evo izvod iz ovog internet-magazina kojeg sam nedavno dobio:
u ovom broju mozete procitati:
Radio za sve – vodic za radio pirate
Miroslav Zec - Privatizacija vode
Robert G. Tili – U traganju za Svetim Gralom (odlomci)
Kratka studija o zemlji obrazovanih te srecnih ljudi
Saopstenje ASI-ja povodom referenduma u Crnoj Gori
Zamolili bismo vas da fanzin prosledite dalje prijateljima i poznanicima.
Takodje posetite nas blog na adresi:
http://jednakost.blog.hr
Sloboda i jednakost broj 1.2
Sloboda i jednakost su naša prava, bratstvo je naša dužnost.
Alfred Fuje
PRIVATIZACIJA VODE
Ne pitaj kome zvoni
Kada su počeli prodavati običnu vodu u bocama, činilo nam se da je to šala; bili smo seljačići i mislili smo da nam u mineralnoj naplaćuju mjehuriće. Za koji kurac da kupujem vodu kad je mogu natočit iz špine, pitali smo se i mislili da je voda iz slavine besplatna. No, nema džabe ni u stare babe, rekli su. Ti su dani iza nas, a gospodari vode odlučili su prisvojiti sav H2O na planetu i prodavati ga ljudima za pare; tko nema para, neka crkne
Trgovina vodom danas je ogroman posao, težak oko 500 milijardi američkih dolara, a predviđa se da će u nekoliko narednih godina dosegnuti i tri bilijarde. To je ujedno i jedan od najbrže rastućih sektora globalne privrede; 1990. godine privatne vodoopskrbne usluge postojale su u svega 12 država, a danas postoje u njih 56 i opslužuju 545 milijuna ljudi, što je 9 posto čovječanstva. Riječ je o iznimno centraliziranom biznisu - tri najveće korporacije drže veliku većinu tržišta. Prvak je francuski SUEZ, koji opslužuje 117,4 milijuna ljudi. Drugo mjesto sa 108,2 milijuna mušterija drži također francuska kompanija - Veolia Enviroment, bivši Vivendi. Njemačka korporacija RWE je treća, ona napaja 69,5 milijuna grla. «Nacionalnost» ovih tvrtki nije nevažna; voda je, naime, pretežno europski biznis - od sedam najvećih, šest je europskih korporacija. čak su i ogromne američke korporacije poput Enrona i Bechtela naučile važnu lekciju kada su se upustile u posao s vodom – dopušteno im je obavljati samo manje projekte koji ne privuku pozornost francuskih divova.
Razvijene i nerazvijene zemlje u jednoj su stvari jednake, a to je postojanje pritisaka da se voda privatizira. No, dok su u razvijenim zemljama ti pritisci rezultat unutarnje politike i lobiranja moćnih korporacija, pritisak na nerazvijene dolazi izvana - institucije koje najintenzivnije «pritišću» jesu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.
Taktika koju MMF i SB koriste pri nagovaranju zemalja u razvoju trostruka je – ponekad je to nametanje privatizacije kao uvjeta za dobivanje kredita i zajmova, drugi put davanje prednosti pri financiranju privatnih projekata naspram inicijativa javnog sektora, a nekad i izravno nagovaranje siromašnih vlada na privatizaciju vode kako bi smanjile vanjski dug.
No, te dvije nisu i jedine nadnacionalne institucije koje se aktivno zalažu za privatizaciju vodnih bogatstava; taj je proces visoko i na listi prioriteta Europske banke za obnovu i razvoj, ali i same Europske Unije. S «približavanjem Hrvatske europskim integracijama», što je omiljena fraza naših političara, bilo bi ravno čudu kada bi proces privatizacije zaobišao naše vodene resurse. Strani nam primjeri, nažalost, sugeriraju kako to neće biti nimalo ugodno iskustvo.
