Predgovor knjizi "Narcistička KULTURA" :
Cristopher Lasch u Narcisticka kultura i Richard Sennett u Nestanak javnog covjeka apostrofiraju narcizam kao bitnu odrednicu suvremenog društva. Štoviše, odreduju ga kao psihološku dimenziju današnjice i u svojim osvrtima na društvene i povijesne procese dovode u kljucnu uzrocno-posljedicnu relaciju sa energijama koje pokrecu gotovo sve društvene sfere.
Narcis je prevladavajuci psihicki ustroj pojedinca u kasnom kapitalistickom gradanskom društvu i posljedica je onih promjena odredenih razvojem kapitalizma iz individualnog posjednickog u korporacijski, a koje su se odvijale u liberalnom politickom ozracju. Apsolutizirano društvo današnjice uvodi pojedinca u svijet bez realne perspektive i jasne vizije buducnosti, prostor uokviren cvrstim i naizgled nepromjenjivim korporacijskim pravilima, u kojem je suocen sa nemogucnošcu ostvarivanja kroz rad i ljubav prema potomcima. Okrenut je sebi, i u toj samoobuzetosti nesposoban ostvariti istinski odnos s drugima. Svoju kreativnost ulaže u izgradivanje imagea i slike koja ce izazvati divljenje i zavist drugih. Njegova sfera psihe tako postaje forma bez sadržaja, a Narcis kreator kulturnih i javnih sadržaja koji pocivaju na narcistickoj energiji, jer industrijalizirano i psihologozirano društvo koje sve pretvara u proizvod i reklamu, te je spremno od svega uciniti spektakl, ukida samo sebi legitimne izlaze za iracionalnu, agresivnu narcisticku energiju. U takvim društvenim okvirima narcizam nastavlja oblikovati kulturu, te javnu i privatnu dimenziju, kod Lasch-a iskljucivo americkog, suvremenog društva. Krajnja konsekvenca je promoviranje Narcisa u društveno poželjnog i uspješnog pojedinca, kojega njegovi nedostatci u ljudskom smislu, cine idealnim sudionikom u sveopcoj tržišnoj konkurenciji i hijerarhiji birokratizirane korporacije. Na taj nacin Narcis postaje psihicka konstrukcija koja svojom unutrašnjom geografijom govori mnogo o zbilji i nedostatcima društva koje zrcali, što je tema razmatranja Sennetta i Lasch-a pogotovo.
Lasch napominje da je narcizam ne samo americka, vec opcenito, gradanska bolest današnjice , koja pociva na nedostatku konstruktivnih ideja i sveprisutnom osjecaju pesimizma i krize samopouzdanja. Liberalizam , po njemu, propada kako politicki, tako i intelektualno, i nije u stanju objasniti dogadaje u državi blagostanja i multinacionalnih korporacija. Današnjica je obojana pesimizmom i situacija je naizgled bezizlazna. Americka kultura izumire, bez vjere i zanimanja za buducnost ona stvara svjetonazor klonulih .
Sennett se nadovezuje isticuci nemogucnost modernog covjeka da se igra sa zbiljom distancirajuci se od vlastitog sebe, a što je rezultat povijesnog procesa u kojem se izbrisala granica izmedu javnog i privatnog . On je nesposoban skrenuti pažnju sa motiva i pobuda, koji odreduju psihologiziranu stvarnost, na bitne sadržaje, te ne može sudjelovati u javnom, politickom životu konstituirajuci pravila zajednice. Zbilju prihvaca preozbiljno, nesposoban se igrati s njom. Upravo je narcizam energija koja ubija igru, a narcis je glumac bez umijeca .
Cetrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeca americki su psihoanaliticari sve cešce bili suoceni s pacijentima cije tegobe nisu mogli uvrstiti u klasifikatorski okvir koji operira osnovnom razlikom izmedu neuroza i psihoza . S jedne strane, bilo je sasvim jasno da nije rijec o psihoticarima , jer se radilo o osobama koje su normalno sudjelovale u društvenom životu, ponekad cak i vrlo uspješno, a s druge, nije bila rijec ni o neuroticima (histericima ili opsesivcima) . To je bio svojevrstan šok u klasifikatorskom redu klasicne psihoanalitike, jer su u jednoj osobi objedinjene karakteristike suviše prilagodenog histerika koji se previše identificira sa društvenim zakonom, pa mu se zato potisnuta nagonska supstanca vraca kao zbir simptoma, i neprilagodenog psihotika koji se iskljucio iz socio-simbolicke realnosti. Rezultat je bila, tada teško zamisliva, prikaza psihotika, subjekta s nizom psihotickih simptoma, koji je društveno sasvim prilagoden, koji sjajno funkcionira . Takvi primjeri su u pocetku bili sklonjeni kao iznimke, otklon od pravila, ali se vrlo brzo pokazalo, s obzirom na ucestalost u terapeutskoj praksi, da su pravilo, koje je potom i klinicki definirano kao borderline-stanje , tj. stanje na granicnoj liniji , i njen korelat patološki narcis .
Standardan rad, u kojem se taj pojam potanko definira u psihoanalitickoj teoriji je knjiga Otta Kernberga Patološki narcizam i borderline-stanja , i na nju se, u klinickoj dimenziji narcizma, oslanjaju i Christopher Lasch u Narcisticka kultura, te Richard Sennett u Nestanak javnog covjeka , u kojima nas pobliže upoznavaju sa psihološkim covjekom današnjice – Narcisom.
Iznijeti cu ovdje, u osnovnim crtama, neke bitne klinicke odrednice, koje opširnije opisuje Slavoj Žižek u pogovoru hrvatskog prijevoda Lasch-ove knjige.
