Citat:
Hrišćanski komentari na “spiritualističku seriju” K.Kastanede
Hajde da probam da dam komentar na Iljino pismo. Ne znam ni da li sam kompetentan za to i zato neću da se uplićem u teme koje mnogo pametniji od mene spore sa Crkvom već stotinama godina. Još manje želim da bilo koga ubeđujem u bilo šta. Ipak, odnos Kastanedinog (Huanovog) Učenja i Hrišćanstva je tema po kojoj izgleda niko ne voli da čačka a od toga se jednostavno ne može pobeći ako se bavimo (u bilo kom smislu) don Huanovim Ratništvom.
O problemu sintakse sam već ranije nešto rekao. I to se sada potvrđuje u pismu Ilje (kada kažem “Ilja“ mislim na “bilo kojeg Ilju“od miliona njih). Sve pohvale za Ilju, ne toliko za tačnost kojom je interpretisao delove Učenja don Huana koliko za strpljenje i uloženo vreme za iščitavanje (za njega) vrlo teške i verovatno bolne literature. To mu sigurno nije bilo lako i mogu samo da pretpostavim muke kroz koje je prolazio dok je trošio vreme na hiljade, za njega, Satanskih strana teksta ovog Učenja “demonske prirode“, kako sam kaže. Koliko mu je molitva i snage trebalo da sa sebe spere otrove koje je uneo u organizam samo okrećući strane tih “demonskih knjiga“. Ali, stvarno ne želim da budem ciničan (moram malo). Uradio on to po zadatku (kao “Branilac Vere“) ili ne, Ilja ipak zaslužuje poštovanje što je pokušao da shvati šta tamo piše. Ipak, meni je zanimljivo kako, kao što sam već napisao u ranijem postu, ništa od onoga što je pročitao i o čemu je, valjda, razmišljao nije poljuljalo ni za milimetar njegovu veru već ju je, naprotiv, još učvrstilo. Ilja ne može da pobegne od sintakse svog Učenja i on PREVODI sve ono što čita kod Kastanede na jezik svog shvatanja. On nije u stanju da se, barem za trenutak, odrekne svog opisa sveta i proba da bude neutralan. O tome sam govorio kada sam rekao da niko nikoga ne može da ubedi ni u šta. U tom smislu predstavlja samo trošenje vremena pokušaj da se dokaže nadmoć ili premoć ili istinitost bilo kojeg Učenja nad nekim drugim. Ne pomaže tu ni bilo kolika pamet i znanje jer se svako čvrsto ukopava na svom terenu i počinje artiljerijska kananonada citatima svog Učenja, što je jedna od najglupljih stvari koju bilo ko može da uradi. U toj (suludoj) borbi odlomcima Don Huana protiv delova iz Biblije uživaju samo jedni.
Letači, naravno.
Ne mogu da pričam o don Huanu sa Iljom. Ne samo zato što je to i fizički nemoguće. Ilja je simpatičan ali ima veliku manu: on nije OBJEKTIVNI POSMATRAČ. Ilja je suviše subjektivan. On brani reči svog Učenja. Pretpostavljam i životom, ako zatreba. Ali nije to bez veze. Ulog je veliki. Večni život. I sedenje levo od Boga. Ili desno. I uspešno položen Sudnji Dan. Šta god to bilo. I “sveopšte Vaskrsenje, kada će svaki umrli ustati u svom telu za novi život na novoj zemlji ... gde će se svi mrtvi sjediniti sa svojim telima radi toga da nikada ne poginu“. Malo li je. Na ovu skupoću. On se ULAGUJE. I ima osećaj da negde gore sedi Pošteni Sudija i piše poene. Za Ilju. Pa ako je Ilja dosledan, ako ga ništa ne može skrenuti sa puta niti zagrebati njegovu predanost, 5 poena. I tako, mic po mic, eto njemu Večni Život. Karikiram, namerno. Don Huan je rekao da “prava naklonost ne može da bude ulaganje“. Ilja govori iz straha, njegova naklonost Hrišćanskom učenju nije ponuđena slobodno, bez traženja bilo čega zauzvrat. Ona je kalkulanska. Ona je ulaganje da bi nešto dobio. I strah da to nešto ne izgubiš. Nasuprot tome, don Huanovo Ratništvo je slobodno davanje sebe i vrhunska NEPRISTRASNOST.
