I do vaznih otkrica u ovoj oblasti. Medjutim kada je uzrok lezao u samoj ljudskoj prirodi ovakvim pristupom se uspostavila trajna tendencija deformacije razumjevanja psiholoskih fenomena.
U okviru psihologije, progres je na zalost prilicno ogranicen individualnim vrijednostima I prirodom samih prakticara. Takodjer je ovisan i o generalnoj drustvenoj klimi. Kad god je drustvo zasuznjeno i kada postoji privilegirana klasa psihologija je obicno prva nauka koja se nadje na udaru censure administrativnog tijela koje mora imati posljednju rijec o tome sto je naucna istina a sto ne.
Na srecu, zahvaljujuci radu vrsnih pojedinaca, naucne discipline postoje i razvijaju se unatoc ovakvim poteskocama. Mnogi istrazivaci popunjavaju rupe sa detaljnim podacima koji uvjek sluze za korekciju inicijalnih ideja. Djecje bolesti svake nove nauke su prije svega nedostatak opceg poretka i sinteze a ovo se cesto desava zbog tendencije da se u okviru oblasti vrsi dodatna podjela prema individualnim skolama misli. Zbog ovoga onda dolazi do limitiranja na ustrb manje zastupljenih pristupa.
Direktne obzervacije do kojih terapeuti dolaze prilikom svakodnevnog rada su puno znacajniji instrument za formiranje naucnog razumjevanja I za razvijanje jezika savremene psihologije, od bilo kakavih akademskih eksperimenata ili laboratorijskih poduhvata. Na kraju krajeva , zivot uvjek manifestira najrazlicitije uvjete , bilo da su oni udobni ili tragicni, a ovi uvjeti onda cine zivotnu situaciju ljudske individue koju je gotovo nemoguce reproducirati u laboratoriji. Ova knjiga nastala je zahvaljujuci istrazivanjima na “terenu” .

Iskustvo uci psihologa na koji nacin efektivno i brzo mapirati zivot individue, otkriti uzroke koji su uvjetovali razvoj njene licnosti i njenog ponasanja.
Tako nas um moze rekonstruirati faktore koji na njega utjecu iako on sam nije svjestan tih istih faktora. Kada ovo cinimo u pravilu se ne sluzimo naturalnom strukturom koncepta koja se cesto naziva „zdrav razum“ a koja se zasniva na javnom misljenju odnosno uvriejzenom sudu veceg broja individua. Umjesto toga sluzimo se kategorijama koje us onoliko objektivne koliko je to moguce postici. Psiholozi koriste konceptualni jezik sa opisima fenomena koji su neovisni od bilo kakvih opcih zamisli i ovo je u praksi orudje od neprocjenjive vaznosti. U praksi se ovo cesto pretvara u klinicki sleng radije negoli sofisticirani naucni jezik koji bi nam vise prilicio kao profesionalcima.
Mozemo povuci paralelu izmedju ovog konceptualnog jezika i matematickih simbola: Vrlo cesto, samo jedno grcko slovo predstavlja citav niz matematickih operacija i ovo svaki matematicar prepozna onog momenta kada ugleda takvo slovo.

OBJEKTIVNI JEZIK
U kategoriji psiholoske objektivnosti, kognicija i misao su zasnovane na istim metodoloskim i logickim principima koji su se pokazali validni u svim drugim prirodnim znanostima. U isto vrijeme, iako se sasvim drzimo ovih principa nastojimo imati sto otvoreniji pogled sa kojeg je moguce naslutiti postojanje tzv. natprirodnih fenomena. Prihvatanje postojanja ovakvih fenomena je nuznost ukoliko zelimo da nas jezik psiholoskih koncepta zadrzi objektivnu strukturu.
Kada odredjuje svoju osobnu licnost, covijek ima tendenciju da iz svoje svijesti potiskuje sve asocijacije koje indiciraju vanjsko kondicioniranje njegovog pogleda na svijet I njegovog ponasanja. Narucito mladi ljudi zele vjerovati das u slobodno dosli do svojih namjera i odluka, u isto vrijeme, iskusan psiho analiticar moze lako identificirati vanjski uticaj koji uzrokuje ovakve misli, namjere i odluke. Veliki dio ovog kondicioniranj je skriven jos od naseg djetinjstva, iako nas pamcenje sluzi isuvise slabo da bismo jasno pamtili takve utjecaje, obicno nosimo rezultate ovakvih iskustava sa sobom kroz cijeli zivot.
Sto je bolje nase razumjevanje uzrocnih mehanizama ljudske licnosti jasnije nam je da je ljudskost dio drustva i prirode. Kada nas obuzme humani sentiment pitamo se da li ovdje zaista nema mjesta za slobodu, za Purushu. ( napomena urednika : iz sanskirta – rijec koja bukvalno znaci “covjek” ali obicno podrazumjeva tzv. idealnog covjeka, nase vise Ja koje se krije unutra. Termin Purusha je cesto upotrebljavan u ezotericnoj filozofiji da bi izrazio Duh ili vjecni individualni entitet univerzuma, Solarnog Sistema ili samog covjeka. Rijec Purusa dolazi od glagola pri- sto znaci ispuniti, uciniti cijelim, ustoliciti. To je jedna od dvije krajnje realnosti Sankhya filozofije. Bozansko ja, apsolutna realnost, cista svijest )
Sto vise napredujemo u umjetnosti razumjevanja ljudskih uzroka bice nam lakse osloboditi ljudsku licnost od toksicnih efekata kondicioniranja koje je bespotrebno ogranicilo njenu slobodu za pravo razumjevanje i odgovarajuce donosenje odluka.
Ako u ovom procesu podlegnemo iskusenju da upotrebimo prirodnu strukturu psiholoskih koncepta bicemo u stanju dati jedino neproduktivni savjet koji je nas pacijen savsim sigurno vec cuo i koji mu nikada nije pomogao da se oslobodi od svog problema.

Svakodnevni, obicni, psiholoski, drustveni i moralni pogled na svijet je product covjecjeg razvoja u okviru drustva uvjek pod utjecajem odredjenih prijetnji. Te prijetnje su kako filogeneticka instinktivna komponenta tako i odgoj koji nam pruza familija I okolina. Nitko se ne moze razviti a da nije bio pod utjecajem drugih ljudi i njihove osobnosti, ili da nije bio pod utjecajem vrijednosti ugraviranih u njegovu civilizaciju odnosno njegove moralne i religiozne tradicije. To je razlog zbog kojeg pogled ljudi na prirodni svijet ne moze biti ni ni dovoljno univerzalan ni dovoljno istinit. Razlike medju individuama ili nacijama su proizvod kako nasljedjenih stanja tako i ontogeneze licnosti ( napomena urednika: Ontogenija ili morfogeneza opisuje podrijetlo i razvoj organizma od oplodjene jajne stanice do njegove zrele forme i predstavlja disciplinu biologije).

Takodjer je znacajno da glavne vrijednosti ovog ljudskog pogleda na svijet imaju uglavnom iste karakterisitike unatoc velikim razlikama u vremenu, rasi I civilizaciji. Ovaj dio pogleda na svijet sasvim ocevidno proizlazi iz prirode nase vrste I prirodnog iskustva ljudskih drustava koja su dostigla potreban civilizacijski nivo, Rafiniranosti bazirane na litrearnim vrijednostima ili filozofskim odnosno moralnim refleksijama se naravno razlikuju ali u globalu uvjek imaju tendenciju da unificiraju prirodni konceptualni jezik razlicitih civilizacija i razlicitih era. Tako ljudi sa humanistickim obrazovanjem cesto misle da su mudri.
Mi cemo nastojati da postujemo mudrost tog “zdravog razuma”.
Medjutim savjestan psiholog mora se upitati slijedece:
Cak i kada je prirodni pogled na svijet rafiniran da li on zaista odrazava realnost na pravi nacin? Ili mozda odrazava samo percepciju nase vrste?
Do koje mjere se mozemona njega oslanjati kao na osnovnu bazu za nase odluke u individualnom, drustvenom I politickom zivotu?

