Kako god bilo, kraj svijeta ili ne sve više ljudi shvaća besmisao suvremenog naćina života i bježi od nametnutih 'vrijednosti' primjer:
http://www.neokultura.org/
http://www.backtobasicliving.com/
Copy/pasteat ću i zanimljiv tekst s jednog foruma pod naslovom "Kult ekonomizma"
Meni osobno je totalno svejedno dali će doći do ekonomskog kolapsa zapadne civilizacije, invazije vanzemaljaca ili nuklearnog rata htio bi jedino skupiti lovu, kupiti imanje živjeti u miru i promatrati iz prvog reda predstavu za koju smatram da smo mi živi veliki sretnici koji ju imaju ćast i priliku vidjeti.
Kod:
Kult ekonomizma
(novi kultovi na Zapadnom Balkanu)
Danasnje doba je doba idealizama i posvecenosti idealima. Od “Moskve do Pekinga i od Melburna do Stokholma”. Na zaprepescenje nacionalista, i u Zagrebu i u Beogradu saopstavaju se gotovo identicni stavovi, sve je vise ljudi koji su za jedan opsteprihvaceni ideal spremni da zrtvuju sopstvene zivote, kao i zivote svojih bliznjih. Svakodnevno, ovi novi idealisti to i cine. Svakodnevno, preziruci svoje male obicne zivote, svoje postojanje, prirodu i sam zivot novi idealisti odustaju od zivota za sebe u korist mehanickog, tehnoloskog raja, spremni da bez predaha rade i po sesnaest sati dnevno, subotomi nedeljom, nocu, spremni da uvek i u svakom trenutku zive u skladu sa idealima trzista.
Ovi novi ideali (Ekonomizam) jesu jedna vrsta religije neprekidnog odricanja. Uvereni u svetost svog puta, noseni plimom osecaja bezgranicne licne savrsenosti koju sticu kao poklonici ovog kulta, u svakom svesnom trenutku, izmedju budjenja i sna, oni streme, rade, postizu, propovedaju, odlaze na “team building”, veruju, opet cine, opet se trude, napajaju se na izvorima, ponovo rade, zaradjuju novac, zaradjuju jos vise novca, kupuju, konzumiraju, hrane se po elitnim fancy restoranima, odlaze na skupe i nedostizne turisticke destinacije, kupuju intimnost prostitutki oba pola, ponovo kupuju, jos jednom prodaju, gube energiju, piju energetske napitke, meditiraju, mantraju, treniraju, odlaze na casove joge, na skupove “nekonvencionalnih i nefrormalnih”, citaju Zen mudrosti, uce o dizajnu, use o arhitekturi, uce da vole arhitekturu, citaju o Barceloni, pripremaju se za borbu, bore se, radjaju decu, kidisu, ujedaju, podmazuju polne organe kada organizam zakaze, odlaze kod alternativnih lekara, idu na rok koncerte, idu na tehno koncerte, studiraju i jos milion raznih drugih trzisnih aktivnosti, a sve u slavu svog kuta - ekonomizma.
Sve je ekonomija, jedna groznica, jedan revolucionarni zanos, jedno bepostedno cinjenje. Jedan hobsovski rat. I sledbenici ekonomizma jesu u ratu. U neprekidnom ratu. Ohrabreni silinom svete Amerike, naoruzani protestantskom radnom etikom, ispunjeni objasnjenima istinskih apostola keonomije, u ovom trenutku, u svakom trenutku, jedni umiru, radjaju se novi, ali zanos i zar i akcija ostaju. Jer, nicega nema van produktivnog, “trzisno korisnog” cinjenja, zaradjivanja, svetih brojeva sa berze, radosti domacica u robnim kucama, iskrene i kratke radosti dece ispred najnovijih konzola za igru, jos boljih i jos naprednijih stvari koje ih okruzuju i sve cvrsceg i dubljeg uverenja da ih niko i nikada ne sme kociti i zaustavljati na njihovom Putu.
Ovi idealisti sa revolucionarnim zarom napadaju one koji im se suprotstave. Novi idealisti zele privatizaciju, da sve ima vlasnika, da svaka stopa planete i kosmosa bude necija. Tek tada se sticu pravi uslovi za zaradjivanje, za trziste, za poetiku robe, za Licno usavrsavanje. Novi idealista nije nacionalista ali voli da ga vide kao deo Nacionalne elite. Pogotovo u zaostalijim sredinama u kojima Crkva Ekonomizma jos uvek nema siru potporu i gde zastarele ideje solidarnosti i socijalne pravde jos uvek imaju uporiste u siromasnim masama koje nas idealista najcesce vidi kao zaostale i nezahvalne. (Jer, da su pametni,uspesni, da imaju “dobre gene” kao on, kao ostali sledbenici Crkve ekonomizma, i oni bi bili kao i on ili ona)
Za ove simpaticne idealiste nema vece nagrade od trenutka kada se usled nesavrsenosti tela i religioznog flagelantskog naprezanja javi bolest. Koliko srecnih poslovni ljudi govori rado o svom visokom pritisku, o svojim infarktima, o pacemakerima, o stetnim navikama, o nesanici. Nista ih ne ushicuje kao dvojstvo: uspeh u sirenju Dogme / smrt organizma. Jer sustina ove doktrine i jeste smrt svega zivog i pretvaranje u nezivu, merljivu, trzissnu stvar.
U brobu, novi idealista ulazi mlad. Oni i one su svesni da im je radni vek svega petnaestak godina, odnosno do cetrdesete godine i da samo sacica odabranih prezivi ova prvobitna iskusenja i predje u gotovo nedostizni stupanj Uspeha. Jer, kako je telo trosno i kako smo fizicki ograniceni, samo pojednici najcvrsce volje, idealisti spremini da u POTPUNOSTI odbace radost pukog postojanja imau dovoljno snage da Uspeju.