(mala digresija:
Ni jednog trenutka ne pripisujem Ilji ni najmanje zle namere. Čak verujem da je njegova želja i ljubav prema duhovnosti za primer. Biće on dobar stub Učenja i još bolji vojnik Svete Crkve. Uspešno će sludeti hiljade. Rečeno je odavno da je “put za Pakao popločan dobrim namerama“. Sladak je Ilja kada kaže “…moja lična, građanska odogovornost kao Pravoslavnog Hrišćanina za sudbinu moje gereracije“. Velika je to odgovornost za (sirota) Iljina pleća i nije taj krst lako nositi. I ni manje ni više nego ODGOVORNOST. I to LIČNA. A i GRAĐANSKA. I sve to za NJEGOVU generaciju. A tek kad ogrne institucionu odoru npr. PRAVOSLAVNOG HRIŠĆANINA, e onda mu niko više nije ravan. A Ilja je još samo običan student. Šta će tek biti kad preuzme svoju Svetu Ulogu na Putu Božijem. Lomi to i najjače. Jer, mali je korak od toga do fanatizma. Malecki. O tome govori don Huan. Jer ego ljudski je SKORO nepobediv).
Prenaglašeno forsiranje “ljubavi“ u Hrišćanstvu (Boga prema vernicima i obratno) upravo i dovodi do neravnoteže i izaziva sasvim suprotan efekat. Kao da nismo svesni neurotičnog uticaja preterane roditeljske ljubavi prema deci i užasnu opasnost u lakoći skretanja od ljubavi prema pravoj, životinjskoj surovosti tako poznatoj u praksi “Crkvenog preobraćanja Nevernika“ kao i kod (nekih/mnogih) Pravovernika. Ipak, Ilja smatra da je u stvari “nedostatak ljubavi“ kod Učenja Don Huana prava surovost i eto, časkom, postadosmo svi Sotonine sluge. Kako bi Ilja i mogao da razume da se ljubav (kao i sve drugo) mora uravnotežiti. I evo Ilji, jer je simpatičan, formule za večni život:
LJUBAV + NELJUBAV (RAVNODUŠNOST) = (prividna) NULA = RAVNOTEŽA = RATNIČKA BESPREKORNOST.
Jedinstvo se postiže tek kad se ostvari ravnoteža usled spajanja svih suprotnosti pri čemu, prividno, izgleda da je uticaj svake pojedinačne suprotnosti PONIŠTEN. Zbog toga i izgleda da je zbir NULA.
Isto kao što bela boja ne predstavlja ODSUSTVO (bilo koje) boje nego PRISUSTVO (svih) boja.
Neverovatna je ta nedoslednost Hrišćanske Crkve. Sa jedne strane imamo toliku poniznost i skromnost, toliku iskrenost, toliku milost i blagost da ti suze tera na oči. Pa ljubav prema drugima, pa ljubljenje skuta, pa okretanje drugog obraza. Dok ne shvatimo da je to rezervisano samo za One Koji Veruju. Za sve druge, totalna isključivost. Ni T od Tolerancije prema drugim Učenjima, drugim religijama, drugim putevima. A ne. Ni slučajno. Crkva ima tapiju. Tapiju i isključivo pravo na Istinu i Duše i Tela svojih Sledbenika. Ta Hrišćanska isključivost i crno-bela slika sveta je razdražujuća i opterećujuća. I uvek je sve ili od Boga ili od Demona. Postoji samo jedna knjiga. Samo jedan put. Nema između. Pa i za našeg Ilju postoji samo jedna ”Istinska religija”. Samo neka neko proba da se suprotstavi i onda će videti kako se jagnje pretvara u hijenu. Da li je to normalno ? Gde je tu ta toliko obećavana ljubav prema tuđim uspesima pa ma kojim putem došli do njih ? A, ne. To su sve “Sotonine obmane“. Šta god da nije u skladu sa dogmom, odmah stiže etiketa. Lepo Ilja kaže ”demonska energija” i ”ovaj pokret predstavlja veliku opasnost za naše sugrađane i NAŠA JE OBAVEZA da stanemo na put njegovom širenju”.
