CordeliaVorkosigan je napisao/la:
Shvatila sam da postojimo zato jer se priroda nenamjerno poigrala s nekim elementima. Jednako tako shvatila sam da nema nikakve više sile, nema nikakvih denziteta, nema greysa niti lizarda. Sve to postoji samo u glavama jer nam je tako lakše, znajući da nismo sami u beskraju nečega što nazivamo svemir. I nakon 20 godina proučavanja shvatila sam da nema ničeg nakon smrti. Samo mrak.
Eto i ja sam imao slično razmišljanje pred nešto godina. Zamislio sam da zbilja poslije života nema ničega, ali u tome trenutku me uhvatio neki strah (ili nešto slično). Zapravo mi je tada pala na pamet ideja zašto sve te religije, reinkarnacije i ostale stvari „postoje“. Sasvim logično je bilo za zaključiti da one lijeće naš strah od prolaznosti.
Ma da se to razmišljanje malo upotpunilo s vremenom.
S vremenom sam saznao mnogo toga. Ali ništa što se može provjerit. Tipa kao voda je mokra, kamen je tvrd. Je li, ne postoje empirijski dokazi ili još nemam dovoljno razvijenu tehnologiju senzora da bi pohvatali sve što se dešava u EM spektru. A time smo saznali da je materija zamjenjiva sa energijom i da je to neka vrsta vala, na nekoj frekvenciji. I da je neuništiva i da se pretvara iz oblika u oblik. E sad time bi se poništilo ono da je poslije smrti samo mrak ili ne?!
Ali tko kaže da se ta ista svijest/energija ne može proširit u beskraj ili sabit u singularitet. Ili se materijalizirat u neku drugu formu.
Kad kažu da je ovo jedini život koji imamo. Ja gledam da se to više odnosi na to da je ovaj život koji imamo kao takav jedinstven i da su ljudi i priroda oko nas jedinstveni u tom vremenskom periodu. Jer tako nešto se više neće nikad (vjerojatno) ponovit (zbog kaosa).
Onda je došla još jedan ideja na pamet dok sam „tratio“ vrijeme gledajući u lava lampu. Pretpostavio sam da su blobovi koji slobodno plutaju životi, a gornja i donja točka u kojoj se blobovi spajaju točke umiranja / rođenja. Tako je svaki od njih jedinstven, po svojoj brzini, vibraciji, obliku, volumenu.. i tokovima materije/energije unutar njega. Na njega utječu ostali, a i on utječe na ostale. Kad se spoji sa drugim. On prestaje postojat kao jedinstveni. I postaje netko drugi, sa primjesama nekih drugih. I tako se ciklus nastavlja.
U to bi mogao reci da vjerujem, a time i ne znam.
A ovo što oko nas je i tko mi vidimo da jesmo je samo stvar vanjske i unutarnje percepcije.
Kako god okrenemo, mi smo dio svega, a sve je dio nas.