Iskustvo nas uci, prije svega, da ovaj prirodni pogled na svijet ima stalne i upadljive tendencije ka deformaciji koje diktiraju nase instinktivne i emotivne karakteristike.
Pored toga, nas rad suocio nas je sa mnogim fenomenima koji se ne mogu razumjeti iskljucivo upotrebom prirodnog jezika. I tako objektivni naucnicki jezik koji je u stanju analizirati bit fenomena potsaje orudje od neprocjenjive vaznosti.

Sad kada smo objasnili pozadinu cijelog problema, pokusat cemo nabrojati najvaznije tendencije za deformiranje realnosti te ostale nedovoljnosti prirodnog ljudskog pogleda na svijet.

One emotivne karakteristike koje su prirodna komponenta ljudske licnosti nikada nisu adekvatne realnosti koju ta licnost i iskusi. Ovo je rezultat kako naseg instinkta tako I nekih uobicajenih gresaka u nasem odgoju. Upravo zbog toga najveci dio filozofske i religiozne tradicije savjetuje obuzdavanje nasih emocija kako bismo mogli dostici sto precizniji pogled na nasu realnost.

Prirodni pogled na svijet takodjer karakterizira slicna emotivna tendencija da nasa misljenja obojimo moralnim sudovima, a ovi sudovi su nekada u tolikoj mjeri negativni das u eksploziovni. Kada druga individual pokazuje ponasanje koje mi smatramo za “lose” tada obicno donosimo sud o njihovoj negativnoj namjeri, umjesto da pokusamo razumjeti psiholoske uvjete koji su doveli do takvog ponasanja, i koji takvu osobu cine da misli da se ponasa sasvim ispravno.
Dakle bilo kakva moralizirajuca interpretacija minornih psihopatoloskih fenomena je pogresna i uglavnom vodi ka velikom broju nesretnih posljedica. To je i razlog zasto cemo se u ovom djelu cesto vracati ovoj cinjenici.

Slijedeci defekt u prirodnom pogledu na svijet je nedostatak univerzalnosti. U svakom drustvu odredjeni postotak ljudi razvija pogled na svijet koji je znatno razlicit od pogleda koji ima vecina. Uzroci ovakvih aberacija nisu kavalitativno jedinstveni I razmatrat cemo ih do detalja u cetvrtom poglavlju ove knjige.

Uz ovo postoji jes jedan nedostatak u prirodnom pogledu na svijet a to je limitiransot njegove primjenjivosti. Euklidova geometrija bila bi dovoljna za tehnicku rekonstrukciju naseg svijeta kao i za put do mjeseca I najblizih planeta. Samo u slucuaju kada zelimo zaviriti u unutrasnjost atoma ili van naseg suncevog sistema trebat cemo geometriju ciji su aksiomi manje prirodni od Euklidove geometrije. Prosjecna osoba se obicno nikad I ne susretne sa fenomenima koji se ne mogu objasniti Euklidovom geometrijom.
Savka osoba se u tijeku svog zivota mora suociti sa odredjenim problemima. Posto je razumjevanje istinskih operativnih faktora van njegovog prirodnog pogleda na svijet on se generalno mora oslanjati I na emocije, intuiciju i potragu za srecom.
Kad god se susretnemo sa osobom ciji se osobni pogled na svijet razvio pod atipicnim uvjetima obicno dodnosimo moralni sud o takvoj osobi u ime naseg tipicnog pogleda na svijet. Ukratko, kad god se u igri pojavi neki neidentificirani psihopatoloski faktor, prirodni ljudski pogled na svijet nije vise primjenjiv.

Vrlo cesto srecemo se sa razumnim ljudima koji imaju dobro razvijen prirodni pogled na svijet glede psiholoskih, drustvenih i moralnih faktora, a cesto rafiniran kroz literarne utjecaje, religijske odluke I filozofske refleksije. Ovakve osobe imaju naglasenu tendenciju da precjenjuju vrijednost njihovog pogleda na svijet I da se ponasaju kao da je takav pogled na svijet objektivna baza za sudjenje o drugim ljudima. Obicno ne uzimaju u obzir cinjenicu da ovakav sistem razumjevanja ljudi mozda moze biti pogresan, bas zato sto je nedovoljno objektivan. Ovaka stav mogli bismo nazvati “egoizam prirodnog pogleda na svijet”. Radi se najmanje opasnom obliku egoizma, koji nije nista drugo nego precjenjivanje razumjevanja i obicno sadrzi vjecne vrijednosti ljudskog iskustva.

U danasnje doba medjutim svijetu prijeti fenomen koji se ne moze razumjeti niti opisati pomocu koncepta takvog prirodnog jezika, tako ova vrsta egoizma postaje vrlo opasan faktor koji onemogucva odgovarajuce protumjere. Razvijanje i populariziranje objektivnog psiholoskog pogleda na svijet bi moglo znacajno doprinjeti suprotstavljanju zlu kroz razumnu akciju i odgovarajuce kontra mjere.

Objektivni psiholoski jezik baziran na zrelim filozofskim kriterijima mora zadovoljavati uvjete svojih teorijskih osnova i mora bit u stanju zadovoljiti kako potrenbe individue tako i makrosocijalne potrebe.
Takodjer bi morao biti formiran na osnovi bioloske realnosti i biti produzetak analognim konceptualnim jezicima vec definiranim od starne starijih prirodnih znanosti, narucito medicine. Njegov domet se mora nositi sa svim cinjenicama i fenomenima koje uvjetuju kognitivni bioloski faktori sto prirodni jezik dosad nije bio u stanju.
Uoblicavanje takvog jezika je daleko od individualnih moci pojedinacnog naucnika i u stvari je postepen process koji se odvija kroz doprinos mnogih istrazivaca i sazrijeva do tocke kada se moze organizirati uz filozofsko nadgledanje. Ovakav poduhvat bi jako doprinjeo razvoju svih bio-humanistickih I drustvenih znanosti jer bi ih oslobodio ogranicenja i tendencija ka pogreskama koje donosi utjecaj prirodnog jezika psiholoske imaginacije, narucito kad je on kombiniran sa jakom komponentom egoizma..
Vecina pitanja kojima se ova knjiga bavi su sasvim van domasaja prirodnog jezika. Peto poglavlje bavi se makrosocijalnim fenomenom koji je nas uobicajeni naucni jezik ucino sasvim neadekvatnim. Razumjevanje ovih fenomena zahtjeva stalno odvajanje od takvog metoda razmisljanja I upotrebu najobjektivnijeg sistema koji je moguc.

Baveci se ovim problemima autor se polako upoznao sa pogledom na realnost koji se odvaja od gore navedenih metoda razmislajnja. Ovakav pistup se pokazao kao najbolji moguci ne samo u ekonomskom smislu odnosno u vezi sa ulozenim naporom i vremenom nego takodjer osigurava zastitu uma od prirodnog egoizma i prenaglasene emotivnosti.