VLASNICI KIŠE
Jedna od zemalja koja je najdalje odmakla u procesu privatizacije vode jest Velika Britanija, u kojoj je vodoopskrbni sustav privatiziran još osamdesetih godina, za vladavine Margaret Thatcher. Kao kolijevka kapitalizma, to je i zemlja u kojoj je voda najtemeljitije privatizirana – dok se obično privatiziraju usluge ili daje koncesija na korištenje izvora, u Britaniji su vodna bogatstva u cijelosti prešla u privatne ruke. Cijene vode diljem zemlje otad su prosječno porasle 67 posto, s pojedinačnim poskupljenjima i do 450 posto. Divljanje cijena rezultiralo je, pak, isključenjima više tisuća korisnika koji si vodu više nisu mogli priuštiti, a opće smanjenje dostupnosti pitke vode dovelo je do šesterostrukog porasta učestalosti dizenterije. Privatizacija vode tako je privukla i prilično neočekivanu osudu Britanskog medicinskog udruženja.
Koliko su neobuzdani apetiti privatnih kompanija pokazuje slučaj engleskog seljaka koji je bio prisiljen plaćati vodu premda se opskrbljivao iz vlastitog bunara. Objašnjenje je glasilo - kiša koja mu puni bunar u protivnom bi se slila u vodoopskrbni sustav, pa je dužan obeštetiti vlasnika.
Koliko god to čudno zvučalo, prisvajanje kiše nije rijedak primjer ni drugdje u svijetu; kao u Australiji, gdje su lokalne vlasti na više mjesta potpuno zabranile skupljanje kišnice te pročišćavanje i upotrebu mutne vode iz okoliša, ili u Boliviji, gdje je zbog vode izbio pravi ulični rat. U bolivijskom gradu Cochabambi prava na distribuciju vode kupio je igrač s hrvatske autoceste – američki Bechtel, odnosno njegov ogranak Aguas de Tunari. Pravo na distribuciju gradske vode tada je naplaćeno manje od 20 tisuća dolara, a koncesionar je odmah po sklapanju ugovora najavio kako će udvostručiti, potom i utrostručiti cijenu vode. Kako u Boliviji, najsiromašnijoj zemlji Južne Amerike, prosječna mjesečna plaća iznosi svega 67 američkih dolara, računi za vodu mnogima su premašivali trećinu ukupnih prihoda, pa je došlo do vala štrajkova i uličnih prosvjeda. Diktator Hugo Banzer, koji je Bolivijce navikao tući još od sedamdesetih godina, na prosvjede je silovito odgovorio. Nakon gotovo četiri mjeseca neobuzdanog uličnog nasilja u kojemu je, među ostalim, policija ubila 17-godišnjeg dječaka hicem u lice, vlasti su ipak bile prisiljene popustiti, a Bechtel se morao povući iz Bolivije. Slučaj je sada na sudu, a odšteta Bechtelu zbog kršenja ugovora zacijelo će biti milijunska.
PAD KVALITETE VODE, LAŽI I KORUPCIJA
Monolitni argument kojim se redovito pravda privatizacija vode jest navodno usavršavanje vodovodnih sustava zahvaljujući privatnim investicijama. U praksi se ta laž otkriva u svojoj punoj veličini, i to čak i u razvijenim zemljama, a o trećem svijetu da i ne govorimo. Udio vodoopskrbnih instalacija čije se stanje može okarakterizirati lošim u Velikoj je Britaniji između 1993. i 1998. godine porastao s 9 na 11 posto. S druge strane, izvješće Inspektorata za kvalitetu pitke vode (DWI) iz 1998. godine pokazuje kako je porasla i zagađenost vode; u čak 80 posto mreže premašene su dozvoljene količine nitrata, željeza, olova te raznih pesticida.
U Francuskoj je podignuta tužba protiv privatnih kompanija nakon što je otkriveno da 5,2 milijuna Francuza pije «bakteriološki neprihvatljivu» vodu, i to usprkos činjenici da je voda u prosjeku 30 posto skuplja tamo gdje su usluge privatizirane.
Još je gora situacija u Južnoafričkoj Republici, u kojoj nakon privatizacije u nekim krajevima zemlje vode, i to prljave, ima svega par sati na dan, s tim da ponegdje svakodnevno iz slavina nekoliko sati dnevno izlazi samo zrak, a da se pritom mjerila za potrošnju uredno «vrte».
Laži i korupcija također su čest pratitelj prodora privatnih kompanija u vodoopskrbu. U Buenos Airesu francuska kompanija obvezala se uložiti milijardu američkih dolara u vodovodni sustav; uložili su 30 milijuna. Obećali su i smanjiti cijene za 27 posto; povećali su ih za 20 posto. Obećali su i izgradnju postrojenja za pročišćavanje kanalizacije, ali, dakako, ni to nije ostvareno, pa se čak 95 posto masivne gradske kanalizacije izljeva u rijeku Plata.
