15. Napomene dr. Steinera o raznim slikama Slika brata MarkaGđa Helene Röchling pitala je dr. Steinera da joj da temu za ex-libris i on je sugerirao da bi trebala uzeti motiv iz Die Geheimnisse [Misterije] od Goethea, scenu gdje brat Marko stoji u kontemplaciji pentagrama [ružin križ, zacijelo?] na ulazu u hram (ili samostan). Hermann Linde je napravio sliku toga koja je portretirala zapadni ulaz prvog Goetheanuma ispred kojeg stoji redovnik. Dr. Steiner je sam dodao cvijeće s desna i lijeva. Tom prigodom Hermann Ranzenberger je stajao kao model za 'brata Marka'. Ta slika je kasnije prenesena na bakrenu ploču. U početku je gđa Röchling imala u našem stanu u Dornachu a kasnije je ponijela sa sobom u Njemačku. Kuća gdje je živjela i gdje je držana slika bila je uništena tijekom Drugog svjetskog rata. Sačuvano je tek nekoliko stvari, ali ovo je bila jedna od njih.
Kratko nakon smrti gđe Röchling njena kćerka mi je pisala da ne zna što bi s njom i da li bi je ja željela imati. Njenu ponudu sam prihvatila s velikim zadovoljstvom i ona mi ju je odmah poslala. Nešto kasnije stigla mi je poruka iz Basel Badischer željeznice da je stigla slika za mene i da je pokupim. Nakon dugog traženja u raznim uredima konačno sam nabasala na nju naguranu u ugao i zatrpanu, bez ikakvog pakiranja i sa slomljenim okvirom i još sadržavajući komade slomljenog stakla. Odnijela sam je carinskom službeniku koji ju je pogledao s odvratnošću i potom odlučio da je to ulje na platnu i stoga bi koštalo nekoliko stotina franaka. Objasnila sam mu da je slika naslikana u Dornachu i da se može vidjeti da je to slika prvog Goetheanuma. Veoma je neljubazno objavio da on o tome ne zna ništa i da ako ne mogu dokazati da dolazi iz Dornacha da ću na nju morati platiti carinu. To me učinilo veoma nesretnom, jer kako si mogu priuštiti toliki iznos i kako mogu naći dokaz o njenom porijeklu? Upravo kada sam krenula očajavati došao je iz tog pravca sa svjetiljkom stariji nosač gotovo kao čovjek iz Goetheove Bajke. Već je bio krenuo kada je ugledao sliku i uzviknuo razdragan: 'Ah, kako lijepo, to je prvi Goetheanum. To je bila tako divna građevina i velika je sramota da je spaljena'. Carinski službenik je upitao: 'Dakle, poznajete li tu sliku?' I stariji čovjek je odgovorio: 'Naravno da poznajem. Radio sam u Dornachu mnogo godina a dr. Steiner je bio tako ljubazan, dao je meni i mnogim drugima toliko savjeta i pomoći. Nikada ga neću zaboraviti'!
Carinski službenik je bio prilično impresioniran ovime i rekao mi je, 'Dobro, ako je takav slučaj možete uzeti sliku sa sobom'. Kako sam zahvalna bila postarijem čovjeku! Rukovali smo se kao davno izgubljeni prijatelji. Nije od mene želio prihvatiti ništa i rekao je da je bio toliko sretan da je mogao pomoći. Tako sam otišla kući s mojom vrijednom slikom — i tamo još i danas visi, iznova očišćena i uokvirena, i daje mnogo zadovoljstva i zadivljenosti svima koji me posjete.
Slika Goetheove BajkeVeliko mi je zadovoljstvo pristati na zahtjev Agnes Linde da ispričam povijest kako je došlo do toga da slike iz Goetheove Bajke budu naslikane.