U vezi sa ovim pitanjima, svaki istrazivac je prosao kroz svoj vlastiti period krize I frustracije kada je postalo ocevidno da su koncepti na koje se do tada oslanjao u ovom slucaju neupotrebljivi. Tocna hipoteza formulirana naucno prepravljenim prirodnim jezikom nije mogla naci potporu u cinjenicama i preliminarnim statistickim kalkulacijama. U isto vrijeme elaboriranje koncepta koji su bolje upotrebljivi za istrazivanje realnosti pokazalo se jako teskim jer na kraju krajeva problem kojim s ebavimo sapada u znanost koja je jos uvjek u svom razvoju.
Da bismo sve ovo prezivjeli morali smo se pomiriti sa osjecajem “neznanja” kakav prilic svakom filozofu. Svaka znanost radja se u prostoru u kojem ne postoji popularno zmaisljanje koje moramo potpuno prevazici i ostaviti iza sebe. U ovom slucaju ovaj process je morao biti narucito radikalan- morali smo se otisnuti u podrucje sistematske analize cinjenica koje smo mogli vidjeti i iskusiti u do kraja otjelotvorenoj manifestaciji makrosocijalnog zla., vodjeni pravilima znanstvene metodologije. Ovog smo se morali pridrzavati unatoc nevjerovatnim uvjetima koji sun as okruzivali I unatoc nasim vlastitim ljudskim licnostima.
Vrlo malo od nas koji smo krenuli ovim putem je doslo I do njegovog kraja jer se veliki broj povukao tijekom ovog perioda frustracije.
Neki su se fokusirali na pojedinacno pitanje fascinirani njegovom naucnom vrijednoscu I uronili u detaljna ispitivanja. Njihova dostignuca su prisutna u ovom djelu. Drugi su odustali suoceni sa znanstvenim problemima, osobnim poteskocama, strahom dace biti otkriveni od strane vlasti.
Citajuci ovu knjigu citaoc ce se susresti sa istim problemima ali u nesto manjoj mjeri. Moze mu se uciniti i das mo postupili nepravedno zbog nasg nastojanja da ostavimo iza sebe veliki dio nase prijasnje konceptualizacije, zbog nase odluke da je prirodni pogled na svijet nedostatan i zbog nase procjene o suvisnosti emotivnog uplitanja. Zato trazim od citaoca da private ove uznemirujuce osjecaje u duhu ljubavi prema znanju i u duhu iskupljujuce vrijednosti tog istog znanja.
Ovbo sam morao objasniti do detalja da bi citaoc stekao pravu predstavu o jeziku kojim je ovo djelo pisano. Pokusao sam pristupiti materiji na takav nacin da ne gubim dodir sa svijetom objektivnih koncepta a da u isto vrijeme budem razumljiv ne samo uskom krugu specijalista nego i siroj publici. Naravno buduci iskusni psiholog mogu predvidjeti d ace neki citatelji odbaciti naucne podatke koje ovaj rad sadrzi osjecajuci direktan napad na prirodnu mudrost svojih zivotnih iskustava.

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned feb 11, 2007 6:33 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet mar 30, 2006 11:32 pm
Postovi: 702
Lokacija: Forbidden Island
Ljudska Individua

Kada je August Comte ( 1798-1857, Francuski filozof pozitivizma, izumio termin “sociologija” da bio dao ime znanosti koju je osnovao Saint-Simone. Po Comte-u univerzalni zakon djeluje na sve nauke I on ovaj zakon naziva “zakon tri faze”. Prema njemu drustvo prolazi kroz tri faze- Teolosku, Metafizicku I na kraju Naucnu. Naucnu fazu Compte naziva pozitivnom. Dalje on tvrdi da postoji sljedeci univerzalni zakon koji naziva “Enciklopedijski zakon”. Kombinirajuci ove zakone Comte je razvio sistematsku I hijerarhijsku klasifikaciju svih znanosti, ukljucujuci neorgansku fiziku I organsku fiziku, Comete je sociologiju vidio kao posljednju I najvecu od svih znanosti, kao znanost koja ce objediniti sve ostale nauke, integrirati vsa njihova dostignuca u kohezivnu cijelinu.[opaska urednika])
pokusao osnovati novu sociologiju tijekom ranog devetnaestog stoljeca, dakle znatno prje nego je rodjena moderna psihologija, prva misterija sa kojom se suocio a koju nikako nije mogao rijesiti bio je problem covjeka. Ukoliko je odbacio previse pojednostavljena objasnjenja o ljudskoj prirodi Katolicke Crkve onda ne bi ostalo nista osim tradicionalnih shema za razumjevanje licnosti koje su izvedene iz poznatih drustvenih uvjeta. Da bi kreirao svoju novu znanost morao je dakle izbjeci ovaj problem.
I tako, on je prihvatio da je osnovna stanica drustva familija, koju je puno lakse karakterizirati i tretirati kao elementarni model drustvenih relacija.
Ovo konfrontiranje sa problemima koji su u to doba bili nerjesivi moglo se izbjeci jezikom razumljivih concepta. Nesto kasnije J.S. Mill (1806-1873, Engleski filozof i politicki ekonomist . Zalaze se za utilitarianstvo, eticku teoriju koju je izumio njegov kum Jeremy Bentham. Dok je bio clan parlamenta, Mill je savjetovao uvodjenje olaksica Irskoj, prvi je trazio pravo glasa za zene. U svom djelu „Razmisljanja o zastupnickoj vladi“ Mill poziva na razlicite reforme parlamenta i glasovanja, narucito inzistira na proporcionalnom zastupanju, jednom glasu i pravima sufrazetkinja. Ingeniozno, on smatra da cak i pogresna uvjerenja imaju vrijednost jer kroz suprotstavljanje pogresnim uvjerenjima oni koji imaju prava ista uscvrscuju. Bez da imamo priliku da svoja uvjerenja branimo, ona postaju mrtva i zaboravljamo zasto smo ih upce imali – smatra Mills) ukazuje na nedovoljnosti psihoploske kognicije i uloge individua. Tek u danasnje vrijeme se sociologija uspjesno nosi sa razlicitostima i to kroz ucvrscivanje naucnih temelja. Ovo se narucito odnosi na dostignuca iz psihologije , nauke koja tretira individuu kao osnovni objekt promatranja. Restruktuiranje objektivnog psiholoskog jezika ce s vremenom dozvoliti sociologiji da postane naucna disciplina koja odrazava socijalnu realnost sa odgvoarajucom objektivnoscu i paznjom za detalje, a ovo ce biti osnova za prakticnu akciju. Na kraju krajeva, upravo covjek je osnovna jedinica drustva, zajedno sa cijelom kompleksnosti koju njegova ljudska licnost podrazumjeva.

Da bismo mogli shavtiti funkcioniranje slozenog organizma, u medicini zapocinjemo sa citologijom, naukom o strukturi i funkciji stnaica. Ukoliko zelimo razumjeti zakone koji vladaju socijalnim zivotom, na isti nacin moramo prvo razumjeti individualno ljudsko bice, njegovu fiziolosku i psiholosku prirodu te u potpunosti prihvatiti kvalitet i obim razlika, narucito onih psiholoskih.
Doktrinarni i propagandisticki Sovjetski sistem sadrzi karakteristicnu ugradjenu kontradikciju a nadamo se da ce njeni uzroci biti shvaceni do kraja ove knjige. Covjekovo zivotinjsko podrijetlo ovdje je prihvaceno kao osnova materijalistickog pogleda na svijet. U isto vrijeme ovakav pogled na svijet zanemaruje cinejnicu da covijek ima i instinkte, sto je u stvari i karakteristika zivotinja. Nosioci ovakvih stavova , ukoliko ih suocite sa posebno problematicnim pitanjima, ce priznati da covjek sadrzi odredjeni nivo ovakvog filogenetickog nasljedja, medjutim sprijecit ce publikaciju bilo kakvog rada koji se bavim ovim osnovnim fenomenom psihologije.
(pogledati :’Nered u Psihijatriji’ – interview sa Robertom van Vorenom , generalnim skeretarom Zenevske inicijative u psihijatriji, objavljen u holandskim novinama De Volkskrant u Kolovozu, 1997 a u kojem kaze: “od 1950 sovjetska psihijatrija ne samo da tapka u mjestu nego je cak otisla unazad. Apsolutno nista se tamo nije promjenilo. Vecina ruskih psihijatara nikad se ne bi mogla zaposliti na zapadu. Tamo se jos uvjek primjenjuju metodi lijecenja o kojima na zapadu vise ne mozete ni pricati.“ [opaska urednika])

