Evo još:
"Važnost svega o čemu smo govorili ogleda se u mogućnosti razbijanja kruga rutina: don Huan mu je dao brojne praktične primere kako bi postao svestan svojih rutina - primere kao što su “hodanje u tami” i “hod moći.” Kako slomiti taj krug rutina? Kako slomiti taj luk percepcije koji nas vezuje za tu uobičajenu viziju stvarnosti? Ta uobičajena vizija u čijem uspostavljanju doprinose naše rutine je, preciznije, ono što Kastaneda naziva “pažnja tonala” ili “prvi krug pažnje.”
“ Slomiti taj luk percepcije nije lak zadatak; on može uzeti godine. Poteškoća kod mene,” reče smejući se, “je u tome što sam vrlo tvrdoglav. Sasvim protiv svoje volje sam počeo da učim: iz tog razloga, u mom slučaju, don Huan je morao da upotrebi droge…i završio sam tako što sam nagrabusio!”
“ Na liniji ne-rada je postizanje uništenja rutina i postajanje svesnim,” objasnio je Kastaneda.Dok je to govorio ustao je i počeo da hoda unazad dok se prisećao tehnike koje ga je don Huan naučio: hodanje unazad uz pomoć ogledala. Kastaneda je nastavio da nam opisuje da je kao bi olakšao zadatak smislio predmet od metala (nalik obruču koji je kao krunu stavljao na glavu) na koji je bilo pričvršćeno ogledalo. Na taj način, mogao je da izvodi vežbu a da mu ruke budu slobodne. Drugi primeri tehnike ne-rada su okretanje kaiša u suprotnu stranu i nošenje cipela na suprotnim stopalima. Sve te tehnike imaju za cilj da stvore svest o tome šta radimo u svakom trenutku. (U jednom drugom intervjuu Kastaneda kaže da smo svi mi istrenirani da se prepustimo “ automatskom pilotu” tj.da sve što činimo, radimo polusvesno, što bi se reklo, “nismo prisutni.” Dok tako “robotski” obavljamo poslove, gde je onda usmerena naša pažnja? Čime smo zaokupljeni? Odgovor je – razgovorom sa samim sobom, beskrajnim bavljenjem svojim egom u stilu: vole me - ne vole me, razumeju me - ne razumeju me, itd. Uvek samo JA,JA,JA…To opsesivno bavljenje samim sobom je nešto što Toltečki čarobnjaci teže da prekinu pomoću tehnika ne-rada jer takvo stanje čoveka čini zaista slepim za bilo šta drugo osim ličnih iluzuja o sopstvenoj veličini i važnosti - prim.prev.)
“ Uništavanje rutina,” rekao je, “je način da telu damo nove osećaje. Telo zna…” Onda nam je Kastaneda govorio o nekim igrama koje mladi Tolteci satima izvode. “ To su igre ne-rada,” objasnio je. “ Igre u kojima nema čvrstih pravila, tačnije, pravila se stvaraju dok igraju.” Izgleda da kada nema čvrstih pravila, ponašanje igrača nije predvidljivo i prema tome svako mora da bude veoma pažljiv. “ Jedna od tih igara,” nastavio je, “ sastoji se u davanju lažnih znakova protivniku. To je igra nadvlačenja.” Kako je rekao, u toj igri nadvlačenja učestvuju tri osobe i potrebne su dve debele motke i konopac. Konopcem vežete jednog od igrača i postavite ga (da stoji) na motkama. Druga dva igrača moraju da vuku krajeve konopca i pokušavaju da ga prevare dajući mu lažne znakove. Svi moraju da budu veoma pažljivi tako da kad jedan povuče, ostali učine to isto tako da se osoba koja je vezana ne izokrene. Tehnike i igre ne-rada razvijaju pažnju: može se reći da su one vežbe koncentracije jer prinuđuju one koje ih izvode da budu potpuno svesni onoga što rade. Kastaneda je prokomentarisao da se starost zasniva na tome da je ono što je preostalo zatvoreno u savršeni krug rutne.
“ Način na koji nas žena Toltek podučava je da nas stavlja u situacije. Verujem da je to najbolji način zato što kad smo ubačeni u situaciju, mi otkrivamo da smo ništa. Drugi način je način samoljublja, način sopstvene važnosti. Taj način nas pretvara u detektive, uvek na oprezu u vezi svega onoga što nas je snašlo ili uvredilo. Detektivi? Da! Mi provodimo vreme tražeći dokaze ljubavi: da li me vole ili me ne vole. Na taj način, usredsređeni na na naš ego, mi ne radimo ništa drugo do da ga samo pojačavamo. Prema ženi Tolteku, najbolje je započeti sa razmišljanjem o tome da nas niko ne voli.” Kastaneda nam je rekao da je za don Huana, sopstvena važnost čudovište sa 3000 glava.
“ Neko uništi i nokautira te glave ali uvek izniknu nove … To je zato što ona poseduje sve trikove!” uzviknuo je. “ Pomoću trikova čini da zaluđujemo sebe verujući da smo neko.”
Tada sam ga podsetila na predstavu lova na slabosti “ kao zečevi koji su uhvaćeni u zamku,” kako je prikazano u jednoj od njegovih knjiga. “ Da,” odgovori mi je, “morate stalno da budete na oprezu.”
Menjajući temu, Kastaneda je počeo da nam priča svoju prošlost u poslednje tri godine. “ Jedan od mnogih zadataka bio je kuvanje u jednom od onih motela kraj puta. La Gorda mi se te godine pridružila kao konobarica. Više od godinu dana smo živeli tamo kao Hose Kordoba i njegova žena! Moje puno ime je bilo Hoze Luis Kordoba, Vama na usluzi,” rekao je duboko se naklonivši. “ Bez sumnje, svi me znaju kao Džoa Kordobu.”
Kastaneda nam nije rekao naziv ni lokaciju grada u kome su živeli. Moguće je da su boravili na različitim mestima. Na početku je došao sa La Gordom i ženom Toltekom, koja je nakratko bila sa njima. Prva stvar je bila da nađu smeštaj i posao za Džoa Kordobu, njegovu ženu, i njegovu taštu. “ Tako smo se predstavljali,” prokomentarisao je Kastaneda, “ inače, ljudi ne bi razumeli.” Dugo su tražili posao, dok ga konačno nisu našli u usputnom motelu. “ U toj vrsti posla počinjete vrlo rano izjutra. Već u pet sati morate početi sa radom.” Kastaneda nam je rekao, smejući se, da je na takvim mestima prva stvar koju vas pitaju: “ Znate li kako se prave (engl.-make) jaja?” Šta mu to znači praviti jaja? Izgleda da je proveo mnogo vremena pokušavajući da ukapira šta pokušavaju da mu kažu dok konačno nije otkrio da oni govore o različitim načinima pripremanja jaja za doručak u restoranima ili kafeima za vozače kamiona. “ Pravljenje jaja” je veoma važno.
Proveli su godinu dana radeći tamo. “ Sada znam kako se ‘prave jaja’,” izjavio je smejući se. “ To je sve što bi ste poželeli!” La Gorda je takođe puno radila. Bila je tako dobra konobarica da je završila brinući se o svim devojkama koje su bile tamo. Na kraju godine, kada im je žena Toltek rekla: “ To je dovoljno, završili ste sa tim zadatkom,” vlasnik kafea nije želeo da ih pusti da idu. “ Istina je da smo veoma naporno radili tamo. Previše! Od jutra do mraka.”
Te godine su imali značajan susret. To je u vezi sa pričom o devojci po imenu Teri koja je došla u kafe u kom su radili tražeći posao konobarice. Do tada je Džo Kordoba već stekao poverenje vlasnika lokala i bio glavni za poslovanje i nadzor osoblja. Teri mu je rekla da traži Karlosa Kastanedu. Kako je znala da su oni tamo? Kastaneda to nije znao.
“ Ta devojka Teri,” nastavio je Kastaneda tužno, objašnjavajući nam kako je ona izgledala prljavo i neuredno, “je jedna od onih ‘hipija’ koji se drogiraju… grozan život. Jadno stvorenje!” Kastaneda nam je kasnije rekao da iako nikada nisu rekli Teri ko su, Džo Kordoba i njegova žena su joj mnogo pomogli tokom meseci koje je provela sa njima. Rekao nam je da je jednog dana ušla sa ulice veoma uzbuđena govoreći da je upravo videla Kastanedu u kadilaku parkiranom ispred kafea.