Sljedece su znacajke borderline-stanja :
1.”prosta” nevezana tjeskoba ;
2. poli-simptomalna neuroza , tj. niz simptoma koji su kod “klasicnih” neuroza nepomirljivi (histericne konverzije, “klasicni” opsesionalni simptomi, poli-fobija, “disocijacijske reakcije”, “impulzivna neuroza”, patološka hipohondrija, paranoidne ideje);
3. “ polimorfno-perverzna” sklonost u spolnosti (cesto mijenjanje partnera, isprobavanje uvijek “novih oblika”, strah od veze koja bi nas emocionalno previše obilježila i “ogranicila” našu slobodu).
Sterilno klinicki receno, borderline subjekt je neujedinjeni subjekt , “raspršeni” subjekt kod kojeg tjeskoban “osjecaj praznine” znaci upravo to da se subjekt nije uspio ujediniti, “totalizirati” u homogeno egzistencijalno bice. Njegov “prag tolerancije” tjeskobe je vrlo nizak, te ga i neke neznacajne životne teškoce, kao što su podrugljive primjedbe ili neuspjela šala, mogu dovesti u stanje strašne tjeskobe ili depresije. Zbog svog “krhkog” “Ja”, on nema dovoljnu kontrolu nad vlastitim nagonskim reakcijama, popušta svakom impulsu i “ne zna se vladati”. U njegovom razmišljanju prevladavaju asocijacije i površinske slicnosti, koje su iznad “racionalnog” zakljucivanja. “Ja” nije dovoljno jak da bi obavljao potiskivanje nagona i integrativnu funkciju tako da nastupaju primitivniji obrambeni mehanizmi koji ruše jedinstvo “Ja” : rascjep, projekcija, utaja realnosti.
Patološki narcis , korelat borderline-a, uz sve navedene simptome, podrazumijeva još i postojanje takozvanog patološkog, velikog Ja ; patološku narcisoidnu tvorevinu koja umjesto normalnog Ja obavlja integrativnu funkciju unutar psihe pojedinca.
Upravo je to kljucna dimenzija što se skriva u pozadini patološkog narcisa. Naime, on nije uspio pounutriti ocinski zakon u pomirujuci, savjesni, ideal-ja , te nerazriješeni Edipov kompleks u njemu stvara kruto, sadisticko Nad-ja - libidonoznu tvorevinu arhaicnih, prededipovskih, narcisoidno - infatilnih nagona, sublimaciju bujice agresije i bijesa potiskivanih u najranijoj životnoj dobi zbog prirodne roditeljske nemogucnosti da djetetu udovolje u svemu.
To je razlog zašto je Narcis u stvarnosti nemocan i preplašen . On je žrtva krutog, nesavladivog Nad-ja, žrtva samog sebe, suocen s nedostižnim zahtjevima okoline i sa svojom vlastitom agresivnošcu.
No, izvanka, Narcis daje drugaciju sliku o sebi. On je i više nego prilagoden okolini, uspješno funkcionira i ponekad cak i bljesne i dominira u svojoj sredini. Medutim, uskoro se dolazi do glavnog proturjecja: patološki narcis prezire ljude, iskorištava ih samo za vlastitu afirmaciju, a istovremeno je o njima potpuno ovisan. Ovisan je o priznanju drugih, o njihovom divljenju i zavisti, te opstaje samo putem ugleda što ga ima kod ljudi koji ga okružuju. U društvu briljira, igra ulogu snažnog, cinicnog, efikasnog i duhovitog covjeka, dok istovremeno i najmanji neuspjeh može kod njega izazvati zapadanje u traumaticnu depresiju.
Društvena uloga je za njega samo igranje po pravilima kojih se istovremeno gnuša i iznad kojih se nadmocno distancira. Njegova obuzetost samim sobom je daleko od samoljublja. Neprekidna zaokupljenost pitanjima “tko sam?”, “što zaista osjecam?”, ”jesam li dovoljno dobar/dobra?”, ”jesam li dovoljno primjeren(a)?” , sprecava ga da spozna što on jest, a što nije, jer samoobuzetost ne proizvodi zadovoljenje, vec povredivanje sebe. Brisanje linije izmedu sebe i drugoga znaci da ništa novo, ništa “drugo” nikad ne ulazi u sebstvo koje se stopilo sa predmetnim svijetom.
Osobno, unutarnje pitanje o relevantnosti drugih ljudi i izvanjskih postupaka toliko se ponavlja da zamagljuje jasnu percepciju tih osoba i dogadaja po sebi. Krajnost je pomisao da u drugome može vidjeti sebe, a tada sebstvo postaje besmisleno. Požudna obuzetost vlastitim potrebama postaje zapreka njihovom ispunjenju. Inverzija perceptivnog instrumentarija, te prosudivanje pojava u predmetnom svijetu na osnovu unutarnjih pobuda, diskreditira samu perceptivnost i od narcisa stvara puku formu bez sadržaja. Odgovor na pitanje o razlozima te inverzije nalazimo kod Sennettove analize javnosti gradanskog društva s kraja 19. st. Naime, upliv psihologije u društvenu svakodnevnicu potencirao je smisao unutarnjih pobuda , motiva djelovanja, koji izlaze na vidjelo putem hotimicnih gesti ili kretnji, a koje osoba ne može prikriti. One tako otkrivaju ono što se u javnosti ne želi otkriti, a takva atmosfera tjera pojedinca na neprekidno samopreispitivanje o vrijednosti i iskrenosti vlastitih pobuda.
Sennett piše: “Zbog toga klinicki profil narcizma nije stanje djelovanja, vec stanje bitka. Izbrisana su razgranicenja, mede i forme vremena, kao i postojanje odnosa. Narcis nije gladan iskustva, on je gladan Iskustva. Uvijek u potrazi za svojim izrazom ili odrazom u Iskustvu, on obezvrjeduje svaki posebni meduodnos ili scenu, jer to nikad ne može dostatno obuhvatiti ono tko on jest. Mit o Narcisu to jezgrovito pogada: covjek se utapa u sebi- to je stanje entropije.”( Sennett R., Nestanak javnog covjeka, Naprijed, Zagreb, 426 str.)