Da bismo razumjeli ljudski rod, moramo se opskrbiti osnovnim razumjevanjem ljudskog instinktivnog supstrata i odati priznanje njegovoj ulozi kako u ljudskom individualnom zivotu tako i u ljudskim drustvima. Ova uloga ljudskih instinkata cesto prolazi neprimjecena buduci da su nase instinktivne reakcije toliko ocigledne i toliko se uzimaju zdravo za gotovo.
Ljudski instinktivni substrat ima nesto drukciju biolosku strukturu od zivotinjskog. Energetski govoreci postao je manje dinamican a vise plastican, dakle nije vise glavni upravljac ponasanja. Postao je receptivniji konrolama rezoniranja.
Upravo ova filogeneticki razvijena baza za nasa iskustva je ono sto individuama dozvoljava da razviju svoje osjecaje i drustvene veze, ono sto nam omogucava da intuitivno osjetimo psiholosko stanje kao i individualnu odnosno drustvenu psiholosku realnost. Na isti nacin nam je moguce razumjeti ljudske obicaje i moralne vriejdnosti. Od djetinjstva ovaj instinktivni substrat stimulira razne aktivnosti koje imaju za cilj razvijanje visih funkcija uma. Drugim rijecima, nas instinkt je nas prvi ucitelj, kojeg nosimo sa sobom cijelog zivota. Odgovarajuce podizanje dijece nije dakle limitirano na ucenje mladih osoba da kontroliraju pretjerano nasilne reakcije svog instinktivnog emotivizma, ono se takodjer sastoji u ucenju mladih ljudi da postuju mudrost prirode koja je sadrzana u i koja govri kroz njihovo instinktivno naslijedje.
Ovaj instinktivni substrat sadrzi biopsiholoski razvoj vrijedan milione godina kao rezultat zivotnih uvjeta nase vrste. Dakle nije i ne moze biti savrsena kreacija. Dobro znane slabosti ljudske prirode i greske u prirodnoj percepciji te razumjevanju realnosti su tako kondicionirane na filogenetickom nivou kroz milenijume (Konrad Lorenz –Evolucija i modifikacija ponasanja 1965.; O agresiji 1966; Studije zivotinjskog i ljudskog ponasanja, Volumen I 1970, Volumen II 1971, Iza ogledala, Prirodna nauka ljudske vrste: Uvod u komparativno istrazivanje ponasanja – ruski manuskript (1944-1948). Lorenz se prikljucio nazistickoj partiji 1938 i prihvatio mjesto sefa katedre pod nacistickim rezimom. Njegove naucne publikacije iz tog doba umrljane su optuzbama da je njegov naucni rad obojen simpatijama prema nacizmu. Prilikom primanja Nobelove nagrade ispricao se za svoju publikaciju iz 1940. koja je ukljucila Nacisticki pogled na svijet, tada je rekao kako se „vecina pristojnih naucnika tog doba, poput mene, za jedno kratko vrijeme nadala da ce iz Nacizma proizaci dobro a zatim se uzasnuti ogradili od njega“. Izgleda sasvim vjerovatno da su Lorenzove ideje o nasljednoj bazi za obrasce ponasanja fino posluzile Nacistickim vlastima ali ne postoje dokazi da je Lorenzov eksperimanetalni rad bio inspiriran ili pod utjecajem nacistickih ideja. [Opaska urednika]).

Zajednicki supstrat psihologije omogucio je ljudima da tijekom stoljeca i civilizacija razviju koncepte humanosti, drustvene kocepte i moralne vrijednosti koji uglavnom dijele iste vrijednosti.
Inter-epohalne i medju-rasne varijacije u ovoj oblasti su zapanjujuce minimalne u usporedbi sa razlikama izmedju osoba ciji je instintivni humani substrat normalan i osoba koje pokazuju instinktivni bio-psiholoski defekt, cak i kada se radi o pripadnicima iste rase i civilizacije.
Ovoj razlici cemo se uvjek iznova vracati jer se upravo na njoj baziraju problemi kojima se ova knjiga bavi.
Covjek zivi u grupama jos od predhistorije te se njegov incstiktivni supstrat uoblicio u takvoj grupnoj vezi. Potreba za odgovarajucom internalnom strukturom jednakosti. Stremljenje da se dostigne zasluzna uloga u okviru te strukture. Sve to je inkodirano na ovom nivou. U konacnoj analizi, nas instinkt za samoodrzanjem uvjek ima rivala u drugom osjecaju- dobrobit drustva zahtjeva da se zrtvujemo, ponekad se radi o krajnjim zrtvama – kao sto je zivot. U isto vrijeme valja naglasiti da ako volimo covjeka, onda vise nego ista moramo voljeti nejgov ljudski instinkt.
Nas elan za kontrolu bilo koga tko je opasan bilo za nas bilo za nasu grupu je toliko primalan i gotovo refleksno uvjetovan tako da nema sumnje da je enkodiran na instinktivnom nivou. Medjutim, nas instinkt ne pravi razliku izmedju ponasanja koje je motivirano jednostavnom ljudskom greskom i ponasanja koje pokazuju individue koje posjeduju odredjene patoloske devijacije, Sta vise nase instinktivno osudjivanje bilo kakvog izdvajanja takvih individua onemogucava tendenciju prirode da eleiminira bioloski ili psiholoski defektne individue.
Izgleda, dakle da je nasa tendencija da cinimo gresku koja omogucava cvjetanje zla kondicionirana na instinktivnom nivou.
Na tom istom nivou, kao sto smo vec rekli postoje i razlike medju normalnim ljudskim individuama, a ove razlike zatim uvjetuju formiranje njihovih karaktera, pogleda na svijet i stavova.. Primarne razlike postoje u bio-psiholoskom dinamizmu ovog supstrata dok su razlike u njegovom sadrzaju sekundarne. Tako kod nekih ljudi vitalni instinkt ima premoc nad psihologijom dok kod nekih instinkt lako prepusta kontrolu razumu,
Takodjer se cini da neki ljudi imaju nesto bogatije i nesto subtilnije instinktivno nasljedje od drugih. Razlike u ovom nasljedju medjutim, javljaju se u vrlo sitnom postotku ljudske populacije, i mi taj postaotak vidimo kao kavlitativno patoloski. Moramo obratiti duznu paznju ovakvim anomalijam jer one sudjeluju u genezi zla koju zelimo razumjeti sto sveobuhvatnije.
Zahvaljujuci drustvenim i roditeljskim utjecajima tijekom odgoja dolazi do uspostavljanja nesto suptilnije strukture koja se nadogradjuje na nas instinktivni substrat. S vremenom ova struktura postaje sve uocljivija komponenta nase licnosti i cini njenu integralnu komponentu. Ova komponenta je instrument za nasu vezu sa drustvom i pedagozi vode racuna da se ona pravilno razvije te kasnije psiholozima ona cini osnovni parametar u procjenjivanju individue. I pedagozi i psiholozi, potpuno su nemocni kada je procers formacije ove komponente negativno pogodjen defektivnim instinktivnim substratom.