Ani Besant kaže da “…Hrišćanstvo jedino među svim religijama sveta tvrdi da je jedinstveno; sve ostale religije ... prihvataju vrednost drugih religija i zauzimaju prema njima stav blagonaklone neutralnosti a ne aktivnog oponiranja što nije slučaj sa Hrišćanstvom. Hrišćanstvo tvrdi da je ono jedino otkrivenje, jedini glas kojim se Bog obratio čoveku... Ono ostaje samo, nedostupno, smatrajući sve ostale religije sveta pogrešnim i Neznabožačkim“. Dakle, ili pripadamo Pravoj Veri ili propadosmo bez traga u sumpornim isparenjima Pakla. E sad ni Prava Vera nije ista u celom Hrišćanskom svetu. Katolici nikako ne mogu da svare Pravoslavce. Pa bi Ilja, pre nego što ukrsti koplje sa Satanističkim sledbenicima Kastanede, morao prethodno da se dogovori sa svojim saborcima luterijancima, anabaptistima, pentakostalcima, prezbiterijancima, anglikancima, kalvinistima, amišima, kongregacionalistima, huteritima, mormonima, šejkerima, svedenbordžijcima, uniterijancima, švenkfelderima, menonitima, doukoborcima, metodistima, episkopalcima, adventistima i ko zna kim sve još oko zajedničke strategije. Da oni prvo definišu razlike između njih i koja je od njihovih vera Prava, koja to slavi Istinskog Boga a koja je Đavolova rabota. Jer ipak svi čitaju istu knjigu (Bibliju) a opet ne mogu da se dogovore šta unutra piše. Pa hajde onda da im malo pomognemo oko osnova Hrišćanskog Učenja koje su izgleda preskočili tokom školovanja.
Ili se to uči tek u 6 godini MDU (šta god to bilo).
Evo par činjenica u vezi Hrišćanstva koje Ilja, naravno, poznaje neuporedivo bolje od mene. Mada, lično sumljam da su nam izvori bili isti kao i da će ovako nešto čuti na svom MDU:
1. Isus nije osnovao Hrišćanstvo. U njegovo vreme njegovo Učenje je predstavljalo jeres za tada vladajući Judaizam. Ranohrišćani su tretirani kao sektaši i brutalno istrebljivani od strane vladajuće religije. Hrišćanstvo je osnovao Pavle iz Tarsa, veliki misionarski vođa i zato neki autoriteti upravo i smatraju da Hrišćanstvo treba da promeni ime u ”Pavlinizam”. To je onaj isti Pavle koji se, pre nego što je u potpunosti prihvatio Isusovo Učenje i postao njegov najverniji sledbenik, veoma isticao u progonu pripadnika ranohrišćanskih sekti i bio poznat po brutalnim i surovim istrebljenjima pripadnika istih čak i van granica Jerusalima za šta je tražio (i dobio) posebnu dozvolu u znak pohvale za revnosno obavljen posao. Psihijatar Wilhem Lange je u svom delu “Genije, Ludilo i Slava“ dao psihološki profil neurotičnog i šizofrenog Pavla iskompleksiranog svojom ružnoćom i malim rastom a uz to i opterećenog grižom savesti zbog svoje homoseksualnosti. Nije slučajno da je svoj odnos prema braku, seksualnosti i ženama preneo i u svoju verziju Isusovog Učenja.
2. Isus nije osnovao Crkvu. Crkvu je stvorio sveti Petar koji je posle Isusove smrti postao čak i važniji od Isusa. Petar (što znači “kamen“) je postao i kamen-temeljac takozvane “Hristove Crkve“. Po Isusovim rečima i shvatanju, Crkva postoji u svakom trenutku kada se dvoje ili više nađu i govore o Njemu i u Njegovo ime. Da je Isus hteo da Crkva njegovog Učenja i fizički postoji on bi je lično i formirao ali je dobro znao kakvo će se zlo izroditi od ludila ustoličene ljudske hijerarhije. Isus je upravo i kritikovao sve oblike crkvene i vlastodržačke sile. Još od napada na sveštenike Hrama Velikog Iroda ispred koga su zelenaši i trgovci žrtvenih goluba i životinja zajedno sa religijskim liderima uništavali narod tlačeći ga i prisiljavajući da se pokori pisanim zakonima koje je dao Mojsije, pa do odbijanja da postane Mesija na čelu pobune protiv Rimske okupacije, Isus je govorio nešto što ni do danas mnogi nisu razumeli. Može se smatrati da je Isus bio Prvi Revolucionar.
