Alex,
prije nekoliko godina sam se malo ozbiljnije pozabavio tematikom alternativne medicine a onda sam iz određenih razloga prestao sa tim. Ako samo novijoj istoriji razgovaramo, tj. poslednjih 100 godina, ko je imalo dublje istraživao tu problematiku mogao je saznati da je Dr Royal Rife imao 100%-ni uspjeh u lječenju raka još prije Drugog Svjetskog Rata uz pomoć elektromagnetnih talasa specifičnih frekvencija. Sve te sprave poznate kao «Rife machine» su zapljenjene, (neki smtraju da ih je bilo preko 2000) kada je Rockefeler preuzeo kontrolu nad farmaceutskom industrijom u Americi. Ja sada neću da nabrajam šta sve pomaže u lječenju ili liječi određene bolesti, samo ti na osnovu svog iskustva mogu reći da je sa alternativnom medicinom stvar ista kao što je i sa NLO-ima i vanzemaljcima. Kako?
Ljudi ne vjeruju i traže dokaze. Isto kao što ti hoćeš dokaze o NLO-ima, tako ljudi zahtjevaju dokaze da neki prirodni ili alternativni lijek funkcioniše bolje od onoga što klasična medicina nudi. Isto kao što ni ne vjeruješ da vanzemaljci postoje, tako drugi ne vjeruju da za lječenje raka ili AIDS-a postoje mnogo efikasniji lijekovi od zračenja, kemoterapije itd. koje nudi moderna medicina.
Većina ljudi je programirana da vjeruje doktorima a doktori su programirani prije, za vrijeme i poslije univerziteta. Oni koji drže medicinsko-farmaceutski kartel imaju takođe kontrolu nad medicinskim obrazovanjem, medijima, političarima itd.
(Ja bih samo na ovu temu mogao knjigu da napišem.) Mi živimo u mraku. Mi smo programirani. To bi trebalo da bude jasno. Kad čovjeku postane jasno da je programiran da vjeruje u ono u šta vjeruje, tek onda može poduzeti nešto. Međutim, mi smo i ignorantni. Mi hoćemo – dokaze. I to da nam ih drugi prezentiraju a mi da pogledamo i odlučimo da li ćemo ih uzeti kao valjane ili ćemo ih proglasiti lažnim, bez da mrdnemo dupetom, uključimo vlastiti mozak i sami počnemo proučavati objektivnu realnost. Istovremeno mi mislimo da imamo dovoljno znanja da sudimo da li su neki dokazi istinski ili lažni?!
Evo i par primjera. Edward Griffin je jedan od onih koji su uključili svoj mozak i zdravu logiku, pogledao je malo po svjetu da vidi koji narod najmanje oboljeva od raka. Takoje saznao da postoji jedno pleme (Kunza) čiji pripadnici nikada ne oboljevaju od raka. Onda je pogledao šta jedu i vidjeo da njihovu hranu čine većinom sjemenke. Onda je pogledao šta se to nalazi u sjemenkama i vidjeo da one sadrže jednu supstancu koja se naziva amygdalin, laetril ili Viatmin B17. Kada ju je izolovao i tretirao ljude oboljele od raka, postaigaoje odlične rezultate, objavio je i knjigu (World Withou Cancer) i upravo to je bio razlog zašto je pokrenuta hajka na njega i, koliko znam, cijela jedna serija te knjige bila je uništena od starne američkih vlasti. Da ne pričam šta su mu sve radili, a pogotovo o dezinformativnoj kampanji koja je nakon toga usljedila.
Jednom drugom čovjeku u Australiji, koji je tada upravo završio medicinski fakultet, razbolio se otac od raka i on je tako počeo da razmišlja kako da mu pomogne. Već je poznato da se još nikada nije dogodio slučaj raka na tankom crijevu. Ovaj je uključio malo logike pa zaključio kako mora da postoje u tankom crijevu neke ćelije koje proizvode neki sekret koji je anti-kancerogen. Otišao je na Univerzitet u Melburnu i uspio da započne istraživanje. Ubrzo je primjetio da ćelije koje se zovu Peyer’s patches proizvode jednu supstancu koja je antikancerogena. On ju je izolovao, ubrizgao ocu i nakon samo par dana rak se smanjio. Kada je pokazao ostalim doktorima i naučnicima sa Univerziteta, šta misliš kako su oni reagovali?! Izbacili su ga napolje i zabranili mu da se ikada tamo pojavi!
On kaže, da je tada tražio novčana sredstva za proučavanje terapije raka radioaktivnim zračenjem, dobio bi ih bez ikakvih problema, jer oni gore znaju da je to «sljepa ulica» i da se tom terapijom ne može daleko stići!
Danas čovjek koje oboli od raka plaća u prosjeku 100 do 200 hiljada dolara za tretman, u razvijenim zemljama. Medicina je biznis.
Problem je i u tome što čovjek pored fizičkog tijela, u stvarnosti, ima još tri tijela, genetičko, duhovno-eterično i svijest. Ukoliko se neko od ova 3 tijela razboli, to će se takođe manifestovati u vidu nekog oboljenjenja na fizičkom tijelu. Ako se liječi samo fizičko tijelo, onda terapija često ne uspijeva a i ako uspije, onda se bolest ubrzo povrati.
Još jedan problem. Ja poznajem nekoliko bolesnih ljudi za koje sam siguran da kad bi ih izlječio i oduzeo im njihove raznorazne pipule, oni bi se ubili od muke, jer ne bi imali šta da rade, o čemu da brinu, o čemu da pričaju s drugima; oni ne bi znali šta bi sa sobom bez te njihove bolesti. S druge strane, ona im dođe i kao opravdanje za sve njihove propuste i (ne)aktivnosti.
Na jednom predavanju kojeg sam gledao, Dr Robert Beck, čovjek koji je izmislio tzv. zapper (pomenuo sam ga pod temom Etničko Biološko Oružje) izjavio je da je jednom prilikom tom spravom izlječio od raka desetak ljudi u jednoj bolnici, nakon čega je nekoliko njih izvršilo samoubistvo!?!
Pokazao je i cijeli pregršt laboratorijskih nalaza uzoraka krvi od ljudi koji su patili od AIDS-a, prije tretmana i poslije, gdje se lijepo vidjelo da su bili HIV-pozitivni prije tretmana i da su izlječeni 100%. Pa šta?! Čovjeka su nekoliko puta prebili mada mu je bilo preko 70 godina i prijetili mu da ne priča o tome. Nedavno je, navodno, umro od infarkta.
Tretman zapperom ne košta više od par dolara, koliko košta jedna baterija od 9V.
Kome pričati? Kome dokazivati? Stotine doktora su pobijene, pohapšene ili su im oduzete dozvole za rad, samo zato što su pričali o nekom od ovih načina terapije. Na kraju, opet se ništa ne zna o tome. Sve zbog ljudske ignorantnosti. Svi bi neke dokaze, svi bi da prebace odgovornost za lječenje svoje bolesti na nekoga drugog. Istovremeno, nema ništa dok čovjek ne preuzme odgovornost na samog sebe.
Suština problema je u tome što ljudi pate od sljepila, a izljećiti se mogu samo sami. Kad progledaju, istovremeno će se izljećiti i od svih drugih bolesti, tj. bar ja tako mislim.
Stoga, tačno je to da se lijek za svaku bolest nalazi u nama, mada ja mislim da se on nalazi više u našoj svijesti, nego što ga ima u našem urinu. Treba ga samo pronaći.
Pozdrav!
|