SCHAUBERGEROVA POLAZNA TOČKA
Schaubergerova polazna točka, nadahnuta njegovim intuitivnim uvidima i potvrđena brojnim iskustvima, jest da je voda živi entitet. To znači da ima svoju strukturu i osobine. Ona diše i prolazi kroz procese umiranja i obnavljanja. Može biti zdrava ili nezdrava. On se usredotočio da shvati kako se procesi života manifestiraju kroz vodu i kako te procese možemo voditi za dobrobit svih. Za znanstvenike s kojima se susretao, voda je bila inertna supstancija s nekim zanimljivim fizikalnim svojstvima. Schaubergerovo stajalište znači da se nije mogao sporazumjeti sa znanstvenicima, čak ni polovično. On je promatrao živi svijet, oni su proučavali onaj mehanički. Zapisao je: „Da je voda doista ono što hidrolozi drže da jest – kemijska inertna supstancija – onda već poodavna ne bi bilo ni vode niti života na ovoj Zemlji.“
Susret s čovjekom ugleda Philippa Forchheimera i njegove naobrazbe i bez predrasuda, pokazao se zaista sretnom prilikom. Međutim, Forchheimer je bio u dubokim godinama, umro je 1931. Serija članaka koji su predstavljali način proboja, bila je okončana, a pokretni most do prevladavajuće znanstvene zajednice ponovno podignut. Schauberger je opet ostao osamljen u svojim idejama koje je sažeo ovako: „Vodu držim krvlju Zemlje. Njezin unutarnji proces, iako ne identičan onome u našoj krvi, je bez sumnje vrlo sličan. Taj proces daje vodi gibanje.“
Prvi kanal za spuštanje trupaca koji je Viktor Schauberger izgradio za princa Adolfa von Schaumburg-Lippea nije bio nalik ni jednome dotad. Podignut od drveta, zmijoliko je kružio niza strmine, a ne najkraćom crtom, i imao je izgled zatupljene strane jajeta. Sam je bio prikupio novac za gradnju tako da su njegov bankovni račun i samopoštovanje zavisili o uspjehu pothvata.
Došao je dan kad se osjetio spremnim da iskuša kanal. Uzet je prvi trupac s gomile i spušten u ležište korita. Plutao je kojih stotinjak metara, a zatim potonuo na dno. Voda je nadirala straga i prekrila stranice kanala, ali trupac se nije pokrenuo. Schauberger je bio zaprepašten. Pomaknuo je trupac i udaljio radnike da bi problem prosudio u miru i tišini. Pogledao je izbliza i otkrio da je strmina nagiba prevelika za nizak obujam vode.
UČEĆI OD PRIRODE
Polagano je šetao oko kanala. Bio je siguran da su zavoji ispravni. Spustio se do bazena za zadržavanje vode, sjeo na kamen na toplom suncu i zagledao se u vodu. Sjedeći tako, osjetio je kako mu nešto vršlja u kožnatim hlačama. Poskočio je i, okrenuvši se, spazi da je sjedio na zmiji koja se smotala na toplom kamenu. Dohvatio ju je i bacio u vodu. Doplivala je do obale, ali nije mogla izaći jer je površina kamena bila isuviše strma. Plivala je naprijed i nazad te, na posljetku, našla svoj put preko brane.
Schaubergeru je iskrsnulopitanje: kako zmija pliva tako brzo bez peraja? Dohvatio je svoj durbin i promatrao njezino kretanje kroz vodu dok nije dosegnula drugu stranu bazena i ispuzala napolje. Predstavio je sebi zmijino čudno gibanje u petlju dok ju je gledao u vodi i shvatio da je izvodila naizmjenične vodoravne i okomite zavoje.
Tada mu je sinula zamisao. Krenuo je potražiti radnike i našao ih kako u kolibi pripremaju hranu. Zatražio je da pojedu što prije te da pođu do pilane i donesu tristo tankih daščica ariša. Tada im je pokazao kako da zabiju daščice pod kosinom u dnu korita. Do kasno navečer šuma je odjekivala od udaraca čekića.
