Kako izgleda otmica od strane ljudi u crnom ( koji su uostalom i u paktu s negativnim vanzemaljcima ) možete procitati ovdje a nešto šta mislim da je nebitno sam izostavio i link na orginalnu stranicu nedajem jer necu pitati dopuštenje al u osnovi poruka je važnija od poštara pa uopce nije bitan izvor nego sadržaj.
U sljedećem tekstu ćete pročitati iskustvo jedne osobe iz Hrvatske. Budući da želi ostati anonimna, nazvali smo je ANSUB (Anonymous subject) :
ANSUB: To je počelo kad sam imala 6 ili 7 godina. Prvo su se počele dešavati snažne paranormalne aktivnosti u mom stanu, a i oko mene gdje god bih išla. Kad bi svi zaspali, meni bi počeo horor tulum. Po sobi bi osjećala snažnu energiju, toliko snažnu da bi znala gdje se fizički nalazi. Otvarala su se vrata od sobe sama od sebe, padale bi stvari po sobi, oko glave bi čula kako netko pljeska rukama, redovito bi osjetila kako me netko ubode prstom u leđa i sl. To su bile najgore stvari što su mi se dešavale. Kad bi zaspala, snovi bi me odveli na drugi horor tulum. Često bi sanjala neke ljude u odijelima kako me hvataju po nekakvoj zgradi. S njima je bila i jedna žena, također u crnom odijelu, ali ženskom naravno. Kada bi se osvjestila u snu, skužila bih da me vode negdje i onda bi im se istrgla i pobjegla. Mislim da se sve odvijalo više manje u istoj zgradi od više katova.
ANSUB: Bila sam dijete, 7 godina, pa se i ne sjećam puno toga. Zgrada je imala više katova, mislim oko 12 katova, na nekim katovima su bili uredi, na nekima neke sobe u koje nisam uspjela ući jer tamo nisam smjela biti... Jednom sam naišla na neko dijete koje druga grupica ljudi u odijelima vodi liftom. Grupa ljudi koja je bila zadužena za mene broji 4 ili 5 članova, nisam sigurna. Muškarci su u crnim odijelima, tamne kratke kose, a žena je nosila crno žensko odijelo i imala je dužu crnu kosu. Sjećam se da su dobro trčali hehe.
ANSUB: Jedne večeri sam legla i imala san koji je bio ključan za mene da sve povežem i shvatim. Dakle, probudim se u jednoj maloj bijeloj sobici s krevetom na kat i jednom stolicom. Nije imala prozore ni ništa drugo. Vrata su bila metalna i imala su prozorčić koji je bio zatvoren. Tako je bilo realno i razmišljala sam kao u stvarnosti. Otišla sam do vrata i na moje iznenađenje, bila su otključana. Našla sam se u dugačkom hodniku. S moje lijeve strane su bila velika vrata, zatvorena, a s desne se prostirao hodnik. Bio je dugačak oko 20-ak metara, a širok oko 5-6 metara. S obje strane, duž hodnika, su se nalazila vrata identična kao ona od sobice iz koje sam ja izašla.
Provirila sam kroz velika vrata s lijeve strane i vidjela dva visoka, snažna čovjeka s puškama kako stoje ispred vrata kao da ih čuvaju. Jedan je imao kosu smeđu do ramena, malo valovitu, crvenu kariranu košulju i traperice, a drugi je imao kratku smeđu kosu, zelenu majicu i traperice. Pored njih protrči vojnik, u vojnoj uniformi, s kacigom i puškom.
Nisam željela da me vide pa sam tiho krenula niz hodnik. Hodnik je skretao lijevo. Na tom skretanju ugledam nekog malog vrlo mršavog čovjeka kako me iza kantuna oprezno gleda. Imao je bijele hlače i bio je bez majice. Zatrčala sam se prema njemu vičući da stane, a on pobjegne. Kada sam došla do kraja hodnika, do tog skretanja, tog čovjeka nije bilo, ali me dočeka neugodno iznenađenje. Prema meni dolaze 4 čovjeka. Jedan je bio visok, uredne smeđe kose i nosio je crno odijelo, a ostala 3 čovjeka su imala bijela zaštitna odijela, samo im se lice vidjelo i imali su pendreke.
Kada su me ugledali, počeli su trčati za mnom. Pobjegla sam prema sobici iz koje sam izašla kad me uhvate. Čovjek u crnom odijelu me držao za ruku dok sam se plačući pokušala istrgnuti. Kada sam skužila da ne mogu pobjeći rekla sam mu „Ne želim više ići na pokuse!“ , a on mi odgovori da moram.
Ljudi u zaštitnim odijelima me ubace u sobicu tako snažno da sam pala na pod. Nakon toga sam se naglo probudila, u šoku. U glavi mi se samo motala rečenica „Ne želim više ići na pokuse“. Nisam mogla sebi doći. Skužila sam da se to već dešava neko vrijeme, ali ne znam koliko, i da sam tada svjesna što se dešava, ali da mi očito brišu pamčenje. Ali ovog puta sam zapamtila sve, tj. povezala i skužila o čemu se radi.