3. Finalni (danas poznati) oblik Novog Zaveta formirao je krajem II veka crkveni otac Irenaeus. On je, u želji da pomiri suprostavljene rano-krišćanske zajednice i prekine sukobe koji su pretili da će uništiti Hrišćanstvo, sam odlučio koje će (od gomile pristupačnih spisa, pisama i svedočenja o Isusovom životu i Učenju) uvrstiti u Novi Zavet. Naravno, odabrao je ona koja su predstavljala, koliko-toliko, zajednička Učenja mnogih krvavo suprostavljenih hrišćanskih zajednica ne bi li ih na taj način primirio. Tako smo dobili 4 Jevanđelja koja čine Novi Zavet i to: po Marku, Mateju, Luki i Ivanu. Pored Jevanđelja u kojima se opisuje život osnivača religije postoje još i zapisi rane Crkve – dela svetih Apostola i Poslanice koje su napisali njegovi sledbenici u različitim periodima mlade Crkve (21 Poslanica) kao i tkz. Knjiga Otkrovenja. Ukupno 27 Knjiga. Izvan ovih kanonskih knjiga, sva ostala Jevanđelja koja nisu prošla strogi filter subjektivne procene valjanosti i koja nisu odgovarala ideji o onome šta je Isus govorio su odbačena, sakrivena ili uništena. Takvi tekstovi su se nazivali “Apokrifni spisi“. Otud i fascinantno Jevanđelje po Tomi, Jevanđelja Marije, Petra, Jakova, zatim Knjiga Mudrosti i dr. a još mnogo materijala čeka da jednog dana ugleda svetlo dana. Mnoga od tih dela su napisali najučevniji ljudi tog vremena pa čak i oni koji su kasnije proglašeni od strane Crkve za Svece (Irinej, Kliment Aleksandrijski i dr.). Ipak su i njihove reči predstavljale jeres. U preostalim spisima se moglo naći mnogo o Isusovom Učenju o reinkarnaciji koje je prihvatio od strane svojih učitelja dok je boravio u Indiji. Naravno da sve ovo Hrišćanska crkva negira ali ipak većinu tih spisa čuva u svojim pozemnim bunkerima. Cilj je jasan valjda i malom detetu: Crkvena vladavina strahom i ucenama kao i ustoličena hijerarhija moći i novca se ne sme ugroziti ni po koju cenu. U to ime sva sredstva su dozvoljena. Šta bi Isus rekao na sve to naravno da ih ne interesuje. Uostalom, kada bi se Isus ponovo i pojavio, prvi bi mu oni (ponovo) došli glave.
4. Sve do trećeg veka veliki istoričari i naučnici u svojim pisanim delima jedva da i pominju lik Isusa i to u svega par naznaka bez obzira na čuda koja mu Jevanđelja pripisuju. Logično bi bilo očekivati da su Jevanđelja, koja predstavljaju okosnicu Biblije, pisana od strane Isusovih učenika u vreme kada je Isus širio svoje Učenje čime bi predstavljala autentičan dokumenat tj. zapis iz prve ruke. Nažalost, nije tako prosto. Niti su ih pisali Isusovi učenici niti njegovi savremenici. Koliko god to bilo čudno, Jevanđelje po Marku je pisano oko 70 godine a Jevanđelje po Ivanu najranije 100-te godine nove ere. Obzirom da je Isus bio razapet (da li je?) oko 30 godine nove ere (oko svoje 30-te godine a znamo da njegovim rođenjem počinje računanje vremena nove ere) znači da su Jevanđelja pisana najmanje 40-70 godina posle Isusove smrti (da li je i umro na krstu?). Toliko o pouzdanosti i autentičnosti.