Blizu ponoći, kad se vratio kući, našao je poruku glavnog šumarskog povjerenika kojom javlja da će princ, princeza i nekoliko stručnjaka ujutro prisustvovati pokusnom spuštanju trupaca. Pohitao je nazad, dobar sat pješice, i obećao radnicima platiti trostruku satnicu ako nastave raditi cijelu noć i završe posao do osam ujutro.
Svita je stigla. Njegovi radnici otvorili su vrata ustave i započeli šipkama gurati trupce u kanal. Teža klada kliznula je među lakše, a radnici su potajice nastojali pogurati je s puta. Netko među zvanima ih je vidio i zaviknuo da odstupe. Schauberger se složio s njime. Trupac je plutao preko bazena, a kad je dostigao i začepio kanal, razina vode iza nj počela se dizati. Svi su zurili u trupac. Kanal bi se u trenu prepunio.
Začuo se klokot kad se teški trupac stao pomicati. Zanjiše se lijevo, pa desno, a onda se sjuri niz korito. Jurio je vijugajući s jedne na drugu stranu i iza zavoja nestao s vidika
Kasnije, Schauberger je dalje razvijao zamisao s daščicama u koritu na koju ga je potakla vodena zmija. Koristio se njome u regulaciji rijeka tako da voda ne dere obale i patentirao još jedan pronalazak da bi poboljšao protok u cijevima za vodu. Oba uređaja potiču vodu da spiralno kruži prema unutra tako da pravac gibanja okreće središtu spirale, oslobađajući pritisak na obale ili stijenke cijevi za vodu.
ŽIVOTODAJNI OBLICI
Schauberger je s vremenom došao do dva oblika koja je smatrao ključna za život – spiralu i Jajolike oblike, koji su su posvuda u prirodi, kad ih se jednom započne tražiti. Spirala se udobno smješta u jajoliki oblik. Kad naraste u širinu i dobije na intenzitetu, stane se kretati prema vrhu takvog oblika. Odlažete li jaja u hladnjak s vrhom jajeta nadolje, dulje će sačuvati svježinu. Amfore koje su naši pretci koristili za čuvanje hrane i pića, imale su takav, inače nepraktičan, oblik.
Schauberger kaže da jaje vrhom nadolje zrači prema van dok ono sa zatupljenim krajem nadolje privlači u sebe. Ovo potonje je najbolji oblik za izazivanje raspadanja. Sukladno tome on preporučuje da se hrpa za kompost oblikuje kao jaje sa zatupljenim krajem nadolje.
Schauberger je vjerovao da se tehnologija jajolikog oblika i spiralno gibanje koje mu prirodno pristaje može primijeniti i danas. Moguće ju je prilagoditi da osigura vodu visoke kakvoće i za piće i za napajanje usjeva. Ona sadrži tajnu novih oblika energije koji mogu zamijeniti naftu i dizelske strojeve za koje je ustvrdio da su razarajući, rasipni i opasni.
Schauberger je opisivao prirodu, vodu koja udahnjuje život, onu koja izranja iz gorskog izvora kao OPLEMENJENU VODU. Patentirao je uređaj u obliku jajeta koji vodu iz slavine pretvara u izvorsku vodu visoke kakvoće. Uz pomoć materijala posude, protjecanjem i točnim temperaturnim gradijentom, voda može ponovo upijati neophodne elemente na svom putu i vratiti svoju energiju. Schauberger je na sebi ispitivao takvu vodu i uvjerio se u njezino blagotvorno djelovanje. Prijatelji i znanci su doznali za to i zatražili da ju i sami kušaju. U nekoliko tjedana stale su kolati priče o izvanrednim oporavcima od kroničnih oboljenja. Bubrežni kamenci, reumatizam, malarija – sve se je smanjivalo nakon što je oboljeli popio nešto vode iz Schaubergerove jajolike posude. Čak su opadala i oboljenja od raka. Međutim, u Austriji je zakon samo kvalificiranim liječnicima omogućavao da liječe ljude, a vlasti su za to doznale. Smatralo se da je njegova voda nelegalna te je bio primoran prekinuti istraživanje.