_________________
" Vrlo cesto Vitez je porazen jer je sluzio Djavolu svim svojim srcem dok je iskreno ali pogresno vjerovao da sluzi Kristu."
(Mouravijeff- Gnosis)


http://knightofthestorms.blogspot.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet feb 16, 2007 5:57 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Kako sam već napisao u temi "Tibetanske vježbe", jučer sam pročitao dodatak o Zdravlju iz Jutarnjeg Lista. Osim Tibetanaca, ima članak o maltretiranju ljudi na poslu, ucjenjivanju i slično. Dali su karakteristike tih "šefova" koji iskorištavaju, gaze i maltretiraju ljude "ispod" sebe ( koji se daju maltretirati jer misle da nemaju drugog izbora ) i SVE te karakteristike su ISTE kao i kod psihopata!!!

Hehe, u stvari - to je to. Većina takvih su psihopate i nažalost, iskorištavaju, maltretiraju i gaze ljude koji im se nađu na putu. Naravno, one slabije... jer poneki i vrate neki udarac natrag... hehe. :twisted:

Dakle - ipak malo po malo - sve je više članaka u javnosti o svim ovim stvarima o kojima se bavimo na forumu.

Ipak se kreće!!!

=D>

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri feb 28, 2007 10:00 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri maj 24, 2006 8:12 pm
Postovi: 1517
Da nastavimo sa ovom temom. 8) Pa, da li je u redu da zaostajemo za „Jutarnjim listom“ :wink:
=============

III POGLAVLJE
HISTEROIDNI CIKLUS


Otkad postoje ljudske zajednice i otkad je civilizacija stvorena na našem globusu, ljudi su čeznuli za srećnim vremenima, ispunjenim spokojem i pravdom u kojima bi svakome bilo dopušteno da uzgaja svoje stado, traga za bogatim dolinama, obrađuje zemlju, iskopava blago ili gradi kuće i palate. Čovek žudi za mirom, žudi da uživa u blagodetima dobara, koja su prikupile prethodne generacije i da ponosno posmatra razvoj budućnosti koju je stvorio. Bilo bi lepo u međuvremenu točiti vino ili medovinu. On bi voleo da luta okolo, da upoznaje druge zemlje i ljude ili uživa u nebu posutom zvezdama na istoku, u bojama prirode, licima i odeći žena. On bi takođe želeo da pokrene svoju imaginaciju i učini svoje ime besmrtnim u delima umetnosti, bilo izvajanim u mermeru ili ovekovečenim u mitu i poeziji.

Od pamtiveka čovek je sanjao o životu u kome bi naprezanje uma ili mišića bilo prekinuto zasluženim odmorom. On bi želeo da nauči zakone prirode, tako da može da ovlada njome i iskoristi njena blaga. Čovek je koristio prirodnu snagu životinja da bi učinio da se ostvare njegovi snovi, a kada to ne bi zadovoljilo njegove potrebe, okretao bi se u tu svrhu svojoj sopstvenoj vrsti, lišavajuči druge ljude njihove ljudskosti, jednostavno jer je bio moćniji.

Snovi o srećnom i mirnom životu tako daju podsticaj da sa vlada nad drugima: sila koja izopačuje um čoveka. To je razlog zašto se ljudski snovi o sreći nisu ostvarivali tokom istorije. Hedonistički pogled na „sreću“ sadrži seme nesreće i hrani čitav ciklus, tako da dobra vremena rađaju loša, što povratno uzrokuje patnju i mentalni napor, koji proizvodi dobro opažanje, moderaciju i izvesnu količinu psiholoških znanja, sve one moći koje služe da ponovo izgrade srećnije uslove za život.

Tokom srećnih vremena ljudi progresivno gube uvid u potrebu za refleksijom, introspekcijom, znanjima o drugima i razumevanju složenih zakona života. Da li je vredno razmišljanje o ljudskim karakteristikama i slabostima, bilo sopstvenim ili nekog drugog? Možemo li razumeti kreativni smisao patnje koju nismo sami podneli, umesto da krenemo lakšim putem i optužimo žrtvu? Svaki suvišan mentalni napor izgleda kao besmislena borba, ako su radosti života lako dostupne. Pametan, liberalan i veseo pojedinac je dobar igrač; dalekovida osoba, koja predviđa užasne ishode, postaje kvarilac raspoloženja i mutljivac.

Opažanje istine o realnom okruženju, posebno razumevanje ljudske prirode i njenih vrednosti prestaje da bude vrlina tokom takozvanih srećnih vremena; misaoni ljudi, koji sumnjaju, bivaju proglašeni nametljivcima koji ne mogu dopustiti da dobro traje. Povratno, ovo vodi do osiromašenja u pogledu psiholoških znanja, sposobnosti da se napravi razlika između karakteristika ljudske prirode i ličnosti i sposobnosti da se um kreativno oblikuje. Kult moći potkopava te mentalne vrednosti tako suštinski važne za održanje reda i zakona na nenasilan način. Bogaćenje nacije ili ograničavanje njenog psihološkog sveta se može posmatrati kao indikator da li će budućnost biti dobra ili ne.

Tokom „dobrih“ vremena potraga za istinom postaje neugodna, jer otkriva neprijatne činjenice. Bolje je misliti o lakšim i prijatnijim stvarima. Nesvesno uklanjanje podataka, koji jesu ili izgledaju nepodesni, postepeno prerasta u naviku i postaje običaj, masovno prihvaćen od društva. Problem je da svaki proces mišljenja, baziran na tako okrnjenim informacijama, nikako ne može voditi do tačnih zaključaka; on pre vodi do podsvesnog zamenjivanja neprijatnih sudova prijatnijim, približavajući se na taj način granicama psihopatologije.

Takvi periodi puni zadovoljstva za jednu grupu ljudi – često utemeljeni na nepravdi nad nekom drugim ljudima ili nacijama – počinju da guše sposobnost za individualnu i društvenu svest; podsvesni faktori preuzimaju presudnu ulogu u životu. Takva zajednica, već inficirana histeroidnim stanjem, posmatra svako opažanje neprijatne istine kao znak „širenja zla“. J.G. Herderov ledeni breg je potopljen u moru krivotvorenog nesvesnog; samo vrh brega je vidljiv iznad talasa života. Katastrofa čeka iza kulisa. U takvim vremenima sposobnost za logičko i disciplinovano mišljenje počinje da bledi. Kada zajednica izgubi sposobnost za psihološku razboritost i moralnu kritičnost, proces generiranja zla je pojačan u svakom segmentu društva, bilo individualan ili socijalan, dok se sve ne vrati na „loša“ vremena.

Mi već znamo da u svakoj zajednici živi izvestan procenat ljudi sa psihološkim devijacijama, izazvanim različitim urođenim ili stečenim faktorima, koji proizvode anomalije u percepciji, mišljenju i karakteru. Mnogi takvi ljudi pokušavaju da ispolje smisao svojih devijantnih života socijalnom hiperaktivnošću. Oni kreiraju svoje sopstvene mitove i ideologije kompenzacije i pokazuju tendenciju da egoistično insinuiraju drugima da je njihova sopstvena devijantna percepcija i ciljevi, koji iz nje proizilaze, superiorna.

Ukoliko vrednosti bezbrižnosti „dobrog života“ kroz nekoliko generacija rezultiraju socijalnim nedostatkom u pogledu psiholoških veština i moralne kritičnosti, to utire put patološkim smutljivcima, podmuklim šarmerima i primitivnim varalicama da deluju i podstaknu proces stvaranja zla. Oni su suštinski faktor u njegovoj sintezi. U sledećem poglavlju nameravam da uverim čitaoce da je učešće patoloških faktora, toliko potcenjeno u društvenim naukama, zajednički faktor u začetku zla.

Takva vremena, kojih se mnogi ljudi kasnije sećaju kao „dobrih starih vremena“, na taj način formiraju osnovu za kasniju tragediju zbog progresivnog opadanja morala, intelekta i ličnih vrednosti, koje stvara ere kao za vreme Raspućina.

