Kraljević Marko je u suštini bio turski vazal koji je kasnije kroz mitove pretvoren u čuvenog srpskog junaka. Znam da je Mircea Eliade koristio upravo njegov primjer, uz mnoge druge, u jednoj svojoj knjizi upravo na temu kako narodi istinske istrorijske događaje izvitopere kroz mitove i legende, odnosno, okrenu ih onako kako im odgovara.
Mada sam za ovaj Markov slučaj prvi put saznao još iz naše istorije, što me je svojevremeno prilično začudilo, jer sam pročitao sve epske pjesme o njemu i njegovom čuvenom konju Šarcu. Nije se znalo koji je od njih dvojice bio veći junak. (Jedna od Markovih fiktivnih žrtava bio je i Turčin Musa Kesedžija). Inače, Marko i njegov konj imali su u tim legendama takve osobine da Turci ne bi preživjeli na području Balkana ni 15 minuta, da je pola od svega toga bilo istina. Odatle bi se moglo razumjeti i ono zašto: „Kasno Marko na Kosovo stiže“. Navodno, da je Marko stigao malo ranije, Turci bi dobili po labrnji i istorija bi krenula sasvim drugim tokom.
Tako ispade, da je Marko stigao na vrijeme, - Kapljica bi nam sada pričala o Bibliji a ne o Kuranu.
Legende su ipak legende, a stvarnost je stvarnost.
Pozdrav!
P.S.
Bože mili čuda velikoga
kaki junak beše Kraljeviću Marko
kaki nema nadaleko širom.
Kosu gladi a brčine suče
konja Šarca i buzdovan vuče.
Britkom sabljom kada jednom mane
beže Turci na sve četri strane.
Kada vino pije iz potaje
pola pije pola Šarcu daje...
Ali kada crna noćca pade
onda ljubi robinjice mlade.
~***~
Kraljević Marko i Musa Keseđija
I
Vino pije Musa Arbanasa
U Stambolu u krčmi bijeloj;
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
"Kako dvorim cara u Stambolu,
"Ni izdvorih konja ni oružja,
"Ni dolame nove ni polovne;
"Al' tako mi moje vjere tvrde!
"Odvrć' ću se u ravno primorje,
"Zatvoriću skele oko mora
"I drumove okolo primorja,
"Načiniću kulu u primorju,
"Oko kule gvozdene čengele,
"Vješaću mu hodže i hadžije."
Što god Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora,
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara,
Sve je Musa sebe ustavio:
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada caru tužbe dodijaše,
Posla nanjga Čuprilić-vezira
I sa njime tri hiljade vojske:
Kad dodoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju,
I uvati Čuprilić-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit',
Obećava nebrojeno blago,
Tko pogubi Musu kesedžiju;
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hodža Čupriliću:
"Gospodine, care od Stambola!
"Da je sada Kraljeviću Marko,
"Zgubio bi Musu Kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
"Prođi me se, hodža Čupriliću!
"Jer pominješ Kraljevića Marka?
"I kosti su njemu istrunule;
"Ima puno tri godine dana
"Kako sam ga vrg'o u tavnicu,
"Nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Čuprilijću:
"Na milosti, care gospodine!
"Šta bi dao onome junaku,
"Koji bi ti živa kaz'o Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo
"Bez promjene na devet godina
"Da ne tražim pare ni dinara."
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tavnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog;
Kosa mu je do zemljice crne,
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu orati bi mog'o;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio, kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:
"Jesi l' degod u životu, Marko?"-
"Jesam, care, ali u rđavu."
Sjede care kazivati Marku,
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati,
"Da otideš u primorje ravno,
"Da pogubiš Musu Kesedžiju?
"Daću blaga, koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Aja, Bogme, care gospodine!
"Ubila me memla od kamena,
"Ja ne mogu ni očima gledat',
"Kamo l' s Musom mejdan dijeliti!