1917 osnovana je druga grupa Općeg antropozofskog društva u Mannheimu od Helene Röchling i moje majke, Erne Bögel, u našoj kući. Na donjem katu bila je velika prostorija za bankete pogodna za sastanke grupa. U prvom redu je zidove, na koje su do tada bila obješena velika ulja na platnu krajolika i tako dalje, trebalo preurediti sa slikama koje imaju više smisla. Za savjet je pitan dr. Steiner i on je sugerirao da bi trebali upitati jednog od najboljih slikara u Dornachu, Hermanna Linde, da nacrta seriju slika iz Goetheove Bajke o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani i iz misterijske drame 'Vrata inicijacije'. Ukazao je na to da su ove velike imaginacije posebno prikladne za kićenje prostorija za antropozofske aktivnosti. Na njegovom predavanju u Dornachu od 8 lipnja 1924, dr. Steiner govori o vezi između Bajke Goethea i 'Vrata incijacije'.
Hermann Linde je isti čas postao entuzijastičan. Nakon par preliminarnih konsultacija, uglavnom u vezi broja i veličine slika, krenuo je raditi skice i dijagrame. Oni još postoje i umjetnička su djela za sebe.
Nakon završetka osnovnog rada stvarno slikanje je moglo početi. To je bilo u jesen 1919. Ono što je nazvano Linde atelje bilo je smješteno u osnovu Goetheanuma i tu je Hermann Linde radio svaki dan. Tu je mogao primijeniti sve svoje bogato iskustvo koje je stekao oslikavajući veliku kupolu prvog Goetheanuma. Dr. Steiner ga je posjećivao gotovo svako jutro da vidi kako rad napreduje i da mu da novo ohrabrenje i savjet i u vezi sadržaja i tehnike. Često je traženo da s njime budemo prisutni gđa Röchling, moja majka i ja. Zaista je bilo uživanje tiho gledati kako nastaje veliko umjetničko djelo, doživjeti posvećenost i zahvalnost s kojom je Hermann Linde slušao instrukcije dr. Steinera i također vidjeti s kojim je zadovoljstvom i razumijevanjem dr. Steiner ulazio u posebnu prirodu zadatka uvijek dolazeći s novim sugestijama. Često bi, nakon što bi duže vremena tiho gledao, sam uzeo kist da posvijetli gdje je bilo previše tamno ili da na drugom mjestu doda par poteza a također se moglo dogoditi da je samo vukao poteze po zraku. Hermann Linde je pažljivo gledao i odmah bi razumio što je dr. Steiner mislio i potom bi to prenio na platno. Obojica su uživala radeći ovo zajedno. Poslije nam je Hermann Linde volio govoriti koliko je bio sretan — i kako divno mora biti za nas i za grupu — da je rad dr. Steinerova duha i njegovih ruku bio vidljivo ugrađen u te slike.
Zbog ratnih uvjeta slike nisu nikada došle do naše kuće u Mannheimu. U početku nas je to činilo veoma tužnim, ali vanjske okolnosti su nam bile nepremostiva prepreka. Kasniji događaji pokazali su da je to bila sretna okolnost jer je kuća bila potpuno uništena tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon što su ovih dvanaest velikih slika mnogo godina bile u našim apartmanima u Dornachu ponovno su došle u posjed Agnes Linde. Također su bile pokazivane na izložbama u Goetheanumu, na primjer, kada ih je dr. Steiner izložio u Bijeloj sobi prvog Goetheanuma tijekom ciklusa predavanja danog učiteljima iz Engleske za Božić 1921. Hilde Boos-Hamburger napisala je lijepi članak koji se pojavio u biltenu Das Goetheanum (24 siječnja 1937) o životu i radu Hermanna Linde, koji se posebno odnosi na njegove slike o Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani.
Bilješke slikara Wilhelma Nedella-e o 'slici druida' nakon rasprave o tome s Rudolfom SteineromTe bilješke iz posjeda Wilhelma Nedella, koji je mnogo godina radio u Goetheanumu, došle su u moje ruke. Od njega su zapisane nakon razgovora o temi s Rudolfom Steinerom. Ne bi smjele biti izgubljene jer nema mnogo komentara od Rudolfa Steinera o njegovim vlastitim slikama i skečevima.