Sve osobe iz svoje sredine narcis dijeli u tri skupine:
• idealni drugi , oni od kojih ocekuje narcisticku potvrdu i to su u pravilu jake, nadredene, slavne licnosti;
• neprijatelji , urotnici koji ugrožavaju njegovu narcisticku afirmaciju;
• svi ostali, masa , lutke , naivci (suckers ), koji su tu samo zato da ih iskoristi i odbaci. Medutim, vrlo lako idealni drugi može postati samo dio mase ukoliko ne ostvari ocekivanja narcisa; ako ga razocara, ne mari za njega ili ga ponizi.
Narcis uopce nema odnos prema drugima kao prema subjektima, pa je raspoloživost s drugim ljudima sama po sebi razumljiva. Najprirodnija je stvar postupati s ljudima bez obzira i koristiti ih zbog vlastitog zadovoljstva. Narcis zavodi, ocarava, blješti govorljivošcu, zanesenošcu i spolnom zavodljivošcu.
No, ispod te vanjštine krije se indeferentna i hladna proracunljivost koja veliku ocaranost u trenu pretvara u ravnodušnost . On je zato nesposoban iskreno se vezati uz neku osobu, biti ovisan o njoj u smislu veze i obaveze, angažmana, povjerenja i predanosti. On je ovisan o drugom samo u granicama samopriznanja i samodivljenja. Prema ljudima cuva temeljno nepovjerenje, strah ga je od otkrivanja, jer se boji vlastite ispraznosti, te na podrucju spolnosti prednost daje kratkotrajnim, “hladnim” vezama, koje ne opterecuju emocionalno. Krajnja je konsekvenca da Narcis u biti i ne može uživati. Njegovo uživanje se podudara s time da mu drugi priznaju njegovo uživanje.
Bezrezervno kritizirajuci americko kasno kapitalisticko društvo, i njegovu umirucu kulturu u gotovo svim sferama, od obitelji, škole, politike, industrije, umjetnosti, sporta, te muško-ženskih odnosa, Lasch zorno opisuje društvene procese i uvjete koji su stvorili Narcisa - psihološkog covjeka današnjice , te paradokse društva cija kultura oslobada narcisticku energiju.
Na samom pocetku knjige, Lasch nas uvodi u americku stvarnost. U društvo lišeno vjere u buducnost, klonule pojedince bez vizije i volje da stvaraju za svoje potomstvo. Svakodnevnica prepuna ratova, kriminala, te konstantna prijetnja planetarnog uništenja koja afirmira predanja o apokalipsi na razmedu tisucljeca, ulijeva malo optimizma. Prevladava strast življenja za trenutak, za samog sebe. Amerikanci su se povukli u zaokupljenost sobom, bez nade u mjenjanje društvenih okvira i pravila igre.
Oni po tim pravilima igraju samo naizgled, usvajajuci kao najvecu vrijednost sposobnost prilagodavanja radnim uvjetima, fleksibilnost u društvenoj mobilnosti, doživljavajuci sebe kao radni potencijal i tržišnu robu.
“Uklanjanje strucnosti ne samo iz manualnog rada, vec i iz administrativnih poslova,”, piše Lasch, “stvorilo je uvjete u kojima se sposobnost za rad mjeri osobnošcu, a ne snagom i inteligencijom. I muškarci i žene moraju projicirati privlacan image te igrati ulogu istovremeno ocjenjujuci uspješnost njene izvedbe.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 104 str . )
Birokratizirana tvornica, te funkcionalisticki i hijerarhijski utemeljeni meduljudski odnosi u industriji, uništavaju zadovoljstvo poslom. Sam rad postaje nebitan i prestaje biti ocevidan, opipljiv, tako da gubi znacajku preobražavanja materije covjekovom oštroumnošcu i postaje potpuno apstraktan i interpersonalan. Pojedinac postaje tek vojnik u armiji industrije i broj u procesu odlucivanja.
“Amerikanci danas”, piše Lasch,” nisu preplavljeni osjecajem beskonacnih mogucnosti vec banalnošcu društvenog poretka kojeg su istkali protiv njih. Pounutrujuci društvena ogranicenja pomocu kojih su nekad željeli zadržati mogucnosti u okviru civiliziranih granica, osjecaju se svladani razarajucom dosadom, kao životinje ciji su se nagoni ugasili u sužanjstvu. … Ljudi se danas žale da su nesposobni osjecati. …Naizgled uctivi, smjerni i druželjubivi oni kipte od unutrašnjeg gnjeva za koji neprobojno, prenapuceno birokratsko društvo može iznaci malo legitimnih izlaza.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 12 str.)
Legitimni izlazi , sport i umjetnost, bivaju degradirani, uvuceni u medijsku i marketinšku sferu spektakla, udaljivši se tako od svoje biti i istinske uloge u životu pojedinca. Lasch kaže: ”Sport na mnogo nacina predstavlja najcišci vid bijega putem kojeg covjek traži odterecenje od svakodnevnog života. … On istovremeno zadovoljava potrebu za slobodnim maštanjem i težnju za dragovoljno zadatim poteškocama; on udružuje djetinju uzavrelost s namjerno stvorenim preprekama.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 113 str.)
Pružajuci svim igracima jednake uvjete sport idealizira uobicajenu zbrku svakodnevnog života. On ponovo stvara slobodu i upamceno savršenstvo djetinjstva.
No, industrijalizacijom sporta, njime je poceo prevladavati naglasak na pobjedivanje što je degradiralo izvornu energiju same igre, tako da sport gubi sposobnost oživljavanja duhova igraca i gledalaca. Opreznost, budnost i proracunatost – toliko prisutni u svakodnevnici, no toliko protivni duhu igre – poceli su oblikovati sport kao što oblikuju i sve drugo.