U Jakarti su ugovori dodijeljeni kompanijama Thames Water (ogranak RWE) i Lyonnaise des Eaux, i to zato što su se u posao uključile kompanije u vlasništvu dobrih prijatelja predsjednika Suhartoa.
češki primjer, s druge strane, nije zakonski upitan, ali upućuje na nevidljivu moć vodovlasničkog lobija – lokalne su se vlasti ondje obvezale kompanijama koncesionarima nadoknaditi svaki mogući gubitak u poslovanju.
SOCIJALNA, HUMANITARNA I EKOLOŠKA KATASTROFA
Što se tiče socijalnih troškova, oni su golemi i neravnopravno raspodijeljeni. Uz brojne otkaze koji gotovo neizbježno prate prijelaz vodoopskrbne djelatnosti u privatne ruke, neizbježna su i već spominjana masivna isključenja siromašnih korisnika. U zemlji u kojoj je pitanje siromaštva uvijek i rasno pitanje, Južnoafričkoj Republici, isključivanje vode doseglo je razmjere humanitarne i zdravstvene katastrofe. Čak deset milijuna siromašnih Južnoafrikanaca isključeno je iz sustava, a od te je brojke dva milijuna i izbačeno iz svojih domova zbog neplaćenih računa za vodu. Kao izravna posljedica masovnog isključenja pitke vode izbila je najgora epidemija kolere ikad zabilježena u toj zemlji. Oboljelo je 250 tisuća ljudi, tristotinjak je umrlo.
Da problem nije «samo» zdravstvene prirode, već da poprima i razne druge konotacije, vidljivo je na primjeru Gane. Kako je u Gani uobičajeno da žene obavljaju poslove poput nabavke vode, kao izravna posljedica isključivanja vodovodnih korisnika opada kvaliteta obrazovanja u djevojčica – one sada, umjesto da idu u školu, moraju u udaljena mjesta po često ionako nepitku vodu. Zapravo je stupanj obrazovanja djevojčica u opadanju čak i u obiteljima koje uspijevaju platiti račune za vodu – kako su usluge poskupile, mnogim obiteljima na rubu preživljavanja školovanje djevojčica postalo je neprihvatljiv trošak. Inače, i u toj državi je kolera u porastu, a dospjela je i na neslavno drugo mjesto po učestalosti neugodnog parazita Gvinejskog crva.
U nastanku je i ekološka katastrofa koju će privatizacija vode, dokidajući konzervacijsku praksu, zasigurno iznjedriti. Kada voda postane roba, proizvođači i distributeri s njom rade isto što i s drugom robom – nastoje potaknuti povećanje potrošnje. Vodovodi se, osim toga, obično privatiziraju zajedno s kanalizacijom, a privatnici potom upravo na sustavima za pročišćavanje nastoje srezati troškove (kao u Buenos Airesu).
U američkoj saveznoj državi Michigan vodi se sudski spor između lokalne zajednice i Nestleovog ogranka Ice Mountain Spring Water, koji, crpeći gotovo 40 tisuća litara vode na sat, uništava tamošnja jezera i močvarno stanište. A ta je priča metafora 21. stoljeća – zastrašujuća slika moćnog i bezobzirnog sustava koji crpi okoliš do uništenja kako bi privilegiranim potrošačima prodao zadnju preostalu robu na Zemlji – pravo na život.
Dobro došli u budućnost!
Miroslav Zec
Text nam je ljubazno pozajmila ekipa iz Megazina 04. Njihov manifest možete pročitati ispod, a sajt posetiti na adresi
www.04zine.org
manifest
04, MegaZine za hakiranje stvarnosti
Novi časopis na novoj sceni
Građani i građanke Hrvatske polako uče da u vrijeme globalnog kapitalizma demokracija ne znači samo višestranačje i izbore, slobodno poduzetništvo i slobodno bogaćenje, nego i korporativno novinarstvo i sužavanje mentalnog prostora.
Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nama (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim slićnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. A kad pogledate kioske na željezničkoj stanici grada Zagreba ne nađete ni jedan časopis koji bi prelistali, samo Dylan Doga, koji je već i sam ofucan. Al barem tjera maštu.