Schauberger je u svojim lutanjima po šumi znao vidjeti, ali što je još važnije – zapaziti – doista neobične prizore. Jednom je prilikom pošao preko leda do otvorene vode da opere ruke. Zagledao se u ledenu, mirnu, kristalno čistu vodu. Bila je duboka nekoliko metara. Promatrajući, zamijetio je nekoliko velikih klada kako se pomiču ispod njega u čudnom plesu. Kraj jedne klade plutao je uspravno približavajući se drugoj. Kad je prišao bliže do druge klade, ona je odskočila unazad kao odgurnuta i ponovno se smirila. Potom je sljedeća klada ponovila isti ples. Schauberger je ostao u čudu. Zaboravio je na jarca i ostatak popodneva proveo na ledu, nesvjestan hladnoće, promatrajući gibanje tih velikih, teških bukovih klada u mirnoj dubokoj vodi.
Kako se spuštala večer, postajalo je hladnije. Započeo je izlaziti puni mjesec. Okretanje klada sad se pojačalo. Odjednom, jedna od njih se uspravi i ustremi u zrak. Probila je površinu vode i našla se ovijena ledenom ogrlicom. Pojavile su se i druge klade te za nekoliko minuta zaplesaše svoj ples svaka izbijajući na površinu s čipkastom ogrlicom od leda.
A nova su čuda tek uslijedila! Ponovno se zagledao u vodu i ugledao novo gibanje. Nešto krupnog jajolikog kamenja s dna toka započelo se gibati na isti način kao i klade. Kao da je zaboravilo da je potčinjeno zakonu gravitacije, zanosilo se jedno drugome i opet se odbijalo.
PLES KAMENJA
Kako se puni mjesec uspinjao po nebu, on sada obrati pažnju na kamenje. Jedan, veličine i oblika ljudske glave započne se okretati u sve punijem krugu. Tada se također izdigne na površinu optočen ledenom ogrlicom. Naskoro se pojave i drugi kameni oblutci te se je neko vrijeme, ondje na ledenoj mjesečini, površina vode prošarana kamenjem ljuljala u njihovu tajanstvenom plesu.
Kod magnetizma, isto se odbija od istog. Baš to se je, vjerovao je Viktor Schauberger, događalo s kladama. Bile su magnetizirane pod djelovanjem ledene vode i pune mjesečine te se tako odbijale jedna od druge.
Mnogi od suvremenika držali su kako je teško prihvatiti zamisli Viktora Schaubergera, uključujući tvrdnju da šljunak pod vodom može ispuštati iskre. Jedan od njegovih prijatelja, urednik časopisa, rekao mu je kako je to pretjerana tvrdnja ako želi da ga znanstvena zajednica shvati ozbiljno. Schauberger se samo glasno nasmijao rekavši: „Iskre pod vodom? Zar ih nikad niste vidjeli? Odmah ću vam pokazati. Pođite sa mnom!“
Napunio je vjedro vodom i odnio ga u zatamnjeni kut. Zatim je stavio dva kamena i trljao ih pod vodom. Pojavile su se iskre! Baš kao što se željezo i kremen taru na svjetlu. Za njegova je prijatelja to bio bajkovit pokus koji je kasnije često izvodio sumnjičavima. Najbolji način da se proizvede taj efekt iskrenja da se uzme kamen iz gornjih područja planinskih brzaka i razlomi na dvije polovice tako da obje imaju jednaka magnetska svojstva.
Za Viktora Schaubergera je činjenica od golema značenja bila da voda može nositi naboj. On određuje da li voda otječe mirno ili nagriza obale, je li okolno tlo plodno ili jalovo i je li čaša vode ukusna i osvježavajuća ili bez ukusa i bljutava.