Zato je neophodno razdvojiti lik (i delo) Isusa od Hrišćanstva (Pavlinizma) kao Učenja. Naravno da Crkva zna pravu istinu o Isusu ali nikada neće dozvoliti da ona ispliva na videlo dana. Nikada neće dozvoliti da se shvati suprotnost između Boga straha i prisile iz Starog Zaveta i Boga ljubavi koju je doneo Isus u Novom Zavetu ili istina o Isusu koji je trideset godina proveo u Egiptu i Indiji gde je prihvatio Učenje Vedante, Vede i Upanišade u koje su ga uveli Eseni. Nikada se sa sigurnošću neće moći objasniti lik čoveka koji je propagirao ljubav i milosrđe, revolucioni prezir prema crkvenim i svim drugim autoritetima koji sprečavaju istinsku ljudsku volju da se razvije. Lik prosvetljenog i produhovljenog Učitelja koji je preuzimao na sebe patnju drugih ljudi. Lik koji je tražio direktnu vezu čoveka sa Bogom bez crkvenog ili bilo kakvog drugog posredništva. Lik čije je Učenje silovano i poniženo i tako podlo i besomučno eksploatisano od strane onih kojima nikada nije ni stalo do prave poruke Učenja već samo do svoje, materijalne i sve druge, koristi. Zato Majka Crkva nikada neće dozvoliti da se sazna prava priroda Isusovog Učenja, ne Učenja greha i patnje nego radosnog uspenja na Nebo, Učenja sreće i zadovoljstva koje je u Indiji naučio proučavajući Krišnu.
(još manja digresija:
Ono što je ovde smešno jeste da se Ilja u svom pismu pribojava upliva hinduističkih i sličnih Učenja i njihovog mogućeg pogubnog dejstva na decu a njegovi Učitelji mu nikada neće reći da je Isus, iako Jevrejin po rođenju, po svom mentalnom sklopu i onome što je govorio bio najveći Hindus jer su njegove reči u stvari izvorne reči Upanišada. Kakva ironija. I još nešto, veoma važno: Ko li će tek Crkvi ikada oprostiti što su nam nametnuli lik Isusa, mučenog i jadnog, probijenog i krvavog da nam stalno uvaljuje osećaj krivice za nešto što nismo uradili. Naravno, nisu oni blesavi: pravu sliku Isusa koji se smeje, veselog, žovijalnog i tako sličnog Krišni čuvaju iza betonskih i čeličnih pokrova).
Emil Brunner je nazvao Crkvu ”…nesporazumom. Od apela stvorena je doktrina; od slobodne zajednice – zakonsko telo; od nezavisnog udruženja – hijerarhijska politička mašina”. Pavle je od Isusove Religije “radosne vesti“ stvorio Religiju patnje, griže savesti i užasnog straha od smrti potpuno izmislivši doktrinu “iskupljenja i spasenja Hristovom smrću na krstu“, nešto što Isus nikada nije rekao. Paklena ideja koju je usadio stotinama miliona ljudi jeste da nema potrebe za samostalnim trudom jer je, po njemu, samoiskupljenje od greha NEMOGUĆE. Jedino što je potrebno jeste verovanje u iskupljenje krvavom Hristovom žrtvom na krstu kojom je on kupio raj ZA SVE ONE KOJI U NJEGA VERUJU. Jezivo. A onda smo, logično i lagano, od pojma “iskupljenje greha“ došli do pojma “otkup greha“ Katoličke crkve gde je za šaku suza, molitava, 10 (lažem, 25) ponavljanja “Devica Marija“ i slično moguće otkupiti svoj greh (bez obzira kakav on bio) i odmah, naravno, naći svoje mesto u Raju. Ovo bi svakom normalnom čoveku bilo smešno samo da nije stravično i da mu se od toga krv ne mrzne. Iz toga sledi i zaključak o inteligenciji Vernika. Izgleda da je doktrina “iskupljenja greha“ prvo zatrebala samom Pavlu. Pre nego što je postao jedna od gromada i stubova Hrišćanstva i primer “Pravovernog“ preobraćenika iz Judaizma dobro mu je došao oprost grehova koje je učinio prema, za njega tada, “Neznabošcima“ koje je tako uspešno proganjao. Nadajmo se da su njemu oprostili i svi oni čije je on prijatelje/rođake/porodice raščerečio. Ako to nije bio slučaj, svetom Pavlu, jevrejskom farizeju koji je kupio rimsko državljanstvo, ostala je još samo nada da mu Hrist lično da oprost. Jer niko drugi neće. Osim Crkve, naravno. Šta je to par života za pravu stvar i širenje jedine Prave Vere. Uostalom, u idućim vekovima su milioni pobijeni, sprženi u ulju i raščerečeni. Od širenja Božije milosti divljim crnačkim vudu “Neznabošcima“ od strane afričkih misionara do Konkvistadorske španske furije koja je spalila Meksiko.