I dok posljednjih nekoliko godina i civilne udruge sve više žive po modelu Stranke umjerenog napretka u okvirima mogućeg, iz medijskog prostora gotovo da su iščezle tiskovine koje pokušavaju progovoriti o iskustvu drugačijem od onog kodiranog mainstream medijima. A ljudi koji žive takva iskustva postoje i meni je bitno da isfuramo ljude koji nemaju veze s nikakvim tim institucionalnim oblicima, udruženjima, udrugama. Individualci, fotografi, performeri, oni koji nešto pišu ili samo hodaju po ulici i stvaraju svjetove.
A postoji i Clubture, koji pokušava povezati barem neke od njih. Jebeš taj katolički model žrtve: kafenišeš, kukaš, hejtaš-druge i sebe takvog. Scena postoji, živog medija nema. Klubtura je napravila žestok zamah a akcije nisu praćene medijski ili samo dijelom. OK. Poslikat ćemo sami, napisat sami… Zanima me što se događa par sati dalje ili u neposrednoj blizini, a puno je toga i nemam helikopter.
Odabirem malu, alternativnu, low budget formu. Vjerujem u alternativne kanale kolanja informacija, vjerujem u paralelan život. Ovaj list zamišljam upravo tako - kao razmjenu frend-mejlova ljudi koje znaš ili ćeš ih uskoro upoznat.
Robert G. Tili – U traganju za Svetim Gralom
1.POČETAK
-mojoj kćeri, Maši-
I najduže putovanje počinje prvim korakom.
Taoistička izreka
Početak je kraj...je početak...K-Raja....Keltska, actečka, persijska, egipatska, jevrejska, germanska , indijanska – zmija guta sopstveni rep.
Ali to nije čin Destrukcije, već-Stvaranja. Ne rađanja, već- Smrti.
A tu smo već na terenu Istine. A Ti si umirala više puta no Ubogi Lazar i budila se, netom nakon toga, po ko zna koji put , Uma- čistog, bez (o)sećanja, kao beskrajna, osunčana cesta od
Motovuna, preko Buja i Buzeta, preko reke, u šumu, pa dole, ka Izoli, s mrtvim mislima i idealima iza dva najlepša Ti oka zelena i između dva najosetljivija uvenceta pod ganc*-novim panama – šeširom nebeskim, dostatno da znaš da je jedino Strah od straha s-mislen....
Jer je mislen, jer Ti um tada-sada, u pretpostavljenom, sada navedenom, potencijalnom slučaju –(više) nije čist, bistar kao cesta, Put, brda, doline i vode koje Ti- valja, i koje-(ho)ćeš preći i proći.
Ali upravo stoga- sada, kreni...
* Na jidišu: sasvim, potpuno.
5.KADA TIŠINA ZAMUKNE
- Ziti -
Samo pobijeđeni su lijepi.
A.G. Matoš: MANSARDA NA PIGALU
Kada si me (po prvi put) ostavila-ja bejah taj što uteče, ja sam pobegao. Utekao sam preko Velike Vode, u Vrli, Novi Svet, da odsanjam nedosanjani san, da prihvatim neponuđenu šansu, nadu, priliku. Plovio sam (na) Dugim Lađama, nalik gargantuanski zadriglim indijanskim kanuima, nalik vikinškim brodovima, kako bih decu (na)roda koji ne priznaje i ne veruje u hodanje po vodi, podučavao-održavanju na vodi. Plivanju. Spasio ih Sudnjeg dana. Potopa, eventualnog, eshatološkog.
Entelehijski Mesija dece na-roda koji ne priznaje, ne veruje u istog....
Beznadežni paradoksi i apsurdi koji me ubijaju već gotovo pola veka, svakodnevno, kao Sin Čovečji i vrhovnici Hrama judejskog-Lazara Ubogog, naizmenice, svakodnevno....
Naposletku, svi mi se učenici podaviše, utopiše u plićacima, poluispražnjenim bazenima, Mrtvom moru, jedva okvašenim valovima za vreme, i tik- nakon oseke...Poput nekog nemerljivo brojnog roja imaginarnih (mi) „apostola“....A ja se vratih Tebi. „Domu“ nepostojećem. Sinonimi su to. „Kući“....Bljezgarije, besmislice, nepostojeći entiteti koji ne konotiraju baš Ni(na)šta....