Ovo predstavlja kratak opis uzročnog delovanja realnosti, koji ni na koji način ne protivreči teološkom poimanju smisla kauzalnosti. Loša vremena nisu samo rezultat hedonističke regresije u prošlosti; ona treba da ispune istorijsku svrhu.

Patnja, naprezanje i mentalna aktivnost tokom vremena jada vode do progresivne, uglavnom pojačane obnove izgubljenih vrednosti, što rezultira ljudskim progresom. Na žalost nama i dalje nedostaje dovoljno filozofsko razumevanje za ovu međuzavisnost i teološki pogled na stvari. Čini se da su proroci videli mnogo jasnije u svetlu zakona kreacije, nego E.S. Rusel, R. B. Brajtvejt, Dž. Samerhof i drugi koji su se bavili ovim pitanjem.

Kada nastanu loša vremena i ljude smlavi neumerenost zla, oni moraju da prikupe sve svoje fizičke i mentalne snage, da bi se borili za egzistenciju i sačuvali zdrav razum. Potraga za nekim putem koji spašava od teškoća i opasnosti obnavlja dugo zakopane moći uzdržavanja. Ovakvi ljudi imaju prvobitnu nameru da se oslone na silu da bi osujetili pretnju; oni na primer mogu početi da izazivaju sreću ili se priključiti vojsci.

Međutim, sporo i tegobno otkrivaju prednosti koje pruža mentalni napor, povećano razumevanje psihološke situacije u pojedinostima, bolja diferencijacija ljudskih karaktera i ličnosti i najzad bolje poznavanje suprotne strane. Tokom takvih vremena moralnost, koju je prethodna generacija proglašavala literarnim motivima, ponovo stiče svoju pravu i suštinsku bit i postaje cenjena zbog svoje vrednosti. Mudra osoba, sposobna da pruži pravi savet visoko je cenjena.

Koliko su zadivljujuće slični bili filozofi poput Sokrata i Konfučija, ta dva gotovo legendarna mislioca, koji su, iako gotovo savremenici, živeli na dva suprotna kraja velikog kontinenta. Obojica su živela tokom zlih, krvavih vremena i predstavili metod da se savlada zlo, posebno u pogledu opažanja zakona života i ljudske prirode. Oni su tragali za kriterijumima za moralne vrednosti unutar ljudske prirode i posmatrali znanje i razumevanje kao moć. Ipak, oba čoveka su slušala unutrašnji glas bez reči kako ih upozorava nad moralnim pitanjima: „Sokrate, ne čini to.“ To je razlog zašto je njihovo delovanje i žrtva predstavljalo stalnu pomoć u borbi protiv zla.

Tokom teških i tegobnih vremena nastaju vrednosti koje najzad nadvladavaju zlo i stvaraju bolja vremena. Ova jezgrovita i precizna analiza fenomena, omogućena zahvaljujući pobedi istrošenih emocija i egoizmu samoljubivih ljudi, otvara vrata uzročnom ponašanju, posebno u oblastima filozofije, psihologije i razmišljanja o moralu. Ukoliko su te vrednosti u potpunosti pripojene tradiciji ljudske kulture, one mogu efektivno da zaštite naciju od sledeće ere zabluda i izobličenja. Međutim, kolektivno pamćenje je nepostojano i posebno sklono da ukloni filozofa i njegovo delo, naime, njegovo vreme i mesto i ciljeve kojima je služio.

Kada god neka iskusna osoba pronađe trenutak relativnog mira posle teškog i bolnog napora, njen um je slobodan da razmišlja neopterećen istrošenim emocijama i zastarelim stavovima iz prošlosti, ali potpomognut saznanjima iz prethodnih godina. Ona se tako približava objektivnom razumevanju fenomena i uvidu u trenutne uzročne veze, uključujući i takve koje ne mogu biti shvaćene u okviru prirodnog jezika. Ona razmišlja o večnom ciklusu opštih zakona, razmatrajući značenje ranijih pojava koje odeljuju taj period istorije. Mi dosežemo do davnašnjih pouka, jer ih razumemo bolje; one nam olakšavaju da razumemo kako genezu, tako i kreativni značaj nesrećnih vremena.

Ciklus srećnih, mirnih vremena je povoljan za nastanak okrnjenog pogleda na svet i porast egoizma; društvo postaje podložno progresivnoj histeriji i u konačnoj fazi, opisno poznatoj istoričarima, nastaje vreme klonulosti i pometnje - to se dešavalo milenijumima i dešava se još uvek. Uzmak pameti i ličnih karakteristika, koji karakteriše naoko srećna vremena, varira od nacije do nacije; na taj način neke zemlje uspevaju da prevaziđu rezultate ovakvih kriza sa minimalnim gubicima, dok druge gube države i vlast. Geopolitički faktori igraju presudnu ulogu.

Psihološke karakteristike ovakvih kriza nesumnjivo dovode pečat vremena i civilizacije u pitanje, međutim zajednički imenitelj bi morao biti pogoršavanje histeričnih uslova u zajednici. Ova devijacija, ili još bolje, formativno pomanjkanje karaktera je stalna boljka zajednice, posebno privilegovanih elita. Postojanje ekstremnih slučajeva, pogotovo onih okarakterisanih kao kliničkih, je izdanak društvene histerije, često u korelaciji sa nekim dodatnim slučajevima, kao nosiocima slabijih oštećenja na moždanoj kori. Kvantitativno i kvalitativno takve individue mogu da služe da se objasne i evoluiraju takva vremena, kao što je nagovešteno u istorijskoj „Knjizi Svetog Mihajla“ („Book of Sant Michele“). Iz perspektive istorijskog vremena bilo bi teže da se ispita regresija sposobnosti i ispravnost razmišljanja ili intenzitet „Austrijskog govora“, iako se on približava problemu na bolji i direktniji način.

Nasuprot gore pomenutoj kvalitativnoj razlici trajanje ovog vremenskog ciklusa teži da bude podjednako. Ako uzmemo da je evropska histerija dostigla vrhunac oko 1900. i da se ne ponavlja svaka dva veka, pronaći ćemo slične uslove. Takvi ciklusi podjednakog trajanja mogu obuhvatiti čitavu civilizaciju i preneti se na susedne zemlje ali neće preći okean ili prodreti u udaljene civilizacije.

Kada je izbio Prvi svetski rat mladi oficiri su plesali i pevali na ulicama Beča: „Krieg, Krieg, Krieg! Es wird ein schöner Krieg...! (Rat, rat, rat! Dolazi lepi rat!). Tokom posete Gornjoj Austriji 1978. godine odlučio sam da navratim do lokalnog župnika koji je u to vreme bio u svojim sedamdesetim godinama. Kada sam mu ispričao o sebi, odjednom sam shvatio da on misli kako lažem i izmišljam lepe priče. Podvrgao je moje izlaganje psihološkoj analizi, baziranoj na toj neoborivoj pretpostavci i pokušao da me uveri da su njegovi principi veoma uzvišeni. Prijatelj, kome sam se požalio, je bio razveseljen: „Kao psiholog, imali ste izuzetno sreću da se susretnete sa ostacima autentičnog „austrijskog govora“ (die österreichische Rede). Kada bismo hteli da ga simuliramo, mi mlađi ne bismo bili u stanju da Vam ga demonstriramo,.“

U evropskim jezicima „austrijski govor“ je postao zajednički deskriptivni termin za paralogistički diskurs. Mnogi ljudi ga danas koriste nesvesni njegovog porekla. U sklopu maksimalnog histeričnog intenziteta u Evropi u to vreme autentični natpis je predstavljao tipičan proizvod iskrivljenog mišljenja: podsvesna selekcija i supstitucija podataka koja vodi do hroničnog izbegavanja teških pitanja. Na isti način refleksna pretpostavka da svaki govornik laže predstavlja indikaciju histerične anti-kulture laganja, unutar koje reći istinu postaje „amoralno“.