Skoro dve hiljade godine dogme tokom kojih su sve nas opteretili lažnim grehom, kajanjem i patnjom. I još nije gotovo jer smo svi mi negde unutra Hrišćani. To je usađeno u nas i bez našeg pristanka. To osećanje krivice koje nas prati ceo život.
Bravo, Letači, lepo ste se nauživali. I najeli.
Ne kaže bez veze Osho Raineesh da Učenje prestaje da postoji onog trenutka kad originalni Učitelj – tvorac učenja, nestane. Sve posle toga postaje ogađeno ljudskom pohlepom i glupošću.
Naravno da je, kad smo već razdvojili lik Isusa od pojma Crkve, potrebno razdvojiti i Crkvu od Hrišćana – miliona ljudi koji čistog srca i duše vođeni najvišim porivima (ljubavlju) i najnižim (strahom) pristupaju Crkvi. Dakle, da ne bi brkali pojmove kada govorimo o Hrišćanstvu potrebno je uvek da definišemo da li mislimo na Isusa, Crkvu (institucija + sveštenici) ili Hrišćane (vernike). Takođe, da ne bi lako upali u zamku uopštavanja, naravno da je glupo tvrditi da je svaka Crkva bila brutalna ili da su svi sveštenici bili ili jesu negativni. I Crkva i Hrišćani pokrivaju SVE kombinacije mogućih ljudskih osobina. I to za razliku od Isusa (posle razapinjanja je postao Hrist) o čijim se pravim rečima i delima, nažalost baš zahvaljujući Crkvi, nikada neće saznati prava istina. Moje će, lično, simpatije uvek biti na strani Hrišćanskih (uglavnom Pravoslavnih) Mistika čije ponašanje tradicionalna Crkva nikada i nije baš posmatrala sa posebnim odobravanjem a koji su se takvim svojim manirima (asketizmom i predanošću) veoma približili gnostičkim korenima izvornog Hrišćanstva pa čak i hermetičkim i zen-budističkim iskustvima Prosvetljenja ili praksama muslimanskih Derviša.
Ipak, pravi udarac Crkvenoj ideji Boga nije naneo ni Osho svojom željom da nestanu sve Crkve i svi sveštenici kao posrednici između čoveka i Boga odnosno njegove potrebe za Prosvetljenjem, niti Aleister Crowley koji je bio proglašen od strane Crkve Antihristom i njenim najvećim neprijateljem. Pravi udarac je zadat u knjizi Unutrašnji Oganj, u delu “Ljudski kalup“. U jedva nekih desetak strana je dato objašnjenje kakvo nikada nigde nije ponuđeno. Objašnjenje koje napokon oduvava Hrišćansku ideju Boga i spušta je na nivo onoga što i jeste: lokalne zablude i nesporazuma. Sva hiljadugodišnja ludila miliona ljudi su upućena na pogrešnu adresu. Kakva farsa. Bilo bi smešno da čoveku ne dođe da plače. Farsa čija genijalnost odgovara genijalnosti njenih neljudskih tvoraca : Letača. I postaje kristalno jasna surova Istina. Istina potpuno hladna, bezemotivna, od koje se osećaš kao kada zimi posle trčanja ostaneš bez daha i nagutaš se hladnog, smrznutog vazduha koji zapeče u grlu koje kao da je usijano: Svi mi jadnici čekamo susret sa Neizbežnim. Taj susret je dogovoren pre našeg rođenja i sve što činimo, svaki sekund koji provedemo u našim besmislenim ljudskim preganjanjima oko toga ko je lepši i kome je veći, vodi nas sekund bliže onome što nas stpljivo čeka. A tamo nas strpljivo čeka nešto potpuno Bezlično. Nešto čija je ogromnost i neshvatljivost našem podeljenom jadnom ljudskom razumu tolika da je njen (njegov) ljudski deo (koji ipak mora postojati) toliko mali i beznačajan da nije u stanju da ni da za milimetar pokrene celinu. I zato ništa što mi uradimo u našim glupim, malim egoističnim životima, nikakve kletve, molbe, preklinjanja, ucene, ljigava i drhturava ulizivanja ni reka prosutih suza neće ni za milimetar pokrenuti ni delić naše sudbine. Neće vratiti naše najmilije, neće ukloniti naš bol.