Ako je voda iscrpilo svoj naboj, kao što će se dogoditi ako dođe u dodir s metalnim željezom ili putem zagrijavanja, tada je iscrpljena. U nastojanju da se popuni privlačit će energiju bilo od kuda. Viktor Schauberger vjeruje da se baš to događa kada voda protječe kroz željeznu rešetku ili hidroelektričnu turbinu. Željezo izvlači iz nje svaki naboj. Centrifuge turbine remete i obrću njezino izvorno (planetarno) gibanje. Schauberger upućuje na udubljenja koja primjećuje na oštricama hidroelektrične turbine. To udubljenje je, po njegovu mišljenju, posljedica tehničkog gibanja. Onime što naziva „izvorno gibanje“ voda zadržava kisik na raspolaganju. Tehničko gibanje sprječava vodu da zadržava kisik i tako ga oslobađa. U tom stanju kisik nije stabilan i troši se na sve na što nailazi uključujući i oštrice turbine. Hidroelektrične turbine je promatrao iz drugog razloga. One narušavaju prirodni tok vode u njezinu vijuganju, kružno-spiralnoj prostornoj krivulji. One lome strukturu vode, s naslagama progresivno zagrijavajuće vode koja spiralno kruži oko hladne jezgre tijela vode.
Prošavši kroz turbinu voda nastoji obnoviti svoju ravnotežu i vratiti se izvornome gibanju: uvirajućem gibanju. Kako je bila iscrpila svaki naboj koji je nosila, ona se sada iznova popunjava. Privlači naboj koji se nalazi u podzemnoj vodi, ostavljajući manje za bujanje vegetacije na okolnim tlima. Sve što je potrebno da se to ispravi jest da se zaustavi uništavanje voda. Vodeni tok koji ide putem kojim želi, na temperaturi koju želi, hrani život oko sebe.
Slično tome, čaša obične destilirane vode uvlačit će u sebe iz tijela osobe koja ju je ispila. Poznato je da pitka destilirana voda može štetiti jer izvlači minerale iz tijela. Ono što se događa jest da onaj koji je pije, hrani piće. Čaša svježe izvorske vode, na drugu ruku, hrani onoga tko ju pije.
Predlagao je novi projekt za hidroelektrične turbine. Voda pada kroz lijevak koji je zarezan spiralno na unutarnjoj strani da potiče prirodno uvirajuće gibanje. Kao da izlazi iz brizgalice, struja vode pada na neke vrsti lopatice vadičepa koje se okreću kao posljedica pada vode velikom brzinom. S takvim uređajem voda rotira oko svoje osi i ne oštećuje se u tom procesu.
Suvremeni projekti za vodene cjevovode, vjerovao je, na svoju se štetu ne obaziru na taj ključni uvid.
Već je bio zabilježio uspjeh u prijenosu vode koristeći drvo. Drveni kanali za spuštanje trupaca koje je gradio posvuda u središnjoj Europi privukli su pažnju šire javnosti. Nije vidio zašto se jednako načelo ne bi moglo primijeniti kod vodovodnih cijevi. Sve dok je drvo dobre kakvoće i dobro položeno, potrajat će dulje od željeznih cijevi.
I ne samo to, vratio se zamisli koju je prvi put primijenio kod kanala za spuštanje trupaca dok je promatrao vodenu zmiju kako pliva u bazenu s vodom. Tada je žurno pribijao tanke daščice na stranama kanala. Sada je izvedba poboljšao. Lopatice za vođenje od posrebrenog bakra pričvršćene su na unutarnje stranice cijevi potičući vodu da teče kružno-spiralnom prostornom krivuljom. Dok se okreće oko sebe, cijelo okretajuće tijelo vode spiralno se spušta niz cijev. Voda potaknuta da teče u takvom kanalu ovim gibanjem postaje zdravija jer joj njezino gibanje omogućuje da sve nečisto izbaci u vanjski dio cijevi. To gibanje daje vodi snagu da protječe sredinom cijevi poboljšavajući svoju kakvoću i, također, održava zdravo drvo cijevi. U vrijeme pristizanja svome odredištu istječe zrela, zdrava pitka voda. Zapisao je: „Učestalost raka povećava se srazmjerno dužini glavne željezne vodovodne cijevi.“
Krešimir Mišak
IZVOR
http://www.alternativa-forum.comPred kraj života, s novim razumijevanjem o važnosti materijala, Schauberger je poboljšao nacrte cijevi za vodu. Naravno, opet je promatrao spiralne obrise u prirodi. Uzme li se životinjski rog kao što je onaj kudu antilope i prerežete ga, presjek ima profil jajeta zagriženog na zatupljenom dijelu. Schauberger je izvodio pokuse s tokom vode kroz bakrene cijevi, zavijene u sličnom obličju.