Ono što kod te slike odmah upada u oči je snažna a ipak jednostavna kompozicija koja svjesno i umjetnički dovodi u antitezu polaritete boje i sadržaja, i pobuđuje unutarnju napetost u duši promatrača. Ako se prvo pogleda dijagonala a do b na slici, percipira se podjela tamne zemaljske mase u plavom, od zračno-svjetlosno-toplog kozmičkog elementa u žutom, koji se, u gornjem desnom kutu, podiže do krajnje svijetlog pola (Sunca). Dolje, na lijevom suprotnom rubu, crna je mrtva formacija koja nosi plavu stijenu. S druge strane, ako se pogleda dijagonala c-d na slici, tada je gore na lijevo druidski svećenik stojeći uspravno kod tri oltara predajući svoje cijelo biće suncem ispunjenom kozmosu, najveća umješnost za koju je čovjek sposoban — svjesno zajedništvo s bogovima, čin bogosluženja koji samo posvećenik može izvesti. Opet na donjem desnom uglu, lik je žene koja sjedi i čisti mahune ili možda krpa ribarsku mrežu — jednostavno, neposvećeno biće apsorbirano zanimacijom koja u potpunosti pripada Zemlji, nižem poretku stvari. 'Ovdje imamo voljenu Zemlju', rekao je učitelj. Iza žene se uzdižu konusne forme u svijetlo plavoj, i nebitno je da li se to uzima kao indikacija domova primitivnih naroda tog vremena ili je ribarska mreža raširena da bi se osušila (jer ti ljudi su bili ribari). Još gore na nagibu još je jedan oltarni kamen. Ni jedan Druid ne stoji na njemu već gigantsko elementarno biće — prikazano kao gigantska formacija magle — (značajno, u smeđoj poput oblaka magle naznačenog u ovoj oblasti na rubu) biće koje smješta svoju ruku (napola kopito, napola kandža) na napušteni oltar da ga preuzme. Ovdje treba reći da kada su stara misterijska ili kultna središta napuštena, zanemarena i više nisu redovito korištena, ona postaju magijsko žarište za ova niža, vezana za Zemlju, elementarna bića snaga prirode, snijega, leda i oluja, koja pohlepno apsorbiraju duhovnost koja još prianja za takva mjesta i jednostavno je preuzmu.
Tako da nadesno od, i ispod dijagonale c-d, vidimo sve što, u supstanci i djelovanju, pripada Zemlji, na lijevo i iznad, sve što u istom smislu pripada nebesima. Druidski svećenik, stojeći uspravno, okrenut prema blistavosti, apsorbiran u kontemplaciji viših bogova, oslobođen je čisto zemaljskog. Preko njega u oblacima (koji bi lako mogli biti rojevi hijerarhija) uzdiže se križ u žutoj, poseban i prepoznatljiv, kao delikatna aluzija na Krist-događaj, koji se u to vrijeme polako približavao. Iza gornjeg druida i izbijajući iz tamne Zemlje na kojoj on stoji, duga proteže svoj luk do Sunca, sjedinjujući i mireći nebesa i Zemlju.
Dakle, kroz ove dijagonale vidimo — dvaput — nebesko odijeljeno od zemaljskog; preko dijagonale a-b u kolorističnom, svjetlo-sjena smislu, preko c-d u smislu sadržaja i postupanja. Položeno jedno preko drugog, a-b i c-d čine Andrijin križ, prema kojem ova slika potajno pokazuje. Točno na presjeku dvije dijagonale, drugi druidski svećenik stoji ispred svojeg oltara, ne uspravno već naginjući se prema dolje. Ono što je gornji svećenik apsorbirao i povukao prema dolje u sebe od izravnog zračenja sunčeva svijetla, kozmičke snage su prenesene od drugog svećenika za njihovo ispravno korištenje od jednostavnih, neiniciranih ljudi zajednice u dolini, povjerenih mu na skrb, i to je naznačeno smjerom njegova pogleda, položajem njegovih ruku i držanjem njegovog tijela pognutog prema Zemlji. Ove snage Sunca i nebesa, koje svaki čovjek nosi u sebi u svom četvero-latičnom lotosovu cvijetu, značajno se također pojavljuju na oltaru nižeg druida. Tako ovaj drugi druid u stvari stoji u smislu naznačenom od obje dijagonale u točci presjeka gdje nebesko i božansko dolazi u kontakt sa zemaljskim i ljudskim.
