pepeljuga je napisao/la:
Kao prvo želim reći da ovo što pišemo, ja ili ti, su samo slova i da čovjek mora isprobati sam za sebe i onda tek ta slova nešto znače.
Rekao si da ako nas muči neki problem onda trebamo razmišljati pozitivno i problem će postati rješiv. Primjer: nemam posao, ali neću očajavati i razmišljat ću o cvijeću, o lijepim stvarima, o tome kako ću dobiti posao. To me podsjeća na noja koji je gurnuo glavu u pijesak dok mu g.... i dalje može lav pojesti.
Ne zamjeri na maloj šali. Dakle, govoriš da na neki način trebamo pobjeći od svojih negativnih osjećaja i upravo je tu zamka, jer ne možemo pobjeći. Samo ih treba vidjeti, odnosno osvijestiti ih.
Primjer: nemam posao i osjećam se vrlo loše, u strahu, u brizi, očajna sam. Znači, tu je hrpa negativnih osjećaja.
Sad, promotrit ću misli koje prate te negativne osjećaje:
-nemam posao, ni novaca
-u strahu sam za sebe i svoju obitelj
-možda neću naći ni idući mjesec posao
-nikad neću naći posao
-nemam budućnosti.
Došli smo do najgore solucije: nikad neću naći posao. I što sad? Moj strah i pritisak u grudima je popustio, jer i nakon najgore misli ništa se nije promijenilo: i dalje sam zdrava, i dalje imam za kruh, i dalje imam neke druge stvari, ljubav i slično. Na neki način sam prihvatila svoju situaciju u kojoj nemam posao.
( Gurđijev objašnjava promatranje misli i emocija.)
Ovo me podseti na situaciju od pre desetak godina. Ja, novopečeni vernik, Hrišćanin, posle trideset i kusur upoznao Boga. Nemam posla, po ceo dan sedim u kući i dosađujem se. Brinem što nemam posla, šta ću s ženom decom itd. Setim se Hristovih reči,-ne brinite se, jer ko može brinući se rastu svome lakat da doprinese.
Razumen da se Gospod Bog brine o svemu a da ga mi svojim brižnim mislima samo saplićemo. I kažem sebi,-Pa kad ti je Bog dao da uživaš ne radeći ništa, zašto ti kvariš sebi život brinući. Posle desetak dana, taman sam se naučio da uživam u bezbrižnosti, dođe mi drugar sa ponudom za posao, od tada imam problem da se izborim za slobodan dan kad mi treba.
Strahovi su između ostalog posledica neznanja o tome kao ovaj svet funkcioniše kaoi o tome na koji nam je način sudbina određena.Zatim neimanje poverenja u Gospoda.
Ono u šta mi verujemo utiče na to kakve će se misli RAĐATIi u nama. Misli se RAĐAJU, one su živa biće našeg uma. One su i odraz kolektivne svesti ćelija našeg tela. Naša osećanja izviru iz kolektivne svesti naših ćelija i mi to možemo videti kao kolektivnu svest svih ljudi na planeti. Jer svet koji vidimo spolja je samo odraz onoga šta je u nama. Kao u ogledalu. Naš um boji našu realnost, stvarajući na taj način naš doživljaj života. Taj naš obojeni doživljaj je izvitoperena slika stvarne situacije i može nam od života napraviti pakao.
Zato je ideal Hrišćanstva da se od Uma buntovnika kroz vaspitavanje svojih misli dobije poslušni um, Sin Božji. Jer ako smo mi Bog svome umu, Onda je buntovni um Lucifer, a poslušni, Sin Božji. Mi kao Duhovna Bića nikada nismo u opasnosti, jer život je večan. To što ćemo u nekoj situaciji možda ostati bez tela, to je kao da si ostao bez košulje.
Postavlja se pitanje, - vredi li živeti život u strahu. Pa smrt je bolja od takvog života, pod uslovom da je smrt kraj života. To što nama dolaze takve misli je zbog toga što naša uverenja podržavaju takve misli pa se one rađaju u nama. Sa promenom uverenja počinju da se rađaju drugačije misli i naš doživljaj života postaje drugačiji.
Nisam rekao da trebamo pobeći od negativnih osećanja( ne treba mešati osećaje i osećanja) već da trebamo prestati da posvećujemo pažnju mislima koje sa sobom donose loša osećanja. Nisam čitao Đurđijeva. Ali mogu da kažem da se bez posmatranja misli i Osećanja(emocija)ne može ni spoznati ovo o čemu pišem. Potrebne su godine da bi se čovek izveštio u prepoznavanj svojih misli, da bi mogao da razlikuje dobre od zlih. Ali gospod je velikodušan pomoćnik u ovom poslu samo kad čovek kroz veru nauči da čuje njeov glas u mnoštvu svojih misli.