“ On je tamo,” vrištala je na nas; “ on je u kolima, piše.”
“ Jesi li sigurna da je to Kastaneda? Kako možeš da budeš tako sigurna?” rekao sam joj. Ali ona je nastavila:
“Da, to je on, sigurna sam…”
Tada sam joj predložio da ode do auta i javi mu se. Bilo joj je potrebno da se oslobodi te ogromne neizvesnosti.
“ Požuri! Požuri!” insistirao sam. Plašila se da razgovara sa njim zato što je rekla da je veoma debela i veoma ružna. Ohrabrio sam je: “ Ali ti izgledaš divno, požuri!” Najzad je otišla, ali se vratila lijući reku suza. Čovek u kadilaku je nije ni pogledao i oterao je govoreći joj da ga ne uznemirava.
“ Možete zamisliti da sam pokušao da je utešim” reče Kastaneda. “ To me je toliko zabolelo da sam joj zamalo rekao ko sam. La Gorda mi nije dopustila; ona me je zaštitila.” Zaista, nije mogao ništa da joj kaže zato što je izvršavao zadatak u kome je bio Džo Kordoba a ne Karlos Kastaneda. Nije mogao da bude neposlušan.
Kako je Kastaneda rekao, Teri nije bila dobra konobarica kada je došla. Posle nekoliko meseci, bez šale, oni su učinili da postane dobra, čista i pažljiva.
“ La Gorda je Teri davala puno saveta. Veoma smo se brinuli o njoj. Nije mogla ni da zamisli sa kime je bila svo to vreme.”
Te godine su prošli kroz trenutke strašnih odricanja tokom kojih su ih ljudi maltretirali i vređali. Više nego jednom bio je na ivici da obelodani ko je, ali… “ Ko bi mi poverovao!” rekao je. Osim toga, žena Toltek je ona koja odlučuje.
“ Te godine,” nastavio je, “ bilo je trenutaka kada smo bili svedeni na minimum: spavali smo na zemlji i jeli smo samo po jednu stvar.”
Kad smo to čuli, tražili smo od njega da nam objasni način ishrane koji su imali. Kastaneda nam je rekao da Tolteci jedu samo jednu vrstu hrane u isto vreme, ali to čine neprekidno.
“ Tolteci jedu celog dana,” rekao je kao uzgred.
Prema Kastanedi, mešanje hrane, na primer, jesti meso sa krompirima i povrćem, je veoma loše po zdravlje.
“ Ovo mešanje je prilično odskora u životu čovečanstva,” izjavio je. “ Jesti samo jednu vrstu hrane pomaže varenju i bolje je za organizam.
“ Jednom me je don Huan optužio da se uvek osećam bolesno. Možete zamisliti da sam se branio! Ipak, kasnije sam naučio i shvatio da je bio u pravu. Sada se osećam dobro, snažno i zdravo.”
Takođe, način na koji oni spavaju se razlikuje od onog kao to činimo većina nas. Važna stvar je da se shvati da možemo da spavamo na više načina. Prema Kastanedi, mi možemo da naučimo da odlazimo na spavanje i ustajemo u određeno vreme zato što to društvo zahteva od nas.
“ Tako, na primer, roditelji stavljaju decu u krevet da bi ih se otarasili.” Svi smo se nasmejali zato što je bilo istine u njegovom mišljenju.
“ Ja spavam celog dana i cele noći,” nastavio je, “ ali ako bih sabrao sate i minute spavanja, ne verujem da bi se skupilo više od pet sati dnevno.”
Spavati na taj način zahteva od osobe sposobnost da direktno uđe u dubok san.