Peške se (po-)vratih. Hodajući po katkad glatkoj, zadremaloj, usnuloj, nekad, opet, divljoj, razbesnelo- valovitoj površini lokvi, bara, jezera, rit(ov)a, potoka, reka, mora, okeana, Velike Vode, svih i svakojakih voda, krvavih, okrvavljenih, ovog i svih inih , znanih i onih mnogobrojnijih, beznadežnih „svetova“.....
Ne krvari samo devojka. Ne krvare samo žene....
Srce moje. I srce moje. I mora. Poput mora, noćnih i onih dnevnih, koje „stvarnošću“ se samodopadno i samo(za)dovoljno samoproglašavaju i samo-titulišu....
Natrag, dakle.
Ka Izvorištu. Ishodištu. Bola. Natrag, natrag, natrag....
I-(pre)živeo. Jesam.
Živeo!
Ja. Jesam.
Je-Sam...
6.KADA UMREM, ŽIVEĆU OPET*
Ne postoji istina, već tek percepcija.
Gistav Flober ( u pismu Žorž Sand)
Tri ponajbolja pajtaša vladari su Svega (sveta): to su-Nesreća, Bolest(i) i Smrt. Oni suvereno vladaju (nad) svime i svakim, i stižu i uništavaju svakoga i sve , ma ko, ma šta (: posebno-Mašta, s posebnim zadovoljstvom upravo-Maštu)-što im se na Putu nađe. I oni su, poput mene, ili, Ser Roberta, primerice, uvek, neprestano-na Putu. Nesreća, Bolest i Smrt….
.Eto vam Istinskog (Svetog) Trojstva (Sveta)….
Ali, Mašta se odupire. Bori se hrabro, pruža snažan , junački, herojski otpor. U vidu svog najjačeg odbrambenog oružja-Umetnosti: dobra umetnost ima snagu da nanovo stvori sebe u nama, na način sličan Feniksu, gotovo kao da je naše delo. Sopstvena nam tvorevina, kreacija….Pa, možda i jeste, do Vraga….
I stoga je sasvim prirodno kada pomislimo (mada je preporučljivo tom se samoubilačkom delatnošću, mišljenjem, hoću reći, baviti, okupirati se, čim manje)- kako bi lepo bilo da je to naš rad, naša otelotvorena Ideja: “Kako bi divno bilo, kako bih voleo da sam ovo ja uradio!....”
Jeste, to je tako, jer je Umetnost-anđeoska lira, čudotvorni štapić- čarobna harfa Sreće…
*Naslov pesme pokojnog slepog gospel i bluz- pevača i propovednika, Velečasnog Geri Dejvisa.
7..BEKETOVSKA DILEMA PRI JUTARNJOJ (VELIKOJ) NUŽDI
-omaž Emilu Sioranu-
Oplevi korov s one staze,
da na to drvo, tamo, sednem:
ionako neću stići
onamo kuda sam pošao....
Kubanska narodna pesma
Sasma mi je shvatljivo i potpuno razumljivo da uvek sve ne može ići kako valja. Ali zašto, boga mu, nekada nešto, barem, ne krene kako valja?
8.(MA I JEDAN) IZUZETAK OBEZVREĐUJE (SVAKO) PRAVILO
Profesija budućnosti biće umeće radoznalog tragača.
Anri Pjer-Roše: ŽIL I DŽIM
Pred krvavim morem, što rastvori ga tek prkos Đavola, mora moja paklena i muka, na način ljubomornog muža koji ženino međunožje sekirom razdvoji , zastanem u Traganju, pa umujem: većina ljudi boji se promena. Kao ne-verovanja, skoro. Ali, posmatrajte to ovako: promene su jedna od retkih zakonitosti na koje uvek, ama baš uvek, bez izuzetka, možete računati.
I onda sve to poprima sasvim drugačiji vid, smisao i značaj.Premda , u suštini, Sve je isto: stoji, ništa se ne menja.
Ne valja potcenjivati apsurdnost. Apsurdi i paradoksi doći će nam glave pre no rak, sida, krvnikova sablja ili dželatova sekira....