Toliko o našem mestu u neograničenom Svemiru, među beskrajnim svesnim bićima. Toliko o našoj bednoj samovažnosti. O našem stvaranju po Božjem liku.
Ali nećemo sad da cmizdrimo. U tome je i lepota izazova. I šansa da neko od bednika učini nemoguće i zasija kao Supernova. Jedan u bezbroj miliona. Malo li je.
Ratništvo upravo predstavlja negovanje takvog duha. Hladnokrvnog, bezličnog, duhovitog. Apsurdnog. Apstraktnog. Duha za koji treba imati i izvežbano telo i petlju i muda ko od čelika. I ljubav. Ne mnogo različitu od one koju Ilja spominje. A ipak i veoma različitu. Ljubav bez prisile.
Razlike između Hrišćanstva i Učenja don Huana su ogromne i nepremostive. Čak ih je teško i nabrojati. Od opisa Boga koji nas je stvorio, opisa sveta koji nas okružuje, našeg mesta u istome, metoda i tehnika prema sebi i bližnjima do načina spasavanja naše jadne dušice od neumitnog kraja. I još važnije, Hrišćanstvo je Religija stotina miliona, Religija i Učenje Knjige staro dve hiljade godina. Učenje don Huana čak nije ni Učenje u klasičnom smislu reči. To je pre opis sveta i prikaz pragmatičnih metoda za usavršavanje čoveka. I sam don Huan je negirao da je Učitelj i nije mu bio cilj da prenosi znanje već samo da ovekoveči svoju lozu. Ima, međutim i zajedničkih tačaka. Manje nego razlika ali ipak ima. Možda najvažnija zajednička tačka je odnos prema egu kod Isusa i kod (ponekih) Hrišćana koji bi se mogao poistovetiti sa besprekornošću kod Ratnika. Kod Crkve ovoga sigurno nema.
Što bi rekli matematičari (kad bi išta o ovome znali a i hteli nešto da kažu), Hrišćanstvo je samo (mali) PODSKUP Totalnog Huanovog Učenja.
Najveća razlika ipak leži u slobodi kojom smo prihvatili naše verovanje. “…PRAVA NAKLONOST NE MOŽE BITI ULAGANJE.. “ govorio je don Huan. Jer “...sloboda ne može biti investicija. Sloboda je avantura bez kraja, u kojoj rizikujemo naše živote i mnogo više za nekoliko trenutaka nečeg što je izvan reči, izvan misli i osećanja....Sloboda da se nestane, da se uzleti, da se bude kao plamen sveće, koji, uprkos tome što je podignut naspram svetlosti biliona zvezda, ostaje nedirnut, jer se nikad nije pravio da je nešto više od onoga što jeste – obična sveća“. Ratnici uzimaju ono najbolje od sebe i to nude Duhu, Apstraktnom.
Nema načina da Ilja shvati ovo što je rečeno. Ne zato što je glup. Ne daj Bože. Nijedno slovo koje sam do sada napisao ne bi Ilji promenilo ni jednu misao u glavi. Čak obratno. Još bi ga više utvrdilo u ideji da ga samo Bog i molitva sada mogu spasiti od ovakvog Sotone. Ja lično ne bih ni želeo da Ilja počne drugačije da razmišlja. Malo bi me time razočarao. Ilje moraju da postoje. Kao i sve ostalo. Jer se samo iz suprotstavljenih suprotnosti rađa kvalitet. A kada se sklope i jedno i drugo događa se Istina. Uostalom, niko ne bira Učenje svojim razumom. To nije učinio ni Ilja pa ni mi koji ovo čitamo. Nema lakog objašnjenja zašto smo se mi primili na jedno Učenje a Ilja na neko drugo. Ne radi se tu o pameti ili mudrosti. Nešto u nama je donelo odluku na osnovu delova nas koje svesno slabo razumemo a nama ostaje samo da se tome povinujemo. Zato Ilja ne treba nama da se pravda (što njemu, naravno i ne pada na pamet). Zato ni mi nemamo potrebe da se pravdamo ili branimo bilo šta. Ni Kastanedu, ni don Huana. A ponajmanje nas same.
Iljo, prijatelju. Ja ti, sigurno, neću smetati svojim mislima. Samo ti radi šta treba da radiš. Želim ti puno sreće na 4 godini MDU.
Pa ako je Božja Volja da i 5 godinu daš u roku.