|
DVANAESTO PREDAVANJE
Dornach, 1. svibnja 1921.
Ono što sam jučer pokušao pokazati, kao različite pripreme raznih naroda za važnu točku u razvoju čovječanstva koja leži sredinom 19. stoljeća, i što zatim, takoreći, teče od ove točke do našeg vremena, to se može ilustrirati opisom veza između vanjskih pojava, i odvijanja unutarnjeg, odvijanja duhovnog razvoja. Danas bi sakupili nešto od onoga što može rasvijetliti stvarnu, dublju povijest 19. stoljeća. Sredinom 19. stoljeća, aktivnost intelekta postala je u potpunosti funkcija, vrsta aktivnosti ljudskog fizičkog tijela. Dok je ta aktivnost intelekta kroz cijelo prethodno razdoblje, bila aktivnost eterskog tijela, od 8. stoljeća prije Krista, do 15. stoljeća poslije Krista, od početka 15. stoljeća sve više postaje aktivnost fizičkog tijela, dosegnuvši vrhunac sredinom 19. stoljeća. To znači da je čovjek doista postao duhovniji nego što je prije bio. Uvidi u duhovni svijet koji su se ranije pojavljivali, ali su u novije vrijeme doista izblijedjeli, proizašli su upravo iz intenzivnije veze s fizičkim tijelom i s eterskim tijelom čovjeka. Sada kada je jednostavno čovjeku omogućeno da svojim fizičkim tijelom vrši nešto potpuno nefizičko, aktivnost intelekta, on je u odnosu na svoju aktivnost postao potpuno duhovno biće. Ali on je, kao što sam jučer rekao, porekao tu aktivnost. On je, ono što je zahvatio u duhovnoj oblasti, primijenio samo na fizički svijet. I za ovu točku u razvoju moderne civilizacije, različite nacije bile su pripremljene na toliko raznolik način, kao što sam jučer pokušao okarakterizirati. Iz jučerašnje karakterizacije, bit će vam jasno koliko se zapravo temeljito razlikuje cjelokupna duševna konstitucija romansko-latinskog dijela europskog stanovništva od one Anglosaksonskog dijela. Doista postoji radikalna razlika u smislu unutarnjeg stanja duše. Ovu radikalnu razliku najbolje je okarakterizirati, primjenom struja koje su prisutne u čovjekovoj evoluciji od davnina, i koje se mogu prepoznati od davnina, na kontrast između Francuske, Španjolske, Italije i stanovnika Britanskog otočja sa svim njihovim američkim potomcima. To se može okarakterizirati rekavši: sve što je nekoć bio kult Ahura Mazdao u drevnim perzijskim vremenima, uzdizanje čovječanstva k svijetlu, što se potom pojavilo u oslabljenom obliku u egipatsko-kaldejskoj kulturi, što je potom postalo apstraktno u romanskoj kulturi, sve se to raščlanjuje na ono što je kroz Srednji vijek i moderno doba, ostalo u romanskom dijelu europskog stanovništva. U određenom smislu, tu ostaje posljednji izdanak ormuzdizma - ormuzdizam, Ahura Mazdao - dok s druge strane, sve ono što se u drevnom perzijskom svjetonazoru smatralo ahrimanskom strujom, sviće kao moderna kultura. Uistinu poput Ormuzda i Ahrimana, ove dvije kulture stoje jedna nasuprot drugoj u moderno doba. A u struju Ormuzd, nalazimo izliveno sve što dolazi iz rimske Crkve. Oblici koje je kršćanstvo poprimilo, odlijevajući se u rimske pravne oblike vladavine, postajući papinska crkva u Rimu, ti su oblici posljednji izdanci. Istaknuli smo i neke druge stvari, iz kojih su proizašli. Ali uz sve to, oni su posljednji ostaci kulta Ormuzda. Te posljednje izdanke Ormuzdova kulta još uvijek se može prepoznati u žrtvi mise i u svemu što tamo postoji, i ispravno će se moći sagledati što leži u osnovi ovoga, samo ako se vidi vrijednost u manje značajnim aspektima velikih struja čovječanstva i pravu vrijednost traži u smislu promatranja, u smislu spoznaje, u onome što živi kao misaoni oblik, kao oblik osjeta. Izvana, u odnosu na vanjsku civilizaciju, ono što čini moderne impulse pronašlo je burni izraz u Francuskoj revoluciji krajem 18. stoljeća. Kao što sam jučer naznačio, apel za jedinstvenog, svjesnog čovjeka živi u apstrakcijama. Iz svijeta ideja, moglo bi se reći kao protunapad na ono što živi u rimo katoličanstvu, proizašla je ova apstrakcija slobode, jednakosti i bratstva. Ali treba razlikovati ono što je došlo iz drevnih duhovnih struja, i pronašlo put u romaneskni oblik osjećaja i misli, i ono što je proizašlo iz čovječanstva. Uvijek moramo razlikovati što je bit pojedine nacionalnosti, od onoga što je kontinuirana struja čovječanstva. Danas ćemo vidjeti kako se, kasnije u 19. stoljeću, iz francuske kulture kristalizira svijetlo, koje svom svojom energijom ukazuje na tu karakterističnu točku u razvoju čovječanstva u 19. stoljeću. Ali nacionalni element u onome što je francusko, španjolsko, talijansko, sadrži u sebi nastavak ormuzdizma u vremenu kada ormuzdizam, prirodno izmijenjen katolicizmom kršćanstva, stoji kao sjena drevne civilizacije. Stoga vidimo kako je, unatoč svoj želji za slobodom, rimo katoličanstvo postalo i ostalo nositeljem onoga što rimska Crkva predstavlja kao dominaciju svijetom.