"Namjesti me đegod u mehanu,
"Primakni mi vina i rakije
"I debela mesa ovnujskoga,
"I beškota ljeba bijeloga;
"Da posjedim nekoliko dana,
"Kazaću ti, kad sam za mejdana."
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte sarezuje;
II
Namjesti ga u novu mehanu,
Primaće mu vina i rakije
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je život malo povratio;
Pita care Kraljevića Marka:
"Možeš li se veće pouzdati?
"Dosadi mi ljuta sirotinja
"Sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine
"Sa tavana od devet godina,
"Da ogledam, može li što biti,"
Doneše mu suvu drenovinu,
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje na troje;
Al' iz njega voda ne udari:
"Bogme, care, jošte nije vreme."
Tako stade jošte mesec dana,
Dok se Marko malo ponačini;
Kada vide, da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta na dvoje na troje,
I dv'je kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču:
"Kuj mi sablju, Novače kovaču!
"Kakvu nisi prije sakovao."
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri:četiri dana,
Pak pošeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Jeli dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
"Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
"Oj Boga ti, Novače kovaču,
"Jesi l' i kad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj Boga mi, Kraljeviću Marko!
"Jesam jednu bolju sakovao,
"Bolju sablju, a boljem junaku:
"Kad s' odvrže Musa u primorje,
"Što sam njemu sablju sakovao,
"Kad udari njome po nakovnju,
"Ni trupina zdrava ne ostade."
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču:
"Pruži ruku, Novače kovaču!
"Pruži ruku, da ti sablju platim."
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, pruži desnu ruku,
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Ods'ječe mu ruku do ramena:
"Eto sada, Novače kovaču!
"Da ne kuješ ni bolje ai gore;
"A naj tebe stotinu dukata,
"Te se rani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pak posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno,
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz Klisuru tvrda Kačanika,
Al' eto ti Muse kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi kesedžiji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
"Il' s' ukloni, il' mi se pokloni."
Al' govori Musa Arbanasa:
"Prođi, Marko, ne zameći kavge,
"Il' odjaši, da pijemo vino;
"A ja ti se ukloniti ne ću
"Ako t' i jest rodila kraljica
"Na čardaku na meku dušeku,
"U čistu te svilu zavijala,
"A zlaćenom žicom povijala,
"Odranila medom i šećerom;
III
"A mene je ljuta Arnautka
"Kod ovaca na ploči studenoj,
"U crnu me struku zavijala,
"A kupinom lozom povijala,
"Odranila škrobom ovsenljem;
"I još me je često zaklinjala,
"Da se nikom ne uklonjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad' pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu izmedu ušiju
Deli-Musi u prsi junačke,
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka,
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše:
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo,
Da udari Marka Kraljevića,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka;
Niti može da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetni dan do podne;
Musu b'jela pjena popadnula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa kesedžija:
"Mani, Marko, jali da omanem."
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al' ne može ništa da učini,
Tad' omanu Musa kesedžija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjeda na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
"Ðe si danas, posestrimo vilo?
"Ðe si danas? nide te ne bilo!
"Eda si se krivo zaklinjala,
"Ðegod mene do nevolje bude,
"Da ćeš mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Za što brate, Kraljeviću Marko!
"Jesam li ti, bolan, govorila,
"Da ne činiš u nedelju kavge?
"Sramota je dvome na jednoga;
"Ðe su tebe guje iz potaje?"
Gleda u Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mace Marko nože iz potaje,
Te raspori Musu kesedžiju
Od učkura do bijela grla;
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna po drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava;
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače,
Još je Marku guja govorila:
"Moli Boga, Kraljeviću Marko!
"Ðe se nisam probudila bila
"Dok je Musa u životu bio,
"Od tebe bi trista jada bilo."
Kad to vide Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Ðe pogubih od sebe boljega."
Pa on Musi odsijeće glavu,
I baci je Šarcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu;
Kad je baci pred cara čestitog,
Car je od stra' na noge skočio,
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
"Kako bi ga živa dočekao,
"Kad od mrtve glave poigravaš?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kačanika
|