Sportaši su preplaceni profesionalci koji se žele prikazati kao zabavljaci, promotori poticu navijace da budu mahniti sljedbenici, televizija stvara novu publiku u domovima naoružanu pivom i chipsom, a od gledalaca u živo stvara sudionike spektakla koji se krevelje pred kamerama i pokušavaju svratiti njenu pažnju mašuci zastavama i ne osvrcuci se na igru na terenu.
Sport je osvjetovljen, pretjerano stjeran u službu patriotizma i izgradnje karaktera, te cesto presudan kriterij za visoko školovanje vrhunskih sportaša.
S druge strane, shvacanje sporta iskljucivo kao vid bijega, umanjuje njegovu sposobnost da taj bijeg omoguci. On prestaje biti dramaticno tumacenje svakodnevnice, produbljeno ponovno uspostavljanje tradicija zajednice.
Kako, po Sennettu, narcisticka zbilja slabi energiju igre (istinskog pokretaca sporta), zbog smanjivanja moci izražavanja u odraslih ljudi uzrokovanog nemogucnošcu distanciranja od vlastitog sebstva, oni se ne mogu igrati igre radi, jer im ona nešto znaci samo kad obecava odražavanje prisnih potreba. Ta narcisticka atmosfera zbilje, i vec spomenuta degradacija sporta, stvaraju uvjete u kojima sport prestaje biti legitiman izlaz.
Umjetnost, kao drugi legitiman izlaz iz dosadne svakodnevnice, bilo da kritizira ili preslikava svakodnevnicu, cesto biva uvucena u mrežu psihologizirane stvarnosti, te se u pokušajima parodiziranja izjednacava sa predloškom u realnosti.
Umjetnik se koprca u narcistickoj zbilji, te njegovo djelo prestaje, u velikom broju slucajeva, biti sadržajno fiktivno distanciranje od sebe i oblikovanje iskustava u formu zaokruženu naporima ovladavanja stvarnošcu. On se povlaci u površinsku samoanalizu koja briše i vanjski svijet i dublju subjektivnost.
Ironicni odmak , toliko prisutan u današnjem društvu, kao prirodan bijeg od svakodnevne rutine i osjecaja neautenticnosti, predstavlja glavnu tehniku spisateljskog distanciranja. No, uskoro sam postaje rutina, te u krajnosti dovodi pisca do toga da piše o nemogucnosti pisanja.
Ucestalo ukidanje konvencija, postmodernisticke težnje da se umjetnost izjednaci sa stvarnošcu, te uklanjanje granice izmedu publike i izvodaca, oduzima umjetnosti car iluzije i terapeutskog bijega u više duhovne stvarnosti. Kronican je sadržajni nedostatak dubokog doživljaja stvarnosti.
Dramski autori usredotoceni su na probleme modernog covjeka; ispraznost, otudenost, izdvojenost, usamljenost i ocaj, dakle na osjecaje granicne licnosti.
No, u industrijaliziranoj stvarnosti takav umjetnicki krik ne mijenja puno u poretku stvari. Naprotiv, i samo umjetnicko djelo se oblikuje sukladno prihvacenoj intuitivnoj spoznaji istine, pociva na nedefiniranim pojmovima prostora i vremena, te vjerovanju da se svijet sastoji od iluzija. Bijeg od rigidnih i covjeku otudenih društvenih okvira vodi ka porinjavanju u vlastitost, i cesto se gubi u praznini amorfnog samobitka. Pojedinac je nemocan, klonuo, bez vizije i vjere u buducnost.
Covjek je, kako piše Sennett, izgubio sposobnost igranja sa zbiljom. On istice kako svjetovno, kapitalisticko društvo radi protiv energije igre. U modernom društvu ljudi su postali glumci bez umjetnosti , lišeni umijeca glume koje nastupa kad se uvjeti javnog izražavanja toliko rastoce da se teatar i društvo više ne mogu smatrati isprepletenim. Uvjeti kulture odraslih brišu djecje snage glumljenja. Ljudsko bice ulazeci u svijet tjeskobe i vjerovanja gubi tu snagu djetinjstva. Umjesto u traženi svijet spontanosti covjek ulazi u pragmatizam i ideologije .
Igra u sebi podrazumijeva ulaganje strasti u impersonalnu situaciju u kojoj vladaju pravila, koja se prepravljaju i usavršavaju radi veceg zadovoljstva i poticanja druženja s ostalima. To djecje nacelo se sukobljava s nacelom koje je zavladalo stanjem kulture odraslih, i koje odrasle navodi da mnogo strasti ulažu u narcisticko raskrivanje vlastitih i tudih motiva djelovanja. Ljudi u tom pasivnom stanju ne pomišljaju na to da izazovu pravila korporacije, ili da se njima igraju. Korporacija je apsolutna i fiksna stvarnost u kojoj se moraju probijati, koristeci svoje sposobnosti. Nije pitanje svida li im se korporativna struktura, vec u tome da li je prihvacaju kao datu. U onoj mjeri u kojoj je prihvacaju, ne mogu problematizirati njena pravila. Upravo tu igra posustaje. Psihicko nacelo koje vlada tim procesom je narcizam.
Osim toga, izmedu potcinjenih i pretpostavljenih vladaju blagi, terapeutski i participirajuci odnosi, a vrednovanje timskog rada u kojem nestaje kriticnog odnosa i preispitivanja vlasti skriva istinsku sliku poretka. Liberalno ozracje je amputiralo autoritet iz društva. Lasch piše: “Kako ideje krivice i nevinosti gube svoje moralno, pa cak i pravno znacenje, oni koji su na vlasti više ne namecu svoja pravila autoritativnim odredbama sudaca, ucitelja i propovjednika. Društvo više ne ocekuje da vlasti artikuliraju ocigledno razložan, savršeno opravdan zakonski i moralni kod, niti ocekuje da mladi pounutre moralne standarde zajednice. Ono jedino zahtijeva prihvacanje konvencija svakodnevnog saobracanja koje su psihijatrijske definicije sankcionirale kao normalno ponašanje.” (Lasch C., Narcisticka kultura, Naprijed, Zagreb, 210 str.)