Ne može se doista puno razumjeti o tijeku europskog razvoja, ako se ne zna kako rimska Crkva nastavlja do danas živjeti u tom rimo katoličanstvu. Zapravo, čak i u borbi protiv institucije Crkve, žive misaoni oblici koji su i sami preuzeti iz ovog crkveno-katoličkog mišljenja. I stoga moramo razlikovati onu opću struju koja je poprimila apstraktni karakter, a to je opća ljudska struja razvoja koja prolazi kroz Francusku revoluciju, i posebnu nacionalnu struju, romansku struju, latinsku struju, koja je zapravo potpuno zaražena rimo katoličanstvom.
Sada, početkom 19. stoljeća, iz te struje rimo katolicizma izronio je veličanstven fenomen, fenomen kojemu se, u svoj njegovoj važnosti za europski razvoj, posvećuje premalo pažnje. Većina ljudi koji tako pospano žive u odnosu na fenomene civilizacije, ne znaju ništa o onome što zapravo živi duboko u europskoj civilizaciji od početka 19. stoljeća, a u potpunosti je ukorijenjeno u rimo katolicizmu. To je sve što je, rekao bih, sažeto u prvoj trećini 19. stoljeća u djelu de Maistre-ove osobnosti. De Maistre je zapravo predstavnik katoličanstva nošenog valovima rimo katoličanstva, koji, međutim, ima težnju da cijelu Europu ponovno povede u krilo ovog rimo katoličanstva. A u de Maistreu nalazimo osobnost najvećeg zamislivog genija, najprodornije duhovnosti, ali potpuno rimokatoličku.
Želimo samo malo pogledati što protestantski nastrojeni ljudi, evangelički nastrojeni ljudi, uopće ne znaju, ali što ipak živi kod relativno velikog broja ljudi u europskoj populaciji. Obično nije poznato, da postoji duhovna struja koja je sasvim strana onome što se pojavilo od početka 15. stoljeća, ali koja je dobro upoznata s učincima ovog novog duha petog post atlantskog razdoblja.
Želimo malo okarakterizirati ono što živi u ljudskim glavama kao svjetonazor, čega je de Maistre briljantan predstavnik u prvoj trećini 19. stoljeća. On je odavno mrtav; duh koji ga je nadahnjivao, živi u relativno velikom broju ljudi unutar Europe, a sada, u našem sadašnjem vremenu, vrijeme je u kojem on ponovno oživljava, u kojem poprima nove oblike, u kojem nastoji postići sve veće i veće forme. Željeli bismo u nekoliko rečenica okarakterizirati svjetonazor koji leži u osnovi ovoga. On kaže: čovjek, kakav je živio na Zemlji od početka 15. stoljeća, bio je na silaznoj putanji. Od početka 15. stoljeća u europskoj civilizaciji širili su se samo razvrat, bezbožnost i nedostatak duha; čovječanstvo je obuzeo puki intelekt, usmjeren prema onome što je korisno. Ali istina, koja je identična duhovnosti svijeta, od pamtivijeka govori nešto drugo. Samo je ovaj moderni čovjek zaboravio ovu drevnu svetu istinu. Ova drevna, sveta istina, kaže: čovjek je palo stvorenje, čovjek ima razloga samo apelirati na svoju savjest i na pokajanje u svojoj duši, kako bi se mogao uzdići, i kako mu duša ne bi pala u materijalnost. Ali od sredine 15. stoljeća europsko stanovništvo koristi materijalnost, ako propadne europska civilizacija, propada cijelo čovječanstvo.
To govori ovaj svjetonazor, čiji je glavni predstavnik de Maistre. Čitavo čovječanstvo spada u dvije kategorije, onu koja predstavlja kraljevstvo Božje, i onu koja predstavlja kraljevstvo svijeta. I sljedbenici ovog svjetonazora promatraju stanovništvo Zemlje i razlikuju one ljude za koje kažu da pripadaju kraljevstvu Božjem. To su ljudi koji još uvijek vjeruju u drevne istine koje su u biti nestale u svom pravom obliku početkom 15. stoljeća, a koje se još uvijek mogu prepoznati u svojim najboljim odjecima u spoznaji Augustina, koji također razlikuje one ljude koji su predodređeni za spasenje i one ljude koji su predodređeni za prokletstvo. Kad sretnete osobu na ovome svijetu - tako kažu sljedbenici de Maistrea - ona pripada ili kraljevstvu Božjem ili kraljevstvu svijeta. Ti su ljudi samo naizgled pomiješani. U očima duhovnog svijeta, oni su strogo odvojeni jedni od drugih i jedni od drugih se mogu razlikovati. U davna vremena, ljudi koji su pripadali kraljevstvu svijeta štovali su praznovjerje, odnosno izrađivali su lažne slike božanstva; od početka 15. stoljeća drže se nevjere. - To je ono što ti ljudi govore. Ono što je većina europskog stanovništva propustila: da je početkom 15. stoljeća uistinu započela nova era, sljedbenici de Maistrea dobro znaju. Oni ukazuju na ovu vremensku točku; ali oni na ovaj trenutak ukazuju kao na trenutak u kojem je čovječanstvo zaboravilo što je izvor, pravi izvor božanske istine. Sljedbenici de Maistrea kažu: samom uporabom sjenovitog intelekta, čovječanstvo je došlo u situaciju u kojoj je veza između njega i izvora vječne istine prekinuta, i od tada Providnost više ne duguje čovječanstvu milost, već samo pravdu, a ta će se pravda pojaviti na Sudnji dan.