Period histerične regresije je stvorio veliki rat i veliku revoluciju, izražen u fašizmu, Hitleru i tragediji Drugog svetskog rata. Takođe je proizveo i makro-socijalni fenomen čiji se devijantni karakter nadogradio na taj ciklus, maskirajući i uništavajući njegovu prirodu. Današnja Evropa je na čelu suprotnog ekstrema te istorijske sinusne krivulje. Tako možemo pretpostaviti da će početak sledećeg veka proizvesti eru optimalnih sposobnosti i ispravnosti rasuđivanja, uvodeći mnoge nove vrednosti u sve domene ljudskih pronalazaka i kreativnosti. Možemo takođe pretpostaviti da će realističko psihološko razumevanje i duhovno obogaćenje predstavljati bit te ere.

Sa druge strane Amerika, pogotovo SAD, je dostigla zenit po prvi put u svojoj istoriji. Sedokosi Evropljani, koji danas žive u Americi, su pogođeni sličnošću između ovog fenomena i onog koji je dominirao Evropom njihove mladosti. Subjektivnost koja dominira ličnim, kolektivnim i političkim životom, kao i podsvesna selekcija i supstitucija podataka u procesu razmišljanja osiromašuje psihološki pogled na svet i vodi do individualnog i nacionalnog egoizma. Manija poduzimanja ofanziva proizvodi neprestane odmazde, koristeći se prenadražljivošću i velikom kritičnošću na strani drugih. To se može posmatrati analogno maniji dvoboja u Evropi onog vremena. Ljudi, dovoljno srećni da zauzmu poziciju višu nego neko drugi, postaju prezrivi prema onima koje smatraju inferiornima na način koji veoma podseća na običaje u carskoj Rusiji. Na smeni stoleća Frojdova psihologija je pala na plodno tlo u ovoj zemlji zbog sličnosti društvenih i psiholoških uslova.

Psihološki uzmak u Americi povlači u svom buđenju umanjenu društveno profesionalnu adaptaciju ljudi te zemlje, vodeći do rasipanja ljudskih talenata i urušavanja društvene strukture. Ako bi trebalo proračunati srazmerni indeks adaptacije u toj zemlji, kako je to preporučeno u prethodnom poglavlju, on bi verovatno bio manji nego kod ogromne većine slobodnih i civilizovanih nacija, a verovatno niži nego kod nekih zemalja koje su izgubile slobodu.

Visoko talentovani pojedinac u SAD otkriva da je čak i teže da prokrči svoj put do samo-realizacije i kreativne pozicije u društvenom smislu. Univerziteti, politika i biznis sve češće demonstriraju ujedinjeni front relativno netalentovanih i čak nekompetentnih osoba. Reč „suviše kvalifikovan“ se sve više i češće čuje. Takvi „suviše kvalifikovani“ pojedinci će se najzad sakriti u nekoj dotiranoj laboratoriji, gde će im biti dopušteno da steknu Nobelovu nagradu pod uslovom da ne učine ništa istinski korisno. U međuvremenu, zemlja pati zbog nedostatka inspirativne uloge visoko darovitih pojedinaca.

Usled toga Amerika guši progres u svim segmentima društva, od kulture do tehnologije i ekonomije, ne isključujući političku nekompetentnost. Drugi problemi, koji se nadovezuju na to, egoistična nesposobnost da se razumeju drugi ljudi i nacije, vode do političkog terora i traženja žrtvenog jarca. Stiskanje kočnice evolucije političkih struktura i društvenih institucija povećava administrativnu inerciju i nezadovoljstvo njenih žrtvi.

Treba da shvatimo da se najdramatičnije društvene nedaće i tenzije javljaju deset godina posle prvih vidljivih indikacija pojave psihološke krize. Budući nastavak, one predstavljaju zadocnelu reakciju na ove uzroke ili su stimulisane istim psihološkim pokretačkim procesom. Vreme za efektivne kontra-mere je većinom limitirano.

Da li je Evropi dodeljena uloga da posmatra Ameriku, koja pati od iste bolesti kojima je i sama podlegala toliko puta u svojoj istoriji? Da li je američki osećaj superiornosti u odnosu na Evropu proistekao iz tih prošlih događaja i njihovih nehumanih i tragičnih rezultata. Ako da, da li je takav stav nešto više od bezopasnog anahronizma? Bilo bi najkorisnije kada bi evropske nacije iskoristile prednosti svojih istorijskih iskustava i modernijeg psihološkog znanja, kako bi efektivnije pomogle Americi.

Istočna Centralna Evropa, sada pod sovjetskom dominacijom, se pridružuje evropskom ciklusu, iako sa izvesnim zakašnjenjem; isto se odnosi i na sovjetsku imperiju, posebno na evropski deo. Međutim, istraživanje tih promena i njihovo izolovanje od dramatičnog fenomena umanjuje mogućnosti za opservaciju, čak iako je to samo pitanje metodologije. Ipak, čak i tada u najširim slojevima postoji progresivni rast otpora u vidu regenerativne moći zdravog razuma. Godinu za godinom dominantan sistem se oseća sve slabijim naočigled te organske transformacije. Dodajmo tome i fenomen, koji Zapad smatra potpuno nerazumljivim i o kome će šire biti reči: naime, porast specifičnih, praktičnih znanja o realnosti vladanja unutar zemalja čiji su režimi slični. Takav proces bi, u konačnoj analizi, trebalo da proizvede zaoštravanje situacije, iako se to verovatno neće završiti krvavom kontra-revolucijom.

Pitanje se nameće samo po sebi: da li će ikada doći vreme da se taj ciklus, unutar koga se nacije osećaju bespomoćnim, ikada nadvlada? Da li su države u stanju da permanentno održe svoje kreativne i kritične aktivnosti na konstantno visokom nivou? U našoj eri ima mnogo iznimnih momenata; naš današnji magbetski veštičiji kotao sadrži ne samo otrovne sastojke, već i progres i razumevanje ljudskosti, kakvo nije viđeno tokom milenijuma.

Poneki ekonomisti ističu da je ljudskost stvorila moćnog slugu u vidu električne energije i da je rat, osvajanje i porobljavanje drugih zemalja postalo u velikoj meri neprofitabilno na duži rok. Na žalost, kao što ćemo videti kasnije u ovom delu, nacije mogu biti gurnute u ekonomski iracionalne želje i aktivnosti metodima, čiji su motivi meta-ekonomski. To je razlog zašto je prevazilaženje tih drugih razloga i fenomena, koji pospešuju porast zla, težak, mada dostižan zadatak. Mežutim, da bismo ga savladali moramo razumeti prirodu i dinamiku pomenutog fenomena: stari princip medicine koji ću iznova i iznova ponoviti je: „Ignota, nulla curatio morbi“.(Ne pokušavaj da izlečiš ono što ne razumeš).

Jedan od rezultata moderne nauke, koji doprinosi uništenju ovog večnog zla, je razvoj sistema komunikacije, koji je umrežio naš globus u veliko „selo“. Vremenski ciklusi, koji su ovde predstavljeni, se razvijaju gotovo nezavisno u različitim civilizacijama na različitim geografskim lokacijama. Te faze niti su bile niti jesu sinhronizovane. Možemo pretpostaviti da američka faza leži 80 godina posle evropske. Kada svet postane struktura sa unutrašnjom povezanošću sa stanovišta komunikacije, tada će informacije i novosti, različiti društveni sadržaji i mišljenja, uslovljeni različitim fazama pomenutih ciklusa, inter alia, poteći preko svih granica i sigurnosnih sistema. To može usloviti pritisak koji će promeniti uzroćne povezanosti. Na ovaj način će nastati mnogo fleksibilnija psihološka situacija koja će povećati mogućnosti za usmerenu akciju, baziranu na razumevanju ovog fenomena.

