Rastvorim oko 60, 70 grama gorke soli u pola litre vode i popijem na iskap ujtru prvog dana, na prazan želudac, kada počinjem gladovanje.
A sada ću da Vam na ličnom primeru pokažem, kako sekund nepažnje u vraćanju sa dugog gladovanja, može da napravi karambol.
Počeo sam da pravim klice, i da ih dodajem u ishranu, iz raži koju sam potopio, 9 dana uveče, ja popijem vodu u kojoj je stajala ta raž, ne znajući da je raž hemijski tretirana. I mene to veče krene da boli jetra, i tu noć uopšte nisam mogao da spavam. Ujtru, onako neispavan, razvaljen i besan zbog svoje gluposti, krenem da spremam doručak. I u tom spremanju doručka stavim u obrok jako velike količine proklijalih klica ječma i pšenice. Do tada sam jeo po obroku jednu supenu kašiku klica, a sada npr. stavim 6 kašika, i to još dobro zaljutim belim lukom i djumbirom. Pojedem ja to, i dalje ne registrujući šta radim, jer organizam nije još aktivirao do kraja probavni sistem, i nije u stanju to da svari. To je za organizam u tom stanju vraćanja iz gladovanja, u toj količini, bukvalno otrov. Kako sam završio sa jelom, vidim ja da sam se prejeo, da mi je jako teško palo. Ali razmišljam, jutro je, svariće se, ima vremena ....
Odem do Kotora i Tivta da pozavršavam neke poslove i vratim se oko 4,5 sati kasnije, i popijem par gutljaja kombuhe. Kako sam popio kombuhu, počne jako da me boli želudac, jer se hrana nije svarila, a kombuha je stvorila samo kao reakciju jaku kiselinu u želudcu.
Kako je bol krenuo, odmah sam otišao da povraćam, i posle pražnjenja želudca bilo mi je bolje. Al ne lezi vraže, vreme je ručku, i spremim ja tako kačamak sa kikirikijem i salatu i opet sve to dobro nauljim i jako jako zaljutim, biberom, belim lukom i djumbirom. Stavljam toliko ljutog, da bi smirio princip vetra, koji pri izlasku iz gladovanja kod mene krene da divlja, tj. da bih pojačao jangsku stranu, po makrobiotici. Usput je i dan bio bolesno težak, to je ono vreme kada je pritisak jeziv, vreme zlosutno, bukvalno mi je čitav dan bubnjalo u glavi. Uglavnom, završim ja sa jelom, i sednem da nešto pogledam na računaru, i posle deset minuta ustanem da uzmem nešto sa stola. Kako sam ustao, tako me je krvnički zaboleo želudac, da sam bukvalno urlikno od bola. A zaboleo me je tako da je iz sekunda u sekund bol postajao sve jači. Nisam uopšte mogao da se ispravim od bola a iz očiju teku suze ko kiša, koliko boli.
Govorim sebi, ne paniči, smiri se... A boli, sve jače. Nekako se odvučem do kupatila. U momentu sam se setio da sam prošle godine posle gladovanja od 42 dana, otprilike mesec dana kasnije bio kod drugara na selu, gde ništa drugo nije bilo za stolom za ručkom sem mesa, pa sam jeo neku domaću piletinu. Krenem ja kući kolima odatle i posle sat vremena mene u kolima tako krvnički zaboli želudac, da sam morao da stanem i da ispovraćam čitav sadržaj želudca dok se bol nije smirio toliko da sam mogao da nastavim put. Imao sam neku flašu vode u kolima, pa sam bukvalno pio vodu i povraćao dok nisam isprao čitav želudac. Tek tada mi je bilo bolje, mada me je bolelo još par sati posle toga, ali mnogo slabije.
Želudac posle tako dugog gladovanja nije u stanju da izdrži tako jaku kiselinu koja je potrebna za varenje mesa, i to je bol koji bukvalno parališe. Ako se čovek ne snađe, i ne očisti i ispere želudac u takvoj situaciji, ta kiselina može tako krvnički karambol da napravi u organizmu da je to neopisivo.
Istu stvar sam uradio i sada, samo što sam sada na kraju kada sam isprao želudac popio oko 100,150 grama ukuvanog urina da smiri želudac i dodatno izvuče te otrove.
Uveče sam imao temperaturu, sve simptome trovanja.
Evo sada je jutro, i debelo razmišljam šta da jedem.
Da sam se ispaničio, i zvao npr. hitnu pomoć, ili otišao kod lekara,dok bi oni ustanovili šta je, ja bih najverovatnije bio na operacionom stolu, i to bez preterivanja. Jer bi ta kiselina koja bi se izlučila u želucu, a za koju želudac još nije spreman, napravila ozbiljna oštećenja.
Eto, zato kažem da je vraćanje na ishranu mnogo opasnije od samog dugotrajnog gladovanja. Sekund nepažnje i umišljenosti, i mogu da se naprave greške, zbog kojih bi sve otišlo dođavola.
Ali tu smo da učimo iz naših, a neuporedivo je bolje iz tuđih, iskustava.
Srdačan pozdrav