Kad tako nešto pričate, to je kao da ljudima pokušavate pričati bajke; ipak, u Europi postoje ljudi koji se drže ovog stava da je, s početkom 15. stoljeća, božanska vladavina svijetom zauzela potpuno drugačiji stav u odnosu na zemaljskog čovjeka, drže se ove tvrdnje jednako kao što se moderni prirodoslovci drže zakona gravitacije ili nečeg sličnog. Iako je postojanje ovog pogleda na život nešto od temeljne važnosti, posebno za sadašnjost, ljudi danas ne žele gledati na takve stvari. De Maistre, najveće odstupanje od drevne istine, vidi u Francuskoj revoluciji. On to ne smatra kao što smo mi to smatrali, kao apstraktno lepršanje onoga što čovjeka treba dovesti do duše svijesti, već to smatra najjačim padom u nevjeru, najgorom stvari koja se mogla dogoditi modernom čovječanstvu. A posebno, Francuska revolucija za njega znači upravo ovo: da je sada potpuno zapečaćeno da božanska vladavina svijetom nema obvezu čovjeku dati nikakvu milost, već samo pravdu koja će se izraziti kada dođe Sudnji dan. I već predodređeni - tako se pretpostavlja u tim krugovima - su oni ljudi koji moraju podleći moćima uništenja, a već su označeni oni ljudi koji su djeca kraljevstva Božjeg, kojima je suđeno spasiti se, jer se još uvijek čvrsto drže onoga što je, kao drevna mudrost, imalo svoj poseban sjaj u 4. stoljeću poslije Krista.
Takav impuls već je vidljiv u tekstu koji je de Maistre napisao 1796, dok je još bio u Pijemontu: 'Razmišljanja o Francuskoj'. Već tamo on kori Francusku, Francusku revoluciju, s listom grijeha, već tamo ukazuje na temelje rimo katolicizma, koji još uvijek sadrži ono što je došlo iz davnih vremena. To je posebno vidljivo u kasnijim de Maistreovim spisima, a ti su spisi povezani s cijelom misijom povijesti svijeta koju je de Maistre sam sebi pripisao.
Za mjesto svog rada odabrao je Petersburg; njegovi kasniji spisi također potječu iz Petersburga. De Maistre je imao grandioznu ideju povezivanja s rusizmom, posebno s onim što je iz Azije preživjelo od davnina u pravoslavno-katoličkoj ruskoj regiji, a odatle je želio uspostaviti vezu s rimo katolicizmom. Želio je postići veliku fuziju između onoga što živi u orijentalnom načinu mišljenja, sve do rusizma, i onoga što proizlazi iz Rima. Esej koji je napisao iz Sankt Petersburga 1810, 'Esej o kreativnom podrijetlu državnih ustava', već je inspiriran tim gledištem. I u ovom se djelu već može vidjeti kako se de Maistre vraća onome što je kršćanstvo bilo u smislu svog metafizičkog pogleda prije vremena skolastike, što je bilo u prvim stoljećima, ali što je bilo na takav način da je Rim to prihvatio. Želio je da rimokatoličko kršćanstvo bude strašna sila; ali je u određenom smislu odbacio ono što je donio već Srednji vijek time što se temeljio na Aristotelu. U određenom smislu, želio je eliminirati Aristotela; za njega je to već bila priprema za ono što se od 15. stoljeća pojavilo kao sposobnost modernog intelekta. Želio je postići vezu s duhovnošću kroz druge ljudske moći osim logike.
Ali djelo koje se posebno snažno kreće tragom te životne filozofije jest ono koje je napisao u drugom desetljeću 19. stoljeća: 'O papi', djelo za koje bi se moglo reći da odiše klasicizmom u stilu svoje kompozicije, koje pripada, takoreći, najboljim vremenima francuske kulture pod Lujem XIV, a koje istovremeno ima moć impresionirati kao svako nadahnuto djelo. Papa je predstavljen - i važno je da se to kaže, iz Sankt Petersburga - kao legitimni princ moderne civilizacije. Prikazano je na takav način da se mora razlikovati ono vremenito, kvarno, što je došlo na svijet preko pojedinačnih papa, a što je u slučaju raznih papa otvoreno za osporavanje, i vječno načelo rimskog papinstva. I u određenom smislu papa je predstavljen kao utjelovljenje onoga što, kao duh Zemlje, mora na ovoj Zemlji vladati. Moglo bi se reći: sva toplina koja u ovom spisu živi o papi je sjaj Ormuzda, koja samog Ahura Mazdao vidi utjelovljenog u rimskom papi, i koji stoga zahtijeva da rimokatolička Crkva, u spajanju sa vime što je s Orijenta došlo u Rusiju - jer to je u pozadini - zavlada i pomete sve što je kultura intelekta donijela od početka 15. stoljeća.