Jer Uspeh je sve. Uspeh znaci obicno vise novca, tog osnovnog elementa bozije milosti, panacea. Ali dubina i samoodricanje nasih idealista je tolika da zadovoljstvo u zgrtanju novca ne lezi u stvarima i ljudima koje Odabrani idealisti mogu kupiti za svoj novac. Ne, posedovanje ne znaci zadovoljstvo, posedovane stvari ne mogu se iskoristiti. Za to nema vremena jer nema zaustavljanja i nema zadovoljstva, postoji samo bezglava i fanaticna trka napred. Nasuprot verovanjima, novi idealista veoma kratko uziva u robi koju mu kupuje carolija njegovog uspeha. Svrha je u posedovanju BMW automobila, ali religiozno samomucenje postize se svakodnevnim sedenjem od po nekoliko sati u tom istom automobilu u toku odlaska na posao i dolaska sa posla.
Mediji razvijenih ekonomija neprekidno stvaraju i umnozavaju zitija svetaca ekonomizma. Ponekad su to price o Uspesnima seniorima, to jest onima koji su prevazisli prva iskusenja i postali etablirani i poznati, ponekad cak i tumaci ili apostoli nove religije. Bilo da se radi u poslovnim ljudima, fudbaleriima, glumcima, anarho aktivnistima - protivnicima globalizacije, modnim zvezdama, feministkinjama, vrtuozima, borcima za pravdu, pevacima i pevacicama itd. Etabliranima je dozvoljena cak i konstruktivna kritika pojavnosti Religije Ekonomizma (Stvarnosti) bez ulazenja u sustinu (Madona, Bono, Dzordz Soros, Naomi Klajn, itd). U stvarnosti, zivoti vecine Uspesnih su nepresusna tema medija i tabloida. Prema njima Uspesni zive u raju na zamlji, u svojim vilama i bazenima, materijalno sigurni, oslobodejni sumnji, oslobodejni straha. Slobodni, u statusu svetaca, sekusalno pozeljni, okruzni obozavaocima i obozavateljkama, neprekidno u centru paznje religioznih masa zeljnih uspeha i identifikacije. Istovremeno, zitija ovih svetaca isticu mucnost njihovog uspeha, proces sazrevanja, kompeticiju, nemilosrdnost, redukciju emocionalnog zivota i ostale nedace koje treba pretrpeti da bi se stiglo do stepenika slave. Ovo uliva samopouzdanje Adeptima ekonomizma i masi sledbenika da istraju u zrtvovanju sebe za simbol.
Dubina zrtve, istinska ljudska patnja danasnjih idealista uporediva je jedino sa srednjovekovnim monasima koji su ziveli na stubovima, mucili se izgladnjivanjem, spavali na lestvicama, bicevali se, odricali se tela i uopste mucili sebe na najrazlicitije nacine sve u cilju dosezanja Carstva nebeskog.
Danasnji idealista, revolucionar ekonomizma podnosi jos vecu zrtvu. U groznicavoj groznici svojih postignuca, beskrajnog bola sa kojim vodi svoj Posao, novi idealista odrice se sopstvenog vremena. Ovu zrtvu hriscanski mucenici nisu bili u stanju da podnesu. U njihovo doba, subjektivno vreme jedinke nije bilo odvojivo od ciklicnog prirodnog vremena. Novi vernik, nasuprot njima, stremi dalje. Njegovo vreme jeste vreme ekonomije, on zivi u vremenu berze i kako je ekonomija globalna neke su berze uvek otvorene, pa je tako i vreme novih idealista u potpunosti okupirano ekonomijom. Postoji naravno i kratki period sna, taj atavizam naseg zivotinjskog porekla, ali horde naucnika i misticara rade na sredstvima koja bi trebalo da nas oslobode i ovog ogranicenja.
Bilo da je radnik u fabrici, predstavnik poznate multinacionalne kompanije, programer, nastavnik u skoli, ili nesto drugo, novi idealista ne poznaje ciklicnost vremena. Njegovo vreme je linearno, to je vreme doktrine o “prirodnom ekonomskom rastu” ili samo o Rastu. jer idealisti nemaju nameru da stanu. Pokusaj da ih se zaustavi radaja fanaticni religiozni bes. Na putu ekonomije, na putu pretvaranja zivog u mrtvo nema stajanja ni usporavanja.
Zadovoljiti se prostim kretanjem jeste odlika Slabih (gubitnici). Brzijna mora rasti, profit ove godine mora biti veci od profita za prethodnu godinu. Jos jedan NGO projekat, jos jedan napor public relations manager-a. Prvi izvod mora biti pozitivan a rast eksponencijalan. Delatnik idealista je zato stalno ubrzan, on hronicno “nema vremena”. On ga ZAISTA nema. Njegov racionalni mozak, njegov ekspandirani ego groznicavo radi. “Mogao bih jos i ovo, mogao bih jos i ono” jeste cesta misao novih idealista. Zadovoljstva nema. “Mogao” prerasta u “morao”, grza savesti zbog propustenih prilika na svakom polju raste. propustenost zna!ci neostvarenost, neostvarenost znaci smanjenje brzine licnog napretka (progres) i licnog usavrsavanja. U ovom smislu, sve je ekonomija i sve je progres, kokteli, pogledi sefova, voznje automobilom, brzina kojom vozite bicikl, obim grudi, duzina penisa, broj veza, intimna iskustva, broj dana u godini u kojima ste aktivni. Sve se moze izgubiti i sve je unapred izgubljeno.
A ipak nas idealista ne posustaje u svojoj mrznji spram zivota i ostalih nizih obliak postojanja.