Pojedinac se ne pita o smislu poretka. On je, ili razocaran u legitimne politicke pokušaje kojima mu demokracija obecava sudjelovanje u kreiranju životnih okvira, ili uglavnom doživljava politiku kao spektakl kakvim se prikazuje. Politicari zaraduju politicke poene zahvaljujuci dobroj televizijskoj predstavi , nastupajuci sa savršenim imageom i ispravnim pobudama. Njihova pojavljivanja u javnosti cesto nemaju nikakve veze s politickom realnosti i njihovom ulogom u njoj, te za prosjecnog Amerikanca politicka dimenzija postaje nebitna. Narcisu je bitna pobuda, osjecaj, trenutacna akcija, a ne rijeci kojima se pokušava ozbiljiti vizija buducnosti. On jednostavno ne može dubinski doživjeti drugu osobu, i svoju strast ulaže u razotkrivanje motiva, koji su u modernoj politici iskonstruirana forma bez sadržaja. Rijeci su za njega samo instrument kreiranja poželjnog dojma, slike kojoj ce se drugi diviti i kojoj ce zaviditi, pa shodno tome, politicar osvaja zahvaljujuci odlikama koje bi prije pripisali jednom glumcu.
Psihologizirano društvo je reklamom uvjerilo pojedinca da je znacajno njegovo psihicko samousavršavanje : dohvatiti svoje osjecaje, jesti zdravu hranu, proucavati mudrost Istoka, trcati, uciti kako “uspostaviti odnos”, itd.
Suvremena klima je terapeutska, a ne religiozna. U liberalnom društvu religijske dogme ne pružaju obecanje iskustva duhovnosti, i ne predstavljaju moralni autoritet. Ljudi više ne žude za licnim spasom, vec žude za osjecajem, trenutnom iluzijom dobrobiti, zdravlja i psihicke sigurnosti, a sve to im svesrdno pruža industrija. Propagandom robe, osim što pruža svojevrsnu alternativu protestu i pobuni, ona potencira suvremene bolesti otudenja istovremeno nudeci uvijek novo i bolje rješenje. Rješenje i lijek je, u biti, sama potrošnja.
Terapija proglašava Amerikanca nesposobnim da upravlja vlastitim životom i izrucuje ga u ruke specijalista - eliti profesionalnih strucnjaka ; lijecnika, psihijatara, znanstvenika društvenih oblasti, tehnicara, radnika preko kojih država provodi svoju politiku blagostanja i državnih službenika koji imaju vodecu ulogu u upravljanju državom i industrijom znanja . Predavši vecinu svojih strucnih vještina korporaciji, on se više ne može brinuti za svoje materijalne potrebe. Pojedinac je tako doveden u ovisnost o državi, korporaciji i drugim birokracijama.
Narcizam predstavlja psihološku dimenziju te ovisnosti. U patološkom obliku se rada kao obrana protiv osjecaja bespomocne ovisnosti u ranom djetinjstvu kojem se pokušava suprotstaviti slijepim optimizmom i grandioznim iluzijama samodovoljnosti. Suvremeno društvo potice blaže oblike narcizma time što iskustvo ovisnosti produžava do u zrelo doba. Ono otežava nalaženje zadovoljstva u ljubavi i radu, podržavanjem narcistickih poriva, propovijedanjem samoispunjenja, te poticanjem grandioznih snova o svemoci. Istovremeno okružuje pojedinca šarenim proizvodima potpunog zadovoljstva i cini sve manje dostupnima zamjenska zadovoljstva, narocito umjetnost i sport koji pomažu ublažavanju osjecaja nemoci i straha od ovisnosti; tako neublaženi oni se ispoljavaju u narcistickim crtama.
Da je narcizam prije logican ishod procesa u suvremenom društvenom aparatu, nego bolest, pokazuje i prikaz obiteljskog odgoja koji u sprezi s nestajanjem autoriteta u liberalnom društvu neminovno vodi ka struktuiranju narcisticke osobnosti.
Prelazak kapitalizma iz individualnog poduzetništva u korporacijski monopolizam izmjenio je meduljudske odnose i redefinirao ulogu pojedinca. Zbog sve vece uloge strucnjaka i profesionalaca u životu, psihologiziranja i terapeutiziranja svakodnevnice, došlo je do uvlacenja cjelovite licnosti pod nadzor birokratizirane institucije, te je gradanin pretvoren u pacijenta, a proizvodac u potrošaca. Normiranjem psihosocijalnog razvoja, te seciranjem životnih procesa u faze, u ljude se uvukla zbunjenost i strah od odudaranja od norme. Pomoc strucnjaka je tako postala “medvjeda usluga”. Roditelji u odgoju sve manje vjeruju vlastitom instiktu, nadzor strucnjaka ih odgovara od tradicionalnih metoda samopomoci, a kako je društveni liberalizam izgradio atmosferu permisivnosti , u društvu lišenom religije i bilo kakvog strogog vanjskog, moralnog autoriteta, obitelji podižu Narcise.
Naime, roditelje se savjetuje da u odgoju misle i na sebe, a ne samo na dijete. Zaokupljeni sobom, doživljavaju dijete kao vlastiti produžetak, kao objekt ulaganja znanstvene brige i pažnje koja tako postaje formalna i lišena emocionalnog sadržaja. Emocionalna ravnodušnost udružena s permisivnošcu i pokušajem da se uvjeri dijete u njegov povlašten položaj u obitelji, sjajan je recept za stvaranje narcisticke strukture licnosti.
Psihijatrijski imperijalizam odgaja roditelje, piše Lasch, te držeci ih u stanju tjeskobe stvara emocionalnu osnovu za upad industrije, masovnih medija i posrednih izvršioca socijaliziranog roditeljstva u obitelj, gdje su neprimjetno izmijenili kvalitet veze izmedu roditelja i djeteta. Stvoren je ideal savršenog roditelja, a istovremeno narušeno roditeljsko samopouzdanje.