U tom smjeru, de Maistre je zapravo radio briljantno. Godine 1816. objavio je prijevod Plutarha, kojim je želio pokazati moć kršćanstva koje se, kako je vjerovao, uvuklo u rasprave Plutarha, koji je po svojim stavovima još uvijek bio poganin, kao oblik mišljenja. I onda, kao posljednja stvar koja dolazi od de Maistrea, opet iz Petersburga, pojavljuju se 'Večernji sati u Sankt Petersburgu', u dva sveska, u kojima je, prvo, posebno istaknuo sve što sam već okarakterizirao, ali se onda posebno ističe radikalna borba rimo katolicizma protiv onoga što se pojavljuje kao njegov protivnik na Britanskom otočju.
Pogledajmo, s jedne strane, kako se rimo katolicizam kristalizira u određenom smjeru u svemu tome, pogledajmo što je povezano s osobama poput Ignacija od Loyole, Alfonsa di Liguorija, Franje Ksaverskog i tako dalje u rimo katolicizmu, povežimo to s briljantnom glavom de Maistrea, ako pogledamo sve što tu živi, onda vidimo, rekao bih, zastarjelo, nazadno svijetlo Ormuzda. A s druge strane, vidimo ono što de Maistre vidi kako se pojavljuje na Britanskom otočju, i protiv čega se sada oštro bori, reskim otrovom svog prodornog duha. To je jedna od najveličanstvenijih duhovnih bitaka koja se ikada odvila, ova de Maistreova bitka protiv same biti anglosaksonstva. On posebno cilja na Lockeovu filozofsku osobnost i u Lockeu vidi utjelovljenje samog duha koji čovječanstvo vodi u propast. Protiv Lockeove filozofije bori se inteligentno i do granice pretjeranosti. Treba samo razmotriti značaj ove filozofije. U pozadini se moraju vidjeti, s jedne strane, romanički principi inicijacije, koji se izražavaju kao nastavljanje službe Ormuzda; mora se vidjeti sve što je ušlo u ovaj svijet preko Ignacija od Loyole, preko Bossueta, a zatim na veličanstven način preko de Maistrea. S druge strane, za razliku od svega što ima središte u rimo katolicizmu u samom Rimu, što se u potpunosti temelji na inicijaciji, što je, rekao bih, najnovija faza inicijacije Ormuzda, moramo vidjeti sva tajna društva koja se šire od Škotske dolje i kroz Englesku, a čiji je jedan izraz engleska filozofija i politika i tako dalje, kao što sam ovdje s jednog drugog gledišta jednom drugom prilikom okarakterizirao. De Maistre je jednako dobro informiran o tome što proizlazi iz ahrimanskog inicijacijskog principa, kao i o onome što želi proglasiti novim oblikom Ormuzdove inicijacije za europsku civilizaciju. De Maistre zna cijeniti sve te stvari; dovoljno je duhovan da im prilazi i ezoterično, ciljajući na filozofa Lockea, koji je u određenom smislu dijete, vanjsko, egzoterično dijete ove druge, ahrimanske inicijacije. Time cilja na važnu ličnost, onu koja je istupila s onim epohalnim esejem 'O ljudskom razumijevanju', koji je potom imao velik utjecaj na francusku misao. Voltaire je obožavao Lockea, i Locke je imao toliki utjecaj da je Madame de Sevigne rekla za talijanskog pisca koji je pripremao Lockea za Italiju, da bi taj pisac najradije jeo Lockeove fraze u svakoj mesnoj juhi.
Sada je i de Maistre pomno promotrio Lockea i rekao: nemoguće je da su Voltaire, naprimjer, ili drugi Francuzi, uopće čitali ovog Lockea! - I u svojim 'Večernjim zabavama u Petrogradu' detaljno opisuje kako pisci zapravo postižu svjetsku slavu. On pokazuje kako je sasvim moguće da Voltaire uopće nije čitao Lockea; nije ga mogao pročitati, inače je dovoljno duhovan da ga ne brani kao što to čini.
