nastavak
Gurđijev:
"Postoje različite mogućnosti u vezi odnosa učitelja sa ezoteričkim centrom, konkretno, on može znati manje ili više o ezoteričkom centru, on može tačno znati gdje se nalazi taj centar i kako se znanje ili pomoć može odatle dobiti; ili on možda neće znati ništa o tome ili će samo poznavati čovjeka od kojeg je primio svoje znanje.
U većini slučajeva ljudi počinju tačno od tačke koju poznaju samo na jednoj stepenici koja je viša od njihove. A onda proporcionalno s njihovim vlastitim razvojem oni počinju da vide dalje i prepoznaju odakle dolazi ono što znaju.
"Rezultati rada čovjeka koji na sebe preuzima ulogu učitelja ne zavise od toga da li on tačno zna porijeklo onoga što podučava druge, nego uveliko zavise od toga da li ili ne, njegove ideje dolaze stvarno iz ezoteričkog centra i da li on sam razumije i može da razluči te ezoteričke pojmove, tj. pojmove objektivnog znanja od subjektivnih, naučnih i filozofskih ideja. [...]
Učitelj uvijek odgovara nivou učenika.
Što je učenik na višem nivou, na višem nivou će biti i učitelj.
Međutim, učenik koji nije na visokom nivou ne može računati na učitelja veoma visokog nivoa.
U stvarnosti, učenik nikada ne može znati na kojem se nivou njegov učitelj nalazi. To je zakon. Niko ne može vidjeti više od onoga što se nalazi na njegovom nivou.
Međutim, obično ljudi ne samo da ne znaju ovo, nasuprot tome, što se oni niže nalaze, oni zahtijevaju da učitelj bude na višem nivou.
Pravilno shvatanje ove tačke već podrazumijeva jedno prilično dobro razumijevanje. Međutim, to se rijetko događa.
Obično, čovjek nije vrijedan ni pet para ali on mora imati za učitelja nikoga drugog do samog Isusa Hrista. S nečim nižim on se ne bi složio.
A u njegovu glavu nikada ne ulazi to da kad bi on čak i sreo jednog takvog učitelja kao što je Isus Hrist, uzimajući ga onakovog kako je on opisan u Jevanđeljima, on nikad ne bi ni bio u stanju da ga prati zato što bi bilo potrebno da bude na nivou jednog apostola da bi mogao biti Isusov učenik.
To je krajnji zakon. Što je učitelj većeg ranga, utoliko teže za učenika.
A ukoliko razlika u nivoima izmedu učitelja i učenika pređe određenu granicu, onda poteškoće na učenikovom putu postaju nepremostive.
Upravo u vezi s tim zakonom javlja se jedan od fundamentalnih principa Četvrtog puta.
Na četvrtom putu ne postoji jedan učitelj. Ko god je stariji, on je učitelj.
A učitelj je neophodan za učenika, kao što je učenik neophodan za učitelja.
Učenik ne može napredovati bez učitelja a učitelj ne može napredovati bez jednog učenika ili više njih.
Ovo nije neki generalni princip nego nego jedno neophodno i prilično konkretno pravilo na kome je bazirano čovjekovo napredovanje prema gore. Kako je ranije rečeno, niko se ne može popeti na višu stepenicu dok ne postavi drugog čovjeka na svoje vlastito mjesto.
Ono što je čovjek primio on odmah mora vratiti; samo onda on može primiti više. U drugom slučaju, od njega će biti oduzeto čak i ono što mu je već dato." [...]
"Sve što je do sada bilo rečeno odnosilo se na stvarne grupe koje su povezane sa stvarnim i konkretnim, što je opet povezano s onim što se naziva ‘četvrti put’.
Međutim, postoje mnoge imitacije tog puta, grupe koje ga oponašaju i radovi koji su samo jedna imitacija.
Oni čak ne spadaju ni u ‘crnu magiju’.
"Na ovim predavanjima često se postavljalo pitanje, šta je to ‘crna magija’ a ja sam odgovarao da ne postoji ni crvena, ni zelena ni žuta magija. Postoji samo jedna mehanika i to je ono što se tu ‘dešava’, a postoji i 'delanje.'
'Delanje' je magija i to ‘delanje’ može bi samo jedne vrste. Ne mogu postojati dvije vrste ‘delanja’.
Međutim, postoje falsifikati, imitacija vanjskog izgleda ‘delanja’, koja ne može dati nikakve objektivne rezultate ali koja može zavarati naivne ljude i izazvati u njima vjeru, zanesenost, pa čak i fanatizam.
"To razlog zašto kod pravog rada, tj. pravog ‘delanja’, izazivanje zaluđenosti nije dozvoljeno.
Ono što vi nazivate crnom magijom, bazirano je na zaluđivanju čovjeka i iskorištavanju ljudskih slabosti.
Crna magija ni u kom slučaju ne podrazumijeva magiju ili zlo.
Ja sam prije rekao da niko ne čini ništa za ljubav zla, ili u interesu zla. Svako čini sve u interesu dobra, kako ga on razumije.