Zanimljivo je i to da pod odredenim uvjetima, kultura narcizma može kroz proces primarne socijalizacije radikalizirati osobnost do shizofrenije .
Lasch navodi klinicka iskustva Heinz Kohuta iz njegove knjige The Analysis of the Self u vezi cesto razornog utjecaja “plitkoce i nepredvidljivosti ponašanja majke” na dijete. Kohut, kao i mnogi drugi, smatra da veza izmedu majke i djeteta idealno pociva na optimalnim frustracijama .
Naime, normalno odrastanje podrazumijeva proces uocavanja nesavršenosti i ogranicenja majke, te razocarenja djeteta uslijed toga što mu se ne poklanja sva ljubav i pažnja. Ono tada nesvjesno izgraduje u sebi idealiziranu predodžbu majke i objedinjuje njene funkcije u vlastitu brigu za sebe i svoju ugodu. Za razliku od te idealne veze izmedu majke i djeteta, nezrela, narcisticka majka je u tolikoj mjeri lišena spontanog izražavanja majcinskih osjecaja, te revnosno proucava sve nove nacine podizanja djece i rasprave o fizickoj i psihickoj higijeni. Njena je osjecajnost terapeutizirana.
Ona doživljava dijete svojim produžetkom, obasipa ga neprimjerenom i neumjerenom pažnjom, te odnoseci se prema njemu kao prema posjedu, potice pretjerani osjecaj njegovog vlastitog znacenja, istovremeno mu otežavajuci da prizna svoje razocarenje njenim postupcima. Kad suprotnost izmedu plitke, površne majcine brige koju dijete uocava i majcine ocito nepodijeljene privrženosti postane tako bolno, da je dijete odbija priznati, javlja se shizofrenija , za koju, današnja psihoanaliza po mnogima drži da je narcisticki poremecaj .
Sve veca ucestalost razvoda brakova utjece na lišavanje djeteta emocionalne sigurnosti, te cest nedostatak autoriteta oca, što doprinosi formiranju narcisticke psihe. Razvodima doprinose prosvijecena stajališta da ponekad roditelji mogu više oštetiti dijete ostajuci u braku nego razvodeci se. To može i biti istina, no glavni uzrok razvoda je svakako novi oblik intimnosti izmedu muškarca i žene definiran društvenim uvjetima u kojima prevladava odlucnost života za trenutak i za samog sebe. Obitelj kao temeljna društvena institucija biva narušena narcistickom nesposobnošcu zanimanja za bilo što poslije vlastite smrti, te opcevladajucom atmosferom lažne prisnosti i intimnosti koja je samo ishod ocajnicke potrage za istinskom, idealnom intimnosti, u suštini, za samim sobom.
Seksualna revolucija oslobodila je seks od njegovih brojnih ogranicenja, i uvela ga u svakodnevnicu spektakla i industrijskog marketinga, stvarajuci tako uvjete za razvoj narcisticke atmosfere konzumiranja kratkotrajnih i neobaveznih odnosa u kojima je seks sam po sebi cilj i izvor zadovoljstva. Cest egzibicionizam , u slucajevima neostvarenih maštarija, rezultira eskalacijom agresije i bijesa, dakle, onih iracionalnih sila koje leže u dubini Narcisa.
Takoder i pojava oslobodene žene, kao povijesno prirodan odgovor na stoljeca patrijarhalnog autoriteta, radikalizirana je u feministicki pokret koji u svojoj krajnosti cesto nastupa agresivno prema suprotnom spolu, te potice oslobadanje iracionalnog odgovora kod muškaraca. Naime, On se boji da nece uspjeti zadovoljiti njene osviještene seksualne potrebe, a s druge strane, boji se njene bezrazložne agresivnosti, koja je uglavnom rezultat osobnih frustracija.
Sve to zajedno afirmira narcisticku nemogucnost ostvarivanja dubokih i trajnih intersubjektivnih veza, te muško – ženske odnose svodi na ravnodušnu i proracunatu tjelesnu potrošnju.
Opsjednutost tjelesnim, te posredstvom medija i svijeta spektakla nametnut image mladosti i ljepote, okvir je sve izraženijeg straha od starosti . Sveprisutnim psihologiziranjem i normiranjem americko moderno društvo izaziva iracionalnu paniku preranog straha od starenja. Amerikanci doživljavaju cetrdesetu godinu kao pocetak kraja, tako da strah od nadolazeceg zasjenjuje doba uspona.
U društvu koje ne zanima buducnost, koje se ne ostvaruje kroz rad i ljubav u brizi za potomke, nego postavlja pitanja o smislu reprodukcije uopce, iracionalan strah od starenja je usko povezan sa pojavom narcisticke licnosti kao prevladavajuce strukture. Starost se sve više promatra kao društvena , a ne kao biološka cinjenica . No, kako se mudrost , kao najvece bogatstvo i utjeha starosti, ne uzima kao društvena vrijednost, jer je opce uvjerenje da znanje zastarijeva uslijed tehnoloških promjena, te je neprenosivo, starost postaje teret beskorisnosti. Više nema utjehe i divljenja, toliko potrebnih Narcisu, jer je generacijska veza oslabila. Pomisao o starosti i smrti, pracena idejom istiskivanja i zamjene, postaje nepodnošljiva i rada pokušajima ukidanja starosti i produžavanja života u beskonacnost. Društveno idealan mladalacki image stvara kult mladosti , koji ipak nije presudan u pojavi straha od starenja. Njegovo dublje znacenje leži u narcistickoj samoobuzetosti i potvrdivanju apsolutne, sadisticke moci u grandioznoj viziji tehnološke utopije bez starosti.