Iako de Maistre Voltairea doživljava kao vraga, ipak ga opravdava govoreći ovo o njemu. I kako bi to dokazao, on daje cijele rasprave o tome kako se u svijetu piše i govori o ljudima poput Lockea, ljudima koji se smatraju velikim ljudima bez da ih uopće briga za njih i poznaju ih tek sekundarno iz drugih izvora. Lockeov utjecaj na te ljude bio je kao da je čovječanstvo bilo zatočeno u zabludi, a cijeli moderni način mišljenja, koji je, prema de Maistreovom mišljenju, doveo do katastrofe Francuske revolucije, zapravo potječe od Lockea, to jest, Locke je njegov eksponent, simptom, povijesni simptom. Iz točke iz koje je Locke krenuo, ovaj način mišljenja dominira svijetom. De Maistre ga pomno promatra, ovog Lockea, i kaže da je zapravo malo pisaca koji su imali takav apsolutni nedostatak smisla za stil kao Locke, i to detaljno obrazlaže. On pokušava detaljno dokazati da je ono što Locke kaže toliko trivijalno, toliko samo po sebi razumljivo, da se s tim uopće ne treba računati, ili da je o tome nepotrebno čak i razmišljati. Kaže: Voltaire kaže da je Locke uvijek definirao, sve jasno definirao; ali, kaže de Maistre, što su u biti te Lockeove definicije? - Ništa osim očigledne istine, 'besmislene tautologije', ako bih trebao upotrijebiti modernu riječ, i smiješne. Cijelo Lockeovo pisanje je smiješno, bez stila, bez genijalnosti, puno tautologija, puno klišeja.
Dakle, de Maistre karakterizira ono što je postalo vrijedno za moderno čovječanstvo: da to moderno čovječanstvo veličinu vidi u banalnosti, u običnom razumijevanju, u nedostatku genijalnosti, u nedostatku stila, u onome što se može naći na ulici, ali se prikriva kao filozofija.
De Maistre je zaista osoba koja svugdje vidi dublje duhovne principe, duhovnu bit. Zapravo je vrlo teško takve stvari kakve su ovdje predstavljene, učiniti razumljivim ljudima danas; jer način na koji razmišlja osobnost kakva je de Maistre doista je stran današnjem čovjeku, koji je potpuno naviknut na sjenoviti intelekt. De Maistre ne vidi samo pojedinačnog čovjeka, de Maistre vidi duhovno biće koje djeluje kroz pojedinačnog čovjeka. Ono što je ovaj Locke napisao, u de Maistreovom smislu se može okarakterizirati baš kao što sam upravo rekao. Samo de Maistre to kaže s izvanrednom duhovitošću i genijalnošću. Ali istovremeno kaže: ako sada gledan na ovog Lockea kao osobu, bio je vrlo pristojan čovjek; ne možeš imati ništa protiv njega kao osobe. On kvari zapadnoeuropsko čovječanstvo, ali je pristojan čovjek, i da se danas rodi i da mora vidjeti kako ljudi primjenjuju tu trivijalnost, koju je i sam kao takvu prepoznao nakon svoje smrti, gorko bi plakao jer su ljudi nasjeli na njegov intelekt, na njegovu banalnost na takav način.
De Maistre sve to govori s ogromnom snagom, s prosvjetljujućom snagom. Ima poriv da na taj način ubije ono što mu izgleda kao pravi protivnik rimo katolicizma, koji, po njegovom mišljenju, naročito živi s druge strane La Manchea. Želio bih vam doslovno pročitati odlomak iz 'Večernjih zbivanja u Petrogradu', gdje govori o onome što smatra Lockeovim nesretnim učinkom u politici: "Ovo strašno sjeme", kaže on, "možda ne bi ni niknulo pod ledom njegova stila; oživljeno u vrućem blatu Pariza, rodilo je čudovište revolucije koje je progutalo Europu". I nakon što je takve stvari rekao protiv duha koji se pojavio kroz Lockea, on se ponovno okreće Lockeu kao osobi. To je nešto što je danas teško naučiti ljude, koji neprestano brkaju vanjsku osobnost s duhovnim principom koji se kroz čovjeka izražava, i na osobu gledaju kao na jedinstven entitet. De Maistre uvijek razlikuje ono što se otkriva ispod istinske duhovnosti od onoga što je vanjski čovjek. Ponovno se okreće vanjskoj osobnosti i kaže: on je zapravo čovjek koji je posjedovao sve moguće vrline, ali ih je posjedovao na gotovo isti način kao, prema Swiftu, onaj učitelj plesa koji je bio izvrstan u svim plesnim umjetnostima, a imao je samo jednu manu: da je šepao. - Dakle, Locke je posjedovao sve vrline. On ga smatra utjelovljenjem zlog principa - to nije moj izraz, već izraz koji je upotrijebio sam de Maistre - koji govori kroz Lockea i koji nadosjetilno vlada od početka 15. stoljeća. Čovjek stječe određeno poštovanje prema prodornoj duhovnosti koja je živjela u ovom de Maistreu. Ali također treba znati da doista postoje ljudi koji danas ponovno preuzimaju moć, koji su u procesu ponovnog stjecanja utjecaja na europsku civilizaciju, i koji su temeljito inspirirani onom duhovnošću, koju je de Maistre predstavljao na najvišoj razini.