Istovremeno, nasuprot mnogim teškoćama naučne, društvene i političke prirode, vidimo razvoj novog sklopa faktora, koji će potpomoći oslobođenje čoveka od neshvatljivog istorijskog kauzaliteta. Razvoj nauke, čiji je konačni cilj bolje razumevanje čoveka i zakona društvenog života, bi dugoročno mogao da doprinese da javno mnenje prihvati suštinsko znanje o čovekovoj prirodi i razvoju čovekove ličnosti, koje bi omogućilo kontrolisanje opasnih procesa. U ovu svrhu bi bili potrebni neki oblici međunarodne saradnje i supervizije.

Razvoj ljudske ličnosti i njene sposobnosti za adekvatno razmišljanje i precizno razumevanje celine iziskuje određeni stepen rizika i zahteva prevazilaženje konformističke tromosti i primenu rezultata specijalnog naučnog rada, pod uslovima sasvim drugačijim od onih pod kojima smo odrasli.

Pod takvim uslovima će egoistična ličnost, navikla na konforno, uzano okruženje, na sujeverno razmišljanje i nekontrolisanu emocionalnost, iskusiti mnoge blagotvorne promene koje se ne mogu zameniti nečim drugim. Posebno promenjene okolnosti će prouzrokovati da takva osoba počne da raščlanjuje, ulažući na taj način intelektualne i kognitivne napore i moralnu refleksiju.

Primer takvog iskustvenog programa je Američki mirovni korpus. Mladi ljudi putuju u mnoge siromašne zemlje u razvoju da bi tamo živeli i radili, često pod primitivnim uslovima. Oni uče da razumeju druge nacije i običaje i njihov egoizam opada. Na taj način oni gube mnoge karakteristične nedostatke modernog američkog karaktera.

Kada pokušavamo da prevaziđemo nešto, čije je poreklo prekriveno velom misterije kroz izmaglice nesaznatljive prošlosti, često se osećamo kao da uvek iznova vodimo bitku sa vetrenjacama istorije. Međutim, konačni cilj takvog napora je mogućnost da nas objektivno razumevanje ljudske prirode i njenih večnih slabosti, kao i razultat transformacije društvene psihologije, može osposobiti da delujemo protiv ili da predupredimo destruktivne i tragične rezultate, koji ponekad ne leže daleko u budućnosti.

Naše vreme je izuzetno i današnja patnja pospešuje bolje razumevanje nego što je to bio slučaj u prethodnim vekovima. To razumevanje i znanje se bolje uklapa u ukupnu sliku, budući da je bazirano na objektivnim činjenicama. Takav pogled postaje realističan, dok ljudi i problemi sazrevaju u akciji. Ova akcija ne treba da bude ogranicena na teoretska razmišljanja, već pre da pomiri organizaciju i formu.

Da bi se to postiglo razmotrićemo određena pitanja i skicirati novu naučnu disciplinu koja će izučavati zlo, otkrivajući njegove faktore i geneze, nedovoljno shvaćene karakteristike i slabe tačke, da bi se naglasile nove mogućnosti delovanja protiv uzroka ljudske patnje.

Kraj poglavlja


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub mar 31, 2007 10:04 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 4200
Knjiga Politička ponerologija, A. Lobačevskog je potpuno prevedena i može se naći ovdje:


http://www.galaksija.com/politicka_pone ... adrzaj.htm


Pozdrav



P.S. Zahvaljujem svima koji su učestvovali u prevodu!


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri apr 25, 2007 7:08 am 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pon apr 23, 2007 3:06 am
Postovi: 94
Lokacija: Novi Sad
arwen dor je napisao/la:
Jedan od razlog zašto se neke karakteristike psihopata ne prepoznaju kao negativne je i bon-ton koji je početkom prošlog stoljeća definirao što je to gentleman - novog tipa čovjeka-pripadnika srednje i visoke klase, industrijalca, činovnika, obrazovanog čovjeka, i kakvo je poželjno ponašanje pravog gospodina. Poznato kao Engleski bon-ton.

Gentleman je razuman, obuzdava svoje strasti i emocije, uvijek razgovara uljudno, uglađen je ali i hrabar . Gentlmen šutke podnosi udarce. Uvijek je ljubazan i suzdržan, nikad ne povisuje ton, nikad ne psuje.
Poželjno je skrivati emocije a pokazati samo ono nužno i na "razuman" način, bez dramatiziranja i histeriziranja, gestikuliranja i cmizdrenja, karakterističnog za ženski dio populacije onog doba. Pravi đentlmen na žene gleda s visoka i zaštitnički zbog njihove emocionalnosti, jer se emocionalnost bilo koje vrste smatra se slabošću.
Pravi muškarci, prema tome, ne plaču, ne dršću od straha, ne jauču kad se udare, ne vrište kad se prstraše. Hrbro idu u boj, položit će život za ideale, bilo da je riječ o dvoboju sa suparnikom zbog povrede časti, bilo da je riječ o nekom ratnom pohodu.
Emocionalna hladnoća se smatra poželjnom osobinom za muškarca.
(O ženama drugi put...)
Još nam uvijek nije baš svima jasno koliko se opasnosti za psihu dječaka krije u rečenici: "Sine, ne plači, pravi muškarci ne plaču. Curice plaču."
Još uvijek je mentalitet s početka dvadesetog stoljeća utkan u naše svakodnevne poštapalice koje izgovaramo ni ne sluteći koliko su kontaminirajuće.


Ja se izvinjavam, ali se ne slazem sa ovim ovde napisanim. Najpre, da bi neko bio psihopata on mora da ispuni neke uslove kojisu propisani da bi neko, jelte, bio tako labelovan. Ovo sto je ovde opisano je jedna socijalno uklopljena osoba koja tesko da moze biti okarakterisana kao psihopata. Psihopatatija je stanje uzrokovano poremecajem funkcije ega, bas kao i neuroticnost, samo sto kod psihopate postoji slaba kontrola nad nekim sadrzajima zbog kojih se on ponasa "nenormalno". Neuroticar pak ima prevelik pritisak kontrolnog mehanizma i zato je sav stisnut i frustriran. Opisani model muskarca je po meni skroz ok jer pravi muskarac i ne treba da place, da se bori za ideale, za svoju cast i principe, da budse zastitnik zena i da ima takta i stila. Kamo srece da su danasnji muskarci takvi, a ne ova bruka u sta su se pretvorili! Nekad su decaci odgajani na muskim vrednostima, ucili su ih lovu i casti i odrastali su u prave muskarce. Danas ih odgajaju tako da najcesce mogu da postanu samo "od onih" i zato ne vidim u cemu je problem sa tradicionalnim muskim vrednostima koje su medju najboljim stvarima koje je civilizacija iznedrila?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet apr 26, 2007 2:35 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: pet dec 03, 2004 6:40 pm
Postovi: 6376
Lokacija: 3rd density Earth, Zagreb
Citat:
Nekad su decaci odgajani na muskim vrednostima, ucili su ih lovu i casti i odrastali su u prave muskarce.


Nekad.

Danas je doba interneta.

A ta shvaćanja se razlikuju od skupine do skupine ljudi. Muški princip i dominacija je samo debalans u energijama. Stvoren radi manipulacije ljudi.

Treba biti balans između muške i ženske energije, jer jedino tako čovječanstvo može napredovati.

Na kraju krajeva, duše su bitne, tijela ne.

:mrgreen: :wink:

_________________
http://www.val-znanje.com/


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 412 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 21  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 11 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz