Navedena ženska osoba prebacivala je sestri da je ona uzrok smrti majke, dolazi do svađe, guranja...to je bio moj odgovor. A odgovor iz videa me je iznenadio.
Kad sad, poslije nekoliko dana od kad sam postao ovaj test razmišljam o tome hvata me blaga jeza. Van ove teme i bez spominjanja psihopatije u naslovu ili na nekom forumu gdje učestvuju prosječno informisani ljudi, ovaj test bi djelovao bizarno. Po meni već samo po sebi zaljubljivanje na sahrani sopstvene majke je bizarno, a kamoli ubistvo. Moje iznenađenje odgovorom me je ponukalo da test učinim pristupačnim drugima koje ova tema interesuje i ostavio sam originalni naslov koji implicira da je test vezan za psihopatiju. Naravno, svako ima svoje iskustvo, mišljenje, zaključke.
Da li je ovaj test zaista mjerodavan kao dio (mali dio) nekakve šire i veće analize da li je neko psihopata i da li je ikada primjenjen na serijskim ubicama – oko toga nisam siguran. Siguran sam da je potrebno dosta vremena i dosta rada pri proučavanju potencijalnog psihopate da bi se donijeli kakvi-takvi zaključci – koji na kraju ipak mogu biti pogrešni. Nisam mjerodavan za takve sudove.
Mislim da je korisno za nas da i sa ovakvim testom proširimo znanje o samoj tematici jer je razlika u načinu razmišljanja između ljudi sa dušom i psihopata ogromna. A mi trpimo posljedice (skromno ubrajam i sebe tu).
Apel psihopatama da svjesno otiđu ljekaru je u najvećem broju slučajeva beskoristan. Vjerujem da bi za nekog psihopatu koji je svjestan svog stanja razlog odlaska kod ljekara bio samo izazov da pokuša nadmudriti ljekara/ljekare.
Interesantno je kako se psihopate međusobno «nanjuše». Pitam se da li je to povezano sa nekakvom vrstom vibracije, intuicije (ako je imaju) ili se međusobno prepoznaju tek tokom zajednički provedenog vremena, uviđajući da imaju slična ili ista gledišta? Zavisno od situacije - da li će krenuti jedan protiv drugog, udružiti se ili skloniti jedan drugome sa puta? Za mene je po pitanju psihopatije još dosta pitanja otvoreno i čekam na još informacija da bih pokušao stvoriti što je moguće jasniju sliku. Na osnovu opisa nekih karakteristika psihopata imam utisak da sam se tokom života susreo sa troje-četvero njih. Nekome će se možda učiniti da pretjerujem u brojkama ali različiti su nam životni putevi... Mislim da ih ima najviše u većim firmama, u politici i pri vojsci.
Dvojica od onih koje smatram psihopatama su za kratko vrijeme našli zajednički jezik (desetak dana možda, rad u smjenama, povremeni susreti i razgovori na poslu – znači nije bilo samo «usklađenih vibracija» ili «čudne intuicije»). Jedan od te dvojice hvalio se kako primjećuje i najmanje promjene koje njegova žena kod kuće napravi, bile to resice na tepihu ili pomjeranje nekog dekrativnog predmeta. Pričao mi je da je te stvari uvjek napominjao ženi da bi ona bila svjesna da on, po njegovim riječima «prati situaciju». Kad god bi izgubio kontrolu nad situacijom na poslu (za koju je smatrao da čvrsto drži u svojim rukama) povlačio bi se gotovo trenutno i negdje u uglu figurativno lizao svoje rane.A kasnije, dok sam razmišljao o interakciji sa svima njima pokazalo se da su suptilno tražili slabosti kod mene (kao i kod drugih iz okruženja).
Lako je moguće da griješim ali zajednička karakteristika svih tih susreta sa njima je da sam se opekao svaki put i nimalo egoistično - ne vidim potrebu da imam još takvih iskustava. Hvala lijepo. Bolje spriječiti nego liječiti.
charleston je napisao/la:
Mene ne brinu oni psihopati koji postanu ubojice i zločinci i koji su "classified" (to su psihopate s opasnim "malim nastranostima") nego me brinu neke psihopatske značajke za koje mi se čini da ih svi već imaju, barem u začetku. To su npr emotivno udaljavanje ljudi jedni od drugih, otupjelost pred nesrećama zbog toga što nas svakodnevno bombardiraju s njima, sve više ljudi "traži mir i sebe same" i sve više ih rješava frustracije na socijalno neprihvatljiv način tj tako da pobiju čitavu obitelj....
Wellcome to Sarajevo. Ogrisci duša na sve strane. Jad, bol, patnja, ego koji radi punom parom, frustracije, foliranje, turbo-šund-folk kultura... Fasade na većini zgrada renovirane, ali duše ne.
Ovo nećete naći u turističkim vodičima...
charleston je napisao/la:
Također ista stvar sa sažaljenjem... Da li je na mjestu osjećaj žaljenja nad nekim kome su životne okolnosti (i njegove vlastite reakcije na njih) tako osakatile duh? Da li je to sažaljenje gubitak vremena i energije, jer taj čovjek je zapravo umro kad i njegov duh a ovo što je ostalo od njega sada zovemo "psihopatom" - ili je to sažaljenje, praćeno unutarnjom pobunom nad takvom sudbinom, nešto najdublje ljudsko što se može osjećati i što dosta ljudi osjeća i protiv svoje volje.... ?
Kratki dio
MOĆ LJUBAVI / Don Miguel Ruis
http://www.joschua.biz/index.php?option ... &Itemid=12...
Kada govorimo svojoj djeci šta treba da rade, to je najčešće zbog toga što ih ne poštujemo. Mi ih žalimo, i pokušavamo da učinimo za njih ono što bi oni trebali da učine samo za sebe. Kada ne poštujem sebe, ja žalim sebe, i osjećam da nisam dovoljno dobar da uspijem u ovom svijetu. Po čemu će te znati da ne poštujete sebe? Po tome što kažete: "Jadan ja, nisam dovoljno jak, nisam dovoljno pametan, nisam dovoljno lijep, ne mogu da uspijem." Samosažaljenje je posljedica nepoštivanja.
Ljubav je surova: ona nema sažaljenja ni za koga ali ima saosjećanja. Straj je pun sažaljenja, on žali svakoga. žali te me kada me ne poštujete, kada mislite da nisam dovoljno jak da bih mogao da uspijem. S druge strane, u ljubavi ima poštovanja. Ja vas volim: ja znam da vi možete uspjeti. Znam da ste dovoljno jaki, dovoljno pametni, dovoljno dobri da možete sami da napravite sopstveni izbor. Vi možete uspjeti. Ako padnete, pružiću vam ruku, pomoći ću vam da ustanete. Mogu da kažem: "Ti ti možeš, hajde, samo naprijed." To je saosjećanje, ali to nije isto što i sažaljenje.
Saosjećanje potiče od poštovanja i ljubavi: sažaljenje potiče od nedostatka poštovanja i od straha.Charleston, uz puni respekt prema tvojoj riječitosti i načinu pisanja (koje po kvaliteti i ljepoti daleko nadmašuje moje) i bez bilo kakve loše-zle namjere da mjenjam kontekst tvojih riječi - ne zamjeri što bih se ipak zadržao na riječi «saosjećanje» iz djela Moć Ljubavi, a povezano sa pasusom iz tvojeg posta.
Dakle...
Saosjećanje... emotivni pokušaj razumjevanja nečijeg stanja i njegove situacije jeste ono što nas čini Čovjekom. I uvjek se to svodi na pokušaj. Nikad ne uspijemo u potpunosti...
Godinama su se osjećanja kod mene gasila. Kroz neuzvraćene ljubavi, kroz rat, kroz promjene u meni i kroz promjene u drugima koje su uticale na mene.
U stanju jake depresije kod mene zatrla se većina pozitivnih emocija. Kad je jednom moja kćerkica skakala i cičala od sreće u mojem krilu... držao sam je za ruke i shvatio sam da više ništa ne osjećam... da sam potpuno prazan. Sve, sve što sam u tim trenucima radio je da sam samo pazio da ona ne padne. Neka uživa. Samo to je ostalo od nazovi ljudskosti u meni, da ne pričinim bol. Bio sam zombi. I danas sam, samo malo više osjećam. I opirem se užasu svakodnevnice. Yes, welcome to Sarajevo.
Ponovo se kao školarac naježim kad čujem lijepu muziku. Dotakne me, na jedan čudan način dublje i punije nego ikad ranije. I ispuni me. U prirodi se tek sad osjećam lijepo i uživam u tim trenucima, nosim ih poslije sa sobom duže nego ikad. Nekad mi dođe da vrištim dok ne iznemognem. Često plaćem. Pucam po šavovima i ponovo slažem dijelove ove ruine – mene.
Jedno objašnjenje mi je «pomoglo», ne mogu se sjetiti izvora, nešto kao: Svi biramo lekcije kroz koje ćemo proći. Baš divno. Kad vidim sliku gladnog djeteta u africi – aha, ono je izabralo tu lekciju. Bujica nosi ljude – aha, njihova lekcija. Idiot, kreten.
Žao mi je, morao sam... Doći ću nekad opet.