Ovaj de Maistre još je uvijek imao nešto u sebi od onih starih instinktivnih uvida u vezu između svijeta i čovjeka. To je posebno vidljivo iz traktata koji je napisao o žrtvi i žrtvenom kultu. U njemu je živjelo nešto popu svijesti, da ono što je povezano s fizičkim tijelom u odnosu na dušu svijesti, da se u čovjeku mora potvrditi nezavisno u čovjeku i da je utjelovljeno u krvi. I de Maistre je u osnovi, ono božansko u ljudskom razvoju kao prisutno vidio tek od 4. stoljeća poslije Krista. Krista koji nastavlja djelovati, nije to htio priznati. Iznad svega, želio je izbrisati sve što je postojalo od početka 15. stoljeća; želio se vratiti starim vremenima i ideji o Kristu koju je preuzeo, nešto od starog tipa Jahve, i nešto općenito od tipa starih poganskih bogova; u osnovi se vratiti kultu Ormuzda. I s te točke gledišta vidio je kako se ono božansko, zapravo može tražiti samo izvan čovjekove duše svijesti, a time i izvan krvi. Iz tako dubokih osnova svjetonazora, de Maistre navodi da bogovi - odnosno bogovi o kojima govori - imaju određenu odbojnost prema krvi, i da ih se prvo mora umiriti kroz krv, kroz krvnu žrtvu. Krv se mora prinijeti kao žrtva.
To je, pak, nešto čemu se današnji strašno prosvijetljeni ljudi naravno smiju kad im to kažete. Ali to je nešto što je de Maistre prenio i na one koji su njegovi sljedbenici i koji, uostalom, čine ozbiljan dio čovječanstva, ali koji su također intimno povezani sa svime što sada proizlazi iz romaničke Crkve. Ne smije se zaboraviti da u de Maistreu pred sobom imamo najčišćeg i najbriljantnijeg predstavnika onoga što je iz romanizma proizašlo u Francuskoj, onoga što je u francuskoj pronašli izraz u, moglo bi se reći, briljantnom, ali u narodno briljantnom obliku. Ono što živi u Francuskoj jest ono što je oduvijek osiguravalo da je klerikalizam tijekom cijelog 19. stoljeća igrao značajnu ulogu u svemu što je živjelo u francuskoj politici. U Francuskoj su se apstraktni impulsi slobode, jednakosti i bratstva, uvijek oštro sukobljavali s onim što je tamo postojalo kao rimo katolicizam, i čovjek mora zaista duboko osjetiti što je živjelo u takvom čovjeku kao što je Gambetta, kojem se u odlučujućem trenutku oteo duboki uzdah: "Le clericalisme, voilä l'ennemi!". Osjećao je taj klerikalizam, koji je pulsirao kroz sve što je bilo socijalno eksperimentiranje u prvoj polovici 19. stoljeća, što je živjelo u Napoleonu III živjelo, s kojim se čak i Komuna morala boriti, koji je živio u boulangizmu 1880-ih, koji je živio u borbama koje su se vodile oko Dreyfusove osobnosti, koji još uvijek živi danas. Tamo živi, ono što stoji u unutarnjoj, duhovnoj, radikalnoj suprotnosti sa svime što je s one strane kanala i što je bilo utjelovljeno u onome što je ostalo od drugih stvari, što je ostalo u raznim masonskim redovima i ložama. Ako s jedne strane imamo inicirani rimo katolicizam, onda s druge strane imamo one struje tajnih društava koje sam ovdje već okarakterizirao s drugačijeg gledišta i koje predstavljaju ahrimansku struju. Postoji ogromna razlika između načina na koji se izražava pitanje vrijednosti pojedinca, recimo, kroz parlamentarne izbore u Francuskoj, i načina na koji se rješava u Engleskoj. U Francuskoj sve proizlazi iz određene teorije, iz određenih ideologija. U Engleskoj sve proizlazi iz neposrednih praktičnih uvjeta trgovačkog i industrijskog života, koji, kao što sam jučer objasnio, dolaze u sukob sa starim patrijarhalnim uvjetima koji su se posebno oblikovali u životu velikih zemljoposjednika. Samo pogledajte kako se stvari događaju u Francuskoj. Posvuda imate ono što se naziva duhovnim borbama. Ljudi se bore za slobodu, jednakost i bratstvo, bore se za odvajanje škole od crkve, bore se za potiskivanje crkve. Ali ne može se potisnuti, jer živi u dubinama duševne egzistencije. Ali sve se odvija, rekao bih, u području određene dijalektike, određene rasprave.
U Engleskoj je ovo pitanje moći. Imamo određenu unutarnju struju koja posebno pripada angloameričkom stanovništvu. Kako se približavala sredina 19. stoljeća, određeni ljudi su sebi rekli - to sam često opisivao - da nema drugog načina, ljudi moraju biti svjesni da postoji duhovni svijet. Samo sjenovitim intelektom, to nije moguće. - Ali nitko se nije mogao odlučiti, poučiti ljude sklonosti prema duhovnim, ni na koji drugi način, nego kroz nešto što je 'ultra materijalizam', naime kroz spiritizam. I spiritizam, koji pak ima veću moć nego što se vjeruje, odatle potječe. Spiritizam, koji u određenom smislu teži shvaćanju duha izvana, kao što se shvaća materija, što je ultra materijalizam, više je materijalistički od samog materijalizma. Locke urasta, može se reći, u ovaj ultra materijalizam. A ono što živi u unutarnjoj oblasti modernog kulturnog razvoja, izražava se prema van. To je definitivno stalno iznova ista pojava. Naginjemo duhovnoj struji protiv koje se de Maistre tako radilakno borio četrdesetih godina a koja je s druge strane La Manchea: sve treba dokučiti materijalnim entitetima. Kao što je Locke u biti ukazivao na intelekt, na način da mu je oduzeo duhovnost, da je samu duhovnost u čovjeku koristio da bi porekao duhovnost u čovjeku, dapače, da bi ukazao samo na čovjekovu materijalnost, tako su sada u 19. stoljeću ljudi ukazivali na duh i htjeli ga pokazati kroz svakakve materijalne manifestacije. Cilj je bio duh čovječanstvu učiniti razumljivim, kroz materijalizam. Ali ono što je živjelo u posvećenicima raznih bratstava, prešlo je u vanjski socijalni i politički život.