Isto tako, prilično je pogrešno tvrditi da crna magija mora u svakom slučaju biti egoistične prirode i da uz pomoć crne magije čovjek teži da ostvari neke ciljeve za sebe. To je pogrešno.
Crna magija može biti prilično altruistična, može težiti ka dobru za čovječanstvo ili ka njegovom spasenju od stvarnog ili imaginarnog zla.
Međutim, ono što se može nazvati crnom magijom ima jednu definitivnu karakteristiku.
Ta karakteristika je jedna tendencija da se ljudi koriste za određene svrhe, čak i sa najboljim namjerama, bez njihovog znaja ili razumijevanja, stvaranjem u njima vjere i zaluđenosti ili djelovanjem na njih strahom.
"Međutim, moramo biti svjesni toga da je ‘crni mag’, bio on dobar ili zao, u svakom slučaju bio u nekoj školi. On je nesto naučio, on je nešto čuo, on zna nešto. On je jednostavno jedan ‘polu-obrazovan čovjek’ koji ili je bio izbačen iz škole ili ju je sam napustio misleći da već dovoljno toga zna, da ne mora više biti potčinjen drugima, da može nezavisno raditi, pa čak i upravljati radom drugih.
Sav 'rad' te vrste može stvarati samo subjektivne rezultate, što znači, on može samo povećati čovjekovu zabludu, i produbljivati njegov san, umjesto da ga smanjuje.
Bez obzira na to, i od ‘crnog maga’ se nešto može naučiti, ali pogrešno. On može ponekad, slučajno, da kaže i nešto što je istinito.
To je i razlog zašto kažem da postoji mnogo stvari koje su gore od ‘crne magije’.
Takva su npr. razna ‘okultna’ i teozofska društva i grupe.
Ne samo da njihovi učitelji nikada nisu bili u nekoj školi (misli se na ezoteričnu školu, prim. prev.) nego čak nikada nisu ni sreli nekoga ko se čak zadesio u blizini škole.
Njihov rad se jednostavno sastoji od majmunisanja.
Međutim, imitacije ove vrste daju čovjeku puno samo-zadovoljstva.
Jedan čovjek se tu osjeća kao ‘učitelj’, drugi sebe smatraju ‘učenicima’, i svako je na kraju zadovoljan.
Tu se jedno shvatanje svoje ništavnosti ne može postići a ljudi tvrde da su ga postigli; tu se radi o jednoj iluziji i samo-zavaravanju, ako ne jednoj običnoj prevari.
Nasuprot tome, umjesto spoznaje svoje vlastite ništavnosti pripadnici ovih krugova stiću jednu spoznaju svoje vlastite važnosti te tako ostvaruju rast svoje lažne ličnosti.
"U početku je veoma teško odrediti da li je rad (neke grupe) ispravan ili pogrešan, da li su njihova uputstva ispravna ili pogrešna.
U tom smislu, teoretski aspekt tog rada može se ispostaviti kao koristan, zato što je čovjek u stanju da o tom njegovom dijelu mnogo lakše sudi.
On zna ono šta on zna i zna šta ne zna.
On zna šta se može naučiti na jedan normalan način a šta ne.
A ukoliko on nauči nešto novo, nešto što se ne može naučiti na neki normalan način iz knjiga ili slično, to će mu u određenoj mjeri biti garancija da i druga, praktična strana, može takođe biti ispravna.
Međutim, to je naravno daleko od neke potpune garancije pošto su i ovdje greške moguće.
Sva okultna i duhovna društva i krugovi tvrde da posjeduju novo znanje. A postoje i ljudi koji tome vjeruju.
"U pravilno organizovanim grupama vjera nije potrebna; ono što je potrebno to je malo povjerenja, pa čak i to samo za neko vrijeme, jer što prije čovjek počne da verificira sve što čuje, utoliko bolje za njega.[...]
"Bitka protiv ‘lažnog Ja’, protiv glavne čovjekove karakteristike ili glavne mane, je najvažniji dio posla i ona se mora se obavljati djelima a ne riječima. [Koliko Swerdlow-ove “hiperdimenzionalne” tehnike ovdje mogu pomoći?!? prim. prev.]
Za tu svrhu učitelj daje čovjeku određene zadatke koji zahtijevaju za svoje izvođenje pobjedu nad ovom njegovom glavnom crtom ili manom.
Kad čovjek izvodi te zadatke on se bori sa samim sobom, on radi na sebi.
Ukoliko on izbjegava te zadatke, pokušava da ih ne izvrši, to onda znači da on ne želi ili ne može da radi.
"Po pravilu, na početku se daju samo veoma lagani zadaci, koje učitelj čak ni ne naziva zadacima, i on o njima ne govori mnogo nego ih daje u obliku aluzija.
Ukoliko on vidi da ga učenik razumije i da su zadaci izvršeni onda on postavlja učeniku sve više težih zadataka.
"Ti teški zadaci, iako su oni samo subjektivno teški, nazivaju se ‘prepreke’.