FEEE ENERGY?
Godine 1952. Viktor Schauberger zadobio je priliku da svoje istraživanje predstavi na Sveučilištu u Stuttgartu. Profesor Franz Popel iz Instituta za higijenu nevoljko je pristao da obavi neka istraživanja protoka vode u cijevima različitih oblika i materijala. U stvari, ispočetka je tražio da se povuče iz tih ispitivanja, rekavši da ne može vidjeti nikakva pozitivnog rezultata. Predstavnik njemačkog Ministarstva za vodne resurse ga je uvjerio da ostane, obrazlažući da bi to moglo staviti točku na Schaubergerove napade na njihove metode upravljanja rijekama. Čak i tada, prihvatio je da istražuje samo dio pokusa koje je Schauberger zahtijevao, a i to na Schaubergerov osobni trošak.
Prvi se test doimao prilično neškodljivim. Iz bazena voda je ulivena u usku staklenu cijev tako da je oblikovala vrtlog baš kako se događa s vodom kad iz kade istječe u uzani odvod. Prije izlijevanja vode u cijev je postavljena tanka svilena nit s bakrenim vlaknima, pričvršćenim na dnu. Istraživači su promatrali pokretanje niti dok je lagano rotirala u prostornoj krivulji u središtu vrtloga, kao što je Schauberger predvidio. Uobičajena bi mudrost rekla da će centrifugalnim gibanjem nit biti odgurnuta uza stranu cijevi. Činjenica da nije, bila je prvo iznenađenje za profesora Popela.
Sljedeće, u cijev su postavljene tri svilene niti. Postavljene u svaki kut trokutastog čepa, učvršćene razmaknicama u sredini i prema donjem dijelu te otežane na kraju. Iako su niti imale manje prostora za pokretanje nego u primjeru jedne niti, i one su se njihale u spiralnom utoku vode u cijev. I ne samo to, uplele su se jedna oko druge dok je voda otjecala. Istraživači su se pitali nisu li razmaknice prouzročile upletanje, te su ih odstranili i voda je ponovno potekla u cijev. Niti su se i dalje upletale dok je voda otjecala. Priznali su da je takvo ponašanje novina za znanost. Zamijetili su tamnjenje vode oko vlakana, kao da iz vode oko njih dolazi manje svjetla. Zaključili su da same mehaničke sile – centrifugalno i centripetalno gibanje – ne mogu objasniti taj fenomen. Mogao bi se objasniti samo ako djeluju i električni procesi.
U sljedećem nizu testova, voda je otjecala u cijevi različitih oblika i materijala te je mjerena protočnost. Test je sužen na tri cijevi: ravnu staklenu cijev, ravnu bakrenu cijev i bakrenu cijev u obliku opadajuće spirale poput kudu roga. Voda koja je protjecala kroz staklenu cijev pokazala je najveći otpor, najveće trenje. Ravna bakrena cijev pokazivala je manje, a spiralna bakrena cijev je prkosila očekivanjima. U jednom trenu, mjerni uređaji bilježili su ništicu ili čak negativno trenje u vodi koja je otjecala tom cijevi. Tako je narušen jedan od svetih kanona znanosti, drugi zakon termodinamike, po kojem se zatvoreni sustav prazni bez novog dotoka energije. Po riječima Franza Popela: „ Tumačenje i vrjednovanje gore odabranih promatranja također dopušta hipotetički zaključak da sinkronizacija kinetičke energije tekuće vode proizvodi više energije zahvaljujući spiralnosti i uvrtanju cijevi nego što je potrebno da se svladaju gubitci nastali trenjem. Pojavljuje se neprekidno rastuće ubrzanje protoka vode.“ (Prof. Franz Popel, 15. ožujka 1952).
Zanimljivo, zar ne? Ovdje se zapravo govori o free energyju, ili?. A sve to od gibanja vode.
http://blog.vecernji.hr/misak/2009/11/1 ... lica-vode/