I moglo bi se reći: trgovac pamukom Cobden i kveker Bright, boreći se za ukidanje carina na žito i postižući to 1846. godine, bili su jednako vanjski agenti ove unutarnje struje intelekta i političkom životu, kao i dvije najslijeplje kokoši koje su ikada postojale u politici: Asquith i Grey 1914. godine. Cobden i Bright sigurno nisu bili slijepi pilići kao Asquith i Grey; ali to je u osnovi ista prezentacija svijeta u njegovom vanjskom izgledu, kao i ukidanje tarifa na žito 1846. godine, gdje je industrija trijumfirala nad starim patrijarhalnim sustavom, samo u jednoj novoj etapi, jučer sam naveo ostale etape koje su joj prethodile. A sada vidimo, rekao bih, etapu za etapom. Vidimo kako se radnici organiziraju. Vidimo kako vigovci zapravo sve više postaju stranka industrije, a torijevci stranka zemljoposjednika, odnosno starog patrijarhalnog sustava. Ali vidimo kako ovo više ne može izdržati ono što se tako snažno sudarilo na način koji sam to jučer okarakterizirao: stara patrijarhalna priroda odjednom se ugurala u ono što se nazivalo moderna tehnologija, moderni industrijalizam, a stanje duha u kojem je Engleska bila do 19. stoljeća, koje seže u predkršćanska vremena, jednostavno se stopilo s onim što je nastalo u novijem dobu.
Zatim vidimo kako se pravo glasa sve više širi, kako je torijevac onaj koji sigurno ne bi bio među njima prije vrlo kratkog vremena: Disraeli, lord Beaconsfield, koji je bio židovskog podrijetla, autsajder. Vidimo kako Dom lordova konačno postaje ništa više od sjene, a približava se godina 1914, kada se pojavljuje potpuno nova Engleska. Tek u kasnijoj historiografiji bit će moguće pravilno procijeniti uspon nove Engleske.
Vidite, tako su se odvijali veliki događaji u razvoju 19. stoljeća. Tada vidimo kako se pojavljuju pojedinačni trenuci koji ukazuju na to do koje je važne točke u razvoju čovječanstvo zapravo došlo. Ali samo najprosvjetljeniji duhovi, rekao bih, mogu vidjeti koji su najvažniji bljeskovi svjetlosti. Često sam skretao pozornost na pojavu koja je od najveće važnosti za razumijevanje događaja u 19. stoljeću. Skrenuo sam pozornost na trenutak koji se dogodio u Goetheovoj kući u Weimaru, gdje se Eckerman, nakon što je čuo za srpanjsku revoluciju u Francuskoj, pojavio pred Goetheom, a Goethe mu je rekao: "Nešto se grandiozno dogodilo u Parizu, sve je u plamenu!" Naravno, Eckerman je vjerovao da Goethe govori o srpanjskoj revoluciji. Goethea to uopće nije zanimalo, nego je rekao: "To nije ono što mislim, to me ne zanima; ali na Akademiji u Parizu je izbio veliki spor između Cuviera i Geoffroy de Saint-Hilairea, o tome jesu li pojedine vrste životinja neovisne ili za pojedinačne vrste treba smatrati da se stapaju jedna u drugu". - Cuvier je tvrdio da imamo posla s fiksnim, krutim vrstama koje se ne mogu stopiti jedna u drugu. - Geoffroy je rekao da se vrsta mora smatrati fluidnom, jedna prelazi u drugu. Za Goethea je to bio pravi svjetski događaj modernog doba!
Doista je to bio. Goethe je osjećao nevjerojatno duboko, nevjerojatno živo. Što je Geoffroy de Saint-Hilaire tvrdio nasuprot Cuviera? - Osjetio je da ako čovjek pogleda u svoju nutrinu, može oživjeti ovaj sjenoviti intelekt; da ovaj sjenoviti intelekt nije samo logika koja pasivno vlada svijetom, već da u sebi može pronaći nešto poput žive istine o stvarima u ovom svijetu. - Goethe je osjetio afirmaciju živog intelekta u onome što je živjelo u Geoffroy de Saint-Hilaireu, što živi, rekao bih, kao tajna razvoja modernog čovječanstva i doseglo je svoj vrhunac sredinom 19. stoljeća. I Goethe je u to vrijeme doista osjetio nešto vrlo značajno.
Cuvier, veliki znanstvenik, tvrdio je da treba razlikovati pojedinačne vrste i smjestiti ih jednu pored druge. Ne može se jedno transformirati u drugo, a ponajmanje, naprimjer, vrsta ptice u vrstu sisavca i tako dalje. Geoffroy de Saint-Hilaire tvrdio je da se jedna vrsta može transformirati u drugu.