Nad svakim druidom lebdi njegova aura, ona od posvećenika, u nježnom kretanju, koje je kasnije, s romanizacijom duhovnog, bilo predstavljeno kao mrtvi, rigidni, kružni oreol.
Također treba dodati da ljudi predstavljenog vremena nisu gradili hramove koji su sadržavali slike bogova isklesane iz kamena. Umjesto toga tražili su formacije stijenja u prirodi, koje su ih podsjećale na forme onih bogova koje su štovali. I stoga također i na ovoj slici: počevši kod zadnjeg od tri gornja oltarna kamena na desnoj strani, jasno je prepoznatljiv profil dostojanstvenog starog čovjeka s rukama stisnutim oko koljena i gledajući pravo pred sebe duboko u misao. Upravo na njegovim koljenima je jedan oltar s četvero-latičnim lotosovim cvijetom. Ovo mjesto zapravo postoji na engleskoj obali. I poznato je nadalje da su ove stare misterije nađene u modernoj Engleskoj bile posvećene Jupiteru i služile su jupiterskoj mudrosti. Za građevinu središta njihovog štovanja stari svećenici su tražili one dijelove kopna koji su već bili posebno pogodni za njihovu svrhu, gdje su formacije stijena sadržavale metalnu rudu pridruženu snagama planeta čije se božanstvo željelo štovati. Sada, Jupiter je povezan s kositrom, i tako je shvatljivo da su ta središta štovanja bila uvijek podignuta na stijenama bogatim kositrom.
'Na ovoj slici, ova stijena koja sadrži kositar čiji kamen pobuđuje posvećenost, zbog svoje supstance, oslikana je plavom, koja dalje prema dolje prelazi u mutno crvenu, crvenu koja ukazuje na toplinu vulkanskih snaga koje se podižu odozdo. Na lijevom i desnom rubu prikazana je mrtva crna golog kamena lišenog kositra, koja u ovom smislu nema vezu s božanstvom i na kojoj stijena koja nosi kositar počiva.'
Slika slikara Claudius Jaquand-aNa predavanju o 'ružokrižarskom kršćanstvu' danom u Neuchatelu 27 rujna 1911 Rudolf Steiner govori o odgoju Christiana Rosenkreutza od dvanaest posvećenika u trinaestom stoljeću. Tijekom ovog predavanja Rudolf Steiner opisuje kako su duhovne snage Christiana Rosenkreutza stalno jačale a njegove fizičke snage odlazile dok konačno nije umro od gladi. Sada, postoji veoma zanimljiva slika koju su neki prijatelji vidjeli u muzeju srednjeeuropskog grada prije par desetljeća. Kod sljedeće posjete u pedesetima slika je bila nestala. Postariji kustos muzeja im je rekao da nije više dopušteno da bude pokazana javnosti, ali ih je on odveo u podrum gdje je slika bila pohranjena i čak im je bilo dopušteno da imaju njenu reprodukciju. Prijatelji su od tada umrli i sliku su ostavili meni. Svatko kome sam je pokazala bio je veoma impresioniran i molili bi me da je fotografiraju. Kada se poznaje gore spomenuto predavanje, u umu izvire povezanost između onog što je prikazano kao Smrt glađu grofa Gaston de Foix i opisa Christiana Resenkreutza danog od Rudolfa Steinera. Slikar ove slike zvao se Claudius Jaquand i živio je 1804-78.
Ovdje bih mogla aludirati na triptih od Anne May nazvan Gral koji ima istu temu.
Slika Christiana RosenkreutzaTa slika je dana Helene Röchling od Rudolfa Steinera, koji joj je rekao da prikazuje Christiana Rosenkreutza. Koliko ja mogu otkriti to je nepoznato. Oni kojima sam je pokazala bili su pod dubokim dojmom. Prikazujem je ovdje tako da je što je više moguće ljudi mogu upoznati.