15.SUBOTNJA KNJIGA br. 97
- omaž Timu i Džefu Bakliju –
Ali, uvek si nevin kada sanjaš...
Tom Waits: INNOCENT WHEN YOU DREAM
Često, nekad...katkad razmišljam o detetu što rodi(lo) se na Sabat, premda ja nikada nisam iskao da budem Njegova planina, niti Tvoje brdo, ali su leteće ribe ipak, kao jezici u aspiku kakve sabljarke leteli po sivom i britkom septembcembarskom severcu i ruku pod ruku s košavom s Čubure, pitali me o našem nerođenom detetu, tamo negde, ponad Karaburme, do bejasmo još odrasli (proleteri)...
Ponekad mislim na Subotnju knjigu, ali ne češće no što se većina ljudi stidi prosjaka, bogalja, mrzi inoverne ili pse-lutalice, većma no što je to normalno i društveno prihvatljivo. Uobičajeni razgovori kraj mora, na žalovima uz okeane:
-Kada god se ne raduješ, nešto nije u redu s Tobom. Povlačiš se u sebe, Tamna zvezdo....
-Da, poteško mi je povući se u Tebe, premda...
-Da. Nije li lepo misliti tako?....
Kratka studija o zemlji obrazovanih te srećnih ljudi
Statistika je majka svih nauka. Zbog toga, dragi čitaoci, neću koristiti jezik na koji je posut vilinski prah već praktične brojke koje govore snažnije od reči. Zamislimo da ste građanin ove zemlje, žedan znanja. Zamislimo da ste iz prosečne porodice, roditelji vam nisu razvedeni, živite u urbanoj sredini, niste podstanari, što, očigledno, sužava ciljnu grupu ali nema veze. Zamislimo da ste preživeli »besplatno« školovanje u našoj zemlji, osnovno i srednje koje košta dve prosečne plate za godinu dana, u najboljem slučaju. Zamislimo, dakle, da niste išli na rekreativne ili ekskurzije, jeli užinu, izlazili u bioskop ili pozorište, obilazili muzeje, zamislimo da nikad niste otišli u diskoteku, rok klub, baškarili se na nekom od splavova, izlazili sa svojim simpatijama, ljubavima, jeli slatkiše, dakle, bili isposnički skromni do svoje osamnaeste godine. Sve gore navedeno nema veze jer-koštali ste roditelje dve plate a to nije malo. Kao što je Danil Harms lepo rekao u svojim dnevničkim beleškama: »Danas ćemo gladovati.«. Pomnožite Harmsov dan trideset puta i dobićete jasnu sliku.
Okej, reći ćete vi, zadužiće se roditelji, pozajmiti od ovoga, onoga, otplaćivati, tako iz godine u godinu.čemu, kad je školstvo besplatno? A fakultet? Ako ste te sreće da ste iz Beograda i ispod »crte«-šta je to, hiljadu evra ili (mnogo) više u zemlji u kojoj je školovanje besplatno a prosečna plata 200 evra? Pa da, bar nećete morati da plaćate stanarinu. Ne daj Bože ako ste na nekoj od umetničkih Akademija-cifra od 3000 evra (pa naviše) delovaće pomalo demotivišuće, složićete se? No, ako ste imali sreće i bili briljantni student uprkos siromaštvu, sve većem broju udžbenika koje treba bistriti, kupovini profesorskih »preporučenih« knjiga (udžbenik je napisao isti onaj koji vas ispuituje-koencidencija ?) povremenim poslovima koji vam odvlače 70% vremena (kiosci, butici, hamburgerije i sl.) nemojte zaboraviti da dugujete vašoj zemlji. Veći ste dužnici od vaših roditelja i to ćete platiti , imali prosek 9,5 pa naviše ili ne, bili studenta generacije ili ne, nema bveze jer je ljubav otadžbine ne-na-pla-tiva!