Posebnost tih prepreka sastoji se u činjenici da nakon što savlada jednu ozbiljnu prepreku, čovjek se više ne može vratiti u normalan san, u normalan život.
Ako on pređe prvu prepreku, pa se onda uplaši od onih koji ga prate i od onoga što slijedi, i ne nastavi dalje, on će da tako kažemo ostati između dvije prepreke i neće biti u stanju da se pomakne ni naprijed, ni nazad.
To je najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi.
Odatle, učitelj mora biti veoma pažljiv kod izbora zadataka i prepreka, drugim riječima, on reskira i daje određene zadatke koji zahtijevaju pobjeđivanje unutrašnjih prepreka samo onim ljudima koji su se veš pokazali dovoljno jakim na manjim preprekama.
"Često se dešava da kod zastoja pred nekom preprekom, često najmanjom i najjednostavnijom, ljudi se okrenu protiv posla, protiv učitelja i protiv drugih članova grupe, i optužuju ih upravo za onu stvar koja im je otkrivena o njima, u njima samima.
"Ponekad se oni kasnije pokaju, pa počnu da optužju sebe, onda nakon toga optužuju druge, pa se opet kaju, i tako stalno.
Međutim, ne postoji ništa što otkriva čovjeka bolje od njegovog odnosa prema poslu i učitelju, nakon što je on to napustio.
Ponekad se takvi ispiti namjerno udese.
Čovjeka se dovede u takvu poziciju da on mora da napusti rad i da on ima potpuno pravo da se tuži na učitelja ili na neku drugu osobu.
Onda ga se posmatra da se vidi kako će se ponašati.
Pošten čovjek će se ponašati pristojno čak iako misli da se s njim nepravedno ili pogrešno postupilo.
Međutim, mnogi ljudi u ovakvim situacijama pokazuju onu stranu njihove prirode koju drugačije nikada ne bi pokazali.
A ponekad je to jedan način koji je neophodan da bi se otkrila čovjekova priroda.
Sve dok ste vi dobri prema čovjeku, on je dobar prema vama. Međutim, kakav će on biti ukoliko ga malo ogrebete?
"Ali, to nije glavna stvar; glavna stvar je njegov lični odnos, njegovo lično vrednovanje ideja koje on prima ili je primio, i njegovo zadržavanje ili gubljenje tih odrednica.
Čovjek može misliti dugo vremena i to prilično iskreno da želi da pristupi poslu i da učini veliki napor na tome, a onda može sve da baci, pa čak i da se odlučno okrene protiv tog posla; da se opravdava, izmišlja kojekakve izmišljotine, namjerno pridaje pogrešno značenje onome što je čuo, i tako dalje."
"Šta im se dešava zbog toga?" pitao je neko iz publike.
"Ništa — šta im se može desiti?" rekao je G. "Oni su svoja vlastita kazna. A postoji li neka gora kazna? [...]
"Morate shvatiti da učitelj preuzima na sebe jedan veoma težak zadatak, čišćenje i popravak ljudske mašine.
Naravno, on će prihvatiti samo one mašine koje će on biti u stanju zakrpiti.
Ukoliko je slomljeno ili pokvareno nešto što je bitno u toj mašini, onda će on odbiti da je uzme.
Međutim, čak i takve mašine, koje se po svojoj prirodi mogu očistiti, postaju beznadežne ukoliko počnu da govore laži.
Jedna laž upućena učitelju, čak i ona najbeznačajnija, bilo kakvo sakrivanje, čak i sakrivanje nečega što je neko drugi rekao da treba da bude tajna, ili nečega što je čovjek sam rekao drugome, momentalno zaustavlja rad tog čovjeka, pogotovo ako je on već prethodno uložio određeni trud.
"Ovdje je nešto što morate imati na umu. Svaki napor kojeg čovjek uloži povećava ono što se od njega zahtijeva.
Sve dok čovjek nije uložio neki znatan napor, od njega se neće mnogo zahtijevati, ali njegovi napori momentalno povećavaju ono što će se od njega zahtijevati. Što on ulaže veće napore, biće veći i zahtijevi od njega.
"Na ovom nivou ljudi često prave jednu grešku, koja se stalno pravi. Oni misle da im trud kojeg su prethodno uložili, njihove prethodne zasluge,
da tako kažemo, daju neku vrstu prava ili prednosti, da smanjuju ono što će se od njih zahtijevati, i smatraju da im to može služiti kao opravdanje ukoliko prestanu da rade ili kasnije učine nešto pogrešno.
To je, naravno, potpuno pogrešno.
Ništa što je čovjek uradio juče, ne može ga opravdati danas.
Upravo suprotno, ako čovjek juče nije uradio ništa, od njega se ni danas ništa neće zahtijevati; ukoliko je on juče uradio bilo šta, to znači da on danas mora uraditi više.
To naravno ne znači da je bolje ništa ne činiti. Ko ništa ne čini, ništa ne dobija.
nastaviće se...
|