U poglavlju Školovanje i nova nepismenost Lasch kritizira moderno americko školstvo, te ga odreduje kao ustanovu kulturne transmisije koja je oblikovana prema imageu narcistickog trenda kulture. Školstvo se, kao i crkva i porodica, nije tome suprostavilo, a svoju kapitulaciju opravdava stavom da najbolje služi društvu kad ga zrcali.
U modernom obrazovanju sve više nedostaje akademskog sadržaja , a sve je veca pažnja usmjerena na prakticnu nastavu , te na poticanje samoostvarivanja ucenika. Uvode se novi predmeti, jer ucenici žele biti zabavljeni. Tako u nekim americkim školama postoje predmeti kao što su Misticno i natprirodno, Velike americke ljubavne price, Znanstvena fantastika, a ucenici mogu dobiti bodove iz engleskog jezika radeci kao DJ-evi na radio postaji. Ishod te prakse je da ucenici gotovo ne znaju citati i pisati, te sve manje poznaju kulturne tradicije koje bi trebali nasljediti. U školama se više ne izucavaju Biblija, Anticka književnost, mitologija, te gotovo cjelokupna književna tradicija Zapada. Poducavanje u duhu realizma naglašava prekid medu pokoljenjima, te prisiljavaju dijete da ne vjeruje vlastitom iskustvu. Nekad su religija, mit i bajka, sa dovoljno djetinjastih elemenata u sebi, mogli djetetu ponuditi uvjerljivu sliku svijeta. Znanost ih ne može zamijeniti, pa otuda kod mladih pojava sve veceg vracanja na magicno mišljenje : opcinjenost vracanjem i okultnim, vjerovanje u vanculno opažanje i dr.
Potenciranje skepticizma u doba prezasicenosti informacijama, i nevidene eksplozije znanja, dodatno otežava položaj pojedinca u svijetu, te ga nanovo prisiljava da preispituje ispravnost stavova. Sve to odreduje školstvo kao društvenu instituciju uvodenja pojedinaca u mašineriju industrije, jer svodenjem znanja na cisto iskustvo pocinje služiti kao njegova zamjena.
Umjesto uvodenja i pripremanja studenata za život, ono ih emocionalno onesposobljuje, onemogucava da se zaista suoce sa iskustvom bez pomoci udžbenika i prethodno izgradenih ispravnih stajališta.
Školovani pojedinac tako postaje kotacic u iskalkuliranom stroju sustava, gdje ništa nije prepušteno slucaju, potrošacki ovisan o industrijskim protezama bitnim za egzistenciju. Upravo to potenciranje ovisnosti, uz nemogucnost suocavanja sa logikom sustava i igranja s njime, stvara okvir za razvoj narcisticke licnosti i oslobadanje energije narcizma. Školstvo vodeno stavom optimalne društvene funkcionalnosti, zrcali društvo poljuljanih vrijednosti, koje je na svim razinama odredeno tržišnim i birokratskim, a natkriljeno objektivima i kamerama, budnim ocima medija i spektakla.
Uocava se da narcizam, mada klinicki definiran kao psihicki poremecaj, predstavlja prevladavajucu libidnu strukturu osobnosti u suvremenom americkom društvu. Povijesni razvoj kapitalizma i tehnologije, kao društvene baze, stvorili su kulturološke okvire i obrasce koji su prirodnim slijedom poticale formiranje narcisa, te cak potencirale takav psihološki profil pri usponu u društvenoj hijerarhiji. Narcizam tako postaje konstituirajuca društvena energija, psihološka dimenzija društvenih promjena, te konacno, mentalitet onih koji preživljavaju . Ne može se naravno zanemariti ogromna degradacija kvalitete života Amerikanaca, koja se možda najlakše dade uociti u sve vecoj karikaturalizaciji tjelesnog, “poglupljenoj” industriji zabave, te u konacnoj i apsolutnoj hollywoodizaciji politike. Mediji i industrijski marketing proizvode od poznatih sportaša, glumaca i politicara polubogove, montirajuci ih na mitološki Olimp. Macdonaldizacija društva uzdiže maksimu brže, bolje, više u karikaturalnu oprecnost, a natkrilivši se nad predmetnim svijetom pretvara ga u šarenim bespotrepštinama prenatrpani mall (robnu kucu).
Treba napomenuti da je Lasch-ova Narcisticka kultura objavljena, usudio bih se reci pradavne, 1979. godine, a i sam autor, koji rezimira uglavnom promjene od kraja II svj. rata pa nadalje, cesto istice vrtoglave tehnološke i znanstvene promjene kojima smo i mi svakodnevno svjedoci. Nekako izgleda da danas, ipak, jenjava strast samoobuzetosti i života za trenutak, koja je tada bila uvelike posljedica neuspjelih, televizirano-revolucionarnih pokušaja mijenjanja društvenih pravila. Sudar sa cvrstom državnom ideologijom okrenuo je smjernice kreativnosti ka unutarnjim prostorima pojedinca, stvarajuci kult samospoznaje . Ali pogubne su takve iskljucivosti u toliko materijalnoj civilizaciji. Nakon antiteze samoobuzetosti ocekujemo sintezu, pa je za nadati se da ce optimizam birokratiziranog duha americkog društva danas biti potaknut sve prisutnijim ekološkim autoritetom , te idejom planetarne zajednice, ali ponajviše sviješcu o stvarnom uzroku problema, poretku koji ne obecava njegovo rješenje. Cinjenica je da je u industriji sve cešca pojava samoupravljanja i lokalnog udruživanja, dakle odvija se proces eksternaliziranja kreativnosti. Što se tice umjetnosti, pogotovo filmske, zanimljiv je u mainstream-u sve cešci trend odstupanja od spektakularne forme prepune kompjuterskih animacija i efekata, te dubinsko preispitivanje zbilje i orijentiranje na real life sadržaje. Spomenuti cu American beauty (Vrtlog života), koji baratajuci s problem otudenosti u “nuklearnoj” obitelji srednje klase americkog predgrada, dramatiku izgraduje do nasilnog konflikta koji donosi simbolicno rasterecenje od društveno nametnutih uloga. Zatim, Fight Club (Klub Boraca) , snimljen po istoimenoj knjizi, koji u bazi kritickog osvrta na americko društvo iskarikiranog do terorizma postavlja problem shizofrenije . Zajednicko im je izraženo kriticko preispitivanje upravo onih društvenih mehanizama kojima je do krajnosti dovedena nemogucnost ljubavi, tj. nemogucnost pojedinca zarobljenog u masovnom poretku da ostvari iskrenu i dubinsku vezu s drugima. Veza se konacno ostvaruje, ali putem eskalacije nasilja, koje provalom iz nesvjesnog donosi balans u poretku cjeline. Crtani filmovi, i opcenito humoristicni sadržaji sve više obiluju nasiljem, koje katkad i u ozbiljnim žanrovima predstavlja izlet u komicno. No, nerijetko se u tome pretjera, pa nasilje postaje svrha po sebi, a ne zdrav odmak i kanaliziranje podsvijesnog.