Ergo, na Fakultetu dramskih umetnosti vas, primera radi, poslediplomske koštaju 900 eura na godišnjem nivou tj. 1800 eura za dve godine ali ne brinite. Ako ste nezaposleni možete dobiti stipendiju za nezaposlene poslediplomce od 7000 dinara mesečno. Priznajte, nećete je celu dati na školarinu. Trebaju vam možda papiri, fotokopiranje, ketridži za štampač, vreme za Internet, pilule za smirenje? Ako ste zaposleni, još bolje. Vaši su gladovali, sad gladujte malo vi. O putovanju u neku stranu zemlju ne sanjajte-mnogo je mračno. I, ne brinite, možete ih umoliti da podele sve na četiri godišnje rate. Pa, niste vi neki tamo bednik koji zarađuje 200 eura mesečno. Elitna je škola u pitanju za decu uglednika a ne za tamo neke skorojeviće niskog roda. Na kraju krajeva, neopravdano je držati sirotinju na posediplomskim, estetski gledano. Iz redova radničke klase može nastati samo soc-realizam a to je već viđeno. Dakle, mi imamo svoje »Oxbridge people«.
No, ima onih zaludnih koji veruju da će teškim radom te velikim samopožrtvovanjem, odricanjem stići do zasluženog uspeha. Takvi stignu donekle, magistriraju a onda shvate da je trka završena pre nego što je i počela. Na cilju vam se kesere »Vukicina mala«, »Pericin klinac« te »bliski rođak Mike i Laze«. Stagnirate, čekate, robujete na »tezgama«, pravdate svaki kompromis koji je gori od onog prethodnog. Konkursi? Ko je još tako dobio dobar posao? Nagrade? Za one do 30 a pokupi je vaš profesor od 60 leta. Nemislite o knjizi, stručnom radu-dobijate lihvarskih 7% tj. knjiga košta 500 dinara, recimo, odštampana je u isto toliko primeraka, ako prodate sve dobićete fantastičnih 17500 dinara. Kuda s tim? U Zanzibar? Na Malaju? Zaposlite se bolje vi negde u školi, kao nečiji prirepak, mali prca u nekoj firmi, kradite repro- materijal, čekajte penziju koja će, ako sam dobro izračunao, stići kad već budete mrtvi. Dakle, neće stići.
Sednite, upalite televizor, razmislite o svemu. Pogledajte dobro lica naše nove aristokratije, očeve, majke, sinove, kćeri. Na ekranu su, to je rečiti dokaz da su uspeli.Živi su, u toj kutiji a vi, mrtvi, pred kutijom, imate privilegiju da gledate besmrtnike jer, to im je u genima. Nikad ne gube, zato što su uvek na obe strane.I lepi su ali, kao što glasi stara štulićevska misao: »Ko ljepoti sagleda lica taj se papana ne nagleda«. Oni su uspeli a vi niste a naše društvo voli uspešne, znamenite, švalere, zavodnice, eksces-primadone, heroje, simpatične muljatore, ratne zločince, jednom rečju, kao i SAD i Srbija voli pobednike!
Postoji li u ovome poenta? Naravno! Moj predlog je jednostavan: u ime civilizacijeao takve, u ime nauke te kulture, u ime izakane budućnosti Srbije, u ime svetog status quoa, u ime plemenite krvi koja teče venama naših nobila pozivam čitaoce da potpišu elektronsku peticiju koja će biti upućena svim medijima a glasi:
Mi, dole potpisani, jedinstveni smo u želji i nameri da svi značajni političari, funkcioneri, direktori, gazde, vlasnici uspešnih firmi, profesori, doktori, hirurzi, oficiri, policajci, obaveštajci, sportisti, umetnici koji imaju žive srodnike imaju pravo da, na osnovu svog krvnog srodstva, prenesu svoje funkcije na rodbinu. Insistiramo na tome da se na studijama rodbini nobila ne unose ocene na osnovu znanja već stepena plemenitog roda te da ocenjivanje bude formalnost tj. da oni, bez ikakve kvalifikacije, zasluga, talenta, umeća, profesionalnog iskustva mogu zauzeti svoje Bogom dane funkcije. Pripadnici nižih slojeva će i nadalje plaćati svoje tribute i obaveze koje će ostati, zanavek, izvan njihovih relanih platežnih mogućnosti. Tako ćemo s jedne strane imati ljude lišene slepe nade koja vodi razočaranju a s druge ljude potvrđene svojim rođenjem. Samo ovakav potez može spasiti našu otadžbinu sigurne propasti. U potpisu:
1.Puca na n' tsaoirse (Duh slobode)
2.
3.
4.
I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje…..