Želim napomenuti da tada nisam gledala nikakve filmove o izvanzemaljcima, o ikakvim otmicama niti mi je itko ikada o tome pričao.
Nakon možda mjesec dana se opet nađem u toj istoj sobici. Opet sam bila svjesna svega i znala sam gdje sam. Išla sam otvoriti vrata, ali su ovog puta bila zaključana. Bilo me je užasno strah. Odjednom čujem otključavanje vrata. Otvore se i u sobu uđu dva čovjeka u zaštitnim odijelima, kao ona trojica s čovjekom u crnom odijelu. Uhvate me za ruke i izvuku iz sobice. Pokušala sam im se otrgnuti, nisam znala gdje me vode, a iskreno, nije me ni puno zanimalo. Plakala sam i pitala ih gdje me vode, ali nisu odgovarali. Derala sam se na njih, molila ih da me puste i da mi kažu gdje idemo, ali su se ponašali kao da je sve u redu i da ih se ništa ne pita. Nisu niti međusobno komunicirali.
Legli su me na pokretni krevet i odveli kroz ona velika vrata koja su čuvala dvojica u civilu. Hodnik kojim smo išli je bio uži od onog u kojem su sobe. Po svjetlu i hodnicima sam zaključila da se nalazim negdje ispod zemlje.
Odjednom skrenemo iz hodnika u zelenu sobu. To je bila mala operacijska dvorana. Kada sam to vidjela, sledila mi se krv u žilama. Prebacili su me na operacijski stol i vezali. Poviše mene su bila okrugla svjetla, a oko cijele prostorije su bili ormarići s podlogom na kojoj su bile razne injekcije, instrumenti i sl. Ta dva čovjeka u bijelim zaštitnim odijelima odu, ali nisam ostala sama. U operacijskoj sali me je dočekala jedna žena. Ne ona koja me je hvatala s ljudima u odijelima. Ova je imala kovrčavu dugu smeđu kosu, na sebi je imala normalnu odjeću preko koje je obukla liječničku kutu.
Bila je smirena i dobra prema meni. Ona i onaj čovjek u odijelu su jedini koji su pričali samnom u toj podzemnoj bolnici. Kako sam bila u panici, derala sam se, plakala i pokušala puknuti tepojaseve s kojima su me vezali. Ona mi je dala infuziju i smirenim glasom rekla da se smirim i da će sve biti u redu. Pogledala sam je i rekla joj da mi pomogne, da me pusti da odem, na što mi ona kaže da ne može to napraviti, ali da se ne brinem.
Mojoj panici nije bilo kraja, imala sam osjećaj da će mi srce iskočiti, nisam se mogla toliko derati koliko sam željela....kad pravi šok i panika tek slijede. U salu uđe 4 ili 5 kirurga. Cijeli su bili u zelenom, rukavice su im mislim bile plave, na glavi su imali kape kakve kirurzi nose, i samo su im se vidjele oči. Ušli su mirno u tišini, jedan od njih je donio nekakve instrumente blizu mene, a drugi su isto tu nešto radili. Ja sam bila van sebe. Derala sam se na njih da me puste ali se nisu previše uznemiravali, ustvari nisu uopće reagirali na mene.
Kad su došli oko mene, doktorica mi ubrizga nešto u infuziju. Odjednom mi se suzi vidno polje, izgubim ton i zacrni mi se pred očima. Kad se to desilo, skočim naglo iz sna u sjedeći položaj. Na svom sam krevetu, mokra kao da me je netko u pidžami bacio u bazen, srce lupa 100 na sat, ne mogu disati od šoka, tresem se kao travka na vjetru..užasan osjećaj.
Još sam par puta sanjala tu istu podzemnu bolnicu, ali su mi dva sna ostala u sjećanju.
U prvom sam se našla u nekoj donjoj etaži. Netko me je vodio i pokazivao mi što dolje ima. Odveo me u dio koji me podsjeća na podrum. Bilo je mračno, vlažno i hladno. Tu sam vidjela velike zatvore i u svakom po 10-ak ljudi. Ti ljudi su izgledali kao zombiji. Mršavi, izbezumljeni, nekima su oči bježale prema gore i imala sam dojam da samo tu stoje i nemaju pojma gdje su ni što se dešava, neki su imali ruku vezanu lancem za zid, neki su ležali po podu, neki stajali i proizvodili su nekakve zvukove. Tu sam vidjela samo patnju i bol. Rečeno mi je da su to sve skitnice i ljudi koje nitko neće tražiti. Oni su sada njihovo vlasništvo i umrijet će od pokusa. Pokusi su im to i napravili.