Što se ovdje događalo? Svakodnevna istina i veća zabluda? - O ne, nije tako. Ono što je Cuvier tvrdio može se dokazati običnom apstraktnom logikom, sjenovitim intelektom, jednako dobro kao i što se može dokazati i ono što je Geoffroy de Saint-Hilaire tvrdio. Ovo pitanje se ne može riješiti na temelju zdravog razuma koji još uvijek prevladava u znanosti danas. Zato se uvijek iznova pojavljivalo i zato vidimo kako se 1830. u Parizu Geoffroy de Saint-Hilaire suočio s Cuvierom, vidimo kako se na drugačiji način Weismann i ostali suočavaju s Haeckelom; ova pitanja se ne mogu riješiti pomoću ove vanjske znanosti. Ono što je od početka 15. stoljeća postalo sjenoviti intelekt, ono što je de Maistre toliko prezirao, sada teži ukidanju same duhovnosti.
De Maistre je ukazao na Rim, čak i na činjenicu da papa - osim privremenih papinskih figura - sjedi u Rimu kao utjelovljenje onoga što je pozvano upravljati modernom civilizacijom. Zaključna točka na ove de Maistreove izjave stavljena je 1870. godine, kada je proglašena dogma o nepogrešivosti, kada je proglašena nepogrešivost pape. Kroz zastarjelu službu Ormuzda, ono što bi trebalo tražiti u duhovnim visinama spustilo se u osobu rimskog pape. Ono što se smatra duhovnošću, postalo je zemaljska materija; Crkva je pretvorena u vanjsku državu, nakon što je odavno uspjela prilagoditi vanjske države obliku koji je sama preuzela kad je pod Konstantinom postala državna religija.
U romanizmu, s jedne strane, imamo ono što postaje moderna država, u smislu da se uzdiže načelo prava, i u određenom smislu, stvara vlastiti polaritet u Francuskoj revoluciji; s druge strane imamo zastarjelu Ormuzd službu. Zatim imamo ono što proizlazi iz ekonomskog života, jer sve mjere koje se poduzimaju s one strane La Manchea proizlaze iz ekonomskog života. U de Maistreu imamo posljednju veliku ličnost koja je htjela utisnuti duhovnost u pravni oblik države, koja je duhovnost htjela prenijeti u zemaljsku materijalnost. To je ono, protiv čega se trebaju okrenuti antropozofski orijentirani duhovni pogledi. Ona želi uspostaviti nadosjetilnu duhovnost; želi dodati onome što stoji kao produljena Ormuzdova služba, kao Ahrimanska služba, želi donijeti ravnotežu; sam duh želi učiniti zemaljskim vladarom.
To se može učiniti samo ako se, s jedne strane, zemaljsko oblikuje u oblik državnog prava, a s druge strane u oblik gospodarstva, i ako se duhovni život uspostavi na način, ne vjere u Boga koji je postao zemaljski, već vladavine samog duha, koji se ulijeva sa svakom novom osobom koja se utjelovljuje na Zemlji, duhovnog života, koji želi shvatiti duh koji stoji iznad zemaljskog.
I dalje, namjera bi trebala biti, ono što bi se moglo nazvati izlijevanjem duha.
Godine 869, na općem ekumenskom koncilu, pogled na duh je prigušen kako bi se spriječilo da ljudi dođu do prepoznavanja duha koji upravlja Zemljom s neba početkom 15. stoljeća, kako bi de Maistre još bio moguć u 19. stoljeću.
Ali ono što moramo učiniti je, radije nego se obraćati duhu za koji se vjeruje da je zemaljski utjelovljen, Krist biću za kojeg se vjeruje da živi u zemaljskoj crkvi, moramo apelirati na duhovni entitet koji je doista povezan sa Zemljom, ali kojeg se mora prepoznati i vidjeti u duhu. Ali budući da sve što čovjek mora postići unutar zemaljskog carstva, u socijalnom poretku, to se ne može dogoditi drugačije nego ako čovjek sam prizna slobodno pravo duha, koji silazi sa svakim novim ljudskim životom kako bi stekao fizičko tijelo, koji nikada ne može postati suveren u zemaljskoj osobnosti, koji živi u nadosjetilnom biću.
Uspostavljanje dogme o nepogrešivosti je otpadanje od duhovnosti; postignuto je konačno zaključenje onoga što je namjeravao opći ekumenski koncil iz 869. godine. Moramo se vratiti prepoznavanju, vjerovanju, spoznaji duha. Ali to se može dogoditi samo ako je naš socijalni poredak prožet strukturom koja omogućuje slobodan duhovni život, uz one druge stvari koje su vezane za Zemlju, poput političkog i ekonomskog života.
Dakle, to je ono što čovjek danas mora shvatiti, u tijeku civilizacije. Tako se treba osjećati iznutra. A ako se tako ne osjeća u sebi, onda se ne može doći do biti onoga što se zapravo želi izraziti u 'trostrukoj podjeli socijalnog organizma', što želi raditi na spasenju civilizacije, koja inače mora propasti na način koji je opisao Spengler.
_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