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
- Zamisli mesto u kojem si primoran/a da provedeš više od trinaest godina svoje dragocene mladosti, radeći neproduktivni, neplaćeni, i besmisleni «teški rad». To nije zatvor. - Zamisli mesto gde moraš da veruješ onima koji/e kontrolišu tvoju sudbinu, iako oni/e mogu da te preziru iz najproizvoljnijih razloga. Nije u pitanju komunistička diktatura. - Zamisli mesto u kojem je slepo poslušništvo i izvršavanje naređenja prva i najveća dužnost. Ne, ne radi se o vojsci. - Zamisli mesto u kojem moraš da budeš «otvorenog uma» za njihove ideje i stavove, ali gde je tvoj glas – u najboljem slučaju – nevažan. To nije crkva. - Zamisli mesto gde svako ima problem sa psihom, i potrebna mu/joj je konstantna nega i nadzor. Ne, nije bolnica za mentalno obolele. - Zamisli mesto bez ikakvog života, gde su nespokojstvo i očaj redovna pojava. Ne radi se o fabrici. - Zamisli mesto gde bogati, razmaženi i besramni samopromoteri svi bolje prolaze od onih talentovanih. Ne, to nije korporativna Amerika. - Zamisli mesto gde se vrši važan zadatak podučavanja osnovnim veštinama potrebnim za minimalno plaćeni posao i godine u bedi. Nije u pitanju pomoć zemljama trećeg sveta. - Zamisli mesto gde su neki niži slojevi tretirani kao robovi/inje, bez prava i privatnosti, «za njihovo dobro» i dobro zajednice. To nije pokriveno Poveljom o ljudskim pravima ili Proklamacijom o emancipaciji. Učenje poslušnosti nije u našem školskom sistemu sve – već jedina stvar. Hiljade uspešnih učenika/ca sigurno ne greše. Milioni neuspešnih učenika/ca sigurno nisu u pravu. Po tom uskom shvatanju, ima nečeg užasno pogrešnog kod «neobrazovanih». Oni nisu ok. Samo su «obrazovani» ok. Imaju dovoljno papira da to dokažu. Ako je škola išta, svakako nije mesto gde se uči.
Paul McDonagh, "Against Education"
Saopštenje Sindikalne konfederacije "Anarho-sindikalistička inicijativa" povodom referenduma u Crnoj Gori
Još jedna država - još jedan problem
Na Balkanu se "zbilo" rađanje još jedne nove države - događaj viđen već nekoliko puta tokom proteklih deceniju i po. Državni sistemi na taj način vrše deobu i umnožavaju se, ali problemi društva time se niti umanjuju niti eliminišu. Država je institucija koja kao svoj jedini zadatak, ponekad bolje, a ponekad lošije skriven, ima održanje kapitalističkog poretka u kome vladajuća klasa nesmetano prisvaja proizvode rada radništva. Stvaranje novih država je uvek proizvod želje jednog dela vladajuće klase da se osamostali i da sebi stvori uslove u kojima će nesmetano, sa više elana i manje problema, moći da pljačka "svoj" narod. Stvaranje novih država, takođe, sa sobom uvek nosi jačanje nacionalizma, primitivne ideje stvorene da radničku klasu deli na "naše" i "njihove", a sve sa ciljem omogućavanja lakše pljačke radništva. To je slučaj i sa Crnom Gorom, mafijaškim režimom Mila Đukanovića i njegovom državom.
Srpski i crnogorski narod su nesumnjivo bratski narodi, kao što je to slučaj i sa svim ostalim narodima na Balkanu, Evropi i u svetu. No njihovo istinsko jedinstvo, kao i njihova istinska samostalnost i autonomija, koju navodno žele srpske i crnogorske gazde i političari nikada neće biti postignuta u okvirima bilo koje države. Samo uništenjem državnog sistema i kapitalizma i uspostavljanjem samoupravnog slobodarskog društva čovečanstvo može na pravi način odgovoriti na izazove koje istorija postavlja pred njega.
Države su protiv naroda - narodi su protiv država!
U Novom Sadu/Beogradu
Sekretarijat ASI
,,Rob je onaj ko očekuje da ga drugi oslobode’’
Pound
Prijava
FAQ
Pretraživač
, ako neko želi da napiše text o Tai čiju i drugi o Vilhelmu Rajhu i njegovim eksperimentima sa orgonskom energijom i akumulatoru. Hvala unapred.