Drugi put sam se našla u nekoj prostorijici s jednim drvenim stolom i drvenom stolicom. Vrata su također bila drvena i imala su prozor. Sjedila sam na toj stolici, vrtilo mi se u glavi kao da nisam spavala 5 dana, nisam ništa čula niti sam mogla držati glavu ravno. Odjednom skužim da mi se netko dere na lijevo uho. Okrenula sam se i ugledala vojnika u tamnoj uniformi s dosta odličja. Zaključila sam da je bio neki viši čin. Iza njega su stajala 3 vojnika s puškama i gledala u nas. Taj visoko odlikovani vojnik je bio bijesan, derao se na mene i izgledao je kao da me već satima nagovara na nešto. Dok sam ga onako omamljeno i drogirano gledala, skužim da mi pokazuje rukom na nešto što se nalazilo na stolu ispred mene. Pogledam i vidim da drži nekakav bijeli papir. Kako mi je vid bio zamućen, izgledalo mi je kao da je papir prazan, ali očito nije bio. Pored njega je stajala kemijska olovka i po njegovim pokretima zaključim da želi da nešto potpišem. Vidjeh da mi nema druge, potpišem taj papir. Dok sam tako drogirano sjedila i dok se on derao na mene, primijetim da nasuprot mene stoje 3 mala siva vanzemaljca i gledaju me. Nisam osjećala strah već kao da se znamo od prije i nisu mi predstavljali nikakvu prijetnju.
Sve se to odvijalo mjesecima, bilo je puno snova kojih se danas ne sjećam, ali se sjećam večeri kada sam dobila 2. implant. Išla sam na spavanje i odjednom se, tokom noći, nađem pored prozora u svojoj sobi. Ispred mene stoje 3 mala vanzemaljca, a kroz spuštenu roletnu vidim nekakvo svjetlo. Bilo mi je drago što vidim vanzemaljce i što su tu te ih uljudno pozdravim. Oni su stajali kao kipovi i buljili u mene hladnim, velikim, crnim očima. Nije bilo nikakve emocije s njihove strane. Imala sam dojam kao da su iznenađeni što ih vidim. Pomalo sam počela osjećati nelagodu i strah. Odjednom me nešto počne povlačiti unazad prema mom krevetu, poletim i kad dotaknem krevet, naglo se probudim. Sve je izgledalo kao i u snu, roletne spuštene, prozor otvoren baš kao i kad sam bila ispred njega, sve identično.
Misleći da je samo san, smirim se i odem na wc. Na moje iznenađenje ugledah malo krvi na pidžami u predjelu noge. Odakle sad krv? Pogledam kožu i ugledam otvorenu krvavu ranu, a u njoj nekakav tamni metalni predmet. Uzmem pincetu da ga izvadim, ali bezuspješno. Čim bi ga pomakla, zabolilo bi me kao da je vezan za živac. Nije mi bilo svejedno i tada skužim što je ustvari onaj prvi implant.
Osjećala sam se kao miš na livadi punoj grabežljivaca i ne mogu se sakriti. Kao da mi je cijeli život nekome na dlanu.
Nisam nikome govorila o tome, već sam pustila da koža zaraste preko njega. Tako je i bilo. Dan danas, 12 godina kasnije, stoji tu gdje je. Nikada nisam imala problema s njim, meso se nikada nije upalilo, inficiralo ili bilo što slično.
Kada su počeli susreti s ljudima u crnim odijelima u stvarnosti?
ANSUB: Nakon što sam počela pričati drugima o tome što mi se dešavalo. Oko 3 godine nakon što se pojavio drugi implant. Tada sam dobila kompjuter s Internetom, saznala da postoje i drugi ljudi sa sličnim iskustvima i da ipak nisam luda i sama na svijetu kojoj se to dešava, što sam do tada mislila.
ANSUB: Pojavljivali su se ispred moje zgrade. U početku su samo sjedili u autima, a kasnije su me počeli pratiti. Dva puta su trčali za mnom. Jednom sam bila s rođakom, a drugi put s dva prijatelja s tim da tada čovjek nije bio u odijelu već u nomalnoj odjeći.
Jedne večeri kada sam išla vani, primijetim da jedan čovjek u crnom odijelu sjedi u upaljenom velikom srebrnom autu i gleda u mene. Imao je crne naočale iako je bilo mračno. Odlučila sam da neću proći pored njega i zagazim na cestu ne bi li je prešla. Čim sam stavila nogu na kolnik, on udari po gasu i projuri pored mene. Da se nisam naglo zaustavila, pregazio bi me, a po njegovom ponašanju je očito da mu je to bila namjera.
Ti susreti s njima su trajali oko 3 godine. Često je bilo i problema s telefonom, čulo bi se upadanje treće sobe tokom razgovora, tj. otvaranje dodatne linije, šuštanja i sl.
Eto to bi bilo direktno iskustvo s njima.
_________________ Činjenica sama za sebe nikada nije važna bez dobre procjene i jasne povezanosti s drugim činjenicama.
|