Možda su to samo oaze u pustinji, ali suoceni sa vlastitim problemima, Amerikanci njihove razloge internaliziraju intelektualno u sve vecoj mjeri. Prazna forma traži smisleni, intersubjektivni sadržaj. Ogromne kolicine agresije, koja je libidni konstituent narcistickog Nad-ja, traže izlaz. Nepravilno kanalizirane, u najgorim slucajevima, okoncavaju krvoprolicem u školi, velikim dijelom i zbog ogromne kolicine oružja u americkom društvu.
Uz to, kriminal i droga, sve više predstavljaju tek formu nelegitimnog izlaza, svrhu samu po sebi, motiviranu ne materijalnim ili duhovnim, vec ocajnickim pokušajem kanaliziranog smirivanja podsvijesnih nagona, tj. nemogucnošcu sputanom narcistickom cežnjom za neostvarenom ljubavi.
Zaista, o americkoj kulturi znamo iz izvora koji je svojom elektronskom eksponacijom i ekspanzijom cine opceprihvacenom u kapitalistickom svijetu. Ako je zakljucivati iz tih cinjenica iz “druge ruke”, onda je teško donositi optimisticne prognoze, ali vjera u ljudski duh, i naravno duh sam, mora u svojoj povijesnosti pronaci put kojim ce se opravdati, te na tom teškom ispitu demantirati zbiljom opravdan pesimizam, koji nosi neželjene vizije propasti jedne civilizacije.
Zanimljivo je da je Freud povezao energiju Erosa , koja je uz Smrt temeljna instiktivna kategorija, sa narcistickim težnjama. Naime, Freud definira cilj Erosa kao traganje za jedinstvom sa vanjskim svijetom. To je takoder temeljna odlika narcistickog sebstva, koje ukidajuci granicu izmedu sebe i objektnog svijeta teži povratku u apsolutnu prededipovsku zbilju cistog zadovoljstva u kojoj se cisti ego širi i apsorbira univerzum u jedinstven identitet sa svojim svijetom, tj. sa majkom, koja je jedina stvarnost i izvor zadovoljstva. To stanje je Freud nazvao bezgranicni narcizam.
Eros je osnovna potencija ega koja teži afirmaciji svijeta ljubavi i zadovoljstva, no ujedno i akt samoljublja. Eros posjeduje metafizicki sadržaj koji ga diferencira od narcisticke projekcije ekspanzije vlastitog tijela u svijet, potenciju da transformira tjelesno u kreativnost stvarajuci osjecaj smirenja i ljepote. Mada tjelesan, Eros nije iskljucivo tjelesni koncept kao narcisoidnost, vec težnja ujedinjenja vlastitog tijela sa drugim tijelima u svijetu u aktivnoj interakciji. To je impuls ljubavi, težnja za identifikacijom sa vanjskim objektima, a ne, kao narcizam, posesivnost tjelesnog zadovoljstva, lišena kreativnog, lišena sposobnosti igranja .
Cini se da jedino energija Erosa može išcupati narcisa iz okova materijalnog, te njegov konstituirajuci agresivni libido, koji je antipod Erosu, transformirati kroz igru u smirenje i ljepotu. Nažalost, suvremeno americko društvo sputava Eros. Ubija ga svojom materijalnom iskljucivošcu i tržišnim zakonima kojima podreduje i one društvene sfere koje su u svojoj suštini duhovne, te predstavljaju vec spomenute legitimne izlaze . Industrijalizirani i
komercijalizirani sport i umjetnost svoje napuštene prostore u zajednici prepuštaju na milost i nemilost odljudenom tržištu, koje rado sponzorira sva polja interesa bez obzira na legitimitet.
Štoviše, kao da suvremeno americko društvo afirmira libidnu energiju Smrti , onu rušilacku dimenziju iracionalnog. Ono, naime, potencira prelijevanje narcistickog, agresivnog i sadistickog libida u društvenu zbilju, što se ponajviše ocitava u velikoj stopi kriminala, sveukupnom porastu nasilja i konzumiranja teških droga.
Apolonska savršenost tehnologije i industrije, u liku propisno modeliranih tijela pripadnika spasilacke službe i glumaca iz teenagerskih serijala, ili pak tzv. pjevaca i pjevacica, tržišnih proizvoda timskog rada, površna je, markentinški retuširana slika, cija je umjetna ljepota sve cešce narušena provalom dionizijskog i rušilackog. Nadajmo se da ce ta narcisticka dijalektika iznjedriti kao sintezu pozitivnu energiju sadržajno smislene kreacije i igre, te rehabilitirati istinski zadovoljnog covjeka.
Literatura:
Christopher Lasch “Narcisticka kultura”, Naprijed, Zagreb 1986.
Richard Sennett “Nestanak javnog covjeka”, Naprijed, Zagreb 1989.
_________________ The whole problem with the world is that fools and fanatics are always so certain of themselves, but wiser people so full of doubts. - Bertrand Russell
|