Vrativši se na Džoa Kordobu i njegovu ženu, Kastaneda nam je rekao da je jednog dana došla žena Toltek i rekla im da ne rade dovoljno. “ Naredila nam je,” rekao je “ da organizujemo lep veliki posao u eksterijeru, nešto kao dizajniranje i aranžiranje bašti. Ovaj novi zadatak žene Tolteka nije bio mali. Morali smo da angažujemo grupu ljudi da nam pomognu u poslu tokom nedelje dok smo mi u kafeu. Tokom vikenda, posvećivali smo se isključivo baštama. Imali smo dosta uspeha.
“ La gorda je veoma preduzimljuva osoba. Te godine smo mnogo radili. Tokom nedelje smo bili u kafeu a vikendom smo uvek vozili kamion i orezivali drveće. Zahtevi žene Tolteka su vrlo veliki.”
“ Sećam se,” nastavio je Kastaneda, “ da smo jednom prilikom bili u kući prijatelja kada su došli novinari u potrazi za Karlosom Kastanedom. To su bili reporteri iz Njujork Tajmsa. Da bi smo prošli neprimećeni, La Gorda i ja smo smo se bacili na sađenje drveća u bašti mog prijatelja. Sa rastojanja smo ih posmatrali kako ulaze i izlaze iz kuće. Onda je moj prijatelj vikao i puno nas grdio pred reporterima. Izgledalo je da se na Džoa Kordobu i njegovu ženu moglo vikati bez posledica. Niko od prisutnih nije stao u našu odbranu. Ko smo mi? Tamo su samo neki jadni ljudi i psi koji rade na suncu! Eto tako smo mi i moj prijatelj prevarili reportere. Moje telo, ipak, nisam mogao prevariti. Tri godine smo obavljali zadatak koji telu pruža iskustvo koje čini da ono shvati da smo mi stvarno ništa. Istina je da telo nije jedina stvar koja strada. Um je takođe naviknut na stalne podsticaje. Ratnik, međutim, ne prima podsticaje od medija; nisu mu potrebni. Najbolje mesto je, prema tome, ono na kome se nalazimo. O tome niko ne razmišlja!”
Nastavljajući sa pričom o njihovim avanturama, Kastaneda je prokomentarisao da su on i la Gorda više puta izbačeni na ulicu. “ U drugim prilikama, vozeći se autoputem u kamionu, bili smo izgurani na ivicu kolovoza. Šta smo drugo mogli da uradimo? Najbolje je pustiti ih da prođu!”
Na osnovu svega što nam je Kastaneda rekao, izgleda da je tih godina njihov zadatak bio “učenje preživljavanja u nepovoljnim okolnostima” i “preživljavanje iskustva diskriminacije.” Ovo poslednje, “je nešto što je veoma teško podneti ali je vrlo poučno,” zaključio je veoma spokojno.
Cilj zadatka se sastoji u tome da se nauči kako skloniti sebe od emocionalnog udara koji izaziva diskriminacija. Najvažnija stvar je ne reagovati, ne naljutiti se. Ako neko reaguje, on/ona je izgubljen.
“ Ne treba da se razjarimo kao tigar kad nas napadnu,” objasnio je, “ već da se sklonimo u stranu i pustimo da prođe. Jednom prilikom, La Gorda i ja smo našli posao u nekoj kući, ona kao služavka a ja kao batler. Zamislite kako se to završilo! Izbacili su nas na ulicu bez plate. Čak šta više! Da bi zaštitili sebe u slučaju da se žalimo, pozvali su lokalnu policiju. Možete li da zamislite? Bili smo zatvoreni ni zbog čega.
Tu godinu smo la Gorda i ja proveli radeći veoma naporno i trpeći veliku oskudicu. Mnogo puta nismo imali ništa za jelo. Najgora stvar je bila što nismo mogli da se žalimo i tražimo podršku grupe. Na tom zadatku smo bili sami i nismo mogli da pobegnemo. Na bilo koji način, čak i da smo bili u mogućnosti da kažemo ko smo, niko nam ne bi poverovao. Zadatak je uvek totalan.”
“ Zaista, ja sam Džo Kordoba,” nastavio je Kastaneda naglašavajući svoje reči celim svojim telom, “ i to je veoma lepo zato što ne možete da padnete niže. Već sam stigao do dna. To je sve što sam ja.” Sa tim poslednjim rečima, dodirnuo je tlo svojim rukama."
'''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''